Koji je naziv ispravan?
Kad se neka pokrajina nalazi u okviru jedne države, ona treba imati samo jedno službeno ime koje je u skladu sa zakonitostima službenoga (standardnoga) jezika te države, kao što su to npr. hrvatski krajevi: Slavonija, Moslavina, Međimurje, Zagorje, Lika, Istra, Dalmacija… Ako se neka pokrajina prostire u više država s različitim službenim jezicima, onda svaka od tih država ima vlastito službeno ime za tu pokrajinu. Dobar primjer za ovo je Šleska koja je nekad bila u sastavu Bijele Hrvatske. Danas Šleska pripada trima državama: Njemačkoj, 
Poljskoj i Češkoj. Njemačko službeno ime je Schlesien, poljsko je Śląnsk i češko Slezsko. Ta pokrajina se na donjolužičkom jeziku naziva Slazyńska, a na gornjolužičkom Šleska, te još na trima dijalektima: češki šleski Šlezsko, poljski šleski Ślůnsk i njemački šleski Schläsing. Ili jednostavniji primjer, područje između Save i Dunava pripada dvjema državama, Hrvatskoj i Srbiji, pa slijedom te činjenice ima i dva imena: Srijem i Srem. Ime Srijem je hrvatsko službeno ime, s Srem srpsko.
Teško je na globusu naći pokrajinu nastanjenu jednim narodom u okviru jedne države, a da ima dva imena kao što je to primjer s Banovinom u Hrvatskoj. Nedavni potres u tom kraju izbacio je na površinu i problem službenoga imena toga kraja. U sredstvima javnoga informiranja i u govorima brojnih osoba nebrojeno puta je ovih dana taj kraj nazvan imenom Banovina ili Banija što čitatelje i slušatelje dobrano zbunjuje.
Neuređena je država koja takvo što dopušta i koja nema kompetentno tijelo koje će takve probleme rješavati. U Zagrebu je početkom prošle godine pri Vladi formirano Povjerenstvo za standardizaciju geografskih (zemljopisnih) imena. Većina članova toga povjerenstva su profesori geografije (zemljopisa). Standardizacija je jezikoslovni (lingvistički) pojam pa je valjda razumljivo da se standardizacijom i etimologijom zemljopisnih naziva i imena trebaju baviti standardolozi i etimolozi, dakle jezikoslovci, a ne geografi i historiografi. Ovi drugi za bavljenje standardizacijom zemljopisnih imena nemaju jezikoslovne kompetencije.
Kako su nastala imena Banovina i Banija?
Ime Banovina je motivirano sintagmom banova zemlja. Od imenice ban tvore se dva suvremena pridjeva: banski i 
banov. Pridjev banski je odnosni i kazuje da se što odnosi na bana na bilo koji način, a pridjev banov je posvojni i kazuje da tko (što) na neki način pripada banu. Područje Banovine je bilo pod upravom bana pa su na osnovi takve motivacije nastale dvije sintagme: banska zemlja i banova zemlja. Druga sintagma je bila frekventnija jer je od nje nastalo ime Banovina. Tvorbeni proces je bio sljedeći: posvojni pridjev banova je nakon elizije imenice zemlja iz sintagme banova zemlja preuzeo značenje imenice zemlja i postao poimeničen. Poimeničeni pridjev banova je uz sebe vezao zalihosno (redundantno) značenje imenice zemlja nakon čega je na morfološku osnovu motivacijskoga pridjeva banov-a dodan tvorbeni sufiks -ina i tako je dobivena imenica banovina kojoj je značenje ‘banova zemlja’. Onimizacijom apelativa banovina, i to tvorbenim postupkom konverzije, dobiven je horonim Banovina, dakle: ban > banova zemlja > banovina > Banovina. Isti je tvorbeni proces bio i u imena Hercegovina: dakle, herceg > hercegova zemlja > hercegovina > Hercegovina.
Ime Banija je motivirano turskom sintagmom banı devlet kojoj je značenje ‘banova zemlja (državina)’. Nakon elizije imenice devlet poimeničeni indeklinabilni pridjev banı je bio prilagođen jezičnomu sustavu bosanskoga stanovništva koje se je zbog turskih osvajanja selilo na područje Hrvatske. Ime Banija je tvorbeno i leksički strukturirano kao i turska imenica kadı kojoj je značenje ‘koji sudi, sudac’. Morfološka prilagodba je sljedeća: kao kadı > kadija tako i 
banı > banija. Ime Banija se može smatrati turcizmom jer se u strukturi toga imena nalazi jedan element iz turskoga jezika, i to pridjevski nastavak -ı koji je izgubio svoje tvorbeno i leksičko značenje, početna sekvenca ban- i završna -ja nisu elementi turskoga jezika. Ime Banija je nastalo u 16. st. na području okupirane zapadne Bosne, odakle su poduzimani brojni turski vojni pohodi prema Banovini.
Ime Banija su sa sobom donijele turske vojne postrojbe koje su u 16. i 17. stoljeću stalno napadale, pljačkale i osvajale naselja na području Banovine. Te su postrojbe bile uglavnom sastavljene od bosanskih poturica koji su poduzimali pljačkaške pohode radi stjecanja imovne koristi. U širenju i ustaljenju imena Banija značajnu ulogu je imalo i bosansko vlaško stanovništvo pravoslavne vjere koje se je doseljavalo u novoosvojena turska područja iz kojih je već bilo izbjeglo domaće stanovništvo. To je i inače bila politika turskih vlasti da Vlasima napuče opustjela područja.
Zahvaljujući došljačkomu stanovništvu nekadašnje ime Banovina je polagano odlazilo u zaborav. Nakon 17. lipnja 
1920. god., kada je kraljevim dekretom službeno intenziviran proces serbizacije vlaškoga stanovništva zapadno od Drine, ime Banovina je iz političkih razloga postalo nepoželjno u uporabi. To je ime vraćeno u uporabu u razdoblju od 1941. do 1945. god. Nakon 1945. god. hrvatski komunisti ponovno su nametnuli ime Banija. Kad bi netko pregledao sve tekstove nastale nakon 1945. god., došao bi do zaključka da ime Banija ima visoku učestalost uporabe, a ime Banovina se rijetko rabi. Na partizanskom spomeniku na Petrovoj gori piše Banija, tako i na brojnim publikacijama koje su u Hrvatskoj objavljene nakon 1945. god. na temu o tom kraju.
Predstavnici Srpske pravoslavne crkve, koji djeluju u Hrvatskoj i izvan nje, uvijek to područje nazivaju Banijom, nikad Banovinom. Iako je Banija turcizam, to je ime postalo dio imenskoga fonda standardnoga srpskoga jezika, koji je inače primio u svoj sustav previše turcizama, više nego bugarski ili hrvatski jezik. Nametanje stranoga, ovdje srpskoga imena Banija isto je kao kad bi netko tražio da se u Hrvatskoj rabi ime Švajcarska umjesto Švicarska. Svaki narod i svaki jezik ima vlastiti sustav imenovanja područja (krajeva, pokrajina, oblasti, regija…), pa tako i hrvatski.