Pavković: Svaka druga obitelj u Hrvatskoj ima udbaša!?
Ima jedna tema o kojoj se nakon osude zločinaca Perkovića i Mustača uopće ne govori, a riječ je o bivšim Udbašima. Većina ljudi se boji „pisnuti“, iako dobro znaju tko su bili i što su radili. Ako mislite da i danas nisu aktivni – varate se.
Kad sam istraživao neke (dostupne) arhive, poglavito za Koprivničko-križevačku županiju, naišao sam i na dokumente kako je Udba radila krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, odnosno pred hrvatski obrambeni Domovinski rat. Tada je izdana zapovijed onima koji su obnašli neke važnije dužnosti, poput partijskih sekretara, milicionara, zaposlenika u Državnim odvjetništvima, sucima, gospodarstvenicima i drugima, da se što je više moguće, kao članovi Saveza komunista, „ubace“ u sve pore društva te da i dalje bez obzira na eventualnu promjenu političkog sistema nastave raditi za „organe bezbjednosti“, a da svoju, prije svega, rodbinu i povjerljive prijatelje i suradnike što više uključe u organizacije kao što su mediji, omladina, Naša djeca, Crveni križ, škole, pošte, ugostiteljstvo, sportske organizacije, pa i crkve…, kako bi i dalje imali sve dostupne i prijeko potrebne informacije.
Jedan od rijetkih koji se ne boji javno govoriti na tu temu je i bivši Udbaš Željko Kekić Pauk, kojem je i jedna od njegovih žrtava dr. Anto Kovačević posvetio i knjigu. Tek su samo neki objavili da je održao i predavanje o radu Udbe u prepunoj dvorani studentskog doma Stjepan Radić u Zagrebu. Tako je među ostalim Darko Pavičić napisao da je Kekić rekao da poznaje veliki broj svojih bivših kolega i da ih danas „mnoge vidi po Saboru i u vrhu politike, javnim ustanovama, tvrtkama, općinama, gradovima“. Zatim je dodao da je u Hrvatskoj djelovalo oko 850 udbaša, od kojih je 750 prešlo na hrvatsku stranu, ali tek je samo pet posto od tih ljudi sudjelovalo u Domovinskome ratu. Kekić ističe da nije problem u tih 750 osoba, jer iz njihovih dokumenata i te kako se vidi za koga su radili, ali, pita se on, što je sa oko pola milijuna suradnika Udbe, KOS-a i drugih od 1945. do 1990. koji su radili (vjerojatno većina još i danas) pod pseudonimima i dobrovoljno?
„To znači da svaka druga obitelj u Hrvatskoj ima udbaša“ – rekao je Kekić, koji se nada da je kao sudionik hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata “uspio sprati taj svoj veliki grijeh”.
Također vjeruje da od lustracije neće biti ništa, jer bi mnogi koji su danas na važnim gospodarskim i političkim funkcijama ostali bez posla.
Svjedočanstvo ovog bivšeg Udbaša iznimno je važno jer je pratio i svetu Majku Terezu, kad je dolazila u bivšu Jugoslaviju, ali i don Živka Kustića, Marka Veselicu, Vladu Gotovca, Vladimira Šeksa, Antu Kovačevića, Franju Tuđmana, Hrvoje Šošića i druge. Zanimljivo je da je do 1990., kao Udbaš, uhodio i kardinala Franju Kuharića, a da ga je u Domovinskome ratu štitio kao djelatnik hrvatske obavještajne službe!
Sve to i štošta drugo, Kekić priča javno i otvoreno, Međutim, nakon svakog njegova predavanja i javnog istupa nastaje šutnja. Nitko ne potvrđuje niti osporava njegove riječi. Kao da se ništa nije dogodilo! Može li se prijeći preko svega toga kao spužvom preko ploče, kad znamo kakve su zločine činili Titovi Udbaši? Zašto ne reagira Državno odvjetništvo, poglavito ako su još uvijek bivši Udbaši na svojim starim pozicijama?
Ne treba zaboraviti ni što je Udba radila, poglavito nakon II. svjetskog rata, kad je po Titovu naređenju uhićivala, proganjala i ubijala nevine Hrvate, koji su pokazali i najmanju nesuglasnost sa stavom Komunističke partije Jugoslavije. Obavljali su teške i neshvaćene pritiske na obitelji članova SK, ali i ne samo na njih, tražili su da se žena rastavi od muža ako je bio optužen za „informbiro“, da se brat odrekne sestre, prijatelj od prijatelja. Osnivali su se i logori za koje kažu da su bili i jeziviji od „Gulaga“.
Udba je godinama vladala i nad Partijom, osobito u relativno manjim sredinama. Proganjalo se svako slobodno mišljenje i svaka demokratska težnja. Uhićivale su se i partizanske pristalice samo zato što nisu mogle ispuniti nametnutu i nepravednu obvezu.
Je li moguće da danas i djeca Udbaša nastavljaju ćaćine (nedovršene) poslove?
Sve su to pitanja na koja bi netko morao dati odgovor.
Dakle, gdje su i što rade bivši suradnici Udbe, odnosno Kekićevi kolege?
Pretpostavljamo da poput „stogodišnjaka“ Josipa Manolića ne miruju, već da i dalje vjerno služe – „svome narodu“!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)