Koliko ste puta čuli sintagmu “Hrvatska bi mogla biti Švicarska kad…”
Obično bih na to odgovorio, Hrvatska bi mogla biti Švicarska kad bismo odavde iselili Hrvate, naselili umjesto njih Švicarce, i onda čekali jedno 500 godina da discipliniranost i odgovornost Švicaraca počnu donositi konkretne rezultate. Doduše, ni to vjerojatno ne bi bilo dovoljno, jer ulogu igra i okruženje, nije isto imate li za susjede Srbiju i Bosnu ili Njemačku i Francusku. A poželjan je i izoliran položaj u planinama, i jaka vojska, nije Švicarska postala meka svjetskog bankarstva po Duhu svetome nego zbog sigurnosti koju je pružala, dok je Hrvatska na vjetrometini.
No, razlika je u mentalitetu. Kako se takav mentalitet na Balkanu razvio druga je stvar, no Ćiro je, kako sam već pisao, bitno promijenio mentalitet hrvatske nogometne reprezentacije, a za nadati se je da će to imati utjecaja i na mentalitet nacije u cjelini. Umjesto šibicarskog i sitnoprevarantskog jugonogometa, temeljenog na simuliranju faulova, driblanja u svom šesnaestercu, i političko-menadžerskom kadroviranju po reprezentaciji, uveo je moderan nogomet, igru do zadnje minute, kakvoj smo se nekad divili kod Nijemaca (Jugoslavija bi obično prestala igrati ako bi slučajno povela), i meritokratski sustav gdje igraju najbolji, a ne najpodobniji.
I, naravno, preciznost i disciplinu, poštivanje rokova i vremena dolaska. Odakle Ćiri, odraslom u Srednjoj Bosni, gdje preciznost i točnost baš nisu dio lokalnog kolorita, te osobine koje je prenio na hrvatsku reprezentaciju? I koje su se, Bogu hvala, zadržale? Naravno, iz Švicarske u kojoj je dugo radio kao trener.
“Švicarci su me puno toga naučili, oni su me formirali. Sve što je u Jugoslaviji bio uvjet za egzistenciju, u Švicarskoj je negativno ocijenjeno. Tamo nikakvi folovi ne prolaze. Radio sam najteže poslove bez prigovora. U Švicarskoj sam naučio da je laž osobina budala. Naučio sam na red, rad i preciznost. Kod njih sam naučio da je samo znanje pravi autoritet i s ponosom nosim njihovu putovnicu”, rekao je Ćiro sumirajući u jednoj rečenici zašto Hrvatska nije Švicarska. Shvatio je, kaže, u Švicarskoj i vrijednost novca – jer ga na početku nije imao, pa je radio svakakve poslove da bi preživio. Kao i svaki naš emigrant tih godina, znao je da ga vani ne čeka med i mlijeko, nego da će morati podmetnuti kičmu. U Jugoslaviji se uspijevalo ipak na drugi način – vezama, poznanstvima, prijevarom, preko partije… U Švicarskoj, samo radom.
Ćiro je usvojio ono što je kod Švicaraca dobro, no nije postao Švicarac, ostao je Hrvat, i ta sinergija ga je dovela ga to toga da je vodio reprezentacije i jedne i druge države. Jer, on je znao i što mu od Švicaraca – ne treba.
U Sionu, gdje je odrađivao svoj drugi trenerski posao u Švicarskoj, nakon što je u četiri godine doveo Vevey sport od četvrte do prve lige, naslijedio je na tom poslu Lava Mantulu. “Onje i meni bio trener, istina kratko vrijeme, ali dovoljno da uočim njegovu genijalnost. On je “terorizirao” švicarski nogomet, osvojio kup i u Sionu nikada nije izgubio utakmicu”, govorio je Ćiro za njega.
“Mantulina genijalnost rođenog nogometnog trenera očitovala se u svim najvitalnijim potezima jednog trenera: instinkt, taj trenerski božji dar, instinktivna inteligencija, koju imaju samo privilegirani, a Mantula ju je imao u izobilju”, rekao je Blažević. “Nažalost, nije znao objasniti svoju trenersku genijalnost… Kada god bi ga netko pitao da mu se nešto objasni, Mantula mu je uvijek davao isti odgovor: “To nije atomska, već hidrogenska bomba za vas, to vi ne možete razumjeti.” Ali dolazi predsjednik André Fillipini, koji mu kaže: “Gospodine Mantula, Krist je izgubio utjecaj zbog misterija, nemojte vi meni atomska – hidrogenska bomba, objasnite mi to.” A Mantula ne može objasniti svoju genijalnost i predsjednik mu daje otkaz. Tada u Sion dolazim ja. Moj dobri prijatelj Mantula upozorava na opasnost novog predsjednika Filipinija i ja se lopovski pripremim. Napravim grafikon sa svim krivuljama: aerobno – plava boja, anaerobno – crvena, kohezija, transformacija, startna brzina, reaktivna brzina, formula uspjeha od sedam faktora. On dođe i gleda, ja mu objašnjavam sve folove, a on viče: – To je trener, ugovor na pet godina!
Ovo pišem radi mojih mladih kolega koji moraju znati i te folove da bi one koji odlučuju o našim sudbinama mogli lakše izblefirati. Pričajte im o fiziologiji, anatomiji, biomehanici, sociologiji pa čak i o matematici i statistici jer i ona je ušla u nogomet, a u današnje vrijeme najvažnije je nositi laptop pod rukom. Njime i ja danas baratam kao Biblijom. Sve ovo skupa ne vrijedi jednog čistog talenta nogometnog trenera koji je Mantula imao, a morao je odstupiti jer ovaj folklor mu je bio stran, a taj folklor je za one koji odlučuju često presudan“.
Dakle: Švicarska točnost i disciplina, ali ako treba, i blef, bez toga u nogometu ponekad – ne ide. Igrao je pošteno, a kad je trebalo, znao se i “lupeški pripremiti”. Kad su ga upitali kako je uspio pobijediti Nijemce na SP 1998. – rezultat koji je došao kao potpuni šok, i kojeg nitko osim Ćire nije očekivao – rekao je: “Uvjerio sam svoje igrače da smo najbolji na svijetu i oni su to prihvatili. Bili smo puni samopouzdanja. Uništili smo njemački stroj i pokazali im kako Hrvati igraju nogomet.”
Ćiro je imao onaj Bogom dani instinkt genijalca, koji je možda vrijedio više nego svi grafovi, ali sam po sebi ga ne bi odveo nigdje, kao što nije ni Lava Mantulu. Tek kad mu je dodao švicarsku točnost, discipliniranost i proračunatost, a balkansko prenemaganje po terenu zamijenio poštenom i čistom igrom, stigao je do vrha. Ćiro je spojio najbolje od dva svijeta. Znao je što treba uzeti od Švicaraca, znao je i što ne treba, što je tek “folklor”.
Ali me je i demantirao: Hrvatska, dokazao je Ćiro, i te kako može biti Švicarska. I bolja od nje. Ćiro, Bosanac, usvojio je švicarske kvalitete, i prenio ih na hrvatsku nogometnu reprezentaciju u velikoj mjeri, i vrlo brzo. A zadržao je šarm i kreativnost koje je dobio rođenjem, karizmu, i smisao za humor. I onaj instinkt i talent kojeg nikakvi podaci iz laptopa ne mogu zamijeniti. Ćiro je s ponosom nosio švicarsku putovnicu, ali i onu hrvatsku. Pa ako je Hrvatsku bar malo približio Švicarskoj, hvala mu.
Marcel Holjevac