Miodrag Demo (56), ratni veteran i bivši saborski zastupnik, za prvog je potresa bio u svojoj kući u središtu Petrinje, a za onog drugoga, jačeg, u obližnjem petrinjskom parku. Srećom, jer je kuća teško stradala, a zid susjedne kuće zatrpao prolaz prema cesti. Od tada do danas sve na toj kući stoji kao tog dana, osim što su u međuvremenu provalili u kuću te ukrali radijatore i slavine, piše Večernji list.
9. listopada 1995. godine, nakon Oluje, jutarnjim satima dana pred Mrkonjić Gradom poginuo je karizmatični general Andrija Matijaš Pauk, a samo nekoliko sati kasnije tenkovska granata u selu Sitnice pred Banja Lukom smrvila je tijelo zapovjednika prve bojne 1. hrvatskog gardijskog zdruga koji je nakon Paukove pogibije preuzeo isti pravac napada, tijelo Miodraga Deme. Njegov impresivni ratni put koji je otpočeo u Rakitju još u studenome 1990. kada je pristupio Jedinici za posebne namjene MUP-a i obuhvatio sva hrvatska ratišta sve do teškog ranjavanja posljednji dan rata kada je od elitnog vojnika preko noći postao stopostotni ratni vojni invalid prve skupine, dirnuo je mnoge koji su ga poznavali, naposljetku i redatelja Branka Schmidta. O njemu je snimio dokumentarni film jednostavna naziva “Demo” .
Nimalo slučajno, svoju je reportažu novinar New York Timesa o agresiji na Hrvatsku ilustrirao upravo fotografijom stasitog, dva metra visokog hrvatskog vojnika Deme, uz tekst pod naslovom “Hrvatska stvara moćnu vojnu silu”.
Nakon oporavka, ispričala je svojevremeno njegova supruga Marija, nudili su im kuću na Jarunu u naselju za stopostotne invalide, ali oni u tom trenutku razmišljali drugačije, ne materijalno. “Pitala sam se kako ću ja s 26 godina, s čovjekom u kolicima i s malim djetetom i shvatila da nam jedino moja obitelj može pomoći i tako smo 1997. otišli u razrušenu Petrinju i to je ono što nas je spasilo. Moj je brat govorio: ‘Ne samo da je Demo preživio nego je podario još jedan život, naime, nakon Lovre rodio nam se drugi sin, Roko” – priča Marija.
Srušena kuća
Kuću u Petrinji Miodrag Demo je dobio 1997. godine u sklopu programa zbrinjavanja 100-postotnih invalida Domovinskog rata, a dobio je kuću u samom središtu grada izgrađenu na prijelazu 19. u 20. stoljeće, koja je danas zaštićena kulturna cjelina.
– Kuća je bila adaptirana za mene, prilagođena invalidima, tu sam živio s obitelji. Tražio sam baš Petrinju, a mogao sam dobiti u Zagrebu bilo kakvu kuću. No vezao sam se uz Petrinju i zavolio sam taj grad te sam tu htio živjeti. Od potresa živim u stanu u Zagrebu potpuno neprimjerenom za invalide. Gledam sve ovo i pitam se kada će se to obnoviti. Presporo je to, papiri nas guše, a čini mi se da država nije koordinirana – kazuje Demo ispred uništene kuću s crvenom naljepnicom koja čeka cjelovitu obnovu.
Iako mu se kuća u Ulici Vladimira Nazora nalazi u zaštićenoj povijesnoj cjelini, ona nije među onih 26 u toj zoni koje će obnavljati država. Naime, Ministarstvo kulture odabralo je 26 objekata kao kulturno najznačajnijih za Petrinju i kulturnu baštinu te preuzelo njihovu obnovu. Ministarstvo osigurava novac, a obnovu tih objekata provodi Grad Petrinja. Ostale objekte u toj zaštićenoj povijesnoj cjelini Petrinje obnavljat će se prema Zakonu o obnovi, a za Deminu je nadležan Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje.
Demo ne razumije zbog čega će, iako je riječ o istoj cjelini, jednu kuću raditi Ministarstvo, drugu Središnji ured, treću će morati vlasnici ili tko već. Ne razumije nitko!
“To nije dobro, ostat će rupe u ovoj cjelini, skele će tu biti godinama, a riječ je o žili kucavici Petrinje. Djeca tu idu u školu, ljudi na posao, a svaki čas im s tih kuća može nešto pasti na glavu. Isto tako je bilo s rušenjem, jedna se rušila, druga nije, sad negdje gradimo, drugdje ne. A te zgrade dijele, recimo, isti zid, a jedne obnavlja jedan, drugi drugu, i to ne istovremeno – objašnjava Demo koji kaže da njegova kuća nije “pripala” Ministarstvu kulture za obnovu iako je starija od nekih drugih koje će Ministarstvo obnavljati”, kaže Demo.
Naime, radovi na prvim zaštićenim objektima od njih 26 koje je odobrilo Ministarstvo već su počeli, a na onima koje je “dobio” Središnji državni ured za obnovu nisu. Demo misli da neće još dugo ni početi.
– Stalno nešto čekamo, sad čekamo konzervatorski elaborat, a zahtjev za obnovu predao sam još prije godinu i pol dana. Nemam ni protiv koga ništa, no ne može se nešto raditi, a drugo ne. Ostaje ruglo. Vidim da se rade novi nogostupi uz neobnovljene kuće, pa tu će kad-tad doći bager i strojevi srušiti i obnoviti tu kuću. Taj će nogostup opet biti oštećen. Puno je toga, velike su neusklađenosti između Ministarstva, Središnjeg ureda i drugih – napominje Demo, čija se kuća vodi kao višestambeni objekt jer je u prizemlju poslovni prostor u vlasništvu države. Demo je suvlasnik u 10/13 udjela, a 3/13 država. Iako je jedini stanar, plaća pričuvu od oko 100 eura mjesečno te ima stambenog upravitelja. Pokušao je prije potresa od države otkupiti i njezin prostor kako bi sam mogao ulagati u cijelu zgradu, no bez uspjeha. Sad mu ne preostaje ništa nego čekati…
– Da sam ja zdrav, s dvije svoje noge sve bih pokrenuo, ali ne mogu. Mnogi su mi htjeli pomoći, javljali se, ali kuća je pod kulturnom zaštitom, ne mogu sam ni pokrenuti to. Čeka se država jer je zgrada pod zaštitom i sad će jedan državni sustav obnavljati susjednu, a moju neće iako dijelimo zid, nego će moju obnavljati neka “druga” država, drugi sustav. Time se samo stvara nered. A ja samo želim živjeti ovdje, puno je ugodnije nego u Zagrebu. I sin mi je na kiparstvu, htio bi napraviti atelje u dvorištu – zaključuje Demo.
Iz Središnjeg ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje potvrdili su za Večernji list da je za Deminu zgradu u tijeku izrada projekta obnove konstrukcije zgrade.
– Za izradu projekta obnove konstrukcije zgrade potreban je elaborat konzervatorsko-restauratorskih radova za koji je u tijeku postupak ugovaranja. Nakon izrade potrebno je od Konzervatorskog odjela u Sisku, Ministarstva kulture i medija ishoditi potvrdu elaborata – kažu. Nakon toga ide javna nabava za izvođenje radova, a kada bi to moglo biti, nitko još ne zna.
Dakle, još nije niti ugovoren konzervatorski elaborat, godinama nakon potresa! A znamo koliko traje bilo kakvo ugovaranje preko države. A onda tek konzervatori moraju odraditi posao, a onda je tek potrebno ishoditi potvrdre, pa tek onda ide proces javne nabave, pa radovi… postavlja se pitanje, što su državna tijela uopće radila sve ove godine? I koliko im još godina, ovim tempom, treba da to završe? I hoće li Demo živ dočekati obnovu svoje srušene kuće?