Iako se sad u hrvatskoj javnosti isključivo licitira imenom austrijske nezavisne socijalne aktivistice Diane Budisavljević(rođ Obexer)- njezino spominjanje je definitivno zasluženo – javnost ipak mora znati od koga je sama inicijativa potekla…
Redovnica družbe Kćeri Božje ljubavi s Monika Štampalija u sirotištu u Jastrebarskom počela je raditi od njegovog osnutka 1939 (hrv. javnosti slabo je poznat podatak da je taj dječji dom osnovan za Banovine Hrvatske 1939)
Upravo je ta sestra prva proširila vijest o teškom stanju malih ratnih prognanika koji su bili smješteni u zbirne logore – ona se potrudila da se vijest proširi do Crvenog križa, prof Kamila Brosslera i još nekih osoba u Zagrebu koje su mogle pomoći. Kad se vijest proširila u cijelu se akciju uključuje i Diana Budisavljević( njezin Dnevnik počinje sa datumom 23. listopada 1941). Diana Budisavljević imala je podršku sestara Hrvatskog Crvenog križa, Židovske bogoštovne općine Zagreb, Caritasa Zagrebačke nadbiskupije na čelu s ravnateljem Stjepanom Dumićem i duhovnikom Nadbiskupske katoličke akcije msg. Pavlom Jesihom, a od siječnja 1943 i nadbiskupa Alojzija Stepinca.
No vratimo sestri Moniki. Ona je u Jastrebarskom tada već bila tri godine i dobro je znala situaciju s dječjim domom i napuštenim talijanskim barakama u koje se namjeravalo smjestiti male prognanike.Obišla je logor u Staroj Gradiški što ju je dodatno učvrstilo u nakani da se toj djeci pomogne.Obratila se utemeljitelju Crvenog križa prof Brossleru koji je u humanitarnom radu objedinio brojne medicinske i časne sestre kao i liječnike dobivši pomoć od Caritasa Zg nadbiskupije.
Prvi prijevoz većinom kozaračke djece u Jastrebarsko bio je 11 srpnja 1942. Među više prijevoznika teretnim zaprežnim kolima, mjesnim autobusom i teretnim autom bili su Jaskanci.
Razmislite malo.Bi li ova požrtvovna časna sestra prolazila kroz toliku muku i trud oko prijevoza i smještanja djece u Dječji dom Jastrebarsko samo da bi djecu tamo mogli ubijati, kako nam je pola stoljeća bilo prezentirano od strane totalitarne komunističke države a kako u svojoj zlobi i neznanju danas prenose i brojni hrvatski novinari?
Ovo su laži koje su natovarene požrtvovnim sestrama koje su davale cijele sebe u brizi za ostavljenu i često jako bolesnu dječicu: pisalo da su se djeca ubijala navodno “krampom”, “toljagama”, “čekićem”, “pijukom”, “motikom”, “iza štale”, “u podrumu”, “svakodnevno”, “rano ujutro”, “noću”, da se “ni neke časne sestre nisu ustručavale uprljati svoje ruke nevinom ljudskom krvi”, da su ih one “ubijale i toljagama i bacale u zahodske jame”, “podvodile ljepše djevojčice njemačkim oficirima”
Strašne, strašne laži.Moramo ih prokazati jer danas neki s nostalgijom i ljubavlju prizivaju ovakva vremena.
Borimo se protiv toga istinom koju ne smijemo zaboraviti, kao ni ime brojnih nepoznatih heroja i heroina.Bilo ih je toliko!
Sestra Monika jedna je od njih,napisala je Nikolina Nakić.