Kao odgovor na „događanje naroda“ srbijanski predsjednik promovira Pokret za narod i državu koga će službeno krstiti na Vidovdan. Malo je to nezgodno. Toga je, naime, nadnevka počeo uspon Miloševića na Gazimestanu, ali na Vidovdan je vožd završio u Haagu.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Sredinom siječnja, dok se uvelike špekuliralo o susretu Trump – Putin, Aleksandar je Vučić ponudio Beograd kao idealno odredište toga, vjeruje se, povijesnog sastanka što bi trebao zaustaviti rusko-ukrajinski rat koji se evo bliži 3. obljetnici. Jasno, riječ je (samo) o nadobudnosti srbijanskog predsjednika koji i sam zna kako srbijanska metropola nema nikakve izglede.
Uspomene vojvode Voje
Priznati mu se, ipak, mora da je uporan. Naime, kada se 2018. pripremao mini summit ove dvojice moćnika, ispod Avale je poslana ista ponuda. No, izabran je Helsinki kao glavni grad tada vojno neutralne zemlje, ali i kao stanovita najava kako su ambicije Finske ući u NATO objektivne. I, uistinu, u travnju 2023. ta je baltička zemlja primljena u Savez. Srbija, o čijoj vojnoj neutralnosti njezin predsjednik trubi godinama, nema tih ambicija, a ne stoji Bog zna kako ni glede europskoga puta. No, sve to (još) i nekako… Ali u ovome trenutku, zapravo već mjesecima u velikim beogradskim gradovima – s glavnim na čelu – aktualno je „događanje naroda“, baš kao u vrijeme „oktobarske revolucije“ 2000., kada je počeo pad Slobodana Miloševića.
Prepoznao je to uostalom i Vučićev politički otac Vojislav Šešelj te je početkom prošlog tjedna pozvao svoga političkog sina iz radikalskih dana da što prije reagira na nasilje na ulicama jer će, veli, svakim odlaganjem situacija biti sve teža za rješavanje. Prisjetio se četnički vojvoda kako je 5. listopada, prije evo gotovo četvrt stoljeća, predlagao Slobinim socijalistima da rekonstruiraju vladu. „Tražio sam mjesto predsjednika vlade i predložio Dragana Todorovića (bivši šef Zastupničkog kluba Šešeljevog SRS-a u Skupštini Srbije, op.a.) za ministra unutarnjih poslova kako bismo brzo uspostavili red i mir na ulicama, ali me nisu poslušali“, s nostalgijom se na (Vučićevu) TV Pinku prisjetio tih dana vojvoda Voja.
A sad, je li se na ovaj način kandidirao da bi 25 godina kasnije „dao ruku“ predsjedniku? Nije, valjda!
Međutim, ozračje koje se projicira iz Vučićeva okruženja, baš kao da sondira teren za radikalnu intervenciju i zaustavljanje studentskih prosvjeda prema Šešeljevu modelu, koji, usprkos nadama vladajućih kako će se „deca ispuhati“, ne jenjavaju. (Primjerice, 17. siječnja na prosvjedu Naše pravo da znamo sve pred RTS-om okupilo se, kako je objavio Arhiv javnih skupova, između 53 000 i 55 000 ljudi, dok je [Vučićeva] policija priznala 18 000.)
Preventivna suza za predsjednika
Teško je, primjerice, razlikovati ono što govori četnički vojvoda od silnih teorija zavjere u koje je nepovratno upala Ana Brnabić. Suština studenskih prosvjeta je, misli (?) ta predsjednica Narodne skupštine Srbije, ubiti predsjednika. Cilj joj je, dakako, diskreditirati, kako se vjeruje u sve većoj i glasnijoj oporbenoj javnosti, jedini tračak nade u aktualnoj Srbiji. Da se, dakle, demokratski poziv srbijanske mladosti na odgovornost za žrtve na novosadskom kolodvoru u studenome prošle godine, kada je poginulo 14 osoba, pretvori u priču o Vučiću kao žrtvi.
I Brnabićkina je preventivna suza za predsjednika prizvala Miloševićeva vremena. Tako se tamo daleko ovih dana moglo čuti kako je pokojni vožd za branitelje svog zločinačkog djela imao ipak i neke ozbiljne i školovane ljude, a kako je njegov ministar Vučić spao na Brnabićke i Vuline. Mada, treba pošteno kazati kako su i neki od prosvjednika dali šlagvort „Ani četiri pištolja“ da prozbori o potencijalno tragičnoj sudbini svoga predsjednika. Tako se – čak! – na RTS-u moglo čuti kako je za Miloševića važilo „gotov je“, a za Vučića vrijedi „bio je dugačak“. Što je, dakako, aluzija na antologijski Šijanov film Maratonci trče počasni krug.
No, ne samo anonimni, nego i ljudi s imenom i prezimenom (i funkcijom) javno su progovorili o špekulacijama da će se vlast obračunati s prosvjednicima kako bi spriječili „državni udar“. Tako je bivši pokrajinski premijer i profesor novosadskog Pravnog fakulteta Bojan Pajtić izjavio kako mu je visokopozicionirani dužnosnik javio da Vučićev brat Andrej i biznismen Zvonko Veselinović pripremaju navijače iz Beograda kako bi srušili studentske blokade u Novom Sadu.
Tito&Vučić: Studenti su u pravu!
Prozvani mu je odgovorio sredinom prošloga tjedna sa Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, prisegnuvši kako mu ne pada na pamet zaustavljati prosvjede. „Mi smo rekli: studenti, sve je u redu. Provodite na fakultetu vremena koliko god hoćete, protuzakonito blokirate ulice i putove i to se tolerira. Ali ne može se tolerirati da nekoga maltretirate“, ispalio je srbijanski predsjednik samo 20-ak dana nakon što je nasilnik automobilom uletio u skupinu građana tijekom beogradskog prosvjeda Zastani, Srbijo i pritom ozlijedio četvero glazbenika Beogradske filharmonije te tjedan poslije kada je također na prosvjedima teško ozlijeđena 20-godišnja studentica, koju je raspamećeni Vučićev poklonik udario automobilom, a onda još nekoliko metara vukao na haubi…
Koliko je ovaj posljednji slučaj skandalozan, svjedoči i to kako više – dotada prilično samozatajan! – nije mogao sjediti skrštenih ruku ni patrijarh srpski Porfirije, nego je posjetio teško ozlijeđenu Sonju Ponjavić u beogradskom Kliničkom centru.
Vučićeva sigurnosno-obavještajna služba napravila je projekciju prema kojoj bi predsjednik mogao – ukoliko nešto ne poduzme – pasti za šest mjeseci. Što je na tragu onoga što priziva Šešelj uz reminiscenciju na Slobin pad nakon „oktobarske revolucije“
Vidjeli smo, Šešelju blagodareći, kako se bude stare uspomene na Slobina olovna vremena. A, evo, njegov je ex-ministar – vjerojatno nehotice – prizvao trostrukog narodnog heroja. Naime, Vučićevo: „Mi smo rekli: ‘studenti, sve je u redu’“, vraća nas u 1968. i povijesni studentski bunt. Danima je mladež prosvjedovala u Beogradu, slijedom čega se s velikim nestrpljenjem čekalo što će Stari kazati. I 9. lipnja ’68. Stari se ukazao na središnjem televizijskom Dnevniku. „Veliki broj, 90%, studenata poštena je omladina o kojoj mi nismo vodili dovoljno računa, u koju smo gledali samo kao u učenike, đake u školama, a kojoj još nije vrijeme da se uključi u društveni život naše socijalističke zajednice. To je bilo pogrešno. Mi smo njih ostavili same“, kazao je, što je prevedeno – i upamćeno – kao „studenti su u pravu“. Zapravo, kumrovečki vragolan to nikad nije (tako) izgovorio.
Šuplja – predsjednička
Podsjetimo, Titina omladina tražila je demokratizaciju društva, ukidanje birokratskih privilegija i rješavanje ekonomskih pitanja, ponajprije nezaposlenosti. Potom su (još) i dodali zahtjev da nitko ne odgovara za sudjelovanje u prosvjedima te da zbog prebijanja studenata budu smijenjeni gradski, republički i savezni policijski šefovi jer su na mirne studente krenuli brutalnom silom. Nakon što im se teatralno obratila Ljubičica Bijela, velika je većina YU-akademaca bila zadovoljna. A onda je glasoviti (profesionalni) NKVD-ovac pokazao svoje pravo lice. Uslijedila je odmazda nad najviđenijim šezdesetosmašima – oduzimane su im putovnice, izbacivani su s fakulteta, neki su i uhićeni, a studentski su zahtjevi pali u zaborav…
Jasno, i rečena Vučićeva poruka iz Davosa je demagogija, šuplja kazala bi današnja mladež (ma gdje bila). Baš kao što je i bjelodano da mu je vlast na nizbrdici. Mada, kako je to ovih dana na portalu Nova srpskapolitička misao primijetio politički analitičar Đorđe Vukadinović, pitanje je koliko strmoj. Odgovor se – možda?! – krije u neslužbenoj priči koja kola po Beogradu, a prema kojoj je BIA (Vučićeva sigurnosno-obavještajna služba) napravila projekciju kako bi predsjednik mogao – ukoliko nešto ne poduzme – pasti za šest mjeseci. Što je na tragu onoga što priziva Šešelj uz reminiscenciju na Slobin pad…
Bilo jednom u Temišvaru
Možda bi Vučić, kojemu aktualni mandat traje do proljeća 2027., disciplinirao studente na tradicionalan način – pendrekom, ali vjerojatno mu se po glavi mota kako su neke njegove kolege, poput Ceaușescua u Temišvaru ’89., nakon što su se žestoku obračunali s prosvjednicima, završili pred streljačkim vodom…
Trenutačno pak nije (baš) jasno kako će srbijanski predsjednik reagirati u ovoj uistinu kritičnoj situaciji. Zna se, međutim, kako je upravo promovirao Pokret za narod i državu te navijestio kako će od 15. ožujka početi u učlanjivanje, dok će službeni naziv te nove Vučićeve igračke biti izabran, po želji članstva, i objelodanjen na – Vidovdan, dakle 28. lipnja. Nadnevak je to, inače, koban za Srbe. Ali, da sada ne idemo sve do 1389. i Kosovskog boja, recimo (tek) da je Miloševićev uspon počeo na Gazimestanu 1989., ali i da je vožd 12 godina poslije (baš) na Vidovdan završio u Haagu….
Foto: Katolički tjednik