U povodu današnjega blagdana u svim se crkvama slave svete mise i blagoslivljaju svijeće…
Danas je blagdan Prikazanja Gospodinova, Svijećnica ili Kalandora, a slavi se 40 dana nakon Božića. U povodu današnjega blagdana u svim se crkvama slave svete mise i blagoslivljaju svijeće.
Svijećnica je spomendan na događaj kada su, prema propisu Mojsijeva Zakona, Josip i Marija donijeli Dijete Isusa u Hram da Ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Tu se, bilježi evanđelist, zatekao starac Šimun, koji je uzeo Dijete u naručje i u nadahnuću, prepoznao u njemu budućega Mesiju. Pri tome je Šimun, to je okosnica blagdana, Isusa nazvao Svjetlom, doslovno “Svjetlost za rasvjetljenje naroda”. Otuda blagdanu pučko ime Svijećnica ili Kalandora. Šimun je Mariji ujedno prorekao da će joj “mač boli probosti dušu”.
Spominjući se toga događaja, vjernici danas u crkvu donose svijeće na blagoslov. U obitelji se ta svijeća pali u različitim prilikama:na velike blagdane, u vrijeme oluje i grmljavine, stavlja se i u ruku umirućemu kao ohrabrenje i znak nade u vječni život, ali se pali i u drugim situacijama.
U narodu su brojne izreke koje se spominju uz ovaj blagdan.
Naši stari bi običavali reći: „Kalandore ora, prođe zime pola. Za njom ide sveti Blaž, kaže to je laž!“ Uz ovu izreku u narodu, mogli bismo protumačiti i današnje vrijeme u našemu zavičaju kojega je snijeg obišao, ali ne i kiša. No, već sutra sveti Blaž nam najavljuje snježne oborine.
Ova svetkovina nosi u tradiciji tri različita imena, koja u stanovito vrijeme ističu različite naglaske:
U aktualnom Rimskom misalu zove se: “Svetkovina Prikazanja Gospodnjega”: kako židovski zakon to propisuje, roditelji donose svoga prvorođenca u Hram da ga posvete Gospodinu. I što se tamo događa, upućuje na jedinstveno značenje toga djeteta.
Bitno pouzdanije je mnogima od nas staro i narodno ime svetkovine: “Svijećnica”. Tu je u prvom planu Majka Božja, čija je važna uloga u događaju spasenja već naglašena po anđelovoj poruci a danas je po proricanju starca Šimuna još jednom podcrtana. Nakon toga to ime cilja na liturgijsku tradiciju, na današnji dan palile su se i blagoslivljale svijeće. Time nam Šimunovo vjerničko priznanje postaje vlastito: to Dijete – Isus Krist – svjetlost je na prosvjetljenje narodâ!
Treće ime potječe iz istočno crkvene, pravoslavne tradicije: tamo se jednostavno zove: “Svetkovina susreta”.
Susresti Boga: to je čežnja ljudi svih vremena, a također i danas. Susresti Boga – i u njemu otkriti smisao vlastitoga života. Susresti Boga – i po njemu iskusiti životnu orijentaciju. Susresti Boga – i kod njega naći sigurnost.
O jednom takvom susretu govor je u današnjem Evanđelju: proročica Ana i starac Šimun nalaze u susretu s tim Djetetom ono, za čim su čeznuli sve godine svoga života: okrenutost Božju, njegovu blizinu, njegovo svjetlo i njegov mir.
Prema biblijskom svjedočanstvu i mnogih životopisa ljudi svih vremena do dana današnjega, Božje iskustvo moguće je u svakom vremenu i to za mlade i za stare. U Bibliji stoji prije svega ime mlade djevojke Marije iz Nazareta. U literaturi o takvim iskustvima izvješćuju npr. Blaise Pascal ili Paul Claudel.
Nerijetko se tu radi o mističnim iskustvima koja netko iskusi u svojoj nutrini, kao dar Božji. Učitelj Eckhart jednom je rekao, da Bog svakom čovjeku otvara oči. On je želio time izraziti, da bismo svi mi mogli otkriti spasenje i svjetlo i slavu Božju u malim i neznatnim stvarima i u susretima svakidašnjice – kao Šimun.
Šimunove oči bile su sposobne otkriti Boga u malom djetetu. Očima vjere i mi vidimo i čujemo dublje i dalje, dok možda jednom ne osjetimo: “Bog je život. Iskustvo života izjednačuje se s Božjim iskustvom.” (Raimon Pannikar)
Jedna takva senzibilnost za susret s Bogom vjerojatno nam nedostaje u pravilu, jer oči koje je sam Bog u nama otvorio, često su zatamnjene našim sumnjama, površnostima, ili kroz pakost, grijeh i egoizam.
U Evanđelju nam je predana Isusova riječ: “Oko je svjetiljka tvomu tijelu. Kad ti je oko bistro, sve ti je tijelo svijetlo. A kad je ono nevaljalo, i tijelo ti je tamno. Pazi dakle da svjetlost koja je u tebi ne bude tamna. Ako ti dakle sve tijelo bude svijetlo, bez djelića tame, bit će posve svijetlo, kao kad te svjetiljka svojim sjajem rasvjetljuje. ” (Lk 11, 34-36).
O Šimunu se kaže da je on u neznatnom, neuglednom djetetu vidio svjetlost, “svjetlost na prosvjetljenje narodâ, slavu puka svoga izraelskoga”.
Svima je to svjetlo darovano po krštenju.
Krsna svijeća. Imate li je još? Jeste li je u posljednje vrijeme upalili? Krsna svijeća je jako izražajan simbol za to. I svijeće koje mi danas na “Svijećnicu” palimo, podsjećaju nas na to, da bi i naše oči mogle biti “svijetle” kao što su bile oči starca Šimuna.
Uzmimo svijeće s ove mise i ponesimo ih svojim kućama i u svakidašnjicu. Možda nam uspije, da svjetlo ne nosimo samo u našim rukama, nego kroz susret s Isusom Kristom ovdje u ovom slavlju, sami postanemo svjetlo za druge, koji čeznu za susretom.