Prije točno 10 godina, 2013. godine, novinar, publicist i istraživač suvremene povijesti Darko Hudelist objavio je iscrpnu analizu ulaska “oslobodioca” u Zagreb. Darko Hudelist je 2005. započeo svoje veliko istraživanje povijesti odnosa i sukoba Hrvata i Srba u 20. stoljeću. U svibnju 2006. otvorio je svoj istraživački ured u Beogradu. U Beogradu je boravio sve do lipnja 2011. i za to vrijeme obavljao arhivska istraživanja (u raznim beogradskim povijesnim arhivima, od Arhiva Jugoslavije i tzv. Titova arhiva do Diplomatskog arhiva Ministarstva spoljnih poslova i Arhiva SANU) i razgovarao s brojnim živim protagonistima i svjedocima suvremene povijesti, među kojima posebno mjesto zauzima otac modernog srpskog nacionalizma Dobrica Ćosić (1922. – 2014.). Taj svoj beogradski period Hudelist je ovjekovječio u svojoj knjizi “Moj beogradski dnevnik: Susreti i razgovori s Dobricom Ćosićem 2006. – 2011.”, koja je objavljena u srpnju 2012.
Usporedo s istraživanjima u Beogradu, Hudelist je obavljao i istovrsna istraživanja u Zagrebu, gdje se osobito fokusirao na nacionalno-politički angažman Katoličke crkve u Jugoslaviji – s naglaskom na 1970-te i 1980-te, kada se odvijao veliki projekt Crkve Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata (1975. – 1984.). koja su rezultirala kapitalnom knjigom “Rim, a ne Beograd”, koja je ugledala svjetlo dana u lipnju 2017.
No što Hudelist kaže o ulasku partizana u Zagreb? Jer, među njima su bili neki od kasnije najistaknutijih velikosrba!
“Na današnji dan, 8. svibnja 2013., navršilo se punih 68 godina od partizanskog oslobođenja Zagreba, dotadašnjega glavnog grada Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske. Taj se povijesni događaj, kao što znamo, zbio 8. svibnja 1945. Dva dana ranije, 6. svibnja 1945., Pavelić je pobjegao iz Zagreba, a za njim su se prema zapadu, tj. prema jugoslavensko-austrijskoj granici, ubrzano stale povlačiti i njemačke, odnosno ustaško-domobranske formacije. Zagreb su od upada partizana ostali braniti samo relativno malobrojni luburićevci.
Dana 7. svibnja 1945. predstavnici Wehrmachta potpisali su, u Reimsu, protokol o bezuvjetnoj kapitulaciji njemačkih oružanih snaga na europskim ratištima. Time je Drugi svjetski rat, praktički, bio završen. Zagreb je gotovo na dlanu bio isporučen svojim potencijalnim osloboditeljima; ostalo je samo da se vidi koja će partizanska formacija, i odakle, tj. iz kojega smjera, prva kročiti u nj i time sebi priskrbiti vječnu slavu osloboditelja toga grada.
Po nekoj logici, u Zagreb je prvi trebao ući 10. “zagrebački” korpus, sastavljen od partizana koji su bili rodom ili iz samog Zagreba ili iz njegove okolice. U dosadašnjim prigodničarskim osvrtima na 8. svibnja 1945. o 10. se “zagrebačkom” korpusu najčešće i pisalo. Nastojao se ostaviti dojam da je on uistinu odigrao vrlo važnu ulogu u neposrednom oslobođenju Zagreba. Prepričavala su se ili citirala sjećanja njegovih najistaknutijih pripadnika: Ivana Šibla, Vece Holjevca, Rade Bulata, Šime Balena i drugih, pa čak i samoga Franje Tuđmana..
Lokalpatriotski nastrojeni pojedinci su pak nastojali uzdignuti ulogu Posavskog partizanskog odreda, sastavljenog od “domaćih dečki” iz Turopolja i okolice. Postoje neki podaci (ili, možda, bolje rečeno, interpretacije) po kojima je on, ako ne prvi, ono svakako među prvima ušao, 8. svibnja 1945., u Zagreb i ostavio jedan od dubljih tragova u njegovu oslobađanju. Na mitu o Posavskom odredu najviše je, proteklih godina i desetljeća, radio njegov nekadašnji pripadnik i kasniji obavještajac Mišo Deverić (danas pokojni), iako je vojni doprinos te, široj javnosti sasvim nepoznate, partizanske formacije nekadašnji komesar 10. “zagrebačkog” korpusa Ivan Šibl još u svojim “Sjećanjima” sasvim jasno sveo na pravu mjeru, napisavši: “Taj ulazak Posavskog odreda u Zagreb čak ni historiografija ne uzima u obzir. Nevažan je i jedva spomena vrijedan.”
Nigdje nikada, međutim, nije napisana ili javno izgovorena ona prava istina o partizanskom oslobođenju Zagreba – ma koliko ona nekima može izgledati i pomalo čudna, pa i neugodna. A ta istina glasi: 8. svibnja 1945. bila je, ponajprije, “srpska priča”. U Zagreb su prve ušle i prve ga neposredno oslobodile srpske partizanske formacije, odnosno formacije pretežno sastavljene od boraca iz Srbije.
Ali i ne samo to: dan oslobođenja Zagreba bio je – sasvim suprotno idiličnim ili, recimo, ideologiziranim pričama o nekakvu savršenom “bratstvu i jedinstvu” koje je tada vladalo u novostvorenoj Jugoslavenskoj armiji – i prvi korak u evoluciji velikog srpsko-hrvatskog (ili hrvatsko-srpskog) sukoba, evoluciji koja se, sa svim svojim fazama i dramatičnim preokretima, protegnula na 45 godina i koja je na kraju, usporedo s raspadom Titove Jugoslavije, dovela do strašnog i krvavog Srpsko-hrvatskog rata.
Ono što se dosad nastojalo prešutjeti ili barem potisnuti u drugi ili treći plan jest i, u biti, sasvim notorna činjenica da je najistureniju ulogu u oslobađanju Zagreba odigrala 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu. A ostalo je, također, prešućeno ili neotkriveno i to da su među pripadnicima 20. srpske brigade, pa dakle i među prvim osloboditeljima Zagreba, bila i trojica mladih Beograđana koji će kasnijih godina i desetljeća, u Titovoj Jugoslaviji, postati stožernim figurama srpskog antititoističkog i nacionalističkog pokreta, na čelu s Dobricom Ćosićem.
Bili su to budući povjesničar književnosti i neumoljivi društveno-politički agitator i aktivist Živorad Žika Stojković; zatim budući slikar, kontroverzni filmski redatelj i pisac Miodrag Mića Popović (koji će, kao i Stojković, već 1946. postati jednim od vodećih članova Ćosićeva klana “siminovci”), kao i budući slikar i, od 1985. na 1986., član Komisije za izradu Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, Stojan Ćelić.
Njihovo sudjelovanje u činu oslobođenja Zagreba bitan je sastavni dio njihovih biografija i jedna od nezaobilaznih etapa njihova prirodnog razvoja u vatrene srpske nacionaliste (to se posebno odnosi na Stojkovića i Popovića; Ćelić je, iako je bio član Komisije za izradu Memoranduma SANU, bio, u usporedbi s njima dvojicom, znatno umjereniji).
Četrdesetpeta srpska divizija, odnosno 20. srpska brigada u njoj, u dvostrukom se smislu može smatrati prvim osloboditeljem Zagreba.
Prvo, ta je partizanska formacija – sasvim precizno: 2. i 3. bataljon 20. srpske brigade – 8. svibnja 1945. prva prešla rijeku Savu i kročila na zagrebačko tlo (tj. u zagrebačko predgrađe Trnje). To se dogodilo negdje oko 10.30 ili 10.45, dakle u prijepodnevnim satima. Srpski su partizani prešli Savu na onome mjestu na kojemu se danas nalazi Most slobode, koji od Bundeka vodi pravo u Ulicu Hrvatske bratske zajednice. Mosta 1945. na tome mjestu nije bilo, umjesto njega bila je u upotrebi skela (kompa) za prijevoz ljudi i tereta, koja je bila neposredno vezana za današnju Trnjansku cestu.
Neke druge jedinice iz 45. srpske divizije prešle su Savu preko Crvenog (Jakuševačkog) mosta, na jugoistoku grada, koji današnje Zapruđe povezuje s današnjom Držićevom. Danas taj most više ne postoji, umjesto njega je 1974. sagrađen Most mladosti.
A drugo, 20. je srpska brigada, uz pomoć 24. srpske brigade (također iz sastava 45. srpske divizije), prva zauzela zagrebačku radio-stanicu, koja se za vrijeme NDH zvala Hrvatski krugoval, a nalazila se u Vlaškoj 116, blizu Kvaternikoga trga, u zgradi u kojoj je danas uprava “Badela”. Zauzimanje Hrvatskoga krugovala dogodilo se oko 13.25, dakle već u ranim popodnevnim satima.
Prvi ući u grad, a onda i prvi preuzeti kontrolu nad glavnom medijskom kućom na teritoriju koji se zauzima – to su dva ključna uvjeta koje treba ispuniti da bi se netko mogao smatrati osvajačem (ili u ovom slučaju osloboditeljem) teritorija o kojem se radi. I to je, 8. svibnja 1945., pošlo za rukom upravo 45. srpskoj diviziji.
Vjerojatno u namjeri da se ta činjenica što više zabašuri ili prikrije, u dosadašnjim se interpretacijama partizanskog oslobođenja Zagreba nastojala, pored 10. “zagrebačkog” korpusa, nešto jače isticati i uloga 28. slavonske divizije (čiji je komandant bio Crnogorac Radojica Nenezić), za koju se pisalo da je prva ušla u grad. Međutim, favoriziranje 28. slavonske divizije u odnosu na 45. srpsku diviziju besmisleno je iz četiri razloga.
Prvo, 28. slavonska divizija ušla je u Zagreb nekoliko minuta (možda 10, možda 15, a možda i nešto više) kasnije u odnosu na 45. srpsku. To mi je, u razgovoru što smo ga vodili početkom 2008., vrlo otvoreno priznao nekadašnji borac 25. brigade iz sastava 28. slavonske divizije Antun Magić. To, nadalje, piše u brojnim izvornim ratnim dokumentima što mi ih je on dao na čuvanje, a koje je pak njemu svojedobno ustupio njegov kolega iz 28. divizije, Zagrepčanin Stjepan Puba Cerjan. A to, osim toga, piše i u najozbiljnijim vojno-historiografskim knjigama, kakva je, primjerice, “Druga jugoslovenska armija” Milovana Dželebdžića, u kojoj se točno kaže: “Prva je u grad (Zagreb – op. aut.) ušla 45. divizija, a zatim 28. i 39. divizija.”
Inače, sve te tri divizije pripadale su II. armiji, komandant koje je bio general-lajtnant, Beograđanin Koča Popović.
Drugo, 28. slavonska divizija, odnosno njezina 21. brigada, koja je u toj diviziji bila najbrža i najučinkovitija – ušla je u Zagreb preko Savskog mosta (onda kolnog, danas isključivo pješačkog), kao i željezničkog mosta što je u njegovoj neposrednoj blizini. I odmah je zatim produžila Savskom cestom i došla do HNK (eventualno do Ilice), gdje se zaustavila. Taj je pravac kretanja bio znatno udaljeniji od Radio-stanice u odnosu na onaj kojim su napredovali partizani iz 45. srpske divizije, koji su u Zagreb ušli preko skele kod Bundeka ili preko Crvenog mosta. Osim toga, borci iz 28. slavonske divizije nisu niti pokušavali zauzeti Radio-stanicu.
Treće, točno je da je komesar 2. bataljona 21. slavonske brigade, iz sastava 28. divizije, kapetan Jure Devčić, prvi lansirao preko radio-etera vijest da u Zagreb ulaze partizani (to se moglo dogoditi oko 10.45, a možda i nešto ranije). Ali on to nije učinio iz same zgrade Hrvatskog krugovala u Vlaškoj 116, kako su pogrešno pisali neki interpretatori partizanskog oslobođenja Zagreba, nego iz pomoćnog studija (iz tzv. zgrade antene-odašiljača) koji se nalazio u današnjem Novom Zagrebu, negdje između Bundeka i današnjeg Muzeja suvremene umjetnosti. Jure Devčić, u akciji oslobađanja Zagreba, uopće nije prelazio Savu, nije sudjelovao u zauzimanju Radio-stanice pa se, prema tome, nije niti mogao iz nje javiti.
I četvrto, iako je 21. brigada, kao sastavni dio 28. slavonske divizije, nosila pridjev “slavonska”, ona je po svom nacionalnom sastavu bila pretežno srpska, dapače znatnim dijelom sastavljena od boraca iz Srbije. Kako mi je to detaljno razjasnio njezin nekadašnji pripadnik Stojan Damjanović (koji danas živi u Vrapču), ona u listopadu 1944., kada je bila jedan od učesnika velike vojne akcije oslobađanja Beograda, nije imala više od 800 boraca, ali je nakon uspješno sprovedene Beogradske operacije taj broj vrlo brzo narastao na nekih 3000. Tih dvije tisuće i nešto novopridošlih bili su novomobilizani borci iz srpske Posavine, Pocerine (dijela zapadne Srbije sjeverno od planine Cer, poznate po Cerskoj bitki iz Prvog svjetskog rata) i Mačve. To jest, iz krajeva oko Šapca, Loznice i Obrenovca.
Od tih pak 2200 njih 300 bili su bivši četnici, uz napomenu da je njihov prelazak u partizane bio legaliziran poznatom Titovom amnestijom s početka jeseni 1944.
Osim mnoštva izvornih ratnih dokumenata, ključni su dokaz da je 45. srpska divizija prva ušla u Zagreb i prva krenula u zauzimanje Hrvatskog krugovala i autentična sjećanja zagrebačkog komunista i člana ilegalnog štaba za oslobođenje Zagreba Duška Dodera. On je u svom članku priređenom za zbornik “Zagreb 1941-1945” (iz 1972.) vrlo precizno naveo da su on i tadašnja čelnica zagrebačke partijske organizacije Živka Nemčić svoj prvi susret s prvim osloboditeljima Zagreba imali točno u 11.20 na uglu današnje Držićeve (ondašnjega Kanala) i današnje Avenije Vukovar (ondašnje Varaždinske), a da su ti partizani bili pripadnici 45. srpske divizije. Ovako je napisao:
“Na uglu Držićeve i Varaždinske… u 11,20 minuta sastali smo se s prvom jedinicom Jugoslavenske armije (45. divizija II armije). Zagrlili smo se i poljubili s majorom i ostalim drugovima… Kazali smo im da se vode borbe oko Radio-stanice i detaljizirali puteve kojima se može do nje najlakše doći…”
“Sravnjivanjem” nekoliko izvornih ratnih dokumenata i raznih drugih pisanih izvora, ustanovio sam da je major s kojim se Doder zagrlio i poljubio bio komandant 20. srpske brigade, iz sastava 45. divizije, Vojin Vidović.
Prema monografiji o 45. srpskoj diviziji (objelodanjenoj u Beogradu 1992.), u zauzimanju Hrvatskoga krugovala sudjelovali su dijelovi 2. i 3. bataljona 20. brigade. Nakon što je Radio-stanica bila osvojena, u njoj je, kako piše u monografiji, napisan proglas kojim je komandant 20. brigade, major Vojin Vidović, “obavestio narode Jugoslavije da je Zagreb oslobođen”. U monografiji se još kaže: “Zatim se pred mikrofonom izređalo dvadesetak boraca iz 2. i 3. bataljona 20. brigade, koji su dali svoja imena i prezimena i ostale podatke i javljali se svojoj rodbini. Zbog gužve koja je pri tom nastajala, sačinjen je spisak boraca, koji je spiker delimično pročitao.”
Moram reći da se taj opis savršeno podudara sa svim ostalim poznatim prikazima zauzimanja Hrvatskoga krugovala, objavljenim u pojedinim listovima ili vojnim edicijama. Jedan je, primjerice, članak “Oslobođen je Zagreb – glavni grad federalne Hrvatske”, objavljen u Borbi (“organu KPJ”) od 9. svibnja 1945., u kojem se, uz ostalo, citiraju i glavne rečenice proglasa pročitanog u Radio-stanici. One su glasile: “Posle četverogodišnjeg teškog ropstva pod terorom ustaških zlikovaca i nemačkih fašista, glavni grad Hrvatske ponovo je slobodan. Hrabri borci 45. divizije Jugoslovenske armije ušli su u grad u 11 sati.”
Drugi su pak sjećanja načelnika Štaba II. armije general-majora Ljube Vučkovića iznesena u glasilu SUBNOR-a “Četvrti jul”, u broju od 6. svibnja 1975. Vučković je tada, uz ostalo, rekao: “Bili smo prijatno iznenađeni kada je spiker počeo da čita proglas, a njega je napisao štab jednog bataljona naše 45. divizije koji je iznenada upao u Radio-stanicu, likvidirao njeno obezbeđenje i zadržao je u svojim rukama.”
O stvarnom autoru proglasa nigdje, međutim, ništa nisam pročitao, niti se on igdje uopće i spominje. I za njega, najvjerojatnije, ne nih nikada ništa ni doznao da mi beogradski povjesničar umjetnosti, pisac i generalni sekretar Srpske akademije nauka i umetnosti u vrijeme izrade Memoranduma SANU, a potom i predsjednik SANU (u razdoblju 1999.-2003.), Dejan Medaković, u jednome od naših razgovora vođenih u Beogradu od jeseni 2006. do ljeta 2008., tj. sve do svoje smrti, nije izjavio sljedeće:
– To nitko ne zna i to nigdje nije zabilježeno, ali je činjenica da je Žika Stojković, zajedno sa Stojanom Ćelićem, iz iste, 20. srpske brigade, bio među prvim partizanima koji su ušli u Zagreb, i prvo što su njih dvojica napravili, bilo je da su otišli pravo u Radio-stanicu, gdje su natjerali dežurnog spikera da pročita taj njihov proglas, odnosno apel građanima Zagreba u vezi s novonastalom situacijom u gradu i čitavoj zemlji! Žika Stojković – osloboditelj Zagreba, ha-ha-ha! Ali tko to zna, to je zaboravljeno… Žika je s velikim entuzijazmom, govorio mi je o tome, žurio, s tim svojim prijateljem Ćelićem, u Radio-stanicu, da bude prisutan kod toga čitanja, i oni su tamo donijeli tekst u kojem je Zagrepčanima poručeno da dolazi sloboda, da nastupa jedno novo vrijeme itd. I to je pročitano preko radija. Žika je bio taj prvi glas partizanski, u Zagrebu! On mi je to nekoliko puta prepričavao i detaljno mi opisivao kako se odvijao taj njihov dolazak u Zagreb.
Po Medakoviću, zajedno sa Stojkovićem i Ćelićem tu se, u Radio-stanici, zatekao “i jedan treći partizan, s činom poručnika, ili takvo što, koji je na kraju završio kao hausmajstor u nekoj kući na Bulevaru revolucije u Beogradu”. Njemu je, međutim, Medaković zaboravio ime.
“Osloboditelj Zagreba br. 1” (barem po priči Dejana Medakovića), Živorad Žika Stojković, rođen je u poznatoj beogradskoj četvrti Čubura 28. rujna 1922. Bio je stariji brat čuvenog srpskog glumca Danila Bate Stojkovića, poznatog po nadimku Bubuleja. Njegov otac Aleksa, podrijetlom Srbin iz Makedonije, bio je bogati veletrgovac drvom i ugljenom, a po političkim uvjerenjima “veliki Srbin”. U rat je, samoinicijativno, stupio tek potkraj ljeta ili početkom jeseni 1944., i to kao pripadnik 20. brigade 45. srpske divizije, koja je svoj ratni put započela u istočnoj Srbiji, nedaleko od Niša. Nije se, međutim, borio s puškom u ruci nego je bio u sanitetu; dapače, bio je komesar brigadne (ili bataljonske – nisam siguran, jer o tome postoje kontradiktorni podaci) bolnice.
U Zagreb je, po Medakovićevu kazivanju, došao s činom poručnika te je kao takav bio nižerangiran od svog kolege i prijatelja Stojana Ćelića, podrijetlom Srbina iz Bosne, koji je u 20. brigadi bio šef Propagandnog odsjeka (do ožujka 1945.), a neko vrijeme i omladinski rukovodilac 1. bataljona 20. brigade, dok je na sam dan oslobođenja Zagreba, 8. svibnja 1945., na svojoj uniformi već imao oznaku čina kapetana.
Na fotografijama snimljenim u ratu Žika izgleda pomalo nespretno i smiješno (bio je jako visok, pravi dvometraš, pa su mu svake hlače koje je nosio bio prekratke barem za nekoliko centimetara), no uistinu je bio sve samo ne benigan i bezopasan čovjek. Odmah nakon Dobrice Ćosića, a u nekim fazama čak i prije ili više od njega, bio je ključna osoba srpskog nacionalističkog pokreta, ujedno i bitan član Ćosićeva opozicijskog stožera iz kojega su se osmišljavale i planirale sve nacionalističke akcije u SR Srbiji, još od završetka Drugog svjetskog rata pa nadalje.
Osobito je važnu ulogu u srpskom nacionalističkom pokretu Žika Stojković imao 1971., kada je, koliko god to zvučalo nevjerojatno, bio mnogo radikalniji i eksplicitniji čak i od srpskoga “oca nacije” Dobrice Ćosića. Ono što su 1971. bili u Hrvatskoj Čičak i Budiša, to je Žika Stojković te iste godine bio u Srbiji, samo sa suprotnim predznakom i s još mnogo više strasti, fanatizma pa i mržnje u odnosu na njih. Zapjenjeno se borio protiv ustavnih amandmana, o kojima su se tijekom 1971. vodile organizirane rasprave diljem čitave zemlje, zalažući se ili za opstanak onakve Jugoslavije kakva je bila prije početka svoje ustavne transformacije u konfederaciju ili za jednu novu, veliku srpsku državu, koja bi bila sastavljena od jugoslavenskih teritorija u kojima većinski žive Srbi.
Najzapaženiji Stojkovićev istup 1971. bio je njegov vehementan govor na tribini Udruženja književnika Srbije u Francuskoj 7, u Beogradu, 28. travnja – održan u jeku javne rasprave o ustavnim amandmanima. Žika je tada ustavne promjene okarakterizirao kao “atentat na Jugoslaviju” i usporedio ih s aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1908., rekavši, uz ostalo: “Namere koje Austrija nije stigla da ostvari, sprovode sada oni na čiju se inicijativu, i insistiranje, pod vidom amandmana, vrši atentat i na ovu Jugoslaviju. Nova ustavnost znači glogov kolac srpskom narodu u toj Jugoslaviji!”
Stojković je u tom svom čuvenom izlaganju na najradikalniji mogući način otvorio srpsko pitanje u Titovoj Jugoslaviji, pitanje koje je, kako je rekao, “teško, mučno, nimalo bezazleno i bezopasno”, pa je rečenicom: “Srbi svoja prava nisu dobijali na zasedanjima, kongresima, plenumima – tamo su ih po pravilu gubili” – indirektno poručio da će, ukoliko ustavni amandmani budu prihvaćeni, Srbi do svojih prava morati doći ratnom opcijom. Tim prije što, kako je istaknuo, po novome Ustavu “Republika Srbija, bez pokrajina, obuhvata i manju teritoriju od Nedićeve okupacione zone.”
Ali nije to bio jedini Stojkovićev angažman 1971. Dobrica Ćosić mi je, prije tri-četiri godine, priznao da je Žika bio stvarni inspirator i autor i ništa manje “slavnog” anti-ustavnoamandmanskog istupa najpoznatijeg srpskog filozofa Mihaila Đurića, pod naslovom “Smišljene smutnje”, što ga je potonji pročitao na Pravnom fakultetu u Beogradu 18. ožujka 1971. i zbog toga zaradio devet mjeseci robijanja u zloglasnom zatvoru “Zabela” u Požarevcu. Đurić je, naime, u tom svom šokantnom istupu kao iz vedra neba otvorio pitanje unutarnjih (republičkih) granica u Jugoslaviji, okarakterizavši postojeće granice “neodrživima” te posebno pritom naglasivši:
“Uopšte uzev, granice svih sadašnjih republika u Jugoslaviji imaju uslovno značenje, one su više administrativnog nego političkog karaktera… Ni za jednu republiku u Jugoslaviji, izuzev, možda, Sloveniju, postojeće granice nisu adekvatne, a pogotovo ne za Srbiju… U trenutku kada je silom prilika doveden do toga da treba da ponovo uspostavlja svoju nacionalnu državu, može li srpski narod da bude ravnodušan prema svojim mnogobrojnim delovima izvan sadašnjih granica SR Srbije?”
Time je Žika Stojković gotovo od riječi do riječi anticipirao Memorandum SANU puno desetljeće i pol prije njegova pojavljivanja u Srbiji, a, kako mi je D.Ćosić u povjerenju ispričao, supruga Mihaila Đurića bila je strahovito bijesna na nj (na Žiku Stojkovića), jer je, i to s punim pravom, smatrala da je on osobno svojim zlim utjecajem otjerao njezina muža na robiju.
Uza sve ostalo, Žika Stojković je napravio golemu gužvu i svojom neviđeno osvetoljubivom i ratobornom polemikom protiv Katoličke crkve u Hrvatskoj, odnosno protiv Glasa Koncila i njegova glavnog urednika Živka Kustića, u rujnu 1979., usred Branimirove godine (jedne od ključnih etapa u Crkvinu višegodišnjem slavlju “13 stoljeća kršćanstva u Hrvata”), kada je, praktički, objavio rat ne samo Katoličkoj crkvi nego i cijelom hrvatskom narodu, optuživši i nju i njega za ustaške zločine počinjene u NDH. Ta je njegova polemika – tj. polemički odgovor na jedan Kustićev napis – trebala biti objavljena u glasilu Srpske pravoslavne crkve “Pravoslavlje”, ali je tadašnji srpski patrijarh German naredio njegovoj redakciji da ga, iako je tekst već bio složen i spreman za tiskanje, u zadnji čas povuče – kako uistinu ne bi došlo do “bratoubilačkog” rata već tada, potkraj 1970-ih.
Stojković je, inače, mrzio patrijarha Germana, smatrao ga je previše blagim i “prozapadno” orijentiranim, dok je obožavao njegova nasljednika Pavla (u to vrijeme još episkopa raško-prizrenskog), s kojim je 1987., uoči proslave šest stoljeća od Vidovdana 1389., priredio znamenitu monografiju “Zadužbine Kosova”.
Oslobođenje Zagreba 8. svibnja 1945. najgromoglasnije je proslavljeno u – Beogradu. Po pisanju Borbe od 9. svibnja 1945., slavlje je počelo već u 10 sati prije podneva, a potrajalo je sve do 3 sata iza ponoći. Borba je izvijestila da se “hiljade Beograđana iskupilo na Terazijama da pokažu svoju radost zbog oslobođenja glavnog grada federalne Hrvatske” te da je “Beograd topovskim salvama pozdravio oslobođenje Zagreba”, nakon čega je počeo vatromet. U Borbinu izvještaju još piše: “Omladina se uhvatila u kolo. Jedno za drugim menjali su se kozaračko, crnogorsko, srbijansko, makedonsko i druga naša kola. Pojavile su se i harmonike te se odmah začula složna pesma.”
Sve što se nakon toga u Zagrebu izdogađalo – 9., 10. i 11. svibnja 1945., pa i kasnije – bilo je puno manje važno ili čak nevažno.
U noći od 8. na 9. svibnja 1945. u Zagreb su, s istočne strane, ušle jedinice I. armije, kojima je zapovijedao general-lajtnant, Crnogorac Peko Dapčević. I tu su, međutim, najistureniji bili Srbi – konkretno, 21. srpska divizija koja je u tim borbama, na istočnoj periferiji grada, odigrala daleko najznačajniju ulogu.
A onda je, 9. svibnja 1945., u popodnevnim satima, iz pravca Dubrave, u Zagreb, na Jelačićev trg, paradno umarširao 10. “zagrebački” korpus, sa svečanom glazbom svoje 32. divizije. On u operaciji oslobođenja Zagreba nije ni na koji način sudjelovao jer je, kada je grmjelo i sijevalo (a i to samo u relativnom smislu), od glavnoga grada Hrvatske bio udaljen čak nekoliko desetaka kilometara (i to negdje između Varaždina i Zagreba).
U svojim “Sjećanjima” komesar 10. “zagrebačkog” korpusa Ivan Šibl otvoreno priznaje da su se on i ostali borci Korpusa toga dana osjećali krajnje poniženo i postiđeno. Ne znam zašto su se ti njegovi memoari dosad toliko prešućivali – pretpostavljam da je u pitanju bila nekakva jalova i besmislena politička korektnost, koja se na kraju ionako uvijek vrati kao bumerang. Glavna je Šiblova teza (nikada prokomentirana u našem tisku ili publicistici) da su Zagrepčani 8. svibnja 1945. jednim dijelom bili nesretni zato što su njihov grad oslobodili – Srbi. Umjesto riječi “Srbi” Šibl je, međutim, upotrijebio riječ “nepoznati”, ali u sasvim prepoznatljivom kontekstu, i to na dva udarna mjesta u knjizi.
Na jednome mjestu on piše, opisujući ulazak 10. “zagrebačkog” korpusa u Zagreb: “Nisu nas ugledali (mislio je na Zagrepčane – op. aut.). Umjesto svojih dočekali su nepoznate.”
U drugome pak odlomku Šibl se prisjeća trenutka kada je na Hrvatskom krugovalu čuo da je Zagreb oslobođen. Pa piše: “Glas nepoznatog komandanta bataljona (čak je izbjegao spomenuti da se radilo o 20. srpskoj brigadi, toliko ga je to opterećivalo! – op. aut.) ostat će mi uvijek u uhu, i njegove riječi uvijek ću pamtiti.”
Slavljenički je miting u Zagrebu, na Jelačićevu trgu, održan 11. svibnja 1945. – tri dana nakon onoga na beogradskim Terazijama. Zagrebački je Vjesnik, u broju od 12. svibnja 1945., tom događaju posvetio cijelu naslovnicu i 2. stranicu, objavivši na naslovnici pobjednički govor komandanta II. armije Koče Popovića, čija je rečenica “Govorim vam i kao sin Srbije, demokratske federativne nove Titove Srbije”, bila pozdravljena frenetičnim pljeskom i poklicima “Živjela Srbija!”
Na drugoj pak stranici Vjesnika objavljena je “Pohvala vrhovnog komandanta Tita” osloboditeljima Zagreba, koja je započinjala rečenicom: “Nadirući sa neodoljivim naletom s juga i istoka, jedinice I. i II. armije slomile su upornu neprijateljsku obranu zagrebačkog utvrđenog rejona i zauzele Zagreb.” Tito je u svojoj “Pohvali” imenovao ukupno sedam visokih vojnih rukovodilaca iz II. i I. armije, od kojih su trojica bili Srbi (Koča Popović, Milutin Morača i Mijalko Todorović), četvorica Crnogorci (Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Ljubo Vučković i Blaž Lampar), a nijedan Hrvat.
Ali ima tu još nešto, ništa manje važno od dosad rečenog. Još je i danas, čak i u srpskoj vojnoj historiografiji, na snazi službena verzija oslobođenja Zagreba, po kojoj Kočina II. armija, pa tako i 45. srpska divizija u njoj, po prvotnoj zamisli Tita i Vrhovne komande nisu uopće trebale ulaziti u Zagreb, nego da se to, navodno, dogodilo posve spontano, zahvaljujući, ponajprije, iznenadnom razvoju događaja uoči 8. svibnja 1945. koji se naprosto nije mogao ignorirati (kapitulacija Wehrmachta, bijeg Pavelića i Nijemaca iz Zagreba itd.). Tako i M.Dželebdžić u svojoj knjizi “Druga jugoslovenska armija” piše da “oslobođenje Zagreba nije bio glavni zadatak 2. armije, već dejstva na pravcu Karlovac – Novo Mesto – Ljubljana”.
Na sličnu sam argumentaciju naišao i u nekim pojedinačnim dokumentima, jedan od kojih je dopis generala Rade Hamovića Gradskom odboru Saveza antifašističkih boraca RH grada Zagreba, datiran 8. siječnja 1996., u kojemu on objašnjava zašto, zapravo, 10. “zagrebački” korpus nije sudjelovao u oslobađanju Zagreba.
I ta je argumentacija, po mom mišljenju, OK – ali samo ako se sagledava cjelina, tj. Vrhovna komanda na čelu s Titom. I ono što su oni, još u rano proljeće 1945., planirali. Ali ako se ima u vidu isključivo 45. srpska divizija i ljudi koji su je konkretno sačinjavali – nemoguće je tek tako prijeći preko činjenice da je glavni motiv za njihov nerijetko i nadčovječanski angažman u završnim borbama za oslobođenje Jugoslavije bio – Zagreb. Ne Karlovac, ne Novo Mesto, ne Ljubljana, nego upravo – Zagreb. U očima partizana iz 45. srpske divizije Zagreb nije bio ništa drugo nego glavni grad Pavelićeve NDH, dakle jedne fašističke tvorevine koja je tijekom rata sprovodila genocid nad pripadnicima njihova naroda. I to je, s njihove strane, bio glavni razlog zašto ga je trebalo osloboditi, odnosno zauzeti. I zašto su baš oni trebali biti njegovi osloboditelji.
Navest ću dva argumenta za ovu svoju tezu.
Imam u posjedu fotokopiju originalnog ratnog dokumenta Štaba 45. srpske divizije pod nazivom “Vojna relacija za borbe vođene u vremenu od 7-12 maja 1945 god.”. Dokument su potpisali komandant 45. divizije potpukovnik Rade Zorić, načelnik Štaba 45. divizije potpukovnik Milan Abramović i politički komesar te formacije kojemu nisam uspio identificirati ime i prezime.
U tom dokumentu zapovjednički vrh 45. srpske divizije sumira cjelokupnu operaciju oslobođenja Zagreba i svoje sudjelovanje u njoj, pa kaže:
“Od Gračanice, Doboja i Bosne (kada je, početkom travnja 1945., počela velika proljetna ofanziva jedinica Unske operativne grupe divizija II. armije – op. aut.) gde su neprijatelju uništene čitave jedinice, naši borci čeličnom voljom gonili su neprijatelja u stopu i do iznemoglosti. Od Doboja do Zagreba jedinice su prešle preko 250 kilometara za 20 dana, vodeći teške i krvave borbe iz dana u dan. Bilo je dana kada su borci prelazili i po 40 km danju, odnosno noću, sami da bi uvek držali kontakt sa neprijateljem. Fizički napor borci nisu osetili, odnosno nisu hteli da osete, jer krajnji cilj im je bio Zagreb.”
Drugi važan dokument kojim raspolažem jest ratni dnevnik Miće Popovića, jednog od boraca 20. srpske brigade iz sastava 45. divizije, koji se upravo na tom trijumfalnom ratnom pohodu srpskih partizana, od istoka prema zapadu Jugoslavije, negdje na bosanskim puteljcima kao ranjenik upoznao i sprijateljio sa Žikom Stojkovićem, pa su se već u proljeće 1946. u Beogradu obojica priključili moćnom i utjecajnom klanu Dobrice Ćosića zvanom “siminovci”.
Ćosić mi je Miću Popovića (konkretno, u našem razgovoru od 30. rujna 2010.) opisao kao “ambivalentnog čovjeka, komunista-desničara”, koji je “imao neko razumijevanje za četnike i neke pročetničke nastupe zbog svog antikomunizma”, ali, isto tako, i zbog svojega geografskog podrijetla, budući da mu je otac rođen u tradicionalnome četničkom kraju (Bela Crkva, između Valjeva i Loznice), dok su mu djed i stariji preci bili ondje pravoslavni svećenici.
Mića Popović je poslije Drugog svjetskog rata izrastao u jednog od vodećih srpskih slikara, dok je među “siminovcima”, osobito od 1970-ih nadalje, imao jednu vrlo specifičnu ulogu – da u svojim slikama, tzv. “Prizorima”, vizualizira političku ideologiju svog mentora i duhovnog vođe Dobrice Ćosića.
Jedna od najkontroverznijih Popovićevih slika nastala je 1983., njezin neslužbeni naziv glasi “Tajna večera bez Spasitelja”, a riječ je zapravo o replici “Tajne večere Spasitelja sa svojim učenicima” Leonarda da Vincija. Ali za razliku od legendarne da Vincijeve slike, u čijem je središtu Isus Krist, okružen svojim učenicima, na Mićinu je platnu Isusova stolica prazna. Na njegovoj kompoziciji za dugačkim stolom, prekrivenim bijelim stolnjakom, sjede Srbi, neki od kojih po svom izgledu i držanju asociraju na četnike, ali je već na prvi pogled vidljivo da ti Srbi nemaju svog vođu, svog bossa, svog nacionalnog “Isusa” – čim je njegovo mjesto, u središnjem dijelu slike, tragično upražnjeno. Poruka slike je jasna: Srbi vape za svojim voždom, tada, u prvoj polovici 1980-ih, da ih napokon izbavi iz njihove posvemašnje nacionalne depresije i povede u odlučujući boj.
– Ta slika – protumačio mi je njezino značenje D.Ćosić – ilustrira duhovno, biološko, demografsko stanje srpskog naroda u ono vrijeme. On nema centralnu figuru, nema prvu ličnost, nema vođu, on je izgubljen narod… To je vrijeme koje prethodi pojavi Miloševića, kada počinju te borbe i kada se baš osjeća ta depresija u narodu i odsustvo središta, tj. figure koja može iznijeti dramu naroda, koja se nagovještavala.
Mića Popović je snimio i nekoliko igranih filmova, od kojih je daleko najveću sablazan izazvao svugdje zabranjivani “Čovek iz hrastove šume”, snimljen još 1963., niti dva desetljeća nakon završetka Prvoga svjetskog rata. Glavni junak filma je Maksim, “čovjek iz šume”, Srbin-koljač (glumio ga je Mija Aleksić), koji u ratu kolje partizane i njihove suradnike za interese četnika iz svog kraja, na nekoj pustoj i goloj srpskoj planini. Uživa u klanju i čim nekoga zakolje, zareže nožem na drvetu recku, to mu je poput glavnog zgoditka. Ali onda s tim istim četnicima dolazi u nerješiv sukob i oni mu na kraju dođu glave. Glavna je kontroverznost filma u tome što je srpski koljač prikazan, doduše, kao negativac, ali i kao čovjek s kojim se Mića Popović kao redatelj na određen način identificirao, pa tako dolaze do izražaja i neke njegove pozitivne osobine. On na kraju umire, na lokalnom pravoslavnom groblju, ali s rukom ispruženom prema gore; poruka je jasna: šumski će čovjek preživjeti.
Ratni dnevnik Miće Popovića iz 1944. i 1945. – tj. njegovu pretipkanu verziju – dao mi je, prije nekoliko godina, njegov sin Jovan, koji se u Beogradu bavi dramaturgijom. Popović ga je pisao a posteriori, negdje potkraj 1945., a njegov središnji dio zauzima autobiografska pripovijetka “Sveti Antun” u kojoj je detaljno opisao svoj ratni put u 20. srpskoj brigadi, i to počevši od svog ranjavanja na brdu Straževac u Bosni 5. travnja 1945. pa sve do pobjedničkog ulaska u Zagreb 8. svibnja 1945., ali i nešto kasnijih dana, uključujući i dolazak u Leibnitz u Koruškoj, gdje je 45. divizija, po Titovoj naredbi, sudjelovala u okupaciji tog dijela Austrije.
Gotovo na svakoj stranici Mićina dnevnika spominje se Zagreb, kao glavni cilj i svojevrstan leitmotiv ratnog pohoda 20. srpske brigade, odnosno 45. srpske divizije, u njezinu napredovanju od Bosne prema zapadnim dijelovima Jugoslavije.
U poglavlju u kojem opisuje svoja razmišljanja nakon ranjavanja (a ranio ga je, kako je napisao, neki ustaša), Mića Popović, primjerice, kaže: “Čim se vratim u borbu… poginuću… Najzad uvrteh sebi u glavu da ću poginuti pred Zagrebom.”
U dijelu dnevnika posvećenom zauzimanju Bosanske Dubice, 26. travnja 1945., Mića citira rečenicu jednoga svog ratnog druga: “Sve ti je ovo bitka za Zagreb” – a onda iskazuje svoje vlastito mišljenje: “I ja shvatim da je ovo bitka za Zagreb, i da je, pošto već treba da se gine, bolje to učiniti tamo kao borac, nego ovde.”
U bilješci u kojoj govori o zauzimanju Hrvatske Dubice, 2. svibnja 1945., Mića Popović piše: “U Hrvatskoj Dubici nije bilo ustaša. Naši su bataljoni obrazovali široki luk. Pravac – Zagreb…”
U dionici pak u kojoj je riječ o zauzimanju Siska, 6. svibnja 1945., Popović je napisao: “Sa jednom stvari bio sam načisto: sad dolazi Zagreb.”
A u potpoglavlju gdje opisuje svoj dolazak u selo Kuče kraj Velike Gorice, 7. svibnja 1945., dan uoči ulaska u Zagreb, Mića Popović daje prikaz toga u tom trenutku napuštenoga hrvatskog sela, usredotočujući se na jednog mršavog dječačića koji je vukao za sobom stari, rasklimani bicikl, pa kaže:
“Ja sam se zainatio da razumem zbog čega se raduje dečaćić. Ali mi ne polazi za rukom. Ipak se setih da je to otuda što on neće u bitku za Zagreb. Izgledalo mi je čudno da on neće. A mi hoćemo. Eto i ja hoću.”
Mićin sin Jovan Popović ujedno mi je, u jednome od naših razgovora, prepričao sjećanja svog oca, vezana za 8. svibnja 1945,: konkretno, kako je on doživio ulazak u Zagreb.
Bit opisa je sljedeća: Mića je bio u onoj skupini boraca 20. srpske brigade koji su u Zagreb kročili preko Crvenog (Jakuševačkog) mosta. No tijekom ulaženja dogodio se jedan vrlo ružan incident. Na suprotnoj, sjevernoj strani Save stajalo je ili sjedilo nekoliko Zagrepčana, jedan od kojih je partizanima koji su upravo stupali preko mosta podrugljivo dobacio, onako na purgerskom: “A kaj vi tu delate, ko vas je ovde zval?” Onda se netko od tih partizana razjario (to svakako nije bio Mića Popović) i u te Zagrepčane, ili u jednoga od njih, ispalio iz svog mitraljeza nekoliko rafala.
Radeći na ovome tekstu, porazgovarao sam i s nekoliko istaknutih čelnika Saveza antifašističkih boraca i anfifašista kako na razini države tako i grada Zagreba. Ivan Fumić, koji je čak 13 godina bio na čelu boračke organizacije, ovako mi je prokomentirao dokument “Vojna relacija” Štaba 45. srpske divizije i ratni dnevnik Miće Popovića:
– Vjerujem da je to sve točno, što su oni napisali. U Srbiji je doista bila jaka tendencija da se dođe u Zagreb i da se pokaže Hrvatima. To je to. Ja sam to doživio kroz razgovor s ljudima, sa Srbima, u logoru na Banjici, u Beogradu, gdje sam bio od 1942. na 1943. U sobi nas se nalazilo 135. Ja sam bio partizan, a Srbi – jedan dio bili su četnici, njih desetak, dok su ostali bili osumnjičeni da pomažu ilegalcima ili da se sami bave ilegalnim radom, a bili su pohvatani u racijama na selu. Bilo ih je iz Šumadije, iz Niša, iz cijele Srbije. Većina njih bila je antigermanski raspoložena, dok su ovi pročetnički elementi govorili: “Kad prijeđemo Savu, klat ćemo Hrvate!” S nama je bio i jedan beogradski liječnik, koji nam je rekao: “Trebate prvo doživjeti da izađu iz logora!” Ta većina srpskih logoraša ignorirala je te četnike jer ih je smatrala najobičnijim budalama.
Vladimir Jurak, koji je 17 godina predvodio Zajednicu udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Zagreba (u ratu se borio u brigadi “Matija Gubec”, koja je pripadala 10. “zagrebačkom” korpusu), bio je za nijansu-dvije još oštriji, pa mi je kazao:
– Moram reći da smo mi, zagrebački antifašisti, puno razgovarali s našom organizacijom u Beogradu i Srbiji, pa i u Crnoj Gori. I da smo osjetili taj štih. Mi i Slovenci. Osjetili smo da je, kod Srba, to neka želja pokupiti i staviti pod svoje, staviti pod noge, stvarati opet neku svoju cjelinu, ne znam kakvu, i tako dalje. Vidite, pročitao sam u tisku da je Slobodan Milošević jednom ovako rekao: “Mi ćemo za kratko vrijeme doći do Kaptola.” To vam govorim zato što je to Miloševićevo zapravo bio nastavak onoga što je bilo 1945. U tome je stvar. Jer, Slovenija njima nije bila interesantna. Kao ni Makedonija. Oni su atakirali samo na Hrvatsku. Upravo tako. Ja mislim da je to njima ušlo u glavu, taj koncept, da se to mora dogoditi. Sve mi to liči na ono – mora biti ono što mi hoćemo! Ona Jugoslavija koju mi hoćemo. A to ne ide.
Darko Hudelist/Globus