Kardinal Dolan, tvrdeći kako se vjera u izabranoga predsjednika (malo) rasplamsala, zapravo neizravno polemizira sa Svetim Ocem koji je višekratno u osebujnom Donaldu prepoznao natruhe Nečastivog te je pod tim dojmom imenovao kardinala McElroya, žestokog Trumpova kritičara, novim čelnikom Katoličke Crkve u Washington D.C.-ju.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Novoizabrani predsjednik Sjedinjenih Država žestoko je ušao u 2025. Već je, naime, 3. siječnja prosvjedovao što će američke zastave biti spuštene na pola koplja na dan njegove inauguracije 20. siječnja, u znak počasti umrlome bivšem predsjedniku Jimmyju Carteru. Kronično osebujni Donald Trump drži kako njegov predšasnik čini sve kako bi devalvirao njegov (veliki) povratak u Bijelu kuću. Istina, Joe Biden jest naredio da zastave budu spuštene na pola koplja 30 dana od dana Carterove smrti 29. prosinca, no to je stara američka navada u ovakvim situacijama, a nipošto ujdurma predsjednika na odlasku.
Franjin čovjek u Washingtonu
Mada, i Trump je u pravu kada kaže kako će američka zastava prvi put ikada biti spuštena na pola koplja za vrijeme inauguracije budućeg predsjednika. Međutim, nikada – ili ne makar u novijoj povijesti – nije se dogodila situacija poput ovoga „slučaja Carter“. I nije, u stanovitoj mjeri, tu kraj ove priče s, navodnom, opstrukcijom njegova velikoga dana. Ubrzo potom dogodio se (neizravni…) sraz Trumpa i Svete Stolice. Papa Franjo imenovao je 6. siječnja kardinala Roberta McElroya, biskupa San Diega od 2015., za novog čelnika Katoličke Crkve u Washington D.C.-ju dva tjedna, dakle, prije Trumpove inauguracije. McElroy je upamćen po tomu što je oštro kritizirao Trumpov plan tijekom njegove prve administracije da pokrene kampanju masovne deportacije usmjerenu na milijune imigranata koji žive u Sjedinjenim Državama.
Uz to, taj je kardinal, koji uz doktorat s Gregoriane ima i tu visoku akademsku titulu iz politike na Sveučilištu Stanford, a njegova se disertacija bavila američkom vanjskom politikom, Franjin čovjek. Otvoreni je, naime, Papin saveznik među američkim katoličkim biskupima koji su uglavnom podijeljeni oko pastoralnog programa aktualnog Rimskog biskupa. Znan je, uz ino, po zauzimanju „naprednih“ – misle neki – stavova o pitanjima kao što je otvorenost prema LGBTIQ populaciji te je pozivao na ređenje žena za đakone. Poznavatelji vatikanske diplomacije drže kako Petrov nasljednik ovaj potez nije slučajno povukao na četvrtu godišnjicu napada na američki Capitol 6. siječnja 2021. kad su prosvjednici kanili poništiti Trumpov poraz na izborima 2020.
Vjera se budi…
Nije, dakako, ni izabrani američki predsjednik sjedio skrštenih ruku. Budući da je aktualnim imenovanjem kardinala McElroya otklonjena mogućnost da mjesni nad/biskup predvodi uvodnu molitvu na inauguraciji, Trump se odlučio za provjereni kadar: nadbiskup New Yorka Timothy kard. Dolan predvodit će molitvu, baš kao i 2017. kada je potomak njemačkih migranata prvi put izabran za američkog predsjednika. Taj je prelat inače vrlo entuzijastičan glede Trumpa (kao) vjernika. Drži štoviše kako budući predsjednik ozbiljno shvaća svoju kršćansku vjeru. „Vjerujem predsjedniku i vjerujem da se ta vjera budi. Vjerujem da se i malo rasplamsala. Aleluja, jer ne znam kako netko može biti predsjednik Sjedinjenih Država bez duboke vjere“, kazao je, istaknuvši i kako Trump zna da se nešto mistično dogodilo u dva pokušaja atentata koji su se zbili tijekom predsjedničke kampanje 2024.
Nakon što je u studenome Trump uvjerljivo pobijedio u izbornoj utakmici, iz Vatikana je stigla prilično suzdržana čestitka što ju je potpisao prvi diplomat Rimokatoličke Crkve, državni tajnik Pietro Parolin. Ne, dakle, Papa kao četiri godine ranije kada je izabran Biden
Istovremeno, opće je poznato kako Papa baš ne dijeli stajalište svoga brata nadbiskupa iz New Yorka. „Čovjek mora izabrati manje od dva zla. Tko je manje od dva zla? Ta dama ili taj gospodin? Ne znam“, kazao je Franjo na konferenciji za novinare, misleći – u predizbornoj kampanji – na Kamalu Harris i Trumpa. A, valja podsjetiti i kako je još 2016., kada je (ipak…) „manje zlo“ prvi put jurišalo na „washingtonsko prijestolje“, Sveti Otac poručio kako njegov plan da izgradi zid, kojim se priječi migrantima da prijeđu američko-meksičku granicu, nije kršćanski. U donedavno aktualnoj predizbornoj situaciji, misleći na Harrisovu, jasno i glasno (i opetovan!) abortus je nazvao ubojstvom. Slijedom čega treba podsjetiti (i) kako je Papa u studenome 2020. čestitao – i blagoslovio ga! – istom izabranom Bidenu koji je (doduše) tako postao drugi katolički predsjednik nakon Johna F. Kennedyja.
Blagoslovu ni spomena
Nakon što je pak u studenome Trump uvjerljivo pobijedio iznenadnu Bidenovu rezervu u izbornoj utakmici, iz Vatkana je stigla prilično suzdržana čestitka što ju je potpisao prvi diplomat Rimokatoličke Crkve, državni tajnik Pietro Parolin. Budući da je čestitka, u kojoj kardinal Parolin poručuje kako novi predsjednik prije svega mora biti predsjednik cijele zemlje te tako prevladati bjelodanu polarizaciju u američkome društvu, o blagoslovu Svete Stolice ovom prigodom nije bilo niti govora… Baš, uostalom, kao ni 2017. kada je – ipak – Franjo odaslao čestitku put Washingtona, ali s nemalim podtekstom, poželjevši, naime, predsjedniku da se u njegovu mandatu „ugled Amerike mjeri njezinom brigom za siromašne, odbačene i potrebite“, apelirajući još i na „bogate duhovne i moralne vrijednosti koje su oblikovale povijest američkog naroda i zauzimanje Amerike za rast ljudskog dostojanstva i slobode u svijetu“.
Nisu, sve u svemu, u Rimu uopće bili – između dvije inauguracije – impresionirani time što je na prvoj inauguraciji prije sedam godina Trump prisegnuo na (čak) dvije Biblije – Lincolnovoj i majčinoj. I kad smo već kod Knjige, podsjetimo kako američki predsjednici uvijek na njoj prisežu: George Washington prisegnuo je, primjerice, na Bibliji koju su donijeli iz masonskog hrama, Franklin Delano Roosvelt posegnuo je za obiteljskom Biblijom, na nizozemskom, tiskanoj 1686., Kennedy je prisegnuo na katoličkoj…
I, evo nas opet do pokojnog Cartera kojega mnogi drže jedinim istinskim mirotvorcem među poslijeratnim američkim predsjednicima. Slijedom čega nije teško zaključiti kako nije slučajno da je prvi put u povijesti jedan Papa stupio u Bijelu kuću baš za Carterova mandata, kada je 6. listopada 1979. Washington pohodio Ivan Pavao II. Sugovornici su se tom prigodom složili kako neće komunicirati kao diplomati, nego kao kršćanska braća jer je domaćin od mladih dana bio praktični kršćanin, član Baptističke Crkve. Radio je i kao vjeroučitelj, a kada je postao predsjednik, tvrdio je kako se moli nekoliko puta dnevno te kako je Isus Krist pokretačka snaga njegova života. A uz to što ga smatraju posljednjim istinskim mirotvorcem, nerijetki drže i kako je posljednji zbiljski kršćanin u Bijeloj kući. I to ne samo deklarativno, budući da se činjenicama može dokumentirati kako je Carter živio svoju vjeru.
Nobel (i) za Trumpa?!
Najveće mu je predsjedničko postignuće mirovni sporazum iz 1978. u Campu Davidu između Egipta i Izraela. Slijedom koga su Mohamed Anwar Al-Sadat i Menachem Begin dobili Nobelovu nagradu za mir kojom je, također, 2002. ovjenčan i Carter za, kako je u obrazloženju naveo Nobelov odbor, višedesetljetni rad na traženju mirnih rješenja i promoviranju socijalne i ekonomske pravde. Zapravo, njegovo djelovanje nakon isteka predsjedničkoga mandata bilo je gotovo jednako važno kao i tijekom mandata. Ako ne i važnije.
Prošle jeseni, već kao stogodišnjak, imao je još samo jednu želju da dočeka izići na izbore i glasovati za Harris. Želja mu se ispunila – 50%. Izišao je na izbore, zaokružio je svoju kandidatkinju, ali, na njegovu žalost, Trump će u Bijelu kuću. No – na njegovu sreću! – nije doživio 20. siječnja i inauguraciju novog-starog predsjednika, poslije koje ćemo doznati koliki su uistinu dometi toga sad već gotovo 80-godišnjaka, pa evo i mogućnost da se poput predšasnika, rečenoga Cartera, ili, primjerice, Baracka Obame ovjenča Nobelom za mir. Za koga se, inače, samokandidirao obznanivši u (doduše…) predizbornoj kampanji kako će zaustaviti rusko-ukrajinski rat za 24 sata.
Zidovi i mostovi
S jednakim se nestrpljenjem u svjetskoj diplomaciji, ali i među tzv. običnim ljudima, očekuje i njegov potez glede krize u Gazi, usred koje je trenutačno jedino razvidna Trumpova žestoka prijetnja Hamasu: „Ako te taoce ne oslobode do kada ja ne dođem na dužnost, pakleno će to platiti!“, te njegova prilično lakonska, tragičnim faktima s bojišnice potpuno disonantna, poruka: „Ja sam za Izrael!“
Kako bilo, vjerujmo – drugog izbora ionako nemamo – kardinalu Dolanu koji je, po osobnom priznanju, detektirao kako budući predsjednik ozbiljno shvaća svoju kršćansku vjeru. Štoviše, drži kako se u njega vjera – istina malo – i rasplamsala. Aleluja! Zapravo, taj nadbiskup New Yorka svojom tvrdnjom neizravno polemizira sa Svetim Ocem. Franjo je, naime, svojedobno konstatirao kako onaj koji gradi više zidova negoli mostova, nije kršćanin te tako, u biti, u osebujnom Donaldu prepoznao natruhe Nečastivog. Da ne spominjemo i Trumpovu financijsku i svaku drugu potporu najstarijem zanatu na svijetu.
Foto: Katolički tjednik