Povodom namjere Crne Gore da nominira Bokeljsku mornaricu za upis na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore i šest hrvatskih udruženja u Boki Kotorskoj uputili su inicijativu Ministarstvu kulture Crne Gore da razmotri mogućnost da u dosje uvrsti i kult Svetog Tripuna i hrvatski narod, koji je stvarao, održavao i do danas je baštinik nasljeđa Bokeljske mornarice.
U obrazloženju inicijative se ističe da su bokeljski Hrvati ponijeli sa sobom u Hrvatsku svijest da je kolo Svetog Tripuna – sa svim ceremonijalima koji su neodvojivo vezani za Katoličku crkvu, Kotorsku biskupiju, Splitsku metropoliju, a time je i dio Crkve u Hrvata – neodvojivi dio njihove povijesti, kulture, tradicije i kolektivne memorije.
Tu su svijest i tradiciju baštinili i baštine i dalje, kao dio svog hrvatskog identiteta koje su prenijeli u bratovštine Bokeljske mornarice.
Oni podsjećaju da je 2009. godine Centar za očuvanje kulture manjina u sklopu promocije tradicijske kulture manjinskih naroda u Crnoj Gori u Podgorici, Tivtu i Kotoru predstavio odoru bokeljskog mornara kao hrvatsku narodnu nošnju, Katedralu i Kolo svetoga Tripuna kao dio kulture hrvatskoga naroda u Crnoj Gori uz prisustvo premijera Crne Gore, predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti, kao i predstavnika diplomatskog zbora.
Povodom tih činjenica mi kao hrvatska udruženja s pravom postavljamo pitanje: “Što se promijenilo od 2009. do 2017. godine?”, priopćeno je iz HNV-a.
BOKELJSKI HRVATI
Bokeljski Hrvati pripadnici su najjužnije hrvatske etničke skupine. Nastanjeni su na području Boke u Crnoj Gori, a podrijetlo vuku od Dukljana, najjužnijeg plemena Crvenih Hrvata.
Iako su danas brojčano u manjini, važnost Bokeljskih Hrvata za Boku Kotorsku ne ogleda se u njihovoj brojnosti, već u doprinosu kulturnoj baštini Boke, koji je nesrazmjerno veći od današnjeg etničkog udjela Hrvata.
Boka je smještena jugoistočno od Dubrovnika, duž obale od Herceg Novog, pa do blizu Bara, a svoje ime dobiva po gradu Kotoru i tal. riječi‚ ’boca, u značenju ušće’. Godine 1945. pripojena je Crnoj Gori, a u dubljoj povijesti pripadala je području Crvene Hrvatske. Etničko-religijska struktura napose se počela mijenjati nakon 1991. godine.
Bokeljski Hrvati su u 18. stoljeću imali više od 300 brodova i bijahu rival Dubrovniku i Veneciji. Jedan od poznatijih Bokelja bio je Matej Zmajević ili Matija Zmajević (1680. – 1735.), admiral baltičke mornarice i brodograditelj koji je ruskom caru Petru I. Velikom izgradio flotu u Voronježu. Ovaj čovjek imao je velikih uspjeha u pomorskim bitkama protiv Šveđana, pa je iz toga razloga uz velike vojne počasti (odlikovan redom Aleksandar Nevski), sahranjen u katoličkoj crkvi u Moskvi. Petar I. Veliki čini još jednu čast, i šalje svoje mlađe časnike u Perast u Boku na studiranje pomorskih znanosti.
Od ostalih poznatih Bokelja, tu su još Tripun Kotoranin, kotorski zlatar, koji je radio 1476. na dvoru Ivana Groznog u Moskvi; Krsto Čorko, koji je u drugoj polovici 17. stoljeća postao španjolski markiz i guverner Baleara, inače je bio pomorski kapetan; kapetan Petar Želalić (Zhelalich), koji je postao član reda Malteških vitezova, a sa svojim malenim šambekom (tipom broda berberskih gusara), kojim je 19. 9. 1760. potukao turski brod naoružan sa 82 topa; Antun Luković, glavni inženjer na projektu gradnje Sueskog kanala (1859. – 1869.); Ivan Visin (1806. – 1868.), pomorski kapetan i istraživač koji je iz Antwerpena 1852. krenuo na put oko svijeta na brodu “Splendido”.
Ime se izvodi od riječi Boka Kotorska (u starijih hrv. autora zabilježena i kao: Buka od Kotora, gen. Buci), u doslovnom prijevodu, “Kotorsko ždrilo”.
U Boki kotorskoj ukupno živi 5.401 Hrvat, i oni čine 6,31% ukupnog stanovništva[5] bokokotorskoga zaljeva. Većina bokeljskih Hrvata je gradsko stanovništvo, 3.951 (73,15% bokeljskih Hrvata), i čine 6,74% urbanog stanovništva u Boki kotorskoj. Ostalih 1.450 (26,85%) je seosko stanovništvo, i čine 5,39% cjelokupnog bokeškog seoskog stanovništva. Boka kotorska predstavlja koncentrat hrvatskoga naroda u Crnoj Gori, jer u njoj živi 79,3% od svih crnogorskih Hrvata.
Pripadnici Bokeljske Mornarice
Najveći udio u stanovništvu čine u općini Tivat, gdje ih ima 2.663, odnosno 19,54% od ukupnog stanovništva cijele općine, te 49,31% od svih bokeljskih Hrvata. Velika većina tivatskih Hrvata (2.270 ili 85,24%) žive u urbanim naseobinama u tivatskoj općini, te čine 22,25% cjelokupnog urbanog stanovništva u općini. Većina tih Hrvata žive u samom gradu Tivtu, 1.908, tj. 20,15% od ukupnog stanovništva ovoga grada. Tivat je grad sa najvećim postotkom Hrvata u Boki kotorskoj i cijeloj Crnoj Gori. Ostalo hrvatsko stanovništvo u ovoj općini (393 ili 14,76%) je seosko, te čini 11,46% od ukupnog seoskog stanovništva u tivatskoj općini. U tivatskoj općini se nalazi jedini kotar sa apsolutnim većinskim hrvatskim stanovništvom u bokokotorskome zaljevu, tj. u cijeloj državi Crnoj Gori. U pitanju su Bogdašići. U Bogdašićima ima ukupno 28 Hrvata, i čine većinu u iznosu od 58,33% od ukupnog stanovništva u naselju. Hrvati čine relativnu većinu stanovništva u gradiću Donja Lastva, gdje ih ima 362 ili 49,39% stanovništva ovog naseljenog mjesta. Najveću manjinu Hrvati čine u kotaru Lepetani, gdje ih ima 63 i čine 32,74% stanovništva.
U kotorskoj općini ima 1.762 Hrvata, odnosno 32,62% svih bokeljskih Hrvata, i čine 7,68% stanovništva te općine. 914 (51,87%) žive u urbanim naseobinama, te čine 6,94% gradskog stanovništva u općini, dok 848 (48,13%) kotorskih Hrvata sačinjavaju 8,68% seoskoga življa. Većina kotorskih Hrvata živi u gradiću Dobrota, gdje ih ima 535 i čine 6,55% stanovništva. Drugo mjesto sa dosta hrvatskog stanovništva su kotar Škaljari, gdje ih ima 489 i čine 12,22% stanovništva.
Prema popisu iz 1991. godine, u Boki kotorskoj je živjelo 5.044 Hrvata, te činjeli su 6,9% stanovništva Boke kotorske. Prema starijem popisu stanovništva iz 1981. godine, bilo ih je 5.343, odnosno 8,66% stanovništva Boke kotorske.
Bokeljski Hrvati (podaci se odnose na općine Herceg Novi, Kotor, Tivat i Budva) su jezično podijeljeni, hrvatski jezik je materinski jezik za 1.930[6] ili 35,74% bokeljskih Hrvata. 1.918 bokokotorskih Hrvata, odnosno 35,51%, se izjasnilo da govore srpski jezik, a 1.117 ili 20,68%, pak, smatra crnogorski jezik materinskim. Dijalektički, njihov govor je ijekavski, i pripada srednjejužnoslavenskome dijasustavu, te novom istočno-hercegovačkim narječju[nedostaje izvor], istima kao i ostali Bokelji.
Sveukupno 2.126 (2,49%) Bokelja se izjasnilo da im je materinski jezik hrvatski.
O Bokeljima iz Boke Kotorske piše pop Dukljanin u 12. stoljeću koji bilježi osnutke biskupija u Budvi i Kotoru i kako je Crvena Hrvatska u zajednici sa Bijelom Hrvatskom. Dolaskom Turaka dio Boke pripast će Turcima, pa se ona stavlja pod zaštitu Mlečana i ostaje pod istom do 1797.. Kroz to vrijeme Bokelji postaju vješti pomorci brodograditelji, a razvija se i književnost. Mornarica Bokelja postaje među najjačima na Mediteranu.
Danas Hrvati Boke imaju u Crnoj Gori stranku pod nazivom Hrvatska građanska inicijativa, a postoji i udruga Hrvatska Bratovština Bokeljska Mornarica 809, koja ima ispostave u Zagrebu i Dubrovniku, a zaštitnik joj je sveti Tripun, koji se od 12. stoljeća slavi 3. veljače.
“Područje Boke kotorske, ali i cjelokupnoga obalnog dijela današnje Crne Gore, svojim je povijesnim i kulturnim naslijeđem ujedno i sastavni dio hrvatske prošlosti. Već sama činjenica kako hrvatski narod na području Crne Gore baštini oko 60 posto ukupnoga kulturnog i umjetničkog naslijeđa dovoljno je snažno svjedočanstvo o upečatljivosti – iskazanoj trajnim i do danas očuvanim biljezima – hrvatskih prinosa ovome dijelu istočnojadranske obale. Hrvatska prisutnost na crnogorskoj obali poglavito se odnosi na prostor Zaljeva hrvatskih svetaca (Boku kotorsku) i tamošnje gradove i naselja Kotor, Tivat, Perast, Prčanj, Dobrotu, Herceg-Novi, Stoliv, Lastvu, Muo i druge, ali i – držimo ne u manjoj mjeri i ne manje vrijedno istraživačke pozornosti – na prostor Budve, Bara i Ulcinja, kao i njihove neposredne okolice.”
U Kotoru djeluje Hrvatsko građansko društvo Crne Gore. 21.prosinca 2007. godine u Tivtu je formirano Hrvatsko nacionalno vijeće u Crnoj Gori (Hrvatski savjet u Crnoj Gori) na elektorskoj skupštini u domu Kulture »Gracija Petković«.
Bokelji su prvenstveno Hrvati, no bilo zbog slavne pomorske povijesti Bokelja, bilo zbog želje za zatiranjem opstojnosti drugih naroda na teritoriju Bokokotorskog zaljeva, pripadnici drugih naroda počeli su se izjašnjavati kao Bokelji i prisvajaju to ime.
Tako danas postoji razlika između Hrvata Bokelja, te ostalih stanovnika koji su se počeli izjašnjavati Bokeljima kao stanovnicima zemljopisnog područja Boke Kotorske: to jest Srbi, Crnogorci naseljeni na području gradova: Kotor, Tivat, Risan i Herceg Novi) koji se nalaze u jugozapadnom dijelu Crne Gore, odnosno uz Bokokotorski zaljev.
Većina stanovnika Boke danas jesu pravoslavne vjeroispovijesti, jer su mnogi Bokelji morali iseliti za vrijeme : Prve Jugoslavije i Druge Jugoslavije. Akademik Josip Pečarić tvrdi da se za vrijeme Domovinskog rata kada se najveći broj Bokelja iselilo, iako se uvidom u nekoliko posljednjih popisa stanovništva Crne Gore ne nameće takav zaključak. Ako se izuzme regionalna pripadnost, nacionalno ne-etnički Bokelji izjašnjavaju se Crnogorcima ili Srbima, ono što etnički i jesu.
Srpska velikosrpska politika veoma jasno precizira svoje prohtjeve i težnje prema tuđem teritoriju. Međutim Bokelji nisu Srbi, i zaboravljaju da je bokeljsko porijeklo dukljansko. I u Ljetopisu popa Dukljanina ni na jednom mjestu se ne spominje da su u Duklji živjeli ‘Srblji’, pa ni srpski povjesničar Relja Novaković. Kao prvi arhont Dukljana spominje se Petar u IX stoljeću. Godine 1189. Duklja pada pod vlast Raške.
Hrvatska povijest ovdje je stara i moramo zaći u vrijeme postojanja Crvene Hrvatske, ona se onda prostirala prostirala od Neretve do Bojane, a možda i južnije. Porfirogenet spominje oko 950. da u carstvu žive narodi Hrvati i Srbi. Crnogorci se tada još ne spominju. Crveni Hrvati naseljavali su područja Ljubinja, Stolca, Nevesinja, Gacke, Trebinja, i što nam je osobito zanimljivo Dubrovačku okolinu, Boku, Cetinje, Crnojevića Rijeku, Nikšić, Virpazar i drugo. Prema popu Dukljaninu (1200) u području Crvene Hrvatske žive Dukljani ili Slavonci. Dio se Dukljana svakako odvojio od hrvatske matice, možda još i u 10. stoljeću i postao samostalan, njih danas znamo kao Crnogorce. Crnogorci su se podijelili na mnoga plemena, a glavno zanimanje postade im polu-nomadsko ovčarstvo, a planinski katuni još se mogu naći po crnogorskim brdima.
Kotor
Crna Gora nazivana Zetom od 12. do 15. st. je pod ondašnjom Raškom, ali imaju odvojene uprave. Govor što ga Crnogorci imaju ostao je sličan govoru Boke i području Dubrovnika, čime se i iskazuje njihovo porijeklo od Crvenih Hrvata i nesrodnost sa Srbima.
Područje Boke i cijele Crvene Hrvatske ujedinjeno je sa Bijelom (Zapadnom) Hrvatskom do sredine 10. stoljeća u jednu državu. To je moglo biti vrijeme cijepanja Dukljana na kasnije Crnogorce koji su se osamostalili, i narod Boke koji su ostali u području Boke, odnosno Bokelja. Tijekom 12. stoljeća niču uz obalu mnogi novi gradovi. Kotor postaje pomorsko trgovačko središte, a crkva Svetog Tripuna podignuta je 1166. uz pomoć pomorskih trgovaca. Kotor postaje poznat po brodograđevnoj industriji.
Godine 1371. Kotor dolazi pod zaštitu Ljudevita Velikog koji tjera Veneciju sa istočne obale Jadrana. Nakon smrti Ljudevita Velikog, bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. Kotromanić ovlada dijelom Boke i utemeljuje se Herceg Novi, na zapadnoj strani zaljeva. Godine 1391. kralj umire, a Kotor postaje nezavisni grad-država, i tako bude sve do 1420. godine.
Nad Bokeljskim Hrvatima od 1918. počelo se provoditi etničko čišćenje. Prema popisu iz 1910. tamo ih ima 13.500, da bi im broj 1991. spao na svega 4.910. Istovremeno naglo raste broj nehrvatskog pučanstva, od 33.400 (1910.) na 61.400 (1991.). Hrvati iseljavaju, pod pritiskom uz prijeteća pisma sa sadržajem “Ne odete li sami na vrijeme, noć će gutati vašu djecu i vaše obitelji. Pohrlite po pozivu gospodina Tudjmana u Hrvatsku, jer srpskih vjekovnih ognjišta tamo ima više nego što ima vas.”. Bokeljsko ime od etnonima postaje naziv za stanovništvo a Hrvati se proglašavaju Srborvatima (karta “Velike Srbije”), ili se moraju izjašnjavati kao Jugoslaveni.