Poneka je obitelj uporište za svoju tvrdnju imala u izjavama preživjelih s Ovčare, dostupni podaci govore kako se, milošću krvnika i/ili poznanstvom s nekim od njih, s Ovčare spasilo sedam osoba (jedan od njih ubijen je sljedeći dan na Veleprometu), a jedna osoba se od sigurne smrti spasila bijegom s kamiona dok su je vozili na strijeljanje (kasnije ponovno zarobljen i odveden u srpske koncentracijske logore), a neke su obitelji o posljednjim trenucima svojih najmilijih saznale na posebno težak način, tijekom suđenja za ratni zločin na Ovčari, kada su svjedoci pokajnici opisivali zvjerska mučenja i ubojstva ranjenika, branitelja i civila zarobljenih u vukovarskoj bolnici nakon sloma obrane grada…
Jedno od takvih mučnih svjedočenja, bilo je o posljednjim trenucima Damjana Samardžića, prvog zapovjednika vukovarskog Sajmišta, poznatog pod nadimkom Veliki bojler.
Svjedok E.Č.: “…Od autobusa do ulaska u hangar bili postrojeni četnici i rezervisti JA u dvored, kroz koji se moralo proći. Prolaskom kroz taj dvored svi smo bili tučeni. U hangaru dočekuje nas druga grupa četnika koja nas batina palicama, pendrecima, kundacima, puškama te štakama-medicinskim pomagalima. U hangaru sam prepoznao neke domaće Srbe koji su aktivno sudjelovali u premlaćivanju civila… Kada smo prošli i tu drugu grupu koja nas je batinala, u hangaru prepoznajem Slavka Dokmanovića (predsjednik općine Vukovar)… Vidio sam kako Dokmanović pri prolazu kroz hangar udara nogama i rukama svakoga koga je mogao dohvatiti. Bio je izbezumljen i nije birao koga će i kako udariti. Istovremeno sam vidio grupu od 5-6 osoba odjevenih u maskirne i SMB uniforme JNA kako tuku Samardžić Damjana zvanog Veliki bojler. Oni su mu skakali nogama po grudnom košu dok je ležao na podu, udarali njegovom glavom po betonskom podu. Nakon dvadesetak minuta fizičkog zlostavljanja Samardžićevo tijelo je ostalo ležati na betonu. Netko mu je prišao i ustanovio da je uslijed zadobivenih batina preminuo”, donosi direktno.hr.
Damjan Samardžić rodio se 23. srpnja 1946. godine u Bogdanovcima kao jedino dijete Zore rođ. Bekavac i Marka Samardžića. Nakon što je s nepune dvije godine ostao bez majke, otac Marko se ponovo ženi, pa Damjan dobiva mlađu sestru Stanu. Damjana je već kao dijete, a takav će i ostati cijeloga života, krasila vedra i vesela narav. Volio je društvo, zabavu, igrao je nogomet, a kasnije je bio i nogometni sudac i lovac. Nakon kratkotrajnog braka s Osječankom Sofijom, Damjan se godine 1969. ženi s Nevenkom rođ. Tomaš koja im rađa dvije kćeri, 1970. Zoru, a potom 1972. Katicu.
U razgovoru, Damjanova mlađa kći Katica, sa smiješkom će se prisjetiti oca: “Tata je bio takav, nikada nije pio, ali je volio zabavu, nekada smo govorili za takav tip ljudi da je bio bećar. Ali bio je dobar kao kruh, nikada nije došao da nešto nije imao za nas. Majka i on razveli su se 1980. kada je počeo živjeti s Vidom Gašpar i s kojom je dobio sina Marka, našeg polubrata. Zanimljivo je, tata je imao tjelesnu manu, malo mu je oko bježalo, čak je i šepao, kao mladić je skakao sa starog željeznog mosta i umjesto u Vuku, pao je na beton, sjećam se fotografije na kojoj je bio u gipsu, sav polomljen, ali bio je beskrajno šarmantan i ljudi su ga voljeli. Mi mu ništa ne zamjeramo i strašno nam nedostaje”.
U vrijeme kada je iz Bogdanovaca preselio na Sajmište, Damjan Samardžić već je godinama radio kao privatni autoprijevoznik. Početkom devedesetih jedan je od aktivnih sudionika demokratskih promjena, a već na prve naznake ratnih djelovanja organizira obranu Sajmišta, posebno na dijelu između dvije ceste prema selima Negoslavci i Petrovci, poznatome kao “Vašarište”. Budući da je Samardžić uživao njegovo neograničeno povjerenje, tadašnji zapovjednik obrane grada Tomislav Merčep dodjeljuje mu jednu od radio stanica, oružje za obranu toga dijela grada i minsko eksplozivna sredstva koja je držao u svojoj kući.
Po osnivanju Zbora narodne garde na Opatovcu 15. lipnja 1991. budući da se dokazao kao iznimno uspješan i sposoban organizator, postaje zapovjednik logistike odgovoran za nabavu hrane i opreme za ustroj bojne, te opremu objekata.
Njegov suborac Ivan Anđelić Doktor, izjavit će: “To što je Damjan u to nesigurno vrijeme napravio, to bi napravio malo tko i to treba reći. On je u svojoj kući napravio mali štab obrane Sajmišta, stavio je na raspolaganje i izložio i sebe i svoju obitelj i dom. Nakon što je Damjan aktiviran u našoj postrojbi na Opatovcu, rukovanje radio stanicom kojom je javljala kretanje vojske i njihovih oklopnjaka, preuzela je Vida. Za to im treba odati priznanje”.
Iako je uglavnom poznato kako je Damjan dobio ratni nadimak, treba pojasniti kako su, šaleći se na vlastiti račun, u vremenu kada se tek organizirala obrana Sajmišta, on kao prvi zapovjednik Sajmišta i njegov zamjenik Zlatko Šutković, zbog vlastitih stomaka, tako sebe nazvali, odnosno ”Veliki bojler” i ”Mali bojler”. Preuzimajući zapovjedništvo na tome dijelu bojišnice, 15. lipnja 1991. godine, nakon što su Damjan Samardžić i Zlatko Šutković prešli u Zbor narodne garde na Opatovcu, u njihovu čast, Petar Kačić uzima nadimak ”Srednji bojler”, a njegov zamjenik, tada 24-godišnjak Miroslav Sučić, nadimak – ”Bojlerčić”.
Posljednja odgovorna zadaća Damjana Samardžića bila je čuvanje zarobljenih, ranjenih neprijateljskih vojnika u bolnici. Naime, kako je vrijeme prolazilo, obrana grada sve više slabila nedostatkom hrane, lijekova i napose, streljiva i ljudstva, a mrtvih i ranjenih branitelja bilo sve više, sve je teže bilo kontrolirati ogorčene branitelje koji su željeli prići zarobljenim neprijateljskim vojnicima. Zadaća njihovoga čuvanja povjerena je Damjanu kao ozbiljnom i autoritativnom čovjeku kojega su branitelji poštivali i on je ti zadaću časno odradio sve do ulaska JNA i četnika u bolnicu. Kada je zarobljen, u bolnici su uz njega bili supruga Vida Gašpar, njihov desetogodišnji sin Marko Samardžić i posinak Zorislav Gašpar.
Zorislav Gašpar, za obitelj Zoki, za prijatelje Gašo, rođen je 14. ožujka 1973. godine u Vukovaru kao prvi od dvoje djece Vide rođ. Sušac i Dragutina Gašpara. Pohađao je OŠ Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a nakon toga pohađao je srednju školu u današnjoj vukovarskoj gimnaziji, smjer elektrotehničar. Odmah nakon srednje škole upućen je na odsluženje vojnog roka u ondašnju JNA, u Negotin, Srbija, odakle bježi u lipnju ’91. i odmah se priključuje obrani Vukovara, kao pripadnik Zbora narodne garde, odnosno, 4. bojne 3. brigade. U monografiji bojne, uz Gašino ime ostat će zapisano: “Polovicom rujna, kako su napadi na području Sajmišta bili sve jači, Zorislav zadužuje skupinu minobacača 82 mm. To je znanje stekao u JNA služeći vojni rok i dobro ga primijenio u obrani protiv agresora koji je napadao dio grada u kojem je i on živio, poznavao svaku ulicu i kuću. Toliko je precizno pohađao ciljeve da su ga naši izvidnici navodili točno kod čije kuće padaju. Presretni su mu zahvaljivali Motorolom: ‘To, Gašo, svaka čast, rasturio si ih, samo da vidiš kako bježe’. Nisu razmišljali da sve to sluša i neprijatelj i da mu zato, jer su ga mnogi u gradu poznavali, pišu smrtnu kaznu. Govorio je zato da ga ne zovu nadimkom, već pod šiframa kao i druge. Preživio je pakao Vukovara i predaju u bolnici”.
Danas teško bolesna Vida Gašpar, odlazeći na dijalize te se nadajući kako će prije smrti pronaći posmrtne ostatke svoga sina i supruga, kroz suze je ispričala: “Nikada si neću oprostiti što su ostali. Moj sin je ranjen u potiljak došao do bolnice, ipak, on i suprug su htjeli ići u proboj, a ja sam plakala i molila da ne idu, da se ne razdvajamo. A evo, razdvojili su nas u bolnici, odveli su ih na Ovčaru, tamo su ih mučili, a onda ubili. Da barem hoće reći gdje su ih pokopali, da i oni i ja nađemo svoj mir. Vjerujem kako susjed P. Č. zna, ali neće reći, nitko od njih ne želi reći, a tu su bili i znaju sve. Očima ga ne mogu vidjeti”.
Kada je nakon sloma obrane grada zarobljen u vukovarskoj bolnici, deportiran na Ovčaru gdje je neljudski mučen, a potom ubijen, Damjan Samardžić, suprug, otac i brat, imao je četrdeset i pet godina, donosi direktno.hr
Kada je nakon sloma obrane grada kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici, deportiran na Ovčaru gdje je neljudski mučen, a potom ubijen, Zorislav Gašpar, sin i brat, imao je samo osamnaest godina.
Posmrtni ostaci Damjana Samardžića i njegovog posinka Zorislava Gašpara još uvijek nisu pronađeni kako bi bili dostojno sahranjeni. Pretpostavlja se da su kao posljednja skupina zarobljenika na Ovčari, nakon što su mučeni, zlostavljani i ubijeni, zakopani u kanal pored hangara. Njihova tijela su nakon nekog vremena iz tog kanala izvađena i premještena na drugu lokaciju za kojom se još uvijek bezuspješno traga.