ČUDO GOSPE SINJSKE (Sretan nam bl. Velike Gospe!)
Dalmatinske sred Zagore, Jadranskome moru bliže,
Sinj ubavi, starac častan, Zvonimira barjak diže.
Tu niknuo prije Krista, odhrv’o se mnogoj sili,
Zvijezda slavom roda blista, s nje mu pređi krvcu lili.
Na kamenu vjekovječnom upisala povijest znamen,
Kako prije, tako sada, domoljublja bukti plamen.
Kamešnica i Dinara sa Svilajom krase tvore,
Cetina i rodno polje o uskocim’ priče zbore.
Lijepa grada, ljepšeg svijeta, vjere svete ‘tvrde stine’,
Ko masline da su rodne, vile – kćeri materine;
Gle, sinovi-sokolovi, nadvisuju kršnog bora,
Loza roda plemenita, biser-dragulj sinjeg mora.
Za Dom spremni žive, bdiju, junaštvo ih oca jača,
Ljubeć svoju Kroaciju ne boje se osvajača.
Il’ ih biti il’ ne biti, kad navali pakla sila,
”Sinjanina hrabrost kiti!” – pjesma zapis ostavila.
U prošlost se brate vrni, tristo ljeta žića prođe
Kadno Turčin, Arap crni, u rat ljuti k Sinju pođe.
Šezdes’t tisuć’ Osmanlija! Zemlja drhti, sablje zveče…
Nek’ upamti Dalmacija – ”Sinj će pasti!”, sultan reče.
Bolno cvile žene, djeve, zaprijetio danak crni,
Stiže nekrst tuđe vjere da im grijehom tijelo skvrni.
Tužne pale na koljena, suza kvasi blijeda lica,
Teško se je, Bože, zvati katolkinja Hrvatica.
Sedam stotin’ sokolova iznad Sinja krila šire,
Junaštvo im – Bogom dano – u srcima ne umire.
Al’ im razum kaže zdravi – savjet dobar zlata vrijedi,
Uzalud ste hrabri lavi, slab moćnika ne pobijedi.
Sokolovi k Nebu klikću: ”Pogledaj nam, Gospe, muku,
Družbi maloj spasa nema ak’ ne pružiš svetu ruku.
Turadi ko morskog pijeska, nas Sinjana samo šaka.
Štit jedini – lice tvoje – na krstašu sred barjaka.
Ne daj, Majko, da nastrada onaj što te vijekom časti,
Moćnim svojim zagovorom očuvaj nas od propasti.
Tko će štitit žene, djecu, kad nam kuće padnu vrata?
Zar će svenut sinjsko cvijeće, uzdanica u Hrvata?
Smiluj se, o moćna Djevo, ime će ti narod slavit,
Obećanja časnog evo – zlatnu će ti krunu spravit.
Pomogla si naše pređe, nagradila vjernost njinu,
Čuvaj, brani, svete međe praunuku, Sinjaninu.”
Tjedan dana bitka plamti, vatra topa pali, žeže,
Gospa svetom rukom ma’nu… „Alah! Alah!“ – Turci bježe.
Deset tisuć’ turskih čalmi međ’ kršćanskim osta grobom –
Dobra Djeva svijet očuva da ne bude turskim robom.
U zahvalu Sinj okruni Majku Božju krunom zlata,
Vjekovima sjaji, blista dar zavjetni, kras Hrvata.
Još u spomen Božje moći, da upamte ‘pokolinja’,
Ljubav stvori ‘Alkar-društvo’ – ponos, slavu grada Sinja.
Predivne li, oj, miline! K’o iz bajke remek slika –
U nošnjama vitezovi, sinjski momci, roda dika.
Ne znaš kud bi okom gledno, da l’ u šare skupog ruha,
U kubure, jatagane, čilu mladost zdrava duha
Štono jaši konje vrane srebren-uzdom nakićene,
Uskrisujuć davne dane sinjske bitke proslavljene.
Oj, divi se, rode, divi, trostoljetnoj uspomeni,
Zapis neka traje, živi, u duši ti, k’o na stijeni.
Čvrsta vjera brda ruši, Nebo čuje djecu svoju,
Dok u čistoj nose duši, crven, bijelu, plavu boju.
K drevnom Sinju ti pohrli gdjeno borci Gospu zvali,
Vitezovi gdje joj vrli, časni zavjet obećali.
Nek’ se molbe opet vinu Božjoj Majci ‘zori zlata’,
Nek’ nam spasi Domovinu – krasni dragulj svih Hrvata.
In perpetuum coronata triumphat – Anno MDCCXV
(Zauvijek okrunjena slavi slavlje – godine 1715.)
Autor / Marija Dubravac