Bivši glavni urednik Večernjeg lista Branko Tuđen otkriva u kakvim je odnosima bio s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Ističe da nisu bili bliski prijatelji, ali su se svejedno dobro poznavali i razvili prisne odnose. Posebna poveznica između njih bilo je i to što su obojica Zagorci. Tuđenovu objavu prenosimo u cijelosti.
“S predsjednikom Tuđmanom nisam bio prijatelj niti sam to mogao biti po njegovim i svojim godinama i po položaju koji je on obnašao. Bio sam ispod Ćire Blaževića, Suada Rizvanbegovića, Fredija Kramera, Ruže Pospiš, njezina muža Baldanija i nekih drugih. Ipak postojalo je nekoliko okolnosti koje su nas zbližile, ali ne više od razine koja bi išla iznad moga statusa radoznalog novinara i glavnog urednika Večernjeg lista. Tuđman je karakterno bio vrlo samouvjeren, ali sam ga “prisilio” da opuštenije razgovaramo tijekom 25 političkih putovanja u inozemstvo na pet kontinenata s kojih sam izvještavao i komentirao, te da me povremeno prima u četiri oka, piše Teleskop.
Večernji list onoga doba je bio izvrsno nakladno i financijski usklađen proizvod i mi smo novinare slali u najudaljenije krajeve svijeta i to ne samo sportske novinare, kao drugi. Imali smo i 12 do 15 stalnih dopisnika u inozemstvu. Sveobuhvatno i vjerodostojno informiranje bilo je temelj visokih naklada. Striktna sektorska zaduženja stvarala su od novinara iznimne specijaliste za pojedina područja. Moje sektorsko zaduženje u redakciji do 15. studenog 1992. bilo je praćenje predsjednika Republike i kompletnog Ureda. Putovao sam redovnim avionskim linijama. Ponekad su putovali i fotoreporteri: u SAD, Kinu, Rusiju, kao i po Europi. Nastojao sam saznati hotele u kojima će Tuđman biti smješten i tu i sebi rezervirati jer bi se slučajni susreti po hotelima povremeno pretvarali u opuštene razgovore. Novinarska radoznalost i potrebe za informacijama bile su iznad svega. Profesionalno bavljenje politikom nije me zanimalo.
U studenom 1992 imenovan sam glavnim urednikom Večernjeg lista. Do sredine 2001. prestigli smo gotovo sve nakladne rekorde i postavili nove (milijun prodanih primjeraka 11. siječnja 1999.) i srušili sve prihodovne, tehnološke i inventivne rekorde iz razdoblja samoupravnog socijalizma i jugoslavenskog tržišta kada je Večernjak također bio visoko tiražni, ali ne i ekonomski samostalan, nego dio zajedničkog proizvoda Vjesnikove kuće. Poslije uspostave višestranačja pripali smo u većinsko vlasništvo Mirovinskog fonda, dakle države, ali smo se izborili za ekonomsku i najdublju etičku samostalnost, kao i stranačku neangažiranost. Nisam bio član ni jedne stranke. Podržavali smo hrvatsko osamostaljenje u titoističkim granicama, bez zadrške. Prosječne novinarske zarade bile su 2,5 puta veće od prosjeka u RH, nikad veći novinarski standard i Kolektivni ugovor najbolji od svih koji su u mladoj državi uopće potpisani i zbog čijeg su ukinuća novinari VL 2011. štrajkali 26 dana. Ni jedna novina onoga doba nije imala toliku kadrovsku snagu. Naš ondašnji novinar Pjer Šimunović danas je veleposlanik u Washingtonu! To je garantiralo 80 i više milijuna tadašnjih njemačkih maraka godišnjih prihoda. Nije nama Franjo Tuđman davao novac, nego je dio naše dobiti prema udjelu u vlasništvu išao Mirovinskom fondu.
KADA BI SE S NEKIM PRVI PUT RUKOVAO TUĐMAN BI OBVEZNO PITAO: ODAKLE STE?
Jedna za mene povoljnija okolnosti bilo je zajedničko zavičajno podrijetlo. No nije to bilo odlučujuće. Tuđman je više držao do ljudi iz dinarskih krajeva. Oni su bili državotvorniji i politički hrabriji. Mene bi oslovljavao: Zagorec sa figom u džepu i prefrigani Zagorec! Jednom mi je rekao: Sa svijećom sam vas tražio, a nije vas bilo (Zagoraca). Poslije 1995. me još jače ukorio: Zar bih s vama Zagorcima dobio rat? Ali mi se to činilo više kao prijateljsko provociranje i izazivanje, nego neko prebacivanje. Tuđman je bio jako posvećen mentalitetima i zavičajima kao važnim sastavnicama hrvatske stvarnosti i stalno se o tome starao. Kad bi se s nekim prvi put rukovao on bi obvezno pitao: odakle ste? Mene je povremeno primao na Pantovčaku, kad sam to zatražio i što je najvažnije mogao sam, samo za svoju informaciju, dosta toga pitati i šire od aktualnog, što se, ako je Tuđmana zanimalo, često pretvaralo u njegovu dugačku elaboraciju. Jednom je pred vratima čekao VONS (Vijeće za obranu i nacionalnu sigurnost) za sastanak, ali se Tuđman sa mnom zapričao i ljudi su čekali 15 minuta i kad sam izašao priskočio je general Bobetko i pitao me što sam imao toliko važnog za reći da me predsjednik prima prije njih. A radilo se čistoj slučajnosti.
VASHINGTON POST JE NAPAO TUĐMANA ZBOG ANTISEMITIZMA, A CLINTON SPAŠAVAO.
Jedno od najinteresantnijih izvještavanja s Tuđmanovih putovanja bilo je u drugoj polovici travnja 1993. iz Washingtona kamo je Tuđman doputovao kao gost – od Židova pozvan – na otvaranje Muzeja holokausta. Uspio sam se smjestiti u “njegov” hotel Marriott u blizini Bijele kuće. Na večeri s hrvatskim iseljenicima Tuđman je upozorio kako mu američki sugovornici prigovaraju da se neke hrvatske snage u BiH bore pod znakovljem iz Drugog svjetskog rata. Situacija je vrlo brzo postala dramatično ozbiljna. Dva dana prije otvaranja muzeja Tuđmana je posjetila najjača židovska delegacija sa direktorom američkog židovskog kongresa Baumom na čelu. Tuđman je bio prokazan kao ksenofob i antisemit, a kao dokazi su bili njegova knjiga Bespuća i činjenica da je na predizbornom skupu u Dubravi u proljeće 1990. izjavio: Hvala Bogu da moja žena nije ni Srpkinja ni Židovka! Tuđman je u knjizi citirao Ciliginu knjigu koji je bio zatvoren u Jasenovcu i Židovima se nisu dopale neke njegove opaske. Ali zašto je Tuđman to prenosio? Zbog toga se javila sumnja u njegov antisemitizam. U engleskom izdanju Tuđmanove knjige to i još ponešto je morao izbaciti. Danas takvo nešto ne bi prošlo. Bilo bi rasprave i kritike, ali knjiga se ne bi mijenjala. Opasnija je bila izjava u Dubravi o ženama Srpkinji i Židovki. To je bio ozbiljan Tuđmanov previd, neumjesna i uznemirujuća izjava. Susret s direktorom američkog židovskog kongresa Philom Baumom bio je usklađen s komentarom u Washington postu. Naime dogodilo se da je istoga dana jedan od najutjecajnijih američkih dnevnih listova Washington post, u komentaru pod naslovom “Drukčiji gost”, napao Tuđmana zbog antisemitizma. U tom trenutku goreg nije moglo biti. Usuglašen pritisak židovskog lobija bio je očit. Bez inicijative iz Hrvatske to ne bi išlo. Nastala je neugodna situacija. Bio je to velik udarac za Tuđmana koji je obožavao Amerikance, a nije toliko držao do Nijemaca. Idućeg dana Tuđmana je, na ranije dogovoren sastanak, primio predsjednik Clinton i to je donekle ublažilo dojam. Posljednju večer smo proveli na banketu kod Clintona na travnjaku Bijele kuće, pod šatorom zbog kiše. Tuđman je od Clintona dobio dlanom od dlan kao i svi ostali predsjednici. Tijekom naših susreta poslije povratka iz Washingtona spremao sam se Tuđmana pitati o izjavi u Dubravi, ali me preduhitrio u nekom društvu gdje je rekao da svatko ima pravo na poneku glupost pa tako i on. Što nije bilo baš originalno opravdanje.
U KAOSU POSLIJE TUĐMANOVOG POVRATKA IZ WALTER REEDA: ŠUŠAK JE PREDLOŽIO GREGURIĆA ZA ORGANIZATORA NOGOMETNOG TURNIRA I TADA JE NASTAO LOM.
U listopadu 1996 Tuđmanu je ustanovljen čir na želucu i ubrzo karcinom. 11. studenog otišao je u američku vojnu bolnicu Walter Reed na operaciju. Poslije sedam dana liječnici su odbili operaciju i predvidjeli su šest do devet mjeseci života. Predsjednik me pozvao na razgovor dva tjedna prije odlaska, 24. listopada. Povod je bila neka knjiga – mislim Lopušinin publicistički šrot iz Beograda “Ubij bližnjeg svog” – ali Tuđman je volio čitati, kad su mu obveze dopuštale, a ja sam imao odličnu soluciju s Beogradom i kad su veze bile prekinute. Naš dopisnik Milovan Nedeljkov slao mi je svaka dva tjedna preko Mađarske obilnu pošiljku knjiga i novina. Tu je bilo materijala i za Tuđmana. Predsjednik mi nije rekao da je bolestan, bio je uobičajene volje, pričljiv, ali dosta nemiran. Negdje u to doba u tada hotelu Intercontinentalu sreo sam prof. Dušana Bilandžića koji se već hladio prema Tuđmanu i dosta ležerno komentirao: Predsjednik ti je bolestan, ali nisam shvatio. Tuđman se vratio 23. studenog poslije svih onih peripetija s Radiom 101 i izjavom u zračnoj luci. Primio me dosta brzo, ali to je bio drugi čovjek: mekan, bezvoljan, odsutan, osjećala se teškoća u komunikaciji, možda se i malo pogubio jer me pozvao na sjednicu Predsjedništva HDZ-a na Pantovčak, 4. ožùjka 1997. iako nisam bio ni član stranke, a kamoli stranačkih tijela. To se nije nikada dogodilo prije ni poslije. Tuđmana sam posjetio i 24. siječnja. Bio je toliko onemoćao da mi se činilo kako nikada više nećemo razgovarati. Na sastanku Predsjedništva 4. ožujka došlo do verbalnog sukoba između Šuška i Gregurića kojega je Šušak predložio za organizatora nogometnog turnira povodom 75. Tuđmanovog rođendana! “Gojko to nije prijateljski”, uzvikivao je Gregurić. Poslije sastanka poslužena je večera, švedski stol, Tuđman je stajao podalje, nije jeo i nije bio okružen svitom. Prilazim i pitam nešto nevažno. Odgovorio je nevoljko.
Svi pijuni oko Tuđmana su počeli dizati glave. Pašalić je izgurao Šarinića i postao šef unutarnje politike, a Granić vanjske. Pašaliću se nije dopala moja bliskost s Tuđmanom: tražio je moju glavu i pred Tuđmanom me (27. prosinca 1997.) nazvao kukavicom. Jedini put kad me Tuđman baš izravno nazvao bio je 4. listopada 1997. Zahvaljujući kemoterapiji bio se malo oporavio. Povod je bio tekst u Večernjem listu i tjedniku Obzor čiji sam glavni urednik u tom trenutku također bio, da je Pavić u Globusu smijenio Butkovića na intervenciju vlasti. Bilo je lako prepoznati da je smijenjen na intervenciju Pašalića. Kad je Tuđman zvao kraj njega je stajao Pašalić i vjerojatno je to Tuđman učinio na njegov nagovor. Bilo je kritično. Znao sam da Pašalić potajno surađuje s Pavićem i da se pobojao kako je ta veza otkrivena. Poslije je bila prepoznata i ortačka veza Pašalić – Pavić – Kutle. Pavić i Kutle su završili u pritvoru. Tuđman me više molio nego nešto zapovjedio: “Jesi Zagorec ali s figom u džepu! Ti si pametan čovjek i nemoj takve stvari…” Tu su već bile jasne Pašalićeve namjere s Večernjim listom čemu se Tuđman opirao, ali na kraju nije imao snage.
AKO JE VJEROVATI JOVANKINOJ SESTRI NADI BUDISAVLJEVIC, ŽUPAN JAKOVČIĆ JE PLANIRAO JOVANKIN POVRATAK NA BRIJUNE, ČINI SE S TUĐMANOVIM ZNANJEM.
Bilo je samo važno pogoditi Tuđmanovo raspoloženje i izabrati trenutak. Jednom sam ga pitao zašto ne vrati Titove posmrtne ostatke u Kumrovec, jer sam znao da nije bio protiv te zamisli. On je poluglasno dodao i Jovanku koja je bila u Beogradu u kućnom pritvoru i bez ostavinske rasprave. To se događalo 1994. kad je istarski župan Jakovčić predlagao Jovanki povratak na Brijune. Tako u svojim memoarima piše Jovankina sestra Nada Budisavljević. Čini se da su Tuđman i Jakovčić željeli podvaliti Srbima i pridobiti ljevičare na Zapadu, premda je nejasno kako su oni to zamislili provesti. To bi prouzročilo velike komplikacije pa i neraspoloženje dijela javnosti. Nije uopće vjerojatno ni da bi Milošević pustio Jovanku izvan kontrole svojih službi jer bi mu mogla nanijeti mnoge neugodnosti. Jednom sam na Pantovčaku zatekao Titovog sina Mišu pa sam pomislio da je to u vezi s preseljenjem, jer bi on vjerojatno jedini mogao preseliti oca, poslije smrti brata Žarka, ali nije bilo tako.
U drugoj prilici sam Tuđmana pitao za dubinu njegova prijateljstva s jugoslavenskim ministrom obrane i Titovim pomoćnikom i zamjenikom generalom Gošnjakom (od 1948. do 1967.). Preko toga je prešao kao da me nije čuo. A onda se ipak vratio, ali tako što je uspoređivao Bakarića i Gošnjaka, ne spominjući sebe, naravno u prilog Gošnjaka. Tako da nisam uspio potvrditi ono što piše Darko Hudelist da su Tuđman i Gošnjak 1950. zajedno proveli godišnji odmor.
Nije volio pričati (barem ne meni) ni o svojim partizanskim danima, osim sa simpatijama za Marka Belinića kojemu je dao i generalski čin HV, a Belinić se nije dao položiti u Grobnicu narodnih heroja na Mirogoju na što je imao pravo, nego na mjesno groblje u Kraljevom Vrhu. Bio nam je susjed iz Jakovlja, ali nije bio jedini preuzeti general. Bilo ih je i s druge strane (Daidža).
Kad sam obilazio sjeverno američku emigraciju pisao sam u Večernjem listu da Tuđmana smatraju “privremenim predsjednikom”. Tako su naime pisale najekstremnije novine “Hrvatska budućnost”. Poslije jedne konferencije za novinare Tuđman me zamolio da dođem k njemu u sobu da mu objasnim što sam pod time mislio. Bilo je neuobičajeno, ali nije bilo arogantno. Više prijateljski.
TUĐMAN JE RUŠIO JUGOSLAVIJU I TIME ŠTO JE SRUŠIO SRPSKI LAŽNI MIT O 700 TISUĆA DO VIŠE OD MILIJUN UBIJENIH SRBA SAMO U JASENOVCU!
Tuđman je pokazao veliku političku hrabrost kada je prvi ušao u polemiku o broju jasenovačkih žrtava, ne dovodeći u pitanje kvislinški i nacifašistički karakter NDH i umorstva koja su se dogodila. I 50 tisuća pobijenih je katastrofalna, tragična brojka. Ali je srpska elita s drastično preuveličanim brojkama i stalnim uvećavanjem željela izvući političke probitke. U prvom redu trebalo je, zbog ustaških zločina, inzistirati na vječnom grijehu Hrvata, na genetskom zločinstvu, držati ih pod prismotrom i ograničavati ih. Druga Jugoslavija je uz ostale postulate opstojala i na lažnom jasenovačkom mitu o 700 tisuća pa do više od milijun ubijenih Srba samo u Jasenovcu. Na naučnom skupu u Srpskoj akademiji 21. i 22. studenog 1988. pod ravnanjem Vladimira Dedijera, Milan Bulajić je izašao s tezom o “zabetoniranim jamama punim ubijenih Srba”. U Jasenovcu je 25. listopada 1989. počeo trodnevni znanstveni simpozij “Stradanje Jugoslavena u Drugom svjetskom ratu” koji je završio velikom svađom između dr. Ljube Bobana, tada najistaknutijeg hrvatskog povjesničara i Milana Bulajića koji je inzistirao na brojci od 700 tisuća ubijenih. Da bi pojačao dojam Bulajić je uveo svog sarajevskog učenika Radomira Bulatovića koji je ustvrdio da je Jasenovcu ubijeno točno 1.110.929 Srba! Izvještavao sam s oba ta skupa i drugih takvih “znanstvenih tribina” koje nisu prestajale ni kad su Vladimir Žerjavić u travnju 1989. i Bogoljub Kočović prije, objavili svoje izračune. Postalo je nepodnošljivo i raspad se nije mogao izbjeći. Da je Jugoslavija opstala tko zna kakve bi se brojke i podvale u međuvremenu pojavile. Kad su vidjeli da je ucjena s brojkama propala Srbi su prestali s tom igrom i ostavili tezu o genocidu, bez obzira na stvarne brojke, pokušavajući umanjiti dojam vlastitog genocida u Srebrenici. Tu podmuklu igru s brojkama Srbi su činili i poslije prvog svjetskog rata. U posljednje vrijeme najpoznatiji srbijanski historičar i dugogodišnji direktor Instituta za savremenu istoriju u Beogradu dr. Predrag J. Marković ukazuje da u prvom svjetskom ratu nije poginulo onoliko Srba kako to službena historiografija tvrdi nego manje. Koliko je samo zemljišta i kuća u Podunavlju i Banatu pripalo srbijanskim solunašima, a da to nisu zaslužili? Nije sasvim jasno zašto Gošnjak i Bakarić nisu raskrinkali te podvale s brojkama jer su i njih pritiskale. Da li nisu htjeli ili nisu smjeli? Čak su ih optuživali da u ratu nisu htjeli napasti Jasenovac i osloboditi logoraše. Bakarić je sprječavao i kažnjavao Tuđmana, ali je naručio istraživanje od Mirka Peršena logoraša i poslije direktora Vjesnika koji je iznio i do sedam puta manje brojke od Bulajićevih”, piše Branko Tuđen.
Teleskop.hr/Foto: Screenshot