Poslije neuspjelog pokušaja uvođenja izvanrednog stanja koje bi omogućilo da Srbija, Crna Gora i “JNA” preuzmu vlast u tadašnjoj SFRJ krenulo se s novom serijom mitinga (koji su započeli dvije godine prije okupljanjem četnika u Kninu 28. veljače 1989.)…
Prve su na udaru bile Baranja i istočna Slavonija. Promatrajući kronološki slijed događaja, upravo ono što se u zimu i proljeće 1991. godine događalo u istočnoj Hrvatskoj u potpunosti razotkriva namjere i strategiju srpskog agresora i njegovo sinkrono djelovanje (u koje su osim policije i “JNA” uključeni četnički i dobrovoljački paravojni odredi iz Srbije, državne institucije Srbije i Crne Gore, kao i pobunjenički teroristički centri zapadno od Drine – u Hrvatskoj i BiH).
Dana 6. veljače 1991. godine, u središtu Belog Manastira u organizaciji SDS-a okupilo se nekoliko tisuća ratobornih Srba koji su po tko zna koji put provocirali i vrijeđali Hrvate i Mađare i nastojali zapaliti ratni požar. Ovi agresivni ekstremisti koji su u isto vrijeme tvrdili kako su “ugroženi” od “povampirenih ustaša” i “krvožednih tuđmanovaca”, već su tada bili posve sigurni da im Srbija i “JNA” stoje iza leđa i to im je svakako bila dodatna motivacija. Jedna od glavnih optužbi na račun Hrvatske bila je ta da su “Srbi izbrisani iz novog Ustava Republike Hrvatske” – što je bila notorna laž, budući da su među 8 poimence spomenutih manjina, na prvome mjestu bili Srbi.
No, njihov je cilj bio izazvati rat, a ne dogovarati se s hrvatskom državom. Tako su “ugroženi” Srbi na svojim mitinzima urlali poput divljih zvijeri, mahali noževima, veličali četništvo, slavili “Veliku Srbiju” i otvoreno prijetili komadanjem Hrvatske. I “najugroženiji” su bili na onim područjima na kojima su živjeli kao većinsko stanovništvo i gdje je sva lokalna vlast ionako bila u njihovim rukama od 1945. godine, što je posebno zanimljiv fenomen.
Ne treba posebno napominjati kako je sve to izazvalo strah i neizvjesnost kod Hrvata, Mađara i drugih građana koji od tog 6. veljače više nisu imali mira, jer slijedila je čitava serija sličnih mitinga po Baranji i istočnoj Slavoniji.
Jovan Rašković i njegova SDS sve su učinili kako bi izazvali prolijevanje krvi, a činjenica da Hrvati i tadašnja Hrvatska policija nisu nasjedali na te provokacije kod njih su stvarali dodatnu nervozu.
Na tim mitinzima pojavljuju se i pojedini narodni zastupnici iz Skupštine Srbije, “ministar za Srbe izvan Srbije”, četnički ekstremisti najgore vrste (Šešelj), militantni predstavnici SPC, ali i partizanski “prvoborci” i “narodni heroji” – budući da su srpski komunisti već sredinom 1985. godine sklopili prešutni savez s monarhistima i četnicima i skupa krenuli u ostvarenje velikosrpskog nacionalnog programa. Tako su o fašizmu govorili oni koji su pozivali na nasilje i zagovarali klanje, huškali na mržnju i mahali srpskim zastavama kao da se nalaze usred Šumadije.
U vrijeme dok se to događa u istočnoj Hrvatskoj, na drugoj obali Dunava teku pripreme za agresiju. “JNA” ih je započela odmah nakon što je bilo jasno da je propao državni udar i već je početkom ožujka znatne snage koncentrirala na 15-20 kilometara od rijeke, u atarima na potezu: Sombor – Apatin – Odžaci – Bačka Palanka. U to vrijeme se u pričuvu “JNA” pozivaju isključivo Srbi i od domaće i inozemne javnosti se ove aktivnosti kriju.
Od početka ožujka nadalje, teče i plansko ubacivanje četnika u podunavski vojvođanski pojas (od Dalja preko Bođana, Vajske i Žive do Bačkog Novog Sela). Mi koji smo u to vrijeme živjeli na ovom području (općine Odžaci, Bač) bili smo živi svjedoci toga, ali u to vrijeme još uvijek nismo znali što se konkretno sprema, sve dok nije došlo do pokolja u Borovu Selu 2. svibnja.
Glavni organizatori smještaja četnika u jugozapadnoj Bačkoj i njihovog prebacivanja u Hrvatsku bili su Mile Jergić iz Bođana (koji je sebe nazivao četničkim vojvodom), Lukijan Vladulov, arhimandrit manastira SPC u obližnjem selu Bođani (Bačka), Siniša Žigić (švercer oružja iz Vukovara koji se u to vrijeme kretao područjem Vajske i Bođana), a u sve su bili uključeni i Ured za narodnu obranu općine Bač (njihov referent za ONO i DSZ Ranko Stupar i drugi), te predstavnici lokalnih ogranaka Miloševićeve stranke (SPS), Draškovićevog SPO-a i Šešeljeve Srpske radikalne stranke i Srpskog četničkog pokreta iz Plavne, Bača, Vajske, Bođana, Malog Bača, Bačkog Novog Sela i drugih mjesta. U početku su četnici smještani na salaše i periferiju bačkih sela, a kasnije se nisu ni krili, nego su se zajedno s vojskom i policijom prebacivali na desnu obalu Dunava – preko Borova Sela, budući da su bili povezani s tamošnjim SDS-om, odnosno Srpskim četničkim pokretom (Vukašin Šoškoćanin, Jovica Vučenović i ostali).
Što su bile prave namjere srpskih zločinaca, pokazao je miting u Jagodnjaku (20. travnja 1991. godine), kad su četnički vođa Vojislav Šešelj i zastupnik u srbijanskom parlamentu (i direktor vojvođanskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture) Milan Paroški otvoreno pozvali Srbe da “slobodno ubiju svakoga ‘ko im kaže da Baranja nije srpska”, i to “kao kera kraj tarabe”.
Oružane provokacije srpskih terorista u Pakracu i na Plitvicama bili su samo uvod u krvoproliće, a tek je pokolj u Borovu Selu i zvjerski masakr nad dvanaestoricom hrvatskih redarstvenika koji su planski uvučeni u zasjedu i potom ubijeni i unakaženi do neprepoznatljivosti (pri čemu su im čak rezani dijelovi tijela i lica, vađene oči ili lubanje raspolovljene sjekirama) konačno otvorio oči hrvatskim građanima i zorno pokazao s čime se to Hrvatska srela na putu ostvarenja svojih legitimnih težnji i zahtjeva za vlastitom slobodom i samostalnošću.
Barbari s kojima smo dijelili životni prostor u dvije Jugoslavije nisu nam pružili priliku mirnog razlaza.
Nakon što su srušili Ustav SFRJ i dokinuli sve ključne institucije savezne države, krenuli su u njezino razaranje. Na tim razvalinama trebala je (prema njihovim zamislima) niknuti “Velika Srbija” sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag.
Svim silama, “JNA”, Srbija, Crna Gora i dio pobunjene srpske manjine u Hrvatskoj i BiH pokušali su zajedničkim snagama ostvariti taj cilj strategijom spaljene zemlje, etničkim čišćenjem i genocidom – i Hrvatska nije imala kud nego se braniti. Hrvatima je u to vrijeme prijetilo istrebljenje, oni su na sreću to uvidjeli i shvatili, te se ujedinili u obrani svoga prava na postojanje.
Iako po svemu u podređenom položaju (kad su u pitanju broj vojnika i ratna tehnika), Hrvati u Hrvatskoj i Herceg Bosni oduprli su se i obranili.
I nikad više nikomu neće dopustiti da ih nekažnjeno ubija, progoni, da im razara crkve i ognjišta.
Autor / Zlatko Pinter