Održana komemoracija za ubijene članove obitelji Zec. Boris Milošević zgrožen zločinom…
Naslov je članka u Večernjem listu!
Održana komemoracija za ubijene članove obitelji Zec. Boris Milošević zgrožen zločinom
Troje članova obitelji Zec ubijeno je u noći sa 7. na 8. prosinca 1991.godine, otac Mihajlo je ubijen na Trešnjevci, a njegova supruga Marija i 12-godišnja kći Aleksandra pokraj planinarskog skloništa doma Adolfovac na Sljemenu, gdje je održana komemoracija.
Godinama se već medijski manipulira i ističe ubojstvo obitelji Zec i njihove kćerke Aleksandre Zec, sa ciljem naglašavanja da je hrvatska država nastala na zločinu, sa ciljem ponižavanja hrvatskih branitelja i obezvrijeđivanja obrambenog Domovinskog rata.
Zločin je zločin ma tko ga počinio i treba osuditi svaki zločin, ali ne selektivno medijski manipulirati samo jednim zločinom, samo jednom žrtvom i samo jedne nacionalnosti!
Na komemoraciju je došao i Potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava Boris Milošević, koji je tom prigodom izjavio;
“Izražavam zgražanje prema ovakvom strašnom zločinu jer je ubijena skoro cijela jedna obitelj isključivo iz etničkih motiva, samo zato što su bili Srbi”, rekao je potpredsjednik Vlade iz redova SDSS-a Boris Milošević,
Naglašavam da je Boris Milošević potpredsjednik Vlade za ljudska prava RH, a po Ustavu RH je;- nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.
Boris Milošević nije pokazao zgražanje ubojstvima 402 djece koja su rezultat agresije njegovih sunarodnjaka na Hrvatsku i to samo zato što su Hrvati!
Nije bio zgrožen ubojstvom četverogodišnje djevojčice Martine Štefančić? Nije bio na komemoraciji, nije zapalio svijeću, ni njoj ni nijednom djetetu koje je stradalo u velikosrpskoj agresiji.
“Ova zemlja nije našla snage da procesuira ovako evidentan zločin ” ustvrdio je predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić, a Milošević zadovoljštinu vidi i u tome kada bi Zagreb Aleksandri Zec dodijelio spomenik ili ulicu.
A što je sa 402 djece jesu li Boris Milošević i Zoran Pusić ikada pitali ili tražili ulicu ili spomenik za 402 djece žrtve velikosrpske agresije?
Nisu naravno, jer se zataškava, zabranjeno je spominjanje velikosrpske agresije, sve radi “pomirbe”! “Pomirbe” bez priznavanja krivice, bez plaćanja ratne odštete i bez komemoracije hrvatskoj djeci! Zar je samo Aleksandra Zec dijete? Licemjerno i bezdušno do bola!
Otac male Martine, Zdenko Štefančić – Plavi. 70-postotni hrvatski ratni vojni invalid i bivši logoraš u logorima u Srbiji, koji se u Vukovar došao boriti iz Njemačke, za smrt majke i četverogodišnjeg djeteta, saznao je u srpskom koncentracijskom logoru, a strašnu vijest potvrdio mu je mlađi brat Slavko, tijekom razmjene u Nemetinu 14. kolovoza 1992.godine. Njegovu kćerkicu Martinu i majku Bernadicu u Borovu Selu, u noći s 20. na 21. ožujka 1992. godine, ubili su susjedi Srbi!
U noći s 20. na 21. Ožujka 1992. godine, oko 3 sata, četvorica srbočetnika iz automatskog oružja otvorili su rafalnu paljbu po prozoru dnevne sobe obitelji Štefančić, u Radničkoj ulici na broju 49, u Borovu Selu. U kući je bila malena Martina, baka Bernadica i Martinin stric Željko. Željka su teško ranili i pustili da krvari u mukama, a četverogodišnju Martinu i baku Bernadicu ubili na licu mjesta. Željko je nekim čudom ostao živ… Obdukcijski nalaz malene Martine Štefančić pokazuje svu surovost teškog ratnog zločina: “PROTOKOL ZA VUKOVAR – POZNATI. BROJ SLUČAJA 1016. IME I PREZIME: MARTINA ŠTEFANČIĆ. DOB: 4 GODINE. VISINA: 110 CENTIMETARA. SPOL: ŽENSKO. Obučena u pidžamu… Kosa smeđa, dužine oko 20 centimetara. Dlan lijeve ruke se nalazi na prednjoj strani grudnog koša, a desni dlan ispod zatiljka. Zubni status: MLIJEČNI. Na desnoj strani grudnog koša i na prednjoj strani vrata ispod brade nalaze se ulazne strijelne rane, 4 na grudnom košu i 1 na vratu. Na leđima lijevo 3 izlazne strijelne rane…“
Pred Vojnim sudom u Beogradu Štefančić je osuđen na smrt zbog “rušenja ustavno-pravnog poretka SFRJ“, a njegov progon nastavilo je hrvatsko pravosuđe: “Zvali su me na DORH, ali me nisu pitali o ubojicama moga djeteta. Ispitivali su me radi ratnih zločina nad Srbima u Vukovaru!” svjedočio je Zdenko Štefančić.
Nikola Kajkić, suspendirani istražitelj srpskih ratnih zločina, je otkrio: ” Ubojice Martine i njezine bake Bernadice vodio je zapovjednik Veselko Maksimović, zvani ‘Veso Palestinac’!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u travnju 2015. godine odbio je isplatiti obitelji Štefančić odštetu od 400.000 kuna za ubojstvo djevojčice Martine i bake Bernadice, a isti taj Vrhovni sud u veljači 2019. godine pravomoćno je oslobodio Radenka Alavanju, “komandanta Štaba Teritorijalne obrane Borova Sela” kojem se sudilo za ubojstva hrvatskih civila na okupiranom području. Saborski zastupnik Stiv Culej rekao je da je “upravo Alavanja spriječio obitelj Štefančić da ode iz Borova Sela, nakon čega su brutalno likvidirani“.
Republika Hrvatska je u više navrata isplatila odštetu djeci ili obitelji ubijenih Srba u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Prvi puta još početkom 2013.godine kad je u građanskoj parnici priznala odgovornost za zločine počinjene tijekom i nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja 95. Djeci srpskih supružnika Berić iz sela Varivode, Općinski sud u Kninu dosudio je odštetu od 72.000 eura. Oštećeni su izjavili da su djelomično zadovoljni. Prema tadašnjem mišljenju nevladinih udruga, istraga u ovom slučaju nikada nije temeljito provedena. Za zločin su bila optužena šestorica hrvatskih vojnika, no postupak je obustavljen zbog nedostatka dokaza, pa se i dalje ne zna tko je za njega odgovoran.
Hrvatski ratni zarobljenici ,zarobljeni nakon zauzimanja Vukovara od strane JNA i srbočetnika i odvedeni u logore diljem Srbije, njih oko 5000, još su se prije 20 godina obratili Srbiji za naknadu štete kolektivnom tužbom, ali do danas nema odgovora.
Istodobno je Hrvatska pred svojim sudovima donijela pravomoćne presude u kojima je obiteljima ubijenih Srba na području Hrvatske (npr. na području Gospića, Siska, Koranskog mosta itd.) nadoknađena šteta. Tako je prije tri godine obitelji Srbina Dragana Miočinovića, prema pravomoćnoj presudi zagrebačkog Općinskog građanskog suda, Hrvatska nadoknadila štetu u iznosu od oko 600.000 kuna. On je nestao u Sisku u rujnu 1991.godine, kad su ga odveli pripadnici MUP-a i ZNG-a, a tijelo mu je pronađeno mjesec dana kasnije u Savi u Mačvanskoj Mitrovici u Srbiji.
Postavlja se pitanje hrvatskom političkom vrhu, Vladi RH i hrvatskom Pravosuđu zašto 29 godina od počinjenja prvih zločina nad hrvatskim braniteljima i civilima oni i njihove obitelji još čekaju na naknadu štete od Srbije koja im nedvojbeno pripada, a za srpske civile hrvatsko pravosuđe presuđuje odštetu? Gdje je tu pravda za hrvatske žrtve velikosrpske agresije?
Što radi Vlada RH i hrvatska diplomacija da se ta nepravda prema hrvatskim žrtvama ispravi?
Boris Milošević nastavio je dalje u svom govoru;
“Taj je zločin strašan jer je ubijena 12-godišnja djevojčica, jer su ubojice oslobođene iako su priznale zločin, a strašno je i što je Zagreb bio njegovo poprište, dodao je Milošević. “Kako je moguće da se ovakav zločin dogodio, da je pravna država pala na ispitu”, upitao je te poručio kako je današnji datum prilika da kao društvo i država preispitamo svoj odnos prema ovakvim zločinima, ali i odnos prema djeci srpske nacionalnosti koja prečesto nose na svojim plećima preteško breme ratnog naslijeđa.
Dakle i u slučaju male Martine Štefančić poznati su ubojice i danas žive u Borovu Selu , a prošli su nekažnjeno! Za malu Martinu nema komemoracije, nego su čak kada je Zdenko Štefančić 1998. godine na mjesnom groblju u Borovu Selu pokopao svoju majku i malenu Martinu, tijekom prolaska pogrebne povorke, Srbi, dojučerašnji susjedi spustili rolete na prozorima!
A hrvatski mediji o maloj Marini ne pišu, kao ni Večernji list! Milorad Pupovac, Boris Milošević, Ante Tomić, Boris Dežulović, Tomislav Ivančić i SNV-ove Novosti ” ne znaju” , da je ova četverogodišnja djevojčica masakrirana sa 7 (sedam ) metaka, ne piše se, ne komemoriraju se djeca ubijena u Vukovaru, ali za Aleksandru Zec naravno da znaju.
Gdje su sve silne nevladine udruge za ljudska i ina prava, gdje su Rada Borić, Vesna Teršelić i druge udruge obilno financirane od strane hrvatske Vlade? Zar hrvatska djeca nemaju ljudska prava, nemaju pravo na zgražanje?
Ne pišu o mučenju i silovanju dječaka kojem je svjedočio Vilim Karlović, svjedok stravičnih događaja koji je sve to opisao u knjizi ” Preživio sam Vukovar i Ovčaru “Svoje potresno životno svjedočanstvo iznio je u crkvi Sveta Mati Slobode, 10. studenog 2018.godine.
Krvnici iza vrata nastavljaju svoje veselje i pijanku, zadovoljni svime što su učinili. Glad i žeđ za hrvatskom krvi ne prestaje, na vratima se pojavljuje Dule s nožem u ruci:
– Ima koji dobrovoljac? Ha, jel’ ima? Postavlja pitanje kao da je uvjeren da će mu se netko javiti.
– ‘Ajde, bre! Nek se ne’ko javi! Nek bude junačina! Dok uživa u svojoj moći i našem strahu, sam odabire nekoga iza mene pokazujući nožem.
– Ti, ‘ajde napolje! – govori.
– Nemojte! Nemojte! Molim vas! – govori dječak čiji je brat odabran.
Stariji brat pokušava krenuti, ali mu se mlađi objesio za nogu i ne pušta ga. Brat ga pokušava maknuti pomiren s time da mora poći, ali dječak plače i moli da ga ne vode. Događa se na trenutak da Dule popušta:
– ‘Ajde dobro! Sedi dole! – ali odmah zatim i novi šok. Bez obzira na svu okrutnost i zvjerstva koja sam vidio, ne mogu vjerovati da u tim ljudima nema ni mrvice ljudskosti.
– ‘Ajde ti, mali, napolje! – govori dječaku i kroz smijeh nastavlja:
– Spasi burazeru dupe! ‘Ajde, bre, napolje!
Svi smo u šoku i nevjerici , ali i u velikom strahu, pa šutimo, i tako proživljavamo ovu agoniju. Sada zapomaže stariji brat, plače i govori:
– Pa nemojte njega! Molim vas! Ima 14 godina, molim vas, nemojte! Vodite mene, nemojte njega! Nemojte…!
– Sedi, bre, dole! Ajde, mali, ajde! Šta se čeka! – nastavlja četnik svoju ceremoniju.
Gledam ih potpuno zaboravljajući koliko je to opasno, gledam taj zagrljaj kao i većina u prostoriji. To je zadnji dodir i iskazivanje ljubavi jednog brata prema drugome. To je dijete sada živo, traži i daje ljubav, a za nekoliko minuta će od njega ostati beživotno tijelo negdje na ledini.
To je veliko i nepopravljivo zlo!
Ovo više nema veze s mržnjom prema Hrvatima, ovo je djelo samog sotone, đavla koji vlada u ovim ljudima.
Dječak se naočigled svih pretvara u starijeg, u zrelog muškarca, jer on je sada taj koji tješi svog uplakanog brata. Njihove posljednje zagrljaje i rastanak za sva vremena ovozemaljskog života grubo prekida poziv krvnika:
– ‘Ajde, mali! Il’ će i burazer s nama!
Dječak kreće prema vratima iza kojih umire i zadnja nada za životom. Čudi me koliko je ovaj dječak, ovo dijete od četrnaest godina, ovog trenutka smiren. Na njemu se ne vidi strah i niti jednom riječju nije rekao da ne želi ići. Stariji brat ostaje u suzama. Ridajući i čupajući si kosu viče: Bože, zašto!? Zašto, Bože!? Što je on kriv!?
Čim je dječak izašao, traže od njega da se svuče. Grlo mi je potpuno stegnuto, oči su mi pune suza koje cure same od sebe, bez kontrole. Prvi put otkad sam u Vukovaru plačem i ne mogu niti želim to spriječiti. Vidio sam puno groznih prizora i smrti, mrtvo dvogodišnje dijete, mrtvih žena, svojih suboraca, mrtvih neprijatelja, svakovrsne patnje otkada sam zarobljen, no ovo sada me potpuno slomilo, probilo granicu moje emocionalne izdržljivosti. Držim glavu među koljenima i plačem za ovim djetetom, a čujem jecaje svih u sobici.
Čuje se kako Dule nekoliko puta ponavlja dječaku da skine gaće. On je ipak još dijete pa ga osim straha tišti i nelagoda što mora biti gol pred krvnicima. Izvode ga van nakon što su ga natjerali da skine sve sa sebe, i odvode ga na mjesto odakle su stizali svi urlici i rafali. Dižemo glave i svi u suzama ispraćamo to dijete, a brat na glas plače i zapomaže. Dječakov mučenički put traje, ništa ne pomaže, niti sva njegova zapomaganja ni molbe da mu to ne rade, da ga boli. Plače, moli, zapomaže, a to što je on samo dijete krvnicima ne znači ništa. Dijete prolazi iste muke kao i svi prije njega, plačemo s njim svi, uz njegove krikove i bratovo ridanje.
– Boli me jako! Nemoj, čiko! Majko moja, majčice!
Te riječi i jauci kidaju dušu, nemam više snage za molitvu.
Osim iživljavanja koje traje na djetetu, čuju se i pojedinačni pucnji praćeni vriskom, kao da ga pogađaju tako da ne umre jer i dalje zapomaže. Muka jadnog djeteta predugo traje, dulje od svih dosad. Osjećam mučninu, slomljen sam i bol mi razdire tijelo i dušu. Cijelo moje biće se slama od mučenja toga djeteta. Kakvi to moraju biti ljudi koji su u stanju to činiti, koje ne dira ni djetetov plač i jauk, koji se oglušuju na zapomaganja i preklinjanja!?
Nisu to ljudi, nemaju ništa ljudsko u sebi, ni srce ni dušu!
Kaže Boris Milošević; “da kao društvo i država preispitamo svoj odnos prema ovakvim zločinima, ali i odnos prema djeci srpske nacionalnosti koja prečesto nose na svojim plećima preteško breme ratnog naslijeđa”
Zar samo djeca srpske nacionalnosti nose na svojim plećima “preteško breme ratnog naslijeđa”?
A ne pita se Boris Milošević tko je krivac, tko je izazvao te zločine, tko je prouzročio sve te zločine?
Borisu Miloševiću treba malo osvježiti pamćenje, pa ga pitati tko je izazvao sve te zločine nad hrvatskom i srpskom djecom? Tko je započeo pobunu protiv legalno izabrane hrvatske vlasti i agresiju na Hrvatsku?
Podsjećam Borisa Miloševića na velikosrpsku ideologiju, potaknutu Memorandumom SANU iz 1986. godine, po kojem svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi, Velikoj Srbiji, sa granicom na crti Virovitica-Karlobag, koju je pokušao ostvariti Slobodan Milošević, pobunom Srba u Hrvatskoj i agresijom na Hrvatsku!
Evo kronologije zbivanja kako su Srbi u Hrvatskoj stali uz velikosrpsku politiku Srbije!
U Kninu je organiziran prosvjed (28. veljače 1989. godine) protiv navodne hrvatske i slovenske potpore „albanskom separatizmu“ (štrajk albanskih rudara na Kosovu). Dana 9. srpnja 1989. godine kod pravoslavne crkve Lazarica na Kosovu Polju kod Knina organiziran je veliki miting potpore Miloševiću. Mitingaši su izvikivali parole: Ovo je Srbija, Ne damo te, zemljo Obilića…. Tijekom mitinga došlo je do incidenta u kojem je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša.U Hrvatskoj se valjala” antibirokratska revolucija” srpski mitinzi održali su se u Karlovcu (4. veljače 1990. g), na Petrovoj gori (4. ožujka 1990. g.), uz nacionalističke parole i ikonografiju te prijetnje Hrvatima.
Vođa srpske pobune u Hrvatskoj bio je psihijatar Jovan Rašković (član SANU). 17. veljače 1990. godine u Kninu je osnovana Srpska demokratska stranka (SDS).Komunistička vlast pod vodstvom Ivice Račana predaje, 14. svibnja 1990. godine, oružje Teritorijalne obrane RH saveznoj vojsci JNA. Oružjem hrvatske Teritorijalne obrane su naoružani pobunjeni Srbi.
21. svibnja1990.godine, na sjednici SDS u Kninu donesena odluka o istupanju općine Knin iz Zajednice općina Dalmacija i stvara se nove Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like koje obuhvaćaju sljedeće općine: Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Obrovac, Titova Korenica.
30. svibnja 1990. SDS suspendira odnose s Hrvatskim saborom. Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj jugoslavenska (srpska) propaganda širi glasine i paniku, stvara i izmišlja incidente te tako priprema srpsko pučanstvo na vojnu pobunu, stvara se osjećaj nesigurnosti i ugroženosti. Sve je organizirano i vođeno iz Beograda. Političke vođe Srba iz Hrvatske odlaze po upute i podršku u Beograd.3. srpnja1990.godine, 50 pripadnika SUP-a iz Knina šalju otvoreno pismo Saveznom SUP-u, u kojem odbijaju poslušnost Vladi Hrvatske, tako što odbijaju nositi nove policijske odore, i odbijaju preimenovanje službe s milicija u redarstvo.
13. kolovoza1990.godine, Borisav Jović prima u audienciju u Beogradu srpske izaslanike iz Krajine na čelu s Milanom Babićem. Izaslanstvo traži intervenciju Saveznih vlasti od navodne opasnosti od nove Hrvatske vlasti.13. kolovoza1990.godine, pojavljuju se prve straže u većinskim srpskim općinama.
17. kolovoza1990.godine, specijalci iz zadarskog MUP-a uspjeli su odnijeti količinu automatskog oružja iz benkovačke policijske stanice, dok ova nakana propada u Obrovcu i Kninu intervencijom lokalnog građanstva. Oružje iz arsenala u Obrovcu i Kninu predali su se lokalnom građanstvu tih mjesta, i nastaju prve barikade po lokalnim cestama. U 18 sati Radio Knin prenio je vijest da je proglašeno ratno stanje odlukom Milana Babića. Započinje „balvan revolucija“. JNA je spriječila intervenciju hrvatske policije da uspostavi red temeljem zakona.21. rujna 1990. godine, Srbi područje svog trenutnog interesa nazivaju „Srpska autonomna oblast Krajina“ pozivajući se na navodne etničke i povijesne granice koje nikada nisu postojale.
30. rujna 1990. godine. „Srpsko nacionalno vijeće“ proglasilo je „autonomiju srpskog naroda“ u dijelu Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom.
Srpska nacionalna manjina stala je iza velikosrpske politike politike Slobodana Miloševića i krivci su za hrvatske i srpske žrtve! Da su ostali braniti Hrvatsku kao 10 000 svojih sugrađana, koji se nisu stali uz velikosrpsku ideologiju, već im je Hrvatska bila domovina, ne bi bilo ni hrvatskih, a ni srpskih žrtava! Prema tome bitno je, veoma je bitno tko je uzročnik rata i tko ga je započeo. Balvan revolucija im nije trebala, a sada bi htjeli da se sve to zaboravi i da krenemo u “svijetlu ” budućnost bez odgovornosti!
“Spomenik Aleksandri Zec nije potreban isključivo zbog sjećanja građana Zagreba i hrvatskih državljana. On je potreban čovječanstvu da ga smeta i uznemiruje kao opomena da se nikad ne smijemo pomiriti sa životom u društvu u kojem su ubojice slobodne, a nevini ljudi ubijeni. Neka sjećanje na Aleksandru uvijek budi u nama snagu da prkosimo nepravdi, odgovornost da ustrajemo u otporu spram isključivosti i nasilja te volju da gradimo bolje društvo – rekla je Branka Vierda iz Inicijative mladih za ljudska prava.
A što na te riječi odgovoriti, kada se uopće ne spominje uzrok , ni agresor, kada su sve te nevladine udruge pune licemjera sa selektivnom empatijom, a cilj im nije istina, nego optužiti Hrvatsku kao društvo u kojem su ubojice slobodne, a nevini ljudi ubijeni?
Nažalost imamo odgovor u 402 Aleksandre Zec, čiji ubojice nisu kažnjeni, već ih je 21. 641 abolirano i slobodno žive i rade u Hrvatskoj, mnogi čak i u Policiji. Čiji ubojice nisu procesuirani, čiji ubojice se nisu ispričali, čiji ubojice nisu niti izrazili žaljenje kao ni nitko na ovoj komemoraciji! Ni jednom riječju, ni jednim spomenom, a trebali su, istine radi! Trebali su pravde radi! Trebali su čovječnosti radi, ako misle graditi bolje društvo!