„Jedini ispaljeni metak u ovom ratu na koji Crna Gora može biti ponosna jest onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta Jugoslavenske ratne mornarice. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dopustilo izdati zapovijed floti za bombardiranje primorskih gradova i naselja u Dalmaciji kada mu je bilo naređeno“ – zapisao je crnogorski književnik Momir M. Marković 1996. godine…
Kontraadmiral Jugoslavenske ratne mornarice (JRM), Crnogorac Vladimir Barović, početkom te ratne jeseni 1991. godine nalazio se na otoku Visu i upravo 29. rujna je po zapovijedi preuzeo dužnost načelnika stožera splitske Vojno-pomorske oblasti.
Zadar i Šibenik već su zasipani granatama, a Generalštab JNA planirao je još žešće napade u namjeri slamanja svakog otpora na hrvatskom Jadranu gdje je još uvijek najveći dio brodovlja i borbene tehnike bio pod njihovom kontrolom. Ono s čime nisu računali, bio je otpor hrvatskih branitelja, hrabrih dalmatinskih bojovnika koji su bili riješeni suprotstaviti im se po svaku cijenu.
Prema svjedočenjima onih koji su s kontraadmiralom Barovićem proveli taj dan, bio je vidno uznemiren, nervozan i potišten. Mjesto ga nije držalo i posljednje sate svoga života proveo je u šetnji – od svoga zapovjednog mjesta do obale. Jako je dobro znao što znači imenovanje na novu dužnost. Od njega se očekivalo da snage kojima je zapovijedao pokrene u ofenzivu i započne razaranje na obali, uzrokuje nove ljudske žrtve i patnje civila.
Njegovo shvaćanje vojničke časti mu, međutim, nije dopuštalo izvršiti zapovijed o otvaranju vatre na hrvatske gradove na obali i ljude čija je jedina „krivnja“ bila ta što su Hrvati i ne žele se pomiriti s okupacijom svoje zemlje. Jako je dobro znao da njegovo duboko neslaganje s onim što je tada poduzimala vojska koja je sebe nazivala „narodnom“ ne može imati nikakvoga utjecaja na razvoj događaja, pogotovu ne na odluke što su ih donosili Blagoje Adžić i Veljko Kadijević.
Pri kraju tog kobnog dana, 29. studenoga navečer, odlučio je. Izlaza iz situacije u kojoj se nalazio nije vidio. Nakon kratke šetnje uz obalu, zaputio se u ambulantu, prislonio pištolj na sljepoočnicu i oduzeo sebi život.
U pismu što ga je ostavio, kao razlog samoubojstva naveo je agresiju na Hrvatsku što je za njega kao Crnogorca i čovjeka koji drži do svoje časti bilo nešto s čime se nikako nije mogao pomiriti, a činjenica da je riječ o uništavanju „bratskog hrvatskog naroda“ koji ništa nije učinio protiv Crne Gore i Crnogoraca, samo je dodatno produbila grižnju savjesti, iako to što nije u stanju zaustaviti i spriječiti ratno djelovanje JRM nije bio njegov crimen.
U dobi od nepune 52 godine, ovaj je čovjek presudio sebi zbog zločinačkih namjera drugih, ostavio svoju obitelj, ali spasio ljudsku i profesionalnu čast. I obraz svome narodu koji je, nažalost, u to vrijeme dopustio šljamu i ološu iz vlastitih redova da na sramotan i neljudski način okalja crnogorsko ime i zgazi „čojstvo“ i „junaštvo“ kojim se kroz povijest ponosio (kako je to govorio i pisao Jevrem Brković – jedan od rijetkih Crnogoraca koji je od početka dizao svoj glas protiv agresije i Miloševićevih poltrona Mila Đukanovića i Momira Bulatovića).
Pokopan je u Herceg Novom.
Vladimir Barović rođen je u Banja Luci 7. studenoga 1939. godine, od oca Crnogorca i majke Slovenke. Otac je bio general JNA koji je ubrzo nakon što je postavljen za zapovjednika Prištine (1945. godine) i smijenjen s te dužnosti jer se protivio teroru koji je nad Albancima tada provodila komunistička vrhuška.
Po svemu sudeći, taj osjećaj časti i ljudskog dostojanstva kao bitne odlike svakoga tko sebe smatra čovjekom, prenio je i na svoga sina Vladimira koji je najveći dio svoje profesionalne karijere proveo u Boki i Puli (kao zapovjednik tamošnjih vojno-pomorskih sektora). U vrijeme pregovora o odlasku JNA iz Pule, nalazi se na mjestu zapovjednika pulskog garnizona i tada je ostao upamćen po svome poštenom i časnom držanju, pa i izjavi: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti.“
(Vidi: https://www.istrapedia.hr/hrv/2466/barovic-vladimir/istra-a-z/; stranica posjećena 28.9.2019.)
Crna Gora se 25 godina poslije ovog tragičnog događaja simbolično odužila svome Vladimiru Baroviću. Povodom Dana državnosti Crne Gore, 13. srpnja 2016. godine, predsjednik države Filip Vujanović je ovom hrabrom i časnom čovjeku posmrtno dodijelio orden za hrabrost. Tom prigodom, u obrazloženju odluke za dodjelu visokog državnog odličja (koje je uručeno obitelji), navodi se kako je kontraadmiral Barović “časno i svjesno životom platio hrabru odluku u danima kada je euforija konačnog obračuna s ustaškim bojovnicima bila dominantan sentiment u Crnoj Gori”.
Velikosrpska propaganda kao i uvijek nastoji baciti blato na sve što se ne uklapa u njihov bolesni svijet ispunjen beskonačnim lažima i konstrukcijama, pa i na ovog čovjeka, jer oni kad su njihovi ciljevi u pitanju ne prezaju ni od čega, pa ni od pljuvanja po pokojnicima koji to ničim ne zaslužuju. Njihovi mediji tvrde kako je Barović ustvari „ostao do kraja lojalan svojim nadređenima“, da je oproštajno pismo „falsifikat“, a za njegovu smrt, naravno, okrivljuju „ustaše“. Kao da cijela Crna Gora, pa i obitelj žrtve ne znaju istinu, pa im ona mora stići iz Beograda. Umjesto šutnje – jer to je najmanje što bi i u ovom slučaju trebali učiniti – nastavljaju s obranom svoje zločinačke ideologije i širenjem mržnje. Njima nikad dosta krvi.
Ali, o ovom se čovjeku, nažalost, i u Hrvatskoj malo zna.
Jedini koji ga se sjećaju svake godine u ovo vrijeme su hrvatski branitelji. Oni ga smatraju jednim od svojih i drže kako bi bilo prilično da barem jedna od ulica u nekom od dalmatinskih gradova u dogledno vrijeme dobije njegovo ime.
Crnogorci su nedavno pokrenuli inicijativu da mu se posveti jedna ulica u Cetinju, Slovenci ga žele uvrstiti među svoje generale (zbog slovenskog podrijetla majke), pa bi možda trebalo malo ozbiljnije razmisliti i o tomu da mu se jednom simboličnom gestom oduži i naša Hrvatska.
Ne zaboravimo da smo mi Hrvati u svojim redovima imali i izrode koji su se zarad vlastitih karijera stavili su službu Beograda, poput, primjerice, generalpukovnika Zvonka Jurjevića koji je jedva čekao dočepati se mjesta zapovjednika zračnih snaga i protuzračne obrane u vojsci agresoru. Jurjević je prema tvrdnjama Nikole Kajkića izravno odgovoran „za smrt najmanje 800 ljudi, a među ostalim zapovjedio je bombardiranje Vukovara, vukovarske Opće bolnice i drugih mjesta u Hrvatskom Podunavlju“.
(Vidi: https://www.facebook.com/photo.php?fbid=2344139915845236&set=pcb.2344139959178565&type=3&theater)
Protiv njega je Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru 24. prosinca 2002. godine podnijelo optužnicu za ratni zločin, u kojoj ga se tereti kao trećeoptuženog, odmah iza načelnika Generalštaba Blagoja Adžića i „saveznog sekretara za Narodnu obranu“ Veljka Kadijevića.
Prema tomu, tvrdnje Nikole Kajkića – od kojih su neki skloni danas se čak i ograđivati – potpuno su točne.
Generalpukovnik Zvonko Jurjević je izrod i nekažnjeni ratni zločinac; i, nažalost i na našu sramotu, po biološkom podrijetlu Hrvat. On nije imao savjesti i ljudskog morala i sudjelovao je u istrebljenju vlastitog naroda. Za njega i slične zločince kontraadmiral Vladimir Barović je moralna vertikala.
Ove činjenice razvidne su i uzmemo li u obzir službene izvore hrvatskih institucija.
Nakon medijskih prozivki da DORH nije ništa učinio na optužnicama vezano za glavne aktere agresije i zločina, ovo se tijelo oglasilo upućujući javnost na svoje službeno priopćenje objavljeno na Internet stranicama dana 14.3.2007. godine, a u kojemu među ostalim stoji:
„2. Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru je u prosincu 2002. godine podiglo pred Županijskim sudom u Vukovaru optužnicu protiv Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Zvonka Jurjevića, Božidara Stevanovića, Živote Panića, Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojislava Šešelja, Goran Hadžića zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, odnosno zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 st. 1. OKZ RH, ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz čl. 121. Osnovnog krivičnog zakona RH, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. st. 1. OKZ RH, uništavanjem kulturnih i povijesnih spomenika iz čl. 130. st. 1. OKZ RH uz primjenu čl. 43 OKZ RH. Tereti ih se da su od kolovoza do 18. studenog 1991. godine na području općine Vukovar, prilikom oružane agresije bivše tzv. JNA i pridruženih paravojnih četničkih postrojbi na Republiku Hrvatsku, a s ciljem protjerivanja i ubijanja svog nesrpskog pučanstva u gradu Vukovaru te uništavanja svih kulturnih i povijesnih obilježja hrvatskog naroda i okupacije toga teritorija; protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata i Dopunskog protokola toj konvenciji – Konvenciji o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima, Ženevskoj konvenciji za poboljšanja položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama i Konvencije za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba; izravno zapovijedali i izvršavali zapovijedi o borbenom djelovanju prema Vukovaru u namjeri da se branitelji pokore a grad uništi i osvoji.
- Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku je nakon dovršene istrage u svibnju 2006. pred Županijskim sudom u Osijeku podiglo optužnicu protiv Veljka Kadijevića, generala tzv. JNA i Saveznog sekretara za narodnu obranu SFRJ, i Zvonimira Jurjevića, komandanta Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane tzv. JNA zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Optuženicima je stavljeno na teret da su od 1. rujna do 31. prosinca 1991., za vrijeme oružanog napada na Republiku Hrvatsku, u navedenom svojstvu, protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, izdavali zapovijedi pilotima vojnih zrakoplova JNA da bombardiraju, raketiraju i mitraljiraju ciljeve na području Istočne Slavonije za koje su znali da imaju isključivo civilnu, gospodarsku, stambenu ili drugu namjenu i da nisu služili u vojne svrhe. Uslijed napada vojnim avionima oštećeni ili uništeni su civilni objekti u Osijeku, Donjem Miholjcu, Ernestinovu, Đakovu, Strizivojni, Zelčinu, Podravskoj Slatini, Čepinu, Budrovcima, Drenovcima, Granicama, Antunovcu, Račinovcima, Županji, Bošnjacima, Vrbanji i Zdencima te objekti na magistralnoj cesti Zagreb-Beograd i na dijelovima željezničke pruge kod Đurđenovca i Orahovice. Osim velike materijalne štete, tom prilikom poginulo je najmanje 30 osoba te je ranjen veći broj civilnih osoba.“
(Vidi: http://www.dorh.hr/PriopcenjepovodomNapisaU; stranica posjećena 28.9.2019.)
Budući da su svi spomenuti u optužnici u bijegu i nedostupni su hrvatskim tijelima vlasti, za njima su raspisane međunarodne tjeralice i zatražen pritvor. No, ostali su nekažnjeni do dana današnjeg.
Što je Hrvatska učinila da se oni isporuče našim sudovima, javnosti je ostalo nepoznato. Iza „neovisnosti pravosuđa“ i neprocesuiranja ratnih zločina, ne rijetko se krije neoprostivi nerad, indiferentnost i nebriga najodgovornijih u sustavu koji takve stvari sebi ne bi smjeli dopuštati.
No, kad već nismo u stanju smjestiti na zasluženu robiju vlastite izrode, možemo li odati priznanje onima koji u zločinačkim pothvatima s njima nisu htjeli sudjelovati i po cijenu svojih života, nego su radije izabrali smrt, iako nisu hrvatske krvi?
Barem spomen-pločom ili nazivom ulice ili trga, možda u nekom od gradova koje je kontraadmiral Barović poštedio razaranja i civilnih žrtava, držeći više do svoje ljudske i vojničke časti nego do zapovijedi ratnih zločinaca iz Beograda?