Sve mi više to izgleda kao jedan nesavladljiv i bezuman napor, jer je besmisleno hteti otklanjati zloupotrebe i predrasude, kad se nema snage i mogućnosti otkloniti uzroke koji su ih izazvali i stvorili. Ivo Andrić, Travnička hronika
Drugi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj okončan je uvjerljivom pobjedom Zorana Milanovića koji je, kako to spominje većina političkih komentatora, kapitalizirao nezadovoljstvo građana politikom Plenkovićeva HDZ-a, piše Josip Mlakić za Bljesak.info.
Milanović je osvojio više od milijun glasova, 1.119.700, što procentualno iznosi 74,68 posto, što je dosada najuvjerljivija pobjeda jednog predsjedničkog kandidata. Milanović je, pretpostavlja se, osvojio i veći broj glasova HDZ-ovih birača. S druge strane, Dragan Primorac, kandidat HDZ-a, uvjerljivo je pobijedio u dijaspori, gdje je osvojio dvije trećine glasova. Najviše Hrvata van Hrvatske glasalo je u Bosni i Hercegovini, gdje je Primorac imao 10.227 glasova, mnogo više od Zorana Milanovića koji je sakupio 3.671, odnosno 26,41 posto.
Jasna poruka Čoviću
U Bosni i Hercegovini aktivno je registrirano 222.300 birača koji mogu glasati na hrvatskim parlamentarnim i predsjedničkim izborima, što znači da je na izbore izišlo tek 6,2 posto registriranih birača, od čega je za Primorca glasalo njih 4,6 posto, što znači da je Milanović, bez obzira na postotke, pobijedio i u Bosni i Hercegovini: uspio je u onome što nije uspjelo nijednom nehadezeovskom kandidatu prije njega, uzeti 26,41 posto glasova na koje je HDZ unaprijed računao, što je shvatio i sam Milanović, zahvalivši se u pobjedničkom govoru i biračima u Bosni i Hercegovini.
Milanovićevih 26,41 posto jasna je politička poruka Draganu Čoviću koji je servilno upregnuo stranačku mašineriju u podršku Draganu Primorcu. I to poruka koja dolazi iznutra, iz stranke, jer nije tajna da na hrvatskim izborima, uključujući i predsjedničke, većinu birača iz Bosne i Hercegovine čine članovi HDZ-a i njihove obitelji, koji se na birališta prevoze organizirano. Zoran Milanović danas je nesumnjivo najpopularniji političar među bosanskohercegovačkim Hrvatima, i to s pravom, ponajprije zbog svojih brojnih principijelnih izjava o stanju u Bosni i Hercegovini koje je izrekao posljednjih godina, pokazujući na taj način koliko je dubinski upoznat s ovdašnjom situacijom, kao nijedan hrvatski političar prije njega.
Dvije geste
Iz dosadašnjeg djelovanja Zorana Milanovića treba izdvojiti dvije geste koje predstavljaju možda najvažniji politički čin koji je neki hrvatski političar učinio prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, što su Čovićeve čovječje ribice zaboravile već nakon prvog Plenkovićeva miga. Najprije treba spomenuti Milanovićev dolazak u Mostar u veljači 2014. godine, u tijeku rušilačkih demonstracija ostrašćenih „građana“, čime je međunarodnoj zajednici, koja je stajala iza demonstracija, Milanović jasno dao do znanja da Hrvatska neće pristati na novu rundu nasilne unitarizacije Bosne i Hercegovine. Treba, također, izdvojiti Milanovićevu izjavu nakon neuspješnog dogovora izmjena Izbornog zakona u Neumu iz 2022. godine, gdje su bošnjački i hrvatski predstavnici iza zatvorenih vrata, uz američku medijaciju, pokušali postići dogovor oko Izbornog zakona: “Sve ovo što se tiče Hrvata u BiH se kuha već mjesecima. Bošnjačke stranke se ohrabruju da idu đonom na Hrvate. Dodik je u pravu, Hrvati pregovaraju u Neumu, a ovaj kaže da će svakako biti izbori. Koji je motiv Bakira i ove ekipe da daju Hrvatima milostinju? Modus operandi je isti kao Slobodana Miloševića krajem 80-ih.” “Ovaj” iz Milanovićeve izjave je Plenkovićev intimus Christian Schmidt koji je uoči sastanka u Neumu izjavio kako će se izbori održati, bez obzira hoće li se predstavnici dva naroda dogovoriti, čime je unaprijed minirao bilo kakvu mogućnost dogovora. Na ovu besramnu izjavu, koja predstavlja otvoreno prizivanje političkog kaosa u zemlji, u čemu, na žalost, prednjački politika njemačke koalicione vlade, a čiji je Schmidt neposredni izvršilac na terenu, osvrnuo se isključivo Milanović, prikazujući Plenkovića kao djelić licemjerne briselsko-berlinske osovine.
Brisani prostor
Ako ništa, Milanović je svojim rabijantnim stilom dokinuo iritantnu retoriku raznih radmana, plenkovića, sanadera, mesića primoraca i sličnih, kakvu smo slušali više od dvadeset godina, o Bosni i Hercegovini kao prijateljskoj zemlji s kojom Hrvatska dijeli najdužu granicu, zbog čega se iz Hrvatske mogu čuti lakonske teze kako Milanović svojim djelovanjem samo odmaže Hrvatima, što apsolutno ne stoji. Ostavljeni na brisanom prostoru između bahate i pasivne politike bosanskohercegovačkog HDZ-a koji bezočno politički profitira na njihovu statusu, stavljajući u prvi plan ugroženost, i bošnjačkog nacionalizma sa svojim pseudograđanskim narativom, napokon su dočekali da netko iz Hrvatske beskompromisno progovori u njihovo ime, vračajući im na taj način osjećaj pogaženog dostojanstva, nakon punih dvadeset i pet godina, kada su o sebi uglavnom slušali kao o “uzepeovcima” i “ustašama”, preko čega su Čovićevi fikusi na svim razinama vlasti šutke prelazili. A onda se pojavi netko poput Milanovića i nazove stvari pravim imenom, što je za bosanskohercegovačke Hrvate neprocjenjivo. I u tom kontekstu treba promatrati Milanovićev najnoviji izborni uspjeh u Bosni i Hercegovini. U Milanovićevim izjavama ima i svojevrsnih “viškova”, što često njegovim političkim oponentima posluži da ih lakonski odbace, ne baveći se nijednog trenutka suštinom Milanovićevih teza. Međutim, isto bi se dogodilo i u slučaju da je Milanović koristio uvijeni ezopovski i sterilni rječnik Gorana Grlića Radmana.
Sapun i parfem
Milanovićevu čuvenu izjavu o sapunu i parfemu, bošnjački nacionalisti i njihov medijski suport u Hrvatskoj sveli su na rasističku tezu o “prljavim Bošnjacima”, iako je više nego jasno što je Milanović tom izjavom želio reći: da bošnjačka “građanska politika” najprije mora postati ono čime se lažno deklarira, dakle građanska, a ne nacionalistička, pa tek zatim pokušati taj princip “prodati” drugima, bez obzira što je to u višenacionalnim zemljama poput BiH, što je Milanoviću i više nego jasno, čista utopija. Kada je riječ o unutarhrvatskim političkim relacijama, Milanović je pokazao kako hrvatski predsjednik ne mora nužno biti fikus, da itekako može biti prijeko potreban korektiv bahatoj vladajućoj politici. U vrijeme predsjednikovanja Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović često su se mogle čuti teze kako je institucija hrvatskog predsjednika suvišna. Sa Zoranom Milanovićem slične priče su utihnule, pokazalo se zapravo da je predsjednik itekako potreban, pod uvjetom da ne dolazi iz iste stranke kao i premijer, da je to za dinamiku demokratskih procesa dragocjeno. Dan prije izborne šutnje, u petak 10. siječnja, Zoran Milanović je gostovao je u studiju portala Index. Dio gostovanja posvetio je Bosni i Hercegovini, gdje je komentirao odnose s Miloradom Dodikom, Draganom Čovićem te položaj Hrvata u BiH. Milanović je istaknuo da su “mudžahedini vršili masovne pokolje nad Hrvatima o kojima se uopće ne priča.” Naveo je, također, da je Bakir Izetbegović “prijetvoran i da laže” i da “ima pokroviteljstvo Turske, koja nema što tražiti ovdje.” Od drugog Milanovićeva mandata ne treba očekivati ništa spektakularno, pogotovo u ovakvom odnosu snaga, u kojem će Čovićev HDZ uvijek stati na Plenkovićevu stranu, bez obzira na političku štetu koju taj čin može prouzročiti. Tu dolazimo do svojevrsne bosanskohrvatske kvadrature kruga iz Andrićeva citata, gdje je onaj tko se navodno bori protiv zloupotreba i predrasuda istovremeno i onaj koji ih je stvorio.
Foto: Ured predsjednika RH