Veličina je čovjeka u tome da može priznati svoje greške. Lord David Owen, mirovni posrednik EU u Jugoslaviji tijekom Domovinskog rata, je ipak smogao snage priznati ih u intervjuu za Globus 2014. godine. On je tada govorio o najboljim rješenjima za BiH, o Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću, ulasku Hrvatske u EU. No ono za nas najbitnije je ono što je rekao o Franji Tuđmanu, kojem je, unatoč neslaganjima s Tuđmanom. Lord David Owen – kojega su mnogi smatrali odgovornim za hrvatsko-bošnjački rat, a i zato što su ga smatrali previše naklonjenog Srbima, i obnoviteljem Jugoslavije – tada je otvoreno rekao da je bio u krivu.
Je li čovjek s kojim set se puno susretali, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio svjestan da Hrvatska mora imati konstruktivnu ulogu u Bosni, a ne dijeliti je? Je lio n želio tu podjelu?
– Prvo što se mora razumjeti jest činjenica da je Franjo Tuđman dobio rat. On je izašao kao pobjednik. Točka. Čak mi i smeta što to moram priznati, ali tako je. Franjo Tuđman imao je jedan i jedini cilj, i od toga nikada nije odstupao i to nije ni na koji način skrivao – on je želio Hrvatsku u njenim povijesnim granicama. Želio ju je kao samostalnu i neovisnu državu. Želio je i da se proširi u BiH, to je svakako bila jedna od njegovih opcija, ali bio je prije svega pragmatičar.
Dobro je shvatio, na vrijeme, da to neće biti moguće i onda se vrati u okvire onoga što je ostvarivao. On bi učinio sve da to ostvari. Sve. On se sramio svoje uloge partizana i Titova generala. Bilo mi je iskreno neugodno zbog njega. I za razliku od svih ostalih, on je bio vrlo iskren u tome što je mislio i na što se fokusirao. Svi drugi su imali stotinu drugih planova i ideja. Tuđman ne. S njim ste znali na čemu ste. I zato je pobijedio. Imao je cilj pred sobom i činio je sve da to tog cilja dođe. Kad je shvatio da bi trebao s Amerikancima paktirati radi toga, on je odmah na to pristao. Nije razmišljao niti trenutka. Ako mu je to omogućilo nezavisnu Hrvatsku u njezinim granicama, on je to pristajao. Nije to skrivao.
Ali, Tuđman je podržao i vaš plan, je li?
-Da, jest. Vidio je u tome korist. S njim ste se mogli svađati do beskraja. Njegov je način govora bio rasistički i on to nimalo nije skrivao. Nije se pravio u tom smislu fin. Bilo je jasno što misli. Na večerama koje smo zajedno imali često bi imao rasističke ispade. Nije bio diplomat. Ali, sve to je činio uvijek uvjeren da je ono što govori i radi najbolje za njegovu zemlju. U to nije bilo sumnje. Od ostalih nitko nije govorio istinu. Svi su stalno nešto lagali, izmotavali se…
Na koji način?
– Na primjer Alija Izetbegović nikada nije bio komunist, i to je bilo prilično jasno. Imao je drukčiji način razmišljanja. Znali ste da on zna da vi znate kad je lagao. I to je, naravno, bilo tragično.
Milošević i Tuđman bili su drukčiji. Oni su bili na svoj način uvjereni u ono što misle i kako se ponašaju. Tuđman je pritom jako volio i povijest. Ali, iskreno govoreći, nikada nije prihvatio miješanje UN-a na način kako je to izvedeno. I bio je u pravu, ako gledamo s njegova gledišta. Zato je koristio svaku priliku da govori protiv njih, iako ih je formalno morao podržavati. Pa bi jednog dana dočekao te UN-ove zapovjednike kao tko zna kakve mirotvorce, a onda bi ludio zbog toga što su u Hrvatskoj.
Ja na početku nisam u sve to bio umiješan ali brzo sam shvatio kako stvari funkcioniraju. Kad sam otišao, i kada seu se nakon toga počeli događati još gori zločini, etničko čišćenje i genocid u Srebrenici, bilo mi je drago što sam daleko od svega. Rekao sam to Francuzima, kada su oni preuzeli predsjedanje EU-om, početkom 1995.
Valja dodati i što je rekao o “Vance Owen” planu, kojeg je bio koautor:
– Alija Izetbegović znao je da je to jedini plan koji će držati zemlju u komadu. Bilo nam je svima jasno da, ako plan propadne, dogodit će se neka vrsta podjele, BiH nikada neće biti jedinstvena. I zaista, tako se dogodilo. Kad je plan propao, ja više nisam želio biti mirovni pregovarač i odlučio sam odstupiti jer ništa više nisam mogao napraviti. Otišao sam Izetbegoviću i rekao sam mu: Slušajte, ja sam se obavezao i obećao sam vam da ću BiH držati cjelovitom. Ne mogu. Ne mogu više ovako i ovaj plan više ovako ne može ići dalje. Ako želite da nastavim, stvari se moraju sada mijenjati i morat ćemo doći do toga da BiH mora doživjeti podjelu.
Kakvu?
– Podjelu na tri dijela. To je tada bilo najbolje rješenje i ja i danas mislim da je to najbolje rješenje. No, do toga nije došlo…
Vjerojatno tako misle i Hrvati u BiH, koji se osjećaju zakinuti ovom daytonskom podjelom.
– To se nije dogodilo. Od trenutka kada je Vance-Owenov plan propao, zemlju više nije bilo moguće držati na okupu. To je prošlo kao mogućnost. Za razliku od većine Britanaca, ja nemam nikakvih zamjerki na ono što je kasnije Richard Holbrooke radio i kako je na kraju riješio stvar. Da sam bio u njegovoj koži, napravio bih isto što je i on učinio. On je napravio ono što je morao. Mi smo, jednostavno, morali zaustaviti taj rat. I zato smo morali imati Miloševića na svojoj strani. Jer, da nismo, ne bismo, ne bismo mogli ništa postići. On je kontrolirao snage na terenu. Osim što smo morali sve glavne faktore uključene u sukob imati na svojoj strani, us smislu da moraju biti zainteresirani za rješavanje sukoba i mirovne planove koje imamo izložiti, znao sam da moramo nekako pridobiti Amerikance da postanu aktivniji, da uđu u cijelu priču. Postojala je cijena koja se za to morala platiti. Konkretno, trebalo je Amerikancima prepustiti inicijativu.