Masovna likvidacija Hrvata članova vlade NDH, njihovih supruga, djece i druge rodbine u Podgradu, 2 km od Radovljice te nekoliko stotina metara u šumi kod Crngroba kod Škofje Loke nalaze se grobišta tih žrtava. Sve te žrtve koje se nalaze u tim grobištima dio su NDH vlade sa njihovim obiteljima kao suputnici i prateće osoblje (redovnice kao medicinsko osoblje i nekolika svećenika)…
Ovdje spomenuti Hrvati bježali su prema zapadu sa većom željezničkom kompozicijom (polmanov) od oko 30 vagona. Do ljubljanskog kolodvora stigli su 5.svibnja, gdje su čekali dva dana. Željezničari ih nisu pustili dalje sa izgovorom, da je pruga zauzeta sa njemačkom vojskom. Isto tako nisu dozvolili otputovati željezničkoj kompoziciji slovenskih domobrana.
Kasnije se je utvrdilo, da su to zapravo bili simpatizeri komunista i „Osvobodilne fronte“, koji su to namjerno radili. Obadvije kompozicije su bile puštene dalje pred večer tek 8. svibnja. Hrvatska kompozicija je bila 9. svibnja zaustavljena kod Jesenica, kao i slovenska domobranska kompozicija sa ranjenicima kod Radovljice od partizanske strane. Sve izbjeglice dočekala je jednaka sudbina – zločinačka smrt. Sudbinu Hrvata prepisat ću onako kako je to napisala gosp. Reza Župan, iz Radovljice na adresi Cesta Svobode, objavljeno u knjizi „Tudi mi smo umrli za domovino“ (izdane 2000.g.). Hrvatska kompozicija, koja je bila zaustavljena kod Jesenica bila je vraćena na željezničku stanicu u Radovljici na sporedni kolosjek. U toj kompoziciji je bilo oko 2 tisuće ljudi civila: muškaraca, žena i djece. Postrojili su ih u kolonu te su ih od željezničke postaje uz tračnice gonili po sadašnji cesti zvanoj Cesta svobode, preko Linhartovog trga u vojarnu. To sam vidjela jer sam stanovala na suprotnoj strani željezničke postaje kod gosp. Anice Mulej. Prvo noć oko deset sati (to je bilo 15.svibnja) gonili su ih po šest vezanih žicom. Na željezničkoj postaji vlak je stalno fućkao, mislila sam, da će ih negdje vlakom odvesti. Gonili su ih u šumu kod Pograda („Pusti grad“ ili pod Baterjem) te su ih tamo sa kolcima potukli a onda su još na njih bacali ručne bombe da bi ih do kraja pobili sve. Zbog blizine se sve to dobro čulo. Druga grupa odlazila je oko pola noći, treća grupa pa oko dva sata iza pola noći. Svi su bili vezani žicom ali su dvojica ipak uspjela pobjeći. Uhvatili su ih te ih ubili, vidjela sam ih kako leže u gnoju kod Kovača.
Samo neke od slika žrtava pronađene u jednom od masovnih grobišta u Crngrobu…
Zemljovid Crngroba i Škofa Loke
Drugi dan je vlak isto tako fućkao te su oko deset sati opet gonili žicom vezanu djecu. Bio je to strašno vidjeti. Udarali su ih puškama te ih još udarali nogama. Srce mi stalo te sam jedno vrijeme bila kao kamen. Pod mojim prozorom su vikali: Jože doni nam i ti pomagati ! Taj Jože je bio moj muž ali taj trenutak nije bio kod kuće, jer bio na straži kod gošarjev (gorenjski naziv za partizane – šumski ljudi !). Oko pola noći opet sam vidjela djecu vezanu žicom u koloni. Oko tri pred jutro ženska kolona. Sve su bile jednako obučene, moguće da su to bile bolničarke ili pak redovnice, u tami se nije moglo točno prepoznati. Prije likvidacije su ih skidali. U tom zločinu sudjelovali su i domaći ljudi iz Radovljice. Žene tih krvnika još su dugo nosile krznene kapute, kćerke ogrlice, naušnice i drugu zlatninu. Govorilo se je, da su to hrvatski Boržuji i ljudi iz NDH vlade. Kada su prirodne jame napunili sa žrtvama, ostale njih oko 300 naložili su vagone te ih odvezli u Škofjo Loko gdje su ih kod Crngroba pobili.“ Nadalje su mi ljudi iz Radovljice ispričali (svojih imena nisu htjele kazati zbog straha) još ove događaje: jame sa žrtvama krvnici nisu odmah zatrpali, poslije nekoliko dana širio se veliki smrad. Domaćini – Radovljičani su se sami organizirali te su žrtve zakopali u zemlju. Muhe i drugi kukci napadali su žrtve tako da su prekrile raspadajuća tijela. Domaćini su se pred večer vraćali umorni i „popikani“ od raznih muha i vidno otečeni. Dvojica su morali čak u bolnicu u Jesenice.
Crngrob 2007.godine. “, Udruga za režim prikrivena grobišta” 5 krizu za mučenika
Krvnici i njihovi simpatizeri već su se „bučno“ danima veselili skorašnjem danu mladosti odnosno rođendanu Josipa Broza. Kako spominje gosp. Roza ostale su pobili kod Crngroba, dok je ovogodišnja komisija sondažom dokazala, da je u tim petim jamama preko 400 žrtava. Vlakom su dovozili hrvate u Škofju Loku na željezničku postaju te ih tamo nastanili u radničke drvene barake, odmah iza tračnica. Popodne 23.svibnja sa kamionom su ih odvezli u „mežnariju“ – župnu kuću u Crngrobu. Pokolj je bio udaljen samo nekoliko stotina metara uz sam šumski put a koristili su male prirodne jame u neposrednoj blizini. Poznatih i obilježenih sa križevima je pet takvih grobišta, sada zatrpanih ali još uvijek vidnih lokacija.
Ubijanje tih Hrvata započelo je 24. i 25.svibnja 1945.g. Domaćine – seljane zatvorili su u njihove podrume. Jedna djevojčica Marija Jamnik uspjela se sakriti u drvarnicu, te je ispričala što je vidjela tada: „Žrtve su u koloni vodili skinute do gola i vezane po dvoje, odvojeno muškarce i žene ali djece tad nije tu bilo. Ubijati su počeli prije podneva pa sve do večeri. Krikovi žrtava bili su strašni. Ubijali su ih krampovima ili sjekirama. Pucnjevi su se rijetko ćuli. Bio je to prizor, kojeg ne mogu nikako zaboraviti i još danas mi ne dozvoljava miran san. U koloni mučenika je bila i jedna starica. Pomagale su joj dvije mlade žene, možda su bile njene kćeri. Sve su bile skoro gole povezane zajedno. Partizan ih je puškom udarao u rebra i tjerao na stratište.
Župna kuća nedaleko od Škofje Loke u kojoj je živih spaljeno 15 ljudi, ni do danas nije obnovljena…
Pred večer 25.svibnja pojavio se požar u župnoj kući. Njih sedamnaest se nije htjelo skinuti pa niti vezati, zato su partizani namjerno zapalili župnu kuću. Iz gorućeg objekta dvojica su uspjela pobjeći van. U susjednom selu su ih domaćini uhvatili i predali partizanima. Ne zna se gdje su ubijeni i zakopani. Kada su domaćini sanirali zgarište župne kuće nabrojali su 15 tijela. Pokopali su ih na mjestu, gdje je sada prvi križ odmah na putu od crkve prema ostalim stratištima. Slovensko društvo Društvo za ureditev zamolčanih grobov (ali nikako ne političke stranke kako to netko sada lažno prikazuje) je tim mučenicima postavilo 5 križeva te ih je na „Binkovški ponedeljek“ – Duhovni ponedjeljak 2000.g., se na dostojan katolički običaj pokopalo. Gore zapisano je svjedočenje kako je završio cijeli transport Hrvata u Sloveniji. Ova tragična sudbina je zapisana u knjizi Tudi mi smo umrli za domovino, koja je prevedena na talijanski jezik pod naslovom „Anche noi siano mort per la Patreia“
U baraci na željezničkoj postaji ostalo je oko 40 djece. Odvezli su ih preko Škofje Loke na Crni vrh te pobili tu djecu u Habjanovem ili Andrejčkovem breznu.
2009/11/22 Franc Perme LR
Crngrob 1999.godine., o spomen obilježjima se posebno brinuo g.Franc Perme ustanovitelj i predsjednik slovenskog društva “Društvo za ureditev zamolčanih grobov” 1991.godine.
Crngrob 2001.godine. »Udruga za režim prikrivena grobišta” Vrati 5 novih kriza
MALA DOPUNA g.Permea:
Kod blagoslova na novo postavljenih križeva u Crngrobu 20.svibnja 2002.g. na pitanje i u razgovoru sa novinarkom izrekao sam u TV kameru jednu doslovce ovu rečenicu: „poubijala ih je Prešernova brigada, dio brigade, koji je bio u sastavu KNOJ-a!“. Časopis Delo je objavilo ove moje riječi, a tzv.borci nekadašnje Prešernove brigade osjećali su se uvrijeđenim. Skupina od 13 tzv.boraca tražila je preko suda odštetu i da ja u Delu javno objavim žaljenje za uvredu. Proces protiv mene trajao je punih pet godina. Na prvom i drugom ročištu bio sam okrivljen za izrečenu uvredu. Viši žalbeni sud Slovenije potpuno je odbacio optužbu 13 tzv. boraca.
D.K.