O B A V I J E S T
U PETAK, 1. rujna 2017. godine
održati će se
Sv. Misa zadušnica
za ZVONKA BUŠIĆA – TAIKA
u crkvi Sv. Mati Slobode, ulica don. Petra Šimića 1, na Jarunu,
sa početkom u 18.00 sati.
DA SE NE ZABORAVI
Zvonko je bio u zatvoru 11.639 dana.
Pozivamo vas na nazočnost i molitvu, a obavijest proslijedite prijateljima.
HRVATSKI BRANITELJI
IN MEMORIAM PRIJATELJU ZVONKU BUŠIĆU
Obilježavanje Dana hrvatskih mučenika u Udbini kuca na vrata. Prođe druga godina dana od kako je Zvonka u Udbini, na misi u Crkvi hrvatskih mučenika, pogodilo biskupovo pozdravljanje i zahvaljivanje čovjeku koji je na reveru imao bedž sa slikom Josipa Broza, jednog od najgorih svjetskih zločinaca, koji je bio nalogodavac egzekucije bez suda i suđenja hrvatske djece, hrvatskih majki i razoružane hrvatske vojske po završetku II. svjetskog rata.
Izjavivši kako ne može živjeti u Hrvatskoj gdje se podržava čovjeka koji veliča krvnika hrvatskoga naroda, duboko razočaran strančarenjem, osobnim interesima i borbom za osobni probitak a iznad sve hrvatskih interesa za dobrobit hrvatskog puka, zgrožen pljačkom i grabeži kojom politička mafija baca Hrvatsku u gospodarski kolaps i oduzima hrvatski kulturni i civilizacijski identitet hrvatskom narodu bacajući ga u dužničko robstvo, oduzeo je svoj život, kao žrtvu, da pokaže nama, hrvatskom puku, kako naš život mora biti na služenje Domovini Hrvatskoj.
Čovjek koji je na reveru imao bedž sa slikom Josipa Broza, čovjek koji je svojom sotonskom prijetvornošću prevario i biskupa, gradonačelnik Zagreba, glavnog grada svih Hrvata, Milan Bandić, danas je osumnjičenik za teška kaznena djela gospodarskog i inog kriminala. Jurca po Zagrebu i Hrvatskoj kao da se teške optužbe odnose na nekog drugog, a ne na njega. Bez srama i imalo kajanja građanima grada Zagreba prodaje jeftine političke parole i želi u hrvatski Sabor.
A gdje je moj dragi prijatelj Zvonko? Počiva na Mirogoju.
Hoće li ga se sjetiti na euharistijskom slavlju? Obilježava se Dan hrvatskih mučenika.
Zvonko Bušić je hrvatski mučenik, vitez, iz čijeg primjera života imamo učiti ako se dičimo da smo hrvatski domoljubi.
Hrvatski puče, pouka Zvonkove žrtve je Hrvatska je svetinja i iznad je sebičnosti osobnoga praznog življenja. Za nju se gine jer ona je Domovina naša.
Dragi prijatelji, ne zaboravimo Zvonka Bušića.
Ne posustajmo u boju protiv tiranina i odnarođene aveti komunista i lažnih socijaldemokrata.
Svi složno u jedan stroj protiv lupeža i razbojnika koji pljačkaju lijepu našu. Razotkrijmo ih. Ne strahujmo i ne pokleknimo u tom boju. Bog je na strani pravednika koliko god teško bilo a pobjeda daleka i nemoguća. Sudimo veleizdajnicima hrvatskog naroda,.
Prijatelju Zvonko, bila je velika čast družiti se s tobom i učiti kako se voli Domovina Hrvatska.
Za Dom, hrvatski Dom!
Bog i Hrvati!
Krešimir Mihajlović, prof.
Zagreb, 27. kolovoza 2015.
Tekst nastao nekoliko dana nakon Zvonkovog odlaska, rujan 2013., objavljen u Hrvatskome slovu:
U sjećanje na Zvonka Bušića – Zapali vatru ljubavi i nade
Glazba je govor duše.
Govor čovjeka, pojedinca, govor zajednice, naroda.
Glazba je dvostruka molitva, a tamo gdje prestaju riječi počinje glazba.
Glazba prožima, okuplja i dotiče, ona motivira i pokreće, ohrabruje i daje snagu.
Pojedinci i izvanredni događaji nadahnuće su malom i običnom čovjeku, kao i skladatelju, glazbenom umjetniku, da neuhvatljivim i neopipljivim zvukom, ritmom i trajanjem pojedinca ili događaj zauvijek učini prisutnim i trajnim u pamćenju mnogih naraštaja.Vjerojatno ni Ljudevit Gaj nije sanjao da će zbog stihova koji su mu pali na pamet dok se vozio prema Samoboru :
Još Hrvatska ni propala dok mi živimo, visoko se bude stala kad ju zbudimo „ tolikim Hrvatima i stotinu pedeset godina nakon njega kliznuti suza niz obraz , zadrhtiti tijelo, da će bljesnuti spomen na svu višestoljetnu želju, borbu i nadu u hrvatsku hrvatsku. Ni mladi o. Petar Perica, ubijen na Daksi, nije slutio da će njegovi stihovi :
Zdravo djevo i Do nebesa, desetljećima kasnije oriti na misnim slavljima, te da će ih slušati i sam Papa.
Poziv Banu Jelačiću da ustane, Stjepanu Radiću „ da vidi tu seljačku muku „ Vili Velebita i njezinom Ličkom junaku desetljećima se tiho šaputao i tiho pjevao u okrilju vlastitog doma, s obveznim uputom djeci „ da to nigdje ne spominju „, narod je krvario i odlazio, pa su te pjesme iseljenoj Hrvatskoj bile i dio kruha nasušnog i zraka što su ga u tuđini udisali i bez kojih ne bi izdržali i pjesme kojima su čuvali, sanjali, čeznuli, čekali hrvatsko svanuće. Privođeni su mladići jer su s Nikolom Šubićem Zrinjskim na opernim predstavama pjevali:
„ U boj, za dom „ gušen je bio pjev dojmljivoga glasa Vice Vukova, dok nisu odjednom kao iz dubine mora, sve te pjesme, izronile uzele „zraka „ ponovno udahnule i punim plućima se zaorile od Vukovara preko Čavoglava do Dubrovnika, od Slavonije, Istre, Like, Herceg-Bosne, Zagore i Dalmacije.
Mladi naraštaji ponovno su učili i otkrivali svoju baštinu i povijest, sa pjesmarica je skinuta paučina i prašina.
Hrvatski je narod u najtežim trenutcima pjevao. Jednostavnom je pjesmom i stihom, stoljećima opisivao i prenosio istinu, olakšavao sebi dušu pjevajući. Nizali su se desetci novih domoljubnih stihova i kajdi, pjesama koje su pjevala djeca, progonjeni, prognanici, glazbeni umjetnici, skladatelji, branitelji, estrada, političari. Svi, svi su pjevali mladoj Hrvatskoj.
I jedan, zbog ideala koje je živio, hrvatski uznik u američkom zatvoru. Radovao se kao dijete, osmijeh mu je obasjao isušeno napaćeno lice, lice koje mjesecima nije vidjelo sunca ni mjeseca, u svojoj je maloj ćeliji vidjelo i pjevalo Hrvatskoj. Gangu, koju su mu predci prenijeli, roditelji naučili…
Pjev se hrvatski pomalo stišavao. Ostala je nekolicina koja ih je nastavila čuvati. Nisu više bili progonjeni zatvorom, batinama, ubijanjem ili progonom. Osuđeni su na dugotrajno ignoriranje, omalovažavanje i ismijavanje. Odjednom su postali seljačine, primitivci. Apsurd je veći da je glazba tih “primitivaca „ uvrštena na UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne baštine čovječanstva, kojoj se vlastita elita ruga.
Trpljenjem pritisnuta Penelopa, ponizno, nenametljivo i nepokolebljivo ustrajno živjela je otkrivanje Istine i Taikov povratak. Premda u potpunoj medijskoj izolaciji, u iz srca Zagreba i prepune dvorane Muzeja Mimara 31.svibnja 2004. Zvonku Bušiću Taiku poslali su pozdrav najistaknutiji hrvatski glazbeni umjetnici koje je Julie s prijateljima okupila. Dvorana ispunjena s hrvatskim uznicima od Golog otoka i Grgura, ili čiji su najbliži hodali postajama Križnog puta, odzvanjala je hrvatskom opjevanom i uglazbljenom riječi, kojom su Zvonku Bušiću svoje hrvatsko hvala za trpljenje, o čijim razlozima tada još nisu dovoljno ni znali, glazbenici izrekli onako kako su jedino i najbolje znali-glazbom. Trenutak upoznavanja s Julie ostaje u trajnom sjećanju. Uspravna, lijepa, hrabra, čvrsta,a iz osmjeha i očiju zrači posebna toplina.
Dočekali smo ga u istoj Mimari, opet punoj, prepunoj. I pjevali njemu i Julie stihove „ O zemljo moja nek te čuva Bog „ heroine Mile Gojsalić Zvonko je sad mogao i čuti.
Vratio se u ponosnu i lijepu k’o u snovima-mislio je. Zagrlio Penelopu, pozdravio je svoju Goricu, proslavio Oluju, poklonio se hrvatskim mučenicima na Udbini, putovao Domovinom, susretao tisuće i tisuće ljudi u čijim je pogledima i dodirima vidio suosjećanje, vapaj i novu nadu su u njemu vidjeli. Obilazio je Domovinu od malenih Ćelija i Vukovara do ljepote Rovanjske o kojoj mu je Julie pisala.
Svjedočila sam kako je upoznavao ljepotu hrvatske glazbe, koja ga je iskreno oduševljavala i duboko ga se dojmila. No, uočila sam da ga je posebno ganula jedna pjesma koju smo zajedno slušali na obilježavanju obljetnice Milana Šufflaya u dvorani Matice hrvatske, koju su vrlo dojmljivo otpjevale članice zbora Danica Hrvatska. Da su ga se ti stihovi dojmili, potvrđuje i činjenica da ih je često spominjao pri javnim govorima :
Jedna je Hrvatska
Majka me rodila
Kruhom me hranila
Rosom me kupala
Tiho mi šaptala:
Jedna je Hrvatska
Samo je jedan dom
Jedno je plavo more
Uvijek u srcu mom
Otac me učio
Na noge podig’o
Oči otvorio
Glasno govorio:
Jedna je Hrvatska
Samo je jedan dom
Jedno je plavo more
Uvijek u srcu mom
Zvonko je i na svojoj koži počeo osjećati hrvatsku zbilju. Zapanjena sam ostala kada mi je nekoliko mjeseci nakon povratka, na jednoj studentskoj tribini u Studentskom centru ( u prepunoj i premalenoj dvorani, dupkom punoj studentima ) na moje pitanje kakvo je stanje u Hrvatskoj prije i nakon njegova povratka odgovorio: sada je puno gore”
Želio je silno je želio okupiti i pokrenuti hrvatsku Hrvatsku. Htio je upaliti hrvatski plamen.
Tražio je ljude, suradnike, poticao, razgovarao. „Hrvatski narod imao je onoliko prava koliko je bio jak, a bio je jak onoliko koliko je bio složan „. Imao je ideju i viziju. Nebrojeno puta me je , kad bih nešto komentirala, oštro prekinuo i rekao : Postoje prioriteti ! Kada se odrede i riješe prioriteti ne će se događati takve stvari”
Do okupljanja nije došlo.
Povijesna prilika je propuštena.
Ljubavnike i luđake i dalje ćemo slijediti…
Život je promašen ako nismo poslužili kao inspiracija drugome
Eva Kirchmayer Bilić
Hrvatsko slovo, rujan, 2013.