Biskup Šaško: Bilo bi vrijedno vidjeti što pojedina znanstvena područja, polja i grane na našemu Sveučilištu kažu o vječnosti

U godini proslave 350. obljetnice Sveučilišta u Zagrebu došli smo zahvaliti Bogu najljepšom zahvalom, slavljem sakramenta Božje ljubavi, u koji poziva i prihvaća svakoga čovjeka, u kojemu nam se Gospodin daje u svojoj Riječi i u hrani besmrtnosti.

Premda se tijekom akademske godine više puta nađemo u molitvi i slavljima, ovo zajedništvo ima svoju jedinstvenost, jer ovdje prinosimo svoju molitvu i živote kao sveučilišna obitelj, moleći jedni za druge. Osobito je poticajno vidjeti da ste zajedno: nastavnici i studenti, djelatnici Sveučilišta i ljudi s njime povezani na razne načine.

Zato – prenoseći vam pastirsko zajedništvo našega nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića – radosno pozdravljam svakoga i svaku od vas, izražavajući poštovanje instituciji Sveučilišta, predstavljenoj po prisutnome gospodinu Rektoru, profesoru dr. Damiru Borasu, s prorektorima; zatim fakultetima i ostalim sastavnicama Sveučilišta po njihovim dekanima i prodekanima, s posebnom zahvalnošću gospodinu dekanu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, prof. dr. Mariju Cifraku.

Draga subraćo svećenici, redovnici i redovnice, braćo i sestre, lijepo je biti u prostoru koji seže dublje u povijest od visoke obljetnice koje se spominjemo. To nas čini zahvalnima i poniznima. U našoj prvostolnici je puno tragova iz raznih razdoblja pa tako i iz vremena druge polovine 17. stoljeća. Spomenimo pritom da je to vrijeme nakon Tridesetogodišnjega rata; vrijeme napora za oslobađanje hrvatskih zemalja, stiješnjenih turskim osvajanjima i političkim previranjima, u kojima su 1671. pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, a čije ostatke čuva ova katedrala.

Sveučilište u Zagrebu, u svome dragocjenom poslanju, dio je tih napora očuvanja i promicanja nosivih vrjednota u društvu. Zato je primjereno da u ovo misno slavlje unesemo sve one koji su svoje živote ugradili u Sveučilište, žive i pokojne.

Posebno pak zahvaljujemo za susrete, razgovore, prijateljstva, ljubavi, usvojena znanja, položene ispite, ostvarene programe i projekte, pomaganje bližnjima… tijekom ove akademske godine. Da bismo taj niz zahvalnosti nastavili, zaustavimo se na trenutak u tišini i promotrimo što nam je darovano.

Prepoznajmo i svoje grijehe, pokajmo se za njih, moleći oproštenje. A prije nego na oltar donesemo svoj prinos koji Krist prinosi Ocu, pomirimo se s braćom i sestrama, oprostimo jedni drugima.

Homilija

Liturgijska čitanja: Dj 22, 30; 23, 6-11;

Ps 16, 1-2a.5.7-11; Iv 17, 20-26

1. Braćo i sestre, nije li lijepo čuti da smo u Isusovoj molitvi i mi? Čuli smo da moli i za one koji će na riječ apostola vjerovati u njega, a to smo i mi. I nas kršćane ovoga vremena Isus je imao u svome srcu; nas, koji ga nismo sreli, dok je on, utjelovljena Božja Riječ, kao čovjek prolazio zemaljskim putovima; nas, koji smo ga susreli i koji ga susrećemo tamo gdje njegov Duh nastavlja govoriti njegovim riječima i njegovom ljubavlju.

Čujemo ga u riječima naše vjerničke zajednice, nas, Crkve – Kristova otajstvenog tijela – koja nastavlja naviještati Radosnu vijest. Vidimo ga u svojim bližnjima, osobito u malenima koji vjeruju i koji se pouzdaju u Božja obećanja. Prepoznajemo ga u traženjima svake osobe i u zauzetosti za dobro.

U njegovoj su molitvi i ljudi koji su daleko od nas; naizgled daleko i od Njega, ali ljudi koje nebeski Otac voli i želi da budu dionici njegove radosti i jedinstva. To jedinstvo za koje molimo, za koje se zalažemo i koje ne možemo ostvariti svojim sposobnostima i naporima, bit će darovano po zauzetoj Isusovoj molitvi. Ono nije plod ljudskih dogovora, jer bi takvo i dalje bilo nesigurno i nepotpuno. Konačni dar jedinstva Božji je dar, a naša molitva je izražaj čežnje za tim darom. Kada molimo za jedinstvo, kao i u svakoj iskrenoj molitvi, govorimo da nam je stalo i da nešto i nekoga volimo.

2. A što smo susreli u Isusovoj molitvi u kojoj moli i za nas? Barem četiri nakane: a) da budemo jedno kao što su On i Otac; b) da svijet uzvjeruje u njegovo poslanje; c) da budemo gdje je i on, dionici njegove slave; d) da ljubav kojom nebeski Otac ljubi bude u nama i da Krist bude u nama.

Vidimo kako se u toj molitvi prelijevaju zemaljska i nebeska stvarnost. Nalazimo se neposredno pred svetkovinom Pedesetnice, tako da je ovo naše slavlje zahvale prepuno zaziva Duha Svetoga. Potrebna je njegova prisutnost, nadahnuće i snaga, da bismo povezali prolaznost i vječnost. To čovjek bez Božjega Duha ne može.

Gledajući pozornije, te četiri nakane se odnose na to da najprije mi vjerujemo i svoj život oblikujemo Radosnom viješću i da ga predamo Gospodinu.

Zatim: da povjeruje svijet, ljudi koji očituju odbijanje Krista kao Božjega Sina, dao donositelja punine radosti. Isus govori da Oca svijet nije upoznao, ali taj svijet treba biti spašen, oslobođen i izliječen. Taj svijet je pozvan u iskustvo predivnoga Božjeg jedinstva i ljubavi – po onima koji vjeruju u Isusa, koji čuvaju njegovu riječ, jer ga vole; dakle, po – nama.

Treća se molba odnosi na dioništvo u Kristovoj slavi. Znamo da se u Starome zavjetu sve Božje odlike sažimlju u tome pojmu: Slava (hebr. kabod), i to postaje jednim njegovim imenom, u kome su sažeti: moć, snaga, sjaj, savršenstvo i veličanstvo. Kada Isus govori o Božjoj slavi, ne zaboravimo da je on Njegov odraz i Njegovo lica; da je on Božji Sin. Isus je slavu primio od Oca i darovao ju nama. Tu je neizreciva radost, jer smo pozvani tu slavu odražavati, osobito svojom ljubavlju prema bližnjima, o čemu govori četvrta Isusova molba: da Očeva ljubav bude u nama, da Krist bude u nama.

3. To je, braćo i sestre, čudesni dar euharistije – Krist u nama. To je najljepša poveznica neba i zemlje. Nažalost, često se mogu primijetiti dva pogrješna shvaćanja euharistije: ono koje ju vidi kao obično okupljanje ljudi, prostor obnavljanja snage zajednice, s primjesama one iste dinamike kakvu susrećemo u društvenim odnosima. Ili pak ono koje euharistiju živi kao sklonište od zemaljske stvarnosti, bijeg u odvojenost koja traži neku mističnost bez dodira s ljudskošću.

Krist u nama ne dopušta ni jedno ni drugo. Vječnost, koja nam je u Kristu darovana, zahtijeva da budemo „u svijetu, ali ne od svijeta“. To konkretno znači živjeti u društvu kao kršćani, ali se ne dopustiti podvrgnuti svijetu; ne usvajati sredstva postizanja ciljeva koji su vlastiti prolaznim postignućima.

Zbog toga Isus kaže da ga svijet nije upoznao. Nije upoznao da je on izvorište života, da je Gospodar naših dana i svega što postoji, da je on prostor punine. To je sadržano u Isusovu očitovanju Božjega imena. On je Onaj koji jest, po kojemu sve postoji i kojemu sve živi. To Ime ima lice i tijelo, susret i prisutnost Isusa Krista. To Lice, koje su apostoli susreli i pratili, koje su voljeli i u njega se pouzdavali, koje su oplakivali nakon Muke i radovali mu se nakon Uskrsnuća, nije samo lice zemaljskih susreta. To je Lice vječnosti.

4. Kao vjernici, bez obzira u kojemu se znanstvenom području nalazili, bez obzira koje sveučilišne programe ostvarivali i kojoj se tematici posvetili, ostaje pitanje našega životnog odnosa prema vječnosti. Pogled prema vječnosti u Kristu ne odvodi u nebrigu za zemaljsko. Upravo suprotno. Kristovo utjelovljenje, njegova muka, smrt i uskrsnuće, veliko su otajstvo ljubavi koje nam je ostavio u euharistiji.

Ta poveznica nebeskoga i zemaljskoga vrelo je nove snage i novih prisutnosti kršćanske ljubavi, nošene Duhom Svetim. Danas je to možda teško razumljivo, ali cijela kultura Zapada, civilizacija koju zovemo kršćanskom i njeni najljepši plodovi na svim kontinentima, rođena je ponajprije iz euharistije, iz preobraženoga kruha i vina koji daju život Crkvi, Kristovu tijelu.

Smatram dobrim da prije svih ostalih, mi vjernici, u svim znanstvenim disciplinama, u svome radu poučavanja i studiranja, tražimo odgovor na pitanje: Kakav je odnos tih spoznaja prema vječnosti? Ili: Ima li vječnost uopće ikakav dodir s odgovorima koje daju pojedine discipline? Netko će prigovoriti da se znanost i sveučilišta ne bave vječnošću. Je li tomu baš tako? Izravno ne, ali ima li ičega u našemu životu što ne prolazi kroz provjeru konačnih pitanja?

5. Možda i razlog istinskih poteškoća danas i leži u tome što više kao da nisu važna pitanja o istini, ljepoti i dobru. No, time ih se nismo riješili. Dovoljno je biti s nekim djetetom koje će u pola sata postaviti više ozbiljnih pitanja nego što ih tijekom cijele godine čujemo u našoj javnosti.

I kao što djetetu prihvatljiv odgovor, ako ne riječima, onda blizinom, može dati samo netko tko ga voli, tako i Bog svoj odgovor, nama svojoj djeci, daje u ljubavi, očitovanoj u imenu, u križu Krista Gospodina.

A Isus u svojoj oproštajnoj molitvi zapravo i govori o neizostavnome, što u takozvanim ‘ozbiljnim raspravama’ u našemu društvu pokušavamo izostaviti: o zajedništvu Boga i čovjeka – da budemo jedno; o istini – da svijet uzvjeruje; o ljepoti – da budemo dionici Božje slave; o ljubavi – da ljubav bude u nama.

Bilo bi vrijedno vidjeti što pojedina znanstvena područja, polja i grane na našemu Sveučilištu u Zagrebu kažu o vječnosti. Siguran sam da će se po tim odgovorima, koji u Sveučilištu žive od njegovih početaka, lakše naći odgovori i na suvremena pitanja koja se tiču prolaznosti.

A sva naša pitanja, radosti i trpljenja, sažimaju se u euharistiji; svi naši životi okreću se prema tomu jednome. Euharistija jest universitas, u kojoj je Bog sve u svima.

Amen.

Izvor-IKA

L.K.