Ipak, Jokić još puno mora raditi na svojoj akademskoj karijeri, čak i ako misli postati ministar obrazovanja. TV mu samo uzima vrijeme, a nama, brate, dosadio. Malo nas je i stid za njega: tako fin i govorljiv čovjek, a toliko se nameće.
Ovih je dana Boris Jokić otkrio medijima da mu je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović 2015. bila ponudila da bude ministar, da je prihvatio, ali onda se to, međutim, nije dogodilo (https://narod.hr/hrvatska/jokicu-predsjednica-nudila-ministarsko-mjesto-potvrdio-ured-predsjednice). Razlog je bio da je HDZ s Tihomirom Oreškovićem kao premijerom ipak formirao vladu.
Je li ta vijest važna za hrvatsku javnost? Nije, nimalo. Tko zna kome je sve gđa predsjednica nudila ministarska mjesta za slučaj da bude potrebno imenovati privremenu vladu, do formiranja te vlade nije došlo i otad je prošlo puno vremena. Zašto to B. Jokić sada govori?
Jokićevo otkrivanje te male zgode dio je njegova ustrajanja da se pojavljuje u medijima i nameće se kao posebno važan i mudar čovjek. Po partijskoj vezi (ne mora čovjek biti u Partiji da mu Partija napravi vezu) postao je predsjednik Ekspertne radne skupine za kurikulnu reformu hrvatskih osnovnih i srednjih škola. Zatim je sa stotinama suradnika napravio kurikule kojima nije bio zadovoljan ni jedan recenzent niti stručnjak u području obrazovanja, ali jest bio on sam i političari i stranke koji su ga na tu poziciju doveli.
Svrha njegove reforme bila je izobličenje hrvatskoga školstva u smjeru suprotnom od tradicije, domoljublja, lojalnosti pa i istine, uvođenje nevladinih udruga u škole, nesustavna selekcija gradiva, a naročito izborne lektire (pedofilija, v. niz članaka objavljenih na Braniteljskom portalu!), udar na povijest (relativizacija karaktera Domovinskoga rata), hrvatski jezik (pravopis, lektira) i hrvatsku građansku tradiciju, te oprezno opkoljavanje vjeronauka u školi.
To je napravljeno vrlo vješto, nabrajanjem ishoda učenja preskakanjem popisa gradiva koje se uči, velikim brojem izbornih predmeta i prepuštanjem zaključaka učenicima i u razmjerno nespornim pitanjima.
Kad je kurikul objavljen došle su tisuće prigovora, čak su tiskane i knjige negativnih recenzija (HAZU). Traženo je da se mnogo stvari mijenja i da se Jokićeva garnitura dopuni stručnjacima i drugih svjetonazora osim lijevoga. (Ne smije se zaboraviti da mu je u poslu slaganja kurikula desna ruka bila Sabina Glasovac!) Jokić je tu odigrao blef s ucjenom, stvarnom ucjenom tipa: „moj program je toliko dobar, a ekipa tako savršena, da ću dati ostavku ako mi dodate nove ljude. A o programu će odlučivati samo moji ljudi.“
Blef nije uspio i Jokić je sam dao ostavku. Ministar ga je i nakon toga molio da se vrati ali, budući da nije htio platiti cijenu da se Jokiću nitko ne miješa u posao, Jokić se nije htio vratiti. Pa je otišao. Uvjerljivo. Sam.
Posao je nastavljen, ali su mediji, ljevičari i Jokić stvarali dojam da se na reformi ne radi i ometali su rekonstrukciju Ekspertne skupine i drugih skupina za rad na kurikulu. B.Jokić je svaki dan bio u medijima, koji su, zajedno s njim, stvarali dojam da je reforma bez njega besmislena, da se ne može provesti, pa da se i ne provodi.
Vrijeme je prolazilo, reforma se ljuljala na sve strane, ali Jokić se nije u nju uspio ubaciti. Prihvaćao se bilo čega na televiziji, samo da ga ima („Peti dan“). Polako se ipak otkrivalo tko je i kud namjerava. Sve je postalo jasno kad je u jednoj TV emisiji američkoga predsjednika Trumpa ocijenio teškom uvredom psihijatrijske dijagnoze.
I sada kaže da je umalo postao ministar? Pa što onda, zašto bi nas to zanimalo dvije i pol godine poslije?
Boris Jokić bi se trebao baviti istraživačkim poslom na svojemu radnom mjestu, a reformu kurikula pustiti na miru, jer je sam tako odlučio. Čini se da i na televiziju i druge javne nastupe troši previše vremena.
Njegov životopis kaže da je na engleskom Cambridgeu doktorirao s temom „Znanost i religija u hrvatskom osnovnoškolskom obrazovanju: Stavovi i perspektive učenika“. Radi se o anketi o vjeronauku. Napravljena je – iz Engleske – u Hrvatskoj. Anketa je najmanje cijenjen oblik znanstvenog istraživanja, a to doktorsko istraživanje je objavljeno kao jedini Jokićev članak u međunarodnom znanstvenom časopisu. Doduše, i kao monografija na engleskom izdana u Hrvatskoj, što malo vonja na ono zbog čega je Jokić podržao kritike Pave Barišića. Sve ostale Jokićeve publikacije su znanstveno marginalne, ni jedna u pravom časopisu s pravom recenzijom. Ispada da je stvarno mogao postati ministar prije kolege Barišića.
Ipak, Jokić još puno mora raditi na svojoj akademskoj karijeri, čak i ako misli postati ministar obrazovanja. TV mu samo uzima vrijeme, a nama, brate, dosadio. Malo nas je i stid za njega: tako fin i govorljiv čovjek, a toliko se nameće.
Čak i u prošlosti. Uporno u sadašnjosti. Bi li nas mogao pustiti na miru u budućnosti?