Poznavajući Gotovinu skoro 25 godina i temeljem iskustva u vremenu provedenom s njim tijekom i poslije rata, te bitke za njegovu slobodu, rekao bih da je to upravo izjava kakvu bi on kazao i tijekom Domovinskog rata, poslijeratnog perioda, a i tijekom njegove teške i neizvjesne sudbine za vrijeme Haškog procesa.
Od prvog dana rada s njim, krajem 94.godine, na sastanku na kojem sam pokušao briljirati iznoseći probleme koji su se javljali u našem radu, te njegovom za moju budućnost znakovitom odgovoru, da me nije doveo da bih mu nabrajao probleme kojih je on i te kako svjestan, već da traži rješenja i odgovor koje sam ja to probleme od navedenih riješio, bilo mi je jasno da je to čovjek “cijepljen” od naše svakodnevnice u kojoj se ispraznim govorima pokušavalo impresionirati sugovornika dugim nerazumljivim objašnjenjima zašto se nešto ne može. Nikada više mu nisam govorio o problemima, već o prijedlozima za rješenje istih, na koje je uglavnom pristajao kad sam stekao njegovo povjerenje.
Moglo se sve, ako si spreman i motiviran riješiti zadaću, što se i pokazalo u borbenim operacijama koje smo provodili od “Zima 94” do “Južnog poteza” i završetka rata. Njegov odnos prema problemima, ljudima, ratnicima, zapovjednicima, svojim pomoćnicima je nešto što bi trebalo izučavati i na tim primjerima odgajati buduće menađere kako se vodi uspješan kolektiv.
Puno smo učili od njega, u hodu, bez dugotrajnih nepotrebnih sastanaka, fokusirani na izvršenje zadaća, nikad bez ljudskosti na kojoj je uvijek inzistirao. Nikada, baš nikada, nikog od nas nije ponizio ili pokazao svoj zapovjedni status, nije se upuštao u frakcijske borbe i nikada se nije osvećivao bez obzira što su mu činili. I to je Gotovina, jednostavan, narodan bez potrebe za samoreklamiranjem.
Ali, ne, nipošto se ne slažem s njim i njegovom izjavom nakon proslave 27.godišnjice osnutka Oružanih snaga RH kada kaže:”“Može uvijek bolje, ali smo slobodni, sigurni. I imamo razloga biti sretni. Moramo zavrnuti rukave, nikad nam nitko neće nešto dati na dar. Svjesni smo toga”.
Upravo danas je klijentelizam jači nego ikad. Sve je unaprijed riješeno, sve se zna i prije nego što se o tome javno priča. Ne ide mladost u nepoznato samo zbog plaća. Klijentelizam dovodi do negativne selekcije i posljedice su ono što danas imamo. Ako mladi čovjek, fakultetski obrazovan, uputi stotine molbi za posao, a unaprijed zna da već netko radi na tom mjestu ili je predviđeno za nekoga, zar to nije klijentelizam. Ti mladi ljudi su danas obrazovani, više nego mi i svjesni su svakog koraka i čitaju između redaka. Osigurani su oni koji trenutno imaju nekoga da svojom političkom pozicijom zahtijeva njihovo zapošljavanje, a ostali su prepušteni odlasku i nema tu nikakve borbe Generale. Sve je unaprijed riješeno i to razdire hrvatsko tkivo i ono za što su se branitelji borili, jer ostaju nesposobni ili manje sposobni, koji nisu ni iskušali borbu na tržištu da bi potvrdili svoju vrijednost.
S obzirom da uglavnom nemamo političara koji je svojim zalaganjem došao na poziciju vodećeg, već su cijeli život drugi upravljali njegovom karijerom, nije ni čudno da podržavaju ovu politiku. Ni jedan od zadnjih premijera nije trebao tražiti posao već su to za njih obavili očevi prijatelji spašavajući ih i od služenja vojske ili ne daj Bože sudjelovanja u Domovinskom ratu. Odlazak u diplomaciju riješio je sve njihove probleme. Nisu se trebali boriti kako ti kažeš Generale, već su sve dobili servirano na stolu, po izboru. I to je naša realnost, a nikakva borba. Kako se boriti protiv onoga što je već riješeno, a institucije, na koje se ti voliš pozivati, ne djeluju jer su i one uvezane u to kolo. Kada se barem ne bi podcjenjivački zafrkavali s tom mladošću i ne tražili od njih da za svaki namješteni natječaj dostave novu i novu dokumentaciju bilo bi lakše, jer sva ta dokumentacija košta, a oni ne rade da bi mogli pratiti laž i prevaru. I zbog toga odlaze, svjesni da u ovim okolnostima, bez obzira na borbu, za njih nema mjesta.
Zato je Generale, kao što i sam kažeš dobro da ta mladost ode i vani u inozemstvo i proba drugi život stičući iskustvo, ali je pitanje tko ostaje, podobni ili sposobni. Ne treba ih lagati da borba rješava njihovu budućnost, barem ne ovde, već ih uputiti u svijet da iskušaju svoju sreću i talent.
Jozo Ribičić-Brigadir u miru