DOŽUPAN Vukovarsko-srijemske županije iz redova SDSS-a, Đorđe Ćurčić, dao je (18. rujna o.g.) za hrvatske medije vrlo zanimljivu izjavu…
Govoreći o predstojećem mirnom prosvjedu u Vukovaru, izrazio je sumnju da će on “pridonijeti poboljšanju međunacionalnih odnosa” i rekao kako to sad ovom gradu “ne treba” te nas sve skupa poučio kako je kažnjavanje ratnih zločina posao države i da to moraju “rješavati institucije”.
Na pitanje novinara, je li istina da je u vrijeme ubijanja naših ranjenika, branitelja i civila bio na Ovčari, kratko je odgovorio kako je on o tomu “već dao izjavu” – tako da je javnost ostala uskraćena za tu informaciju.
Ja bih doista, jako želio znati je li današnji dožupan Vukovarsko-srijemske županije bio na mjestu masovnog zločina te 1991. godine, ili nije (i ako je bio što je tamo radio), dok me njegovo mišljenje o prosvjedu baš i ne zanima previše, jer stavovi Milorada Pupovca i SDSS-a su prilično jasni, a i predvidljivi.
Da sam na njegovom mjestu, a nisam tog 20 studenoga 1991. godine bio na Ovčari, ja bih bez ikakve dvojbe to potvrdio na svakom mjestu pa i pred novinarima. Ali, da sam bio… ne znam, vjerojatno bih se ponašao slično kao Čurčić (ništa ne prejudiciram, samo glasno razmišljam).
Dakle, stav spomenutog dožupana je da će zahtjevi za kažnjavanjem ratnih zločina dovesti do poremećaja međunacionalnih odnosa, iz čega se analogijom može izvući zaključak kako je po međunacionalne odnose najbolje da sve ostane kako je bilo do sada – odnosno, što više nekažnjenih zločinaca, to bolje za međunacionalne odnose!
Vrlo zanimljivo i reklo bi se, znakovito razmišljanje.
Ne znam zašto njega, Zorana Pusića i njihove istomišljenike “žulja” to što se od institucija hrvatske države traži da konačno poslije gotovo 27 godina započnu s odrađivanjem onoga što su odavno trebale riješiti, pogotovu ako je istina to što je Pusić izjavio jučer (17. rujna 2018.) u emisiji Studio 4 (HTV 4. Program). On je, naime, ustvrdio kako su u Vukovaru Hrvati ubijali Srbe već u lipnju 1991. godine, “dok još nije bilo rata”. Drugim riječima, da nisu Hrvati (iz čistog mira) ubijali Srbe, rata možda ne bi ni bilo – zaključujem ja, opet čistom analogijom.
To je poruka koja se može iščitati iz ovakvih tvrdnji.
Na Internetu se može pročitati (na raznim mjestima), kako je u Vukovaru “do kolovoza 1991. godine ubijeno 50-80 Srba”.
E, pa lijepo, neka istina konačno izađe na sunce! Hrvati to upravo i traže. I zato će se okupiti na mirnom prosvjedu.
Mi smo već navikli na selektivnu memoriju naših “boraca za prava srpske manjine”, pri čemu su “zaboravili” sve što se događalo u vrijeme njihovih velikosrpskih mitinga u Hrvatskoj (već od veljače 1989. godine – kad još nigdje nije bilo HDZ-a!), pa u vrijeme “balvanijade”, uključujući i naoružavanje Srba diljem Slavonije, Banovine, Korduna, Like, sjeverne Dalmacije – već od ljeta 1990. godine (što su u brojnim slučajevima pred sudovima potvrdili sami akteri događanja).
“Zaboravili” su i ubacivanje četnika i “dobrovoljaca” iz Srbije i BiH, sva ona ubojstva iz zasjeda i s leđa (hrvatskih redarstvenika, civila, novinara), čak i to da su prisvojili tadašnju “JNA” i pod dirigentskom palicom Miloševića i Beograda krenuli u uništavanje svega što je hrvatsko. “Ne sjećaju” se ni Borova Sela i tamošnjeg pokolja, ni masovnih zločina četnika, “JNA” i njihovih “dobrovoljaca” diljem Hrvatske, naročito na vukovarsko-borovskom području. Da ne spominjemo sve što se događalo nakon pada Vukovara i počinjenja najvećeg zločina genocida i urbicida u poratnoj Europi.
Oni “ne znaju” kako žrtve zločina (pa i silovane žene) na tim područjima i danas sreću svoje mučitelje (Zoran Pusić, primjerice, “ne zna”), iako je ta stvar općepoznata, a neke od žrtava silovanja su podnosile i kaznene prijave vezano za to.
Oni, uostalom ni danas “ne znaju” točno tko je razorio Vukovar i počinio sve te strašne, masovne, neljudske zločine, pa to jednostavno prešućuju, kao da se nikad nije dogodilo! Ali zato znaju da su tamo “Hrvati započeli rat“. Takve perverzije i izvrtanja istine normalan ljudski razum ne može prihvatiti. To je podlo, prljavo, monstruozno.
Naravno, danas je jako teško dokazati mnoge stvari koje su se događale prije 27 i više godina, pa i počinjeni zločini (svjedoka je sve manje, arhivi bivše “JNA” nisu otvoreni, Srbija krije podatke o nestalima i štiti ratne zločince, pitanje je koliko je preživjelim žrtvama ostalo snage za sudske procese i dokazivanje istine), ali tragično je to što je najveći broj zločinaca ostao neoptužen i nekažnjen i s time se Vukovarci pomiriti ne mogu!
Vukovarci se pomiriti ne mogu i s mnogim drugim stvarima. S lažnim popisom stanovništva na temelju kojega se Vukovarcima nasilno nameće ćirilica.
Dragi građani Hrvatske, znate li ijednu zemlju koja dopušta da u državnim službama – čak u policiji i Državnom odvjetništvu rade oni koji radno vrijeme provode u jednoj, a žive u drugoj zemlji? Ako ne znate, dođite u Vukovar. Mirna reintegracija iskorištena je kako bi Srbi u istočnoj Slavoniji zadržali svoj privilegirani položaj. A jedna od fatalnih pogrješki hrvatske države je ta što je srljajući u “mirnu reintegraciju” prihvatila nametnuti Erdutski sporazum – takav kakav jeste.
Dožupanu Ćurčiću treba zahvaliti na njegovoj “mudroj” opasci vezano za rad državnih institucija i podsjetiti ga kako se mirni prosvjed u Vukovaru i organizira upravo zato što institucije ništa ili gotovo ništa nisu poduzele u proteklih 27 godina.
Ja vjerujem i znam da bi njemu, Zoranu Pusiću, Miloradu Pupovcu, Radu Leskovcu, Vojislavu Stanimiroviću, Čedomiru Višnjiću, Ratku Gajici i mnogim drugima itekako odgovaralo da te institucije “rade” kao i do sada, ali eto, žrtvama ratnih zločina to ne odgovara.
Čitam tu i tamo, kako se SDSS javno pita (ljudi su u dilemi – a možda i “uplašeni”, opet “ugroženi”, tko zna!?), hoće li to biti zahtjevi za kažnjavanjem svih zločina ili će se ići po nekom nacionalnom ključu, pa ih treba umiriti i ponoviti po stoti put ono što već jako dobro znaju (ali se kao i obično prave nevješti):
Mirnim prosvjedom u Vukovaru traži se ubrzani rad na procesuiranju svih ratnih zločina, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru pripadali počinitelji ili žrtve.
Ako će to izazvati poremećaj nacionalnih odnosa, neka izazove!
I ovako nisu bili bogzna kakvi. Na trulim temeljima se kuća ne gradi. Bez istine i pravde nema skladnog života nigdje, pa ni u Vukovaru, gradu mučeniku i heroju koji je prošao krvavu golgotu kao ni jedan drugi grad u Europi u posljednje 72 godine.
U SDSS-u bi konačno trebali shvatiti jednu prostu istinu: nije krivnja na onima koji traže kažnjavanje zločina, nego na zločincima koji su ih činili!