Postoje trenuci kada se Isusova radosna vijest čuje poput suptilnog šapata u buci svjetovne retorike, šapata koji se gotovo čini heretičkim jer je previše istinit, previše prisan da bi ga svijet mogao podnijeti.
Opcija za siromašne: Isusov izazov svijetu
To je šapat koji ruši monumentalne kulise društvenih iluzija, otkrivajući prazninu ispod – prazninu u kojoj su siromašni i slabi zanemareni, ako ne i prezreni. Politička retorika našeg vremena – bilo u Europi ili u SAD-u – nerijetko podsjeća na tragičnu predstavu u kojoj se glavni protagonisti, ljudi na marginama, jedva naziru iza sjajnih fasada obećanja o prosperitetu i sigurnosti. Isus, međutim, u toj drami nepokolebljivo zagovara „opciju za siromašne“, dok svijet (ironijom sudbine sam osiromašen duhom) radije odabire „opciju za bogate“.
Ali, kako ovaj šapat, ova poruka, može promijeniti naš svakodnevni život? Zamislimo jednu samohranu majku koja balansira između slabo plaćenog posla i brige za svoju djecu, boreći se s nevidljivim neprijateljima sustava. Ili beskućnika koji traži sklonište tijekom hladne zime, dok ga prolaznici obilaze poput prepreke na putu. Što znači pristupiti tim ljudima slijedeći Isusov primjer? Jesmo li spremni pogledati u oči onih koje svakodnevno izbjegavamo i preispitati društvene strukture koje stvaraju takve sudbine? Je li lakše okrenuti se od njih ili od vlastite savjesti?
Kada Evanđelje postaje stvarnost
Promjena o kojoj govori današnje Evanđelje nije apstraktna ideja, niti puko filozofsko razmatranje; ona je konkretna, opipljiva, neizbježna. Gdje god Božja riječ postane djelotvorna, sve se mijenja iz temelja. Prisjetimo se brojnih primjera pojedinaca i zajednica širom svijeta koji svakodnevno rade s marginaliziranim skupinama. Volonteri koji osnivaju pučke kuhinje, organizacije koje pružaju utočište beskućnicima, borci za prava izbjeglica i drugih ugroženih skupina – njihova predanost pokazuje kako Evanđelje postaje stvarnost kroz konkretne čine ljubavi i zajedništva. Nije li upravo to ono što nas poziva na djelovanje? Zar nas ne proganja pitanje: jesmo li i mi pozvani učiniti isto?
Ali snaga ove poruke nije samo u riječima. U Evanđelju susrećemo Isusa ne kao apstraktnog učitelja, nego kao djelatnog protagonista koji liječi, prašta i podiže. Njegova prisutnost nije statična; ona je poziv na kretanje, na djelovanje. Isus nije prorok neostvarenih mogućnosti, već prorok djelovanja. On nam pokazuje kako nebo postaje stvarnost na zemlji, i to ne u nekakvom metafizičkom beskraju, već ovdje i sada.
Što znači ‘danas’?
Što znači „danas“? Riječ koja zvuči jednostavno, a ipak je puna tajni. Je li to samo trenutak ili univerzalni poziv? Kako je moguće da jedan običan dan preobrazi povijest? Možda tako da shvatimo kako je svaki dan nova prilika za ostvarenje Božje riječi. Primjerice, odricanje od luksuza kako bismo pomogli nekome u potrebi možda nije herojski čin, ali je čin ljudskosti – znak da „danas“ nije prazna riječ. To je most između vječnosti i sadašnjosti, između Božjeg kraljevstva i našeg svijeta.
Kao kršćani i Crkva koja slijedi Isusov put, trebamo „danas se ispunilo“ uzeti kao mjerilo našeg djelovanja. Naša vjerodostojnost ovisi o spremnosti da Isusovu poruku učinimo opipljivom kroz konkretna poboljšanja u životima marginaliziranih. Kako se možemo angažirati na način koji odražava
Kristov poziv na pravdu? Jesmo li spremni krenuti izvan svojih zona komfora? Ako nismo sada, kada ćemo biti?
„Danas“ nije samo kronološka oznaka, već teološko otkrivenje. Prisjetimo se malih, gotovo neprimjetnih trenutaka: slušanje osamljene osobe, ljubazna riječ upućena strancu, pružanje pomoći u teškom trenutku. Ovo je dokaz da Evanđelje ne živi samo u velikim djelima, već prije svega u malim znakovima nade i ljubavi. Možemo li već danas učiniti male korake koji mijenjaju svijet? Jer upravo u tim gestama, ma koliko neprimjetne bile, Božje kraljevstvo postaje vidljivo.
Dalibor Milas/Točkazarez.hr