Na svetkovinu Svih svetih, u petak 1. studenog, sisački biskup Vlado Košić predvodio je euharistijsko slavlje u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije na sisačkom Viktorovcu, u neposrednoj blizini Gradskog groblja…
U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, domaći župnik vlč. Ivan Grbešić, dekan Katedralnog dekanata preč. Krešimir Bulić, katedralni župnik preč. Marko Karača, župnik petrinjske župe Preobraženja Gospodnjeg vlč. Damir Ceković i supsidijar iz župe Budaševo vlč. Mario Stjepan Šikić…
Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na blagdan Svih svetih
TKO SU SVETI LJUDI DANAS?
Danas, kada slavimo blagdan Svih svetih, znamo po učenju Crkve da su to svi oni koji su u nebu, koji su kod Boga, koji su doživjeli poslije ovoga zemaljskog života cilj prema kojem su putovali – život vječni. No, da bi čovjek prispio Bogu „oči u oči“, da dosegne taj svoj životni cilj na drugom svijetu, potrebno je da na ovom svijetu živi tako da njegov život bude putovanje prema tom cilj. Znamo da je moguće putovati i bez cilja, ili u suprotnom smjeru od određenog cilja…
Svi mi želimo ostvariti svoj život na najbolji način i zato se trudimo da to i postignemo. Mi kršćani vjerujemo našem Gospodinu Isusu koji je rekao pred kraj svoga zemaljskog života da „ide Ocu pripraviti nam mjesto“, jer „u Oca njegova su mnogi stanovi“. On je govorio da njegov Otac želi da budu s njim njegovi učenici: „kamo ja sada idem vi ne možete doći“ (Iv 8,21), ali… gdje sam ja ondje će biti i moj učenik… jer ja želim „da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom, da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta“ (Iv 17,24). Doista, „Bog nije poslao Sina svoga na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu“ (usp. Iv 3,17).
Kad bismo danas htjeli odgovoriti na pitanje, kako shvatiti poziv II. vatikanskog sabora da smo svi pozvani na svetost, po uzoru prema Božjoj svetosti: „Budite sveti kao što sam svet ja Bog vaš!“ (Lev 19,1)?, tada bismo trebali potražiti one ljude koji žive vrijednosti koje je Gospodin Isus živio kad je bio među nama.
Sigurno, jedna od prvih značajki Isusa, Sina Božjega, bila je MILOSRĐE. On je posvuda naviještao Boga koji ljubi grješnike, koji oprašta onima koji se kaju, koji nudi i donosi spasenje svim ljudima. Bezbrojni su primjeri, koje nam donose evanđelisti, kako je Isus opraštao grijehe javnim grješnicima: carinicima, bludnicama… I mnoga ozdravljenja koja je činio, bila su samo znak da je on prvenstveno došao ozdraviti ljudsku dušu – pa je tako onom uzetome, koga su prijatelji spustili na postelji, s krova pred Isusa, najprije rekao: „Sinko, otpuštaju ti se grijesi!“ da bi mu tek potom rekao: „Ustani, uzmi svoju postelju i pođi kući!“ (Mk 2,5.11)
Nadalje, Isus je bio HRABAR jer se suprotstavljao moćnicima ovoga svijeta, ustajao je u zaštitu malenih pred onima koji su imali vlast i koji su iskorištavali siromahe i nemoćne. Kralja Heroda nazvao je „lisicom“, pred Pilatom je uglavnom šutio… Naučavao je da smo pred Bogom svi jednaki, a oni koji se uzvisuju i prisvajaju si božanske ovlasti i časti, bit će poniženi jer u Božjim očima nisu takvi.
Volio je SIROMAŠNE I MALENE, volio je DJECU kao primjer koji bi svaki čovjek trebao slijediti u poniznosti i svijesti da sam ništa ne može. Kliktao je radostan: „Slavim te, Oče, gospodaru neba i zemlje jer si svoje kraljevstvo sakrio mudrima i umnima, a objavio malenima!“ (Mt 11,25) Postavio je posred svojih učenika dijete i rekao im: „Tko ne bude kao ovo dijete, neće ući u kraljevstvo nebesko!“ (Mk 10,13-16)
Isus, naš Gospodin, nije bio navezan na nikoje bogatstvo jer je jedinim bogatstvom smatrao prijateljstvo s Bogom. Rekao je: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!“ (Lk 16,13)
Jedno od svakako najvećih vrlina koje trebaju krasiti kršćanina jest – VJERNOST. U Otkrivenju Isus kaže biskupu u Smirni: „Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života!“ (Otk 2,10) To je bio sam Gospodin Isus, koji i nevjernome „vjeran ostaje; ta ne može sebe zanijekati“ (2 Tim 2,13). On od svojih učenika traži vjernost njemu te njihovu vjernost jednih prema drugima.
Posebno je uzvišen savez vjernosti i ljubavi u sakramentu ženidbe gdje se povezuju zaručnici koji si obećavaju „vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti“. Kako u braku, tako i svećenici i redovnici u svećeništvu i redovništvu, kršćani su pozvani ostati vjerni svojoj zadanoj riječi, svojem obećanju, zavjetima, sakramentu. Po tome se poznaje Kristov učenik.
I Isusova BLAŽENSTVA, koja smo čuli danas, govore o tom životu, ona zvuče novo, kao iz nekog drugog svijeta, ali i veoma privlačno jer nas potiču da se okrenemo prema pravim vrijednostima koje ne prolaze. Međutim, živimo u svijetu koji ima svoje vrijednosti koje su uglavnom potpuno suprotne Isusovima.
Mi bismo, dakle, danas mogli svetima imenovati ljude koji su: pravedni /“koji gladuju za pravednošću“/, koji su iskreni /“čista srca“/, koji su milosrdni, mirotvorci, koji su spremni na progonstva…
Danas su sveti oni koji su PRAVEDNI, koji daju onima koji zasluže pravednu plaću… sveti su također s druge strane oni koji su MARLJIVI te rade i žrtvuju se za svoju obitelj, za društvo i Domovinu ostajući u njoj i dajući joj svoje darove i talente.
Mogli bismo tu nadodati: oni koji nisu potkupljivi, koji ne zgrću ništa za sebe već više daju drugima i misle na druge, oni koji imaju srca za bijedne i bolesne, koji se posvećuju njezi bolesnika, koji podnose velike uvrede i podmetanja da bi se istina čula, oni koji ne odustaju od borbe za istinu i ne daju se zastrašiti; oni koji su blagi i nenasilni, koji ne žele ni u kojem slučaju činiti zlo drugima …
Oni su to koji su svoje živote izložili za obranu drugih, svojeg doma, obitelji i domovine… poput sv. Ivane Orleanske, poput sv. Ivana Kapistranskog, popa Marka Mesića i fra Luke Ibrišimovića… i naših hrabrih branitelja koji su dali živote u Domovinskom ratu za slobodu Domovine.
U prvom čitanju iz Knjige Otkrivenja sv. Ivana (Otk 7,2-4.9-14) Apostol govori o viđenju nebeske Crkve, gdje je veliko mnoštvo „opečaćenih“, te „veliko mnoštvo što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda i plemena i puka i jezika“. Odjeveni u bijele haljine s palmama u rukama jesu mučenici, za koje sv. Ivana svjedoči: „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.“
To su naši mučenici: sv. Kvirin sisački, Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, bl. Drinske mučenice i toliko mnoštvo svećenika, redovnika i redovnica, vjernika laika, staraca i djece, muževa i žena koji su svoju krv prolili, koji su bili progonjeni zbog vjere i za ljudske oči pali kao žrtve raznih političkih sustava, carstva i ideologija koje su sve željele potčiniti i staviti pod svoje noge, ali oni se nisu dali. Samo u našoj Biskupiji imamo 22 svećenika mučenika, žrtve: 20 od komunističkog terora, 1 ubijen od ustaša i 1 od četnika.
Preko 600 svećenika, redovnika, redovnica i bogoslova i sjemeništaraca ubijeno je poslije Drugog svjetskog rata. Za tjedan dana mi ćemo upravo ovdje komemorirati našeg svećenika župnika Antuna Grahovara, žrtvu na početku Domovinskog rata… Koliko li je pak tek veliko mnoštvo ubijenih na križnom putu od Bleiburga diljem Slovenije, Hrvatske i do Bitole u koloni koja je brojila oko pola milijuna Hrvata! Sve su to žrtve bezumlja, žrtve s palminim granama, znakom mučeništva.
Pribrojimo njima i žrtve Domovinskog rata: preko 15 tisuća ubijenih, od čega više od polovice civila, a njima treba pribrojiti i preko 3 tisuće branitelja koji su se sami ubili poslije rata, pa nestalih gotovo 2 tisuće… to je 20 tisuća ubijenih! I najgore je, osobito za obitelji ubijenih, što se za većinu tih ubojstava neprestano ponavlja: „za koje još nitko nije odgovarao“. Nedavno smo (21.X.) obilježili ubojstvo civila u Baćinu kod Hrv. Dubice, gdje je u jednoj jami pronađeno 56 ubijenih civila, a ukupno je u toj župi ubijeno njih 137!
„Velike nevolje“ koje spominje sv. Ivan bile su u našem narodu: teror Osmanlija od 15.-17.stoljeća, Drugi svjetski rat i poraće s komunističkim terorom te Domovinski rat sa srpskom agresijom i bezdušnim ubijanjem nedužnih ne samo branitelja nego još znatno više civila! Među njima i preko 400 djece!
No, mi znamo, ako su i mogući „zločini bez kazne“ na ovome svijetu, pred Bogom – nije to moguće. Svatko će zadobiti svoju ili nagradu ili kaznu, prema onome što je počinio na ovom svijetu. U Božju pravdu vjerujemo, on je jedini pravedni i istiniti sudac. On je i oprosni sudac, no za oproštenje je potrebno priznanje i pokajanje te pokora za počinjeni grijeh.
Kad je riječ o totalitarizmima XX. stoljeća, važna je – a u javnim medijima namjerno prešućena – nedavno objavljena nova rezolucija EU Parlamenta o zločinima nacizma, fašizma i komunizma – od 19.rujna o.g. Ona izričito kaže da se u postkomunističkim zemljama još uvijek toleriraju znakovi, spomenici i osobe koje predstavljaju taj režim, te poziva vlade da se to ukloni i tako jasno poruči svima da su to bili zločinački režimi. I dok se, hvala Bogu, nacističke i fašističke simbole i spomenike davno uklonilo, komunistički još uvijek truju naš prostor i zagađuju društveno ozračje koje ne može postati zdravo bez jasne poruke da se društvo želi osloboditi tih okova zla.
Draga braćo i sestre, danas slavimo sve svete, našu braću i sestre koji su ostvarili svoj smisao i cilj životnog putovanja, kraljevstvo nebesko. Mi prolazimo također „kroz nevolje velike“, no moramo – kao dobri učenici – slijediti svoga Učitelja, Isusa Krista Gospodina. On je bio siromašan duhom, nije posjedovao ništa, bio je slobodan od svih zemaljskih spona. Rekao je: „ptice nebeske imaju gnijezda, lisice jazbine, a Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio…“, no bio je najbogatiji na svijetu jer je Bog bio njegovo blago, on sam ga je u sebi nosio, svog Oca za kojega je rekao: „tko je vidio mene, vidio je i Oca“ (Iv 14,9). Stoga se i mi trebamo bogatiti prije svega u Bogu, da bismo mogli zadobiti vječno blaženstvo u nebu.
On je bio i žalostan i krotak. Žalostio se, dapače plakao, zato što Jeruzalemci nisu upoznali „čas Božjega pohođenja“ (Lk 19,44) jer je sve učinio da ljudi upoznaju Boga i njegovu ljubav, no ljudi su to odbacili: „k svojima dođi i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11). Pa ipak, on nije zdvajao jer je znao da je Bog pobjednik usprkos ljudskoj nevjernosti, usprkos izdajama tolikih Juda: „ali hrabri budite, ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16,33), rekao je. Neka to bude poziv i nama da pođemo s njim i pobijedimo te jednom s njim i svima svetima i mi u vječnosti kraljujemo.
Amen
L.K.