Poštovane prijateljice i prijatelji moji.
Suborci.
Supatnici.
Braćo po krvi.
Oružju.
Ljubavi za Domovinu.
Za Narod, koji na svoju žalost, najčešće ne razaznaje „krive od pravih“.
Obraćam vam se danas, i sam shrvan teškom bolesti, koja uglavnom pobjeđuje nas smrtnike, uz više ili manje trijumfa, stavljajući svakoga od nas na „svoje mjesto “ .
No, nije to povod ove moje današnje, prevelike boli, koju sam morao podijeliti s vama.
Danas je, prijatelji moji, Domoljubi , Sinovi majke Hrvatice, danas je svoj ovozemaljski život završila Heroj-majka, mučenica na pravdi boga, željna zagrljaja svoga sina, ispružene. kvrgave, nježne ruke, kako to može biti samo ruka majke. Bez nade u topli sinov zagrljaj. Bez cjelova. Oprosta. Blagoslova.
Željna i žedna, poput kako pjesnik reče, poput „žednoga kamena na studencu“, na sramotu nas, živih i zdravih, koji u toplini svojih domova, ili u „blagodatima“ modernih odmarališta, uživamo, sami, ili sa svojim najmilijima.
Danas je, u svojoj 95.godini patnje, muke, puno isplakanih i neisplakanih suza, svoj ovozemaljski život završila majka uznika na pravdi Boga, heroja osuđenoga za ljubav prema svom narodu i domovini, toj istoj majci, rodnoj grudi, majka svih nas koji smo mu bili suborci, supatnici, prijatelji, braća.
Umrla je u milosti Gospodina Zorka Merčep,i predaka svoju besmrtnu dušu Gospodinu.
Pomolimo se, sestre i braćo, za dušu naše majke paćenice.
Skrušena, iskrena molitva će biti najbolji zagovor Kraljici Hrvata, Blaženoj Djevici Mariji. Koja je i sama doživjela muke svoga sina, nevino optuženog i raspetog.
Istina, Poncije Pilat je bio okrutan sudac, ali se nije, poput suca Zdravka Majerovića, drznuo poniziti, povrijediti, čovjeka za koga ZNA da ga osuđuje bez dokaza. Iz mržnje. Možda ne toliko prema njemu, koliko prema svemu inome što on predstavlja.
Zato braćo Hrvati i sestre Hrvatice, UJEDINIMO SE U MOLITVI, pokažimo snagu u vjeri.
Pomolimo se za dušu naše pokojnice, jer ona je majka svih nas.
Koji svoj narod i Domovinu ljubimo.
Pomolimo se za našeg brata, nevino osuđenog Tomislava Merčepa.
Neka mu dragi Bog da snage i utjehe!
Nade!!
Vjere!!
Zašto sve ovo pišem, tko mi je dao pravo i kakvi su mi motivi?
Pišem ovo kao njegov prijatelj.
Brat.
Kao zahvalan zapovjednik kojemu je 1991,godine poslao dva protuoklopna topa u Starigrad-Paklenicu, koji su nam značili više od svih političkih govora, neispunjenih obećanja, laži, obmana.
Pišem ovo kao njegov iskreni prijatelj (iako nikada nismo bili bliski) koji mu je zahvalan, koji ga cijeni i poštuje.
Pišem ovo kao čovjek kojega je primio u dane kada mu je bilo najteže u Bosanskoj Posavini, kada sam bio ostavljen od svih i prepušten sam sebi.
I na kraju, pišem ovo kao SIN, koji je sahranio i oca i majku željne zagrljaja svog djeteta, i u smrtnome času, kao sin koji je oca i majku sahranio „s punim grobljem“ žbira, ološa i policije, koji bi i vlastitu majku prodali, prodali radi „komada krvavog kruha“ kojim hrane svoju djecu.
Pišem ovo kao brat koji je vidio suze sina koji se nije mogao oprostiti s najmilijima, zbog prevelikoga grijeha.
Branio je, i obranio svoj narod i zavičaj.
Pišem ovo kao branitelj kojemu se bliži fizički kraj.
Pišem ovo zbog vas, koji će te živjeti dulje, i, doživjeti još gore stvari!!
Neka vam je, draga braćo i sestre Svemogući Bog u pomoći.
Prijatelju, brate, Tomo, tvoja bol je i moja bol. S tobom sam!! Neka ti dragi Bog da snage!!