Gost podcasta ”55 minuta kod Željke Markić” bio je Miki Bratanić, inženjer strojarstva i plodan pisac te član Hrvatskog društva književnika. On već 30 godina radi u IT sektoru i paralelno stvara kulturno blago za Hrvatsku.
Miki Bratanić je prošle godine obilježio 30 godina svog profesionalnog rada i umjetničkog stvaralaštva. Bratanić tvrdi kako je unutar svog slobodnog vremena zaronio u četiri dimenzije umjetničkog i kulturnog stvaralaštva, a jedna od njih su i povijesne teme. Druga dimenzija je bila projekt ”Priča o konobi”, a treća snimanje pučkih crkvenih napjeva. Posljednja dimenzija je bila pisanje i izražavanje na čakavskom dijalektu. Sve je to počelo 1993. kada se Bratanić zaposlio u jednoj od najvećih informatičkih kompanija, prenosi Narod.hr.
Rad u IT sektoru na neki način odredio je i njegov osobni život, tvrdi Bratanić. A s druge strane iskustvo u firmi mu je pomoglo u onim stvarima s kojima se bavio u svoje slobodno vrijeme. Znanje i poznavanje informacijskih tehnologija pomoglo mu je da lakše dođe do informacija, da barata s njima i da ih plasira drugima.
Sve četiri dimenzije imaju zajednički nazivnik, a to je briga o našem identitetu
Bratanić ističe da sve četiri dimenzije imaju zajednički nazivnik, a to je briga o našem identitetu, briga o nama, o našim običajima, tradiciji, baštini, povijesti. To je sve ono što čini identitet jednog naroda. Prva dimenzija je čakavska poezija. Bratanić je objavio četiri zbirke čakavske poezije.
Istaknuo je i da se moramo brinuti o našem standardnom hrvatskom jeziku, te podsjeća kako smo tek nedavno dobili zakon o hrvatskom jeziku. Naglašava kako su dijalekti dio našeg identiteta. Te da je ponosan što je mogao pisati i objaviti četiri zbirke poezije baš na čakavskom dijalektu njegovog Vrbanja s otoka Hvara. Kroz knjige je pokušao, na neki način, skrenuti pažnju ljudima, pogotovo mlađim naraštajima, da je potrebno čuvati blago hrvatskog jezika, blago dijalekata koji oslikavaju naš identitet.
Pjevanje pučkih napjeva
Jedna od ovih dimenzija je i pjevanje pučkih crkvenih napjeva. To je naše neprocjenjivo nacionalno, ali i svjetsko blago, tvrdi Bratanić. Hvarska procesija s križem spada u UNESCO-ovu baštinu. Snimio je 116 napjeva sa svojim pjevačima. Album ”Kralju kojemu sve živi” bio je nominiran za Porin u kategoriji najboljeg albuma duhovne glazbe.
Projekt ”Priča o konobi” je slijedeća dimenzija s kojom se Bratanić zaokupirao. Tvrdi da je sve četiri knjige napisao na temu konobe. Osmislio je i jednu multimedijalnu prezentaciju kroz koju je kroz prizmu konobe ispričao lijepu priču o Hrvatskoj i njezinim lijepim običajima te kulturnim vrijednostima pod zaštitom UNESCO-a. Na tom projektu je okupio najviše ljudi te dobio i odlične recenzije od značajnih ljudi, tvrdi.
Povijesne teme
Posljednja tema na kojoj se najviše zadržao tiče se povijesti. Ona je ujedno tema ove knjige: Priručnik za život u Hrvatskoj. Riječ je o istraživanju naše povijesti s naglaskom na istraživanje zločina Jugoslavije ili zločina počinjenih u ime i u interesu Jugoslavije. Na ovu temu je također objavio četiri knjige.
Jedna od njih je Ruzarij za Hrvatski križni put. To je prva samostalna zbirka razmišljanja nekog autora o Hrvatskom križnom putu odnosno Bleiburgu.
Druga knjiga je Roman Korijeni. Ovdje je opet riječ o prvom romanu u Hrvatskoj koji za temu ima jamu u kontekstu jugoslavijskih zločina. Jamu gdje je jugoslavenska politika ubijala svoje neprijatelje, bacala ih u te jame i nad tim stratištima radila smetlišta.
Treća knjiga je Otok u plamenu. To je prva knjiga koja govori o najvećoj tragediji i najvećoj humanitarnoj katastrofi u povijesti otoka Hvara, kada su 3. siječnja 1943. talijanski fašisti zapalili njegovo selo Vrbanj, susjedno selo Dol i granatirali Vrbosku. Ona govori i o najvećoj humanitarnoj akciji pomoći koja je nakon toga došla iz Zagreba, glavnog grada tadašnje NDH. Dakle to je bila akcija na državnom nivou organizirana za pomoć stradalima na otoku Hvaru, koja je kasnije od Jugoslavije bila cenzurirana uz druge pozitivne teme vezane za NDH. Povijesne teme je zaključio s knjigom Priručnik za život u Hrvatskoj.
O Jugoslaviji i Hrvatskoj se govori kroz filtere
Način na koji se gledalo i govorilo o Hrvatskoj i Jugoslaviji s druge strane, Bratanić je objasnio informatičkim jezikom. Kaže da se govorilo i još uvijek govori kroz filtere.
Primjer za to je zabrana informacija u kojima se Jugoslavija pokazuje kao negativna i da snosi odgovornost za neko zlo. Bratanić kaže da i sam do svoje punoljetnosti nije čuo za Bleiburg. Mnogi za njega nisu čuli nikada, ističe.
S druge strane filter se stavlja i kad se govori o Hrvatskoj pa se, kad god je to moguće, govori negativno o njoj. Kad god je moguće stavlja ju se u negativan kontekst, izdvaja neke slike s Hitlerom, Mussolinijem i slično. Zatim se stavlja i obrnuti filter tako da se ništa lijepo o Hrvatskoj ne govori, a o Jugoslaviji se govori isključivo lijepo. Danas je u medijima primjerice vidljiv rezultat toga, kaže Bratanić.
Filteri i danas postoje
Kad je u pitanju način na koji se interpretira i prezentira Jugoslavija i s druge strane Hrvatska i danas su prisutni isti filteri. Bratanić ističe kako je upravo zbog tih filtera potrebno napraviti napor kako bi se oni demontirali što je on na neki način napravio kroz svoje knjige. Napravio je to jednim jednostavnim jezikom te na razumljiv način prezentirao kompleksne povijesne teme široj hrvatskoj javnosti.
Ističe kako je riječ o znanosti, o povijesti koju su povjesničari odavno dokazali, to je nešto što se već zna, no u prezentacijskom smislu Hrvatska javnost ne zna ništa. Hrvatskoj javnosti mediji još uvijek prezentiraju hrvatsku povijest kroz filter. Primjerice prodaja Dalmacije i dogovor s Mussolinijem uvijek će se povezivati isključivo s Pavelićem. Kao primjer Bratanić je u knjizi naveo i vlastiti primjer iz obiteljske povijesti.
”Kada su mi se djedovi vratili iz rata nije postojala više ni Hrvatska ni Dalmacija u smislu Hrvatske”
Bratanić ističe kako su njegovi djedovi bili partizani koji su sudjelovali u narodno oslobodilačkom ratu. Kaže da su prije rata bili vjernici i voljeli Hrvatsku, veselili se osnutku NDH zato jer su izašli iz ropstva velikosrpskog terora. Tada je Dalmacija i veliki dio hrvatskog zaleđa već bio pod Italijom i realno gledajući Hrvatska tada nije imala kapaciteta boriti se protiv toga, kaže Bratanić.
Tada je netko iskoristio situaciju 1941. godine, dok je Dalmacija bila pod Italijom, da mobilizira njegove djedove, a u isto vrijeme Vrbanj je i zapaljen u svrhu te mobilizacije, ističe. Bratanićevi djedovi tada odlaze u rat za oslobađanje Dalmacije. No kad su se vratili iz rata Hrvatska više nije postojala, kao ni Dalmacija u smislu Hrvatske. Govorilo se tada: ”vratili smo Dalmaciju matici zemlji”, a kako se zvala ta matica zemlja – zvala se Jugoslavija, naglašava Bratanić.
Nikada Dalmaciji matica zemlja nije bila Jugoslavija niti je Beograd ikad bio matična luka Dalmacije
Nikada Dalmaciji matica zemlja nije bila Jugoslavija niti je Beograd ikad bio matična luka Dalmacije. Bratanićevi djedovi su se vratili iz rata, srušili su Hrvatsku koju su voljeli, a Dalmaciju su opet dali nekome drugome – ne Italiji nego Jugoslaviji. ”Moji djedovi sigurno nisu bili zadovoljni s time”, kaže Bratanić.
Nakon toga dolazi suptilna uloga Jugoslavije koja nastoji zatomiti tradicionalne vrijednosti – hrvatstvo i katoličanstvo, a pedesetih godina i zabraniti procesiju s križem. Bratanić ističe kako je tada, u tim kriznim vremenima njegov djed uzeo križ i sudjelovao u procesiji. On se zasigurno ne može ni usporediti ni staviti u isti kontekst s onima koji su veličali zvijezdu petokraku i bacali ljude u jame. Bratanić kaže da su fašisti zapalili Vrbanj i sasvim je logično da je njegov djed bio antifašist. Sve kasnije jugoslavenske priče o nekakvom fašizmu i antifašizmu nemaju veze s istinom.
Cijeli razgovor s Mikijem Bratanićem pogledajte ovdje: