Haaški tribunal nije mario za hrvatske žrtve u BiH jer nije izrekao nijednu presudu za brojne masovne zločine počinjene nad ovim narodom. Ne želimo vjerovati da će isto nepravedno ostati i bosanskohercegovačko i hrvatsko pravosuđe.
Koordinacija udruga Hrvatskog vijeća obrane Domovinskog rata Bosne i Hercegovine izražava duboko ogorčenje zbog kontinuiranog ignoriranja pravde i nekažnjavanja masovnih ratnih zločina počinjenih nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Nedavno obilježavanje 31. godišnjice masakra u Buhinim Kućama još je jedan podsjetnik na nepravdu i zločine za koje nitko nije odgovarao. Toga siječnja 1994. godine, pripadnici Armije BiH brutalno su ubili 33 Hrvata, uključujući žene, starce i dijete mlađe od dvije godine. Najmlađa žrtva, dvogodišnji Danijel Grbavac, ubijen je u naručju svog oca, nakon što su mu majku usmrtili rafalima iz strojnice. Zločin u Buhinim Kućama bio je dio šire strategije eliminacije hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne. No, Haaški tribunal nije mario za hrvatske žrtve u BiH jer nije izrekao nijednu presudu za brojne masovne zločine počinjene nad ovim narodom. Ne želimo vjerovati da će isto nepravedno ostati i bosanskohercegovačko pravosuđe, piše Crodex.
Međutim, ovo je samo jedan od primjera sustavnog nasilja nad Hrvatima u ratu. U Grabovici su pripadnici Armije BiH počinili masakr nad hrvatskim civilima, uključujući žene i djecu, dok su u Trusini na najokrutniji način ubijani civili i zarobljeni vojnici. Uzdol u općini Prozor-Rama također je postao simbol strašnih zločina, gdje su tijekom koordiniranog napada ubijani žene, djeca i starci, a imovina spaljena i uništena. U Križančevu Selu kod Viteza, zarobljeni vojnici i civili likvidirani su bez milosti.
Slučajevi poput ubojstva trojice sinova i supruga Anice Jurić kod Kaknja te masakra obitelji Serafine Lauš u Travniku dodatno svjedoče o brutalnosti ovih zločina u koje su bili uključeni i mudžahedini. Ove obitelji su izbrisane s lica zemlje, dok su odgovorni za njihove patnje ostali nekažnjeni, a njihova sudbina gurnuta u zaborav. U Bugojnu, preko 20 Hrvata nestalo je tijekom rata, a njihova tijela do danas nisu pronađena. To područje obilježeno je sustavnim progonom Hrvata, uključujući uspostavu logora i plansko uništavanje zajednice.
Prostor od Sarajeva do Mostara, gdje je Armija BiH navodno “oslobađala zemlju”, u ratu je postao etnički najočišćeniji dio Bosne i Hercegovine – ali od Hrvata. Sustavno etničko čišćenje ovog prostora kroz masovne zločine, progone, logore i uništavanje hrvatskog kulturnog i vjerskog identiteta ostavlja trajne posljedice i produbljuje rane koje ne mogu zacijeliti dok pravda ne bude zadovoljena.
U Jablanici, masakr u Doljanima i logori poput Muzeja „Bitke za ranjenike“ simbol su patnje hrvatskog naroda. U Travniku, masovna ubojstva u Maljinama i drugim selima jasno ukazuju na genocidne namjere Armije BiH. U Zenici, logori i progoni postali su svakodnevica za hrvatsko stanovništvo. Istočni dio Mostara doživio je sustavno uništavanje hrvatskog identiteta, uz mučenja i ubojstva civila u logorima pod kontrolom Armije BiH.
U Derventi, Brodu, Modriči, Kotor Varoši i Prijedoru, Hrvati su doživjeli masovna ubojstva, progone, logore i sustavno uništavanje imovine. Briševo, simbol patnje hrvatskog naroda u Republici Srpskoj, ostat će trajni podsjetnik na nepravdu koja ne smije biti zaboravljena. Sustavno nasilje i genocidne namjere usmjereni na hrvatski narod s područja pod kontrolom Vojske Republike Srpske ostaju duboko ukorijenjeni u kolektivnom pamćenju Hrvata.
Posebno zabrinjava činjenica da su ovakvi zločini bili dio koordinirane strategije, gdje su i Armija BiH i Vojska Republike Srpske sustavno eliminirali Hrvate s područja koja su bila pod njihovom kontrolom. Patnja hrvatskog naroda ostaje duboko zanemarena. Masovni zločini nisu bili izolirani incidenti već dio šire politike usmjerene protiv Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Istodobno, suočavamo se s pokušajima negiranja tih zločina. Nedavna odluka Apelacijskog vijeća Suda BiH da potvrdi uvjetnu kaznu Samiru Nukiću, koji je javno negirao stradanje osmero hrvatske djece u Vitezu i izražavao mržnju prema Hrvatima, sramotna je i pokazuje duboko ukorijenjenu institucionalnu nepravdu. Kazna od tri mjeseca zatvora, koja se neće izvršiti ako ne počini novo kazneno djelo, predstavlja ruganje žrtvama i njihovim obiteljima.
Institucionalni propusti i pristranost pravosuđa jasno pokazuju kako političko i pravosudno podzemlje u Bosni i Hercegovini sustavno radi na zaštiti odgovornih za zločine Armije BiH i Vojske Republike Srpske. Ovo je neprihvatljivo i nanosi trajnu štetu procesu pomirenja, suživota i pravde.
Zahtjevi Koordinacije:
Procesuiranje odgovornih za zločine – Tražimo hitno procesuiranje svih odgovornih za masovne zločine nad Hrvatima u BiH, uključujući one u Buhinim Kućama, Grabovici, Trusini, Uzdolu, Križančevu Selu, Bugojnu, Doljanima, Maljinama, zločinima mudžahedina, Briševu, Derventi, Brodu, Modriči, Kotor Varoši, Prijedoru i drugim stratištima.
Zaštita povijesne istine – Negiranje zločina mora biti strogo sankcionirano, a svi pokušaji iskrivljavanja povijesti odlučno osuđeni. Ne samo Samira Nukića, nego i brojnih drugih dionika društvenih procesa.
Osiguranje ravnopravnosti – Pravda mora biti dostupna svim narodima u BiH, jer bez nje neće biti dugoročnog mira.
Podrška žrtvama – Međunarodna zajednica mora prepoznati težinu patnje hrvatskog naroda u BiH i osigurati pravdu za sve žrtve.
Susret s državnim Tužiteljstvom BiH – Koordinacija očekuje skori susret s državnim Tužiteljstvom BiH na kojem će iznijeti svoja očekivanja da se tri desetljeća nakon rata rasvijetle svi ratni zločini.
Masovni zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini ne smiju ostati zaboravljeni ili nekažnjeni. Pravda je temelj trajnog mira, a bez nje pomirenje i suživot u BiH neće biti mogući. Pozivamo domaće i međunarodne institucije da prekinu šutnju, priznaju stradanja hrvatskog naroda i osiguraju kažnjavanje odgovornih za te zločine.