Foto:Večernji list
Ratne ralje na mostarskim ulicama istrgnule iz toploga zagrljaja života djecu koja su ginula na igralištima, dok su čekala početak nastave vjeronauka ili brala cvijeće.
Piše: Darko Juka/Večernji list
Ljetni školski praznici 1991. godine tek su bili počeli kada me, kao desetogodišnjaka, život sudario s onom za dijete najstrašnijom mogućom spoznajom – smrt ne slijedi prirodni red, ne bira i nemilosrdna je. Dvoje mojih razrednih prijatelja, učenika mostarske VIII. Osnovne škole s Bijeloga brijega, Marinu Krtić i Danijela Klarića, 17. lipnja te godine progutala je ledena Neretva na kupalištu podno Staroga mosta. Dobro se sjećam jecaja s njihovih pokopa, kao i onih bijelih karanfila, u rujnu položenih na klupama IV.3 razrednoga odjela, klupama u koje Marina i Danijel više nikada nisu sjeli…
Iskustvo je to koje nijedno dijete ne bi trebalo doživjeti, ali je smrt iz ‘91., ispostavit će se, samo navijestila razornu silu koja se, nošena istočnim vjetrovima, dogodine sručila na moj grad i, kroz ratne godine koje su uslijedile, nadvila ga tamom koja je nezasitno gutala njegovu djecu s dotad lijepih ulica, iz dotad raskošnih dvorišta umivenih mirisima lipa, trešanja, nara i marelica, iz obiteljskih domova, iz naručja njihovih roditelja.
Bilo je nažalost odveć, i na desetke slučajeva djece koju su ratne ralje na mostarskim ulicama istrgnule iz toploga zagrljaja života, ali se nekoliko njih posebno urezalo u moje sjećanje u tim ratnim danima. Neke sam poznavao, o nekima slušao, o nekima poslije čitao, neki su bili moji vršnjaci, neki stariji, neki i puno mlađi. Malena Sanja Radulović morala je biti pokopana u Liska parku jer se od okupatorskih granata nije moglo ni do jednoga gradskog groblja. Tako su u prostoru prijeratne dječje igre i mladenačkih poljubaca, među tamošnjim vitkim borovima, smijeh i radost zamijenile suze i krikovi, dok su rastrgana i prostrijeljena tijela Mostaraca iz dana u dan, od travnja do lipnja 1992., kada HVO oslobađa grad i okolna mu brda, ispunila svaki pedalj Liska parka, otad zasutoga humcima s križevima, krstovima i bašlucima.
Sanja je imala tek dvije godine kada ju je, 11. srpnja 1992., ubila srpsko-crnogorska granata, teško joj ranivši dvije godine stariju sestru Olju. Sve pred očima bespomoćne im majke kojoj su u tomu trenutku djevojčice nosile stručke svježe ubranih nevena. Sanji je krhotina prošla kroz vrat, usmrtivši je na mjestu. Ukopana je na majčin rođendan. Novinar američkoga časopisa People J. D. Podolsky i fotograf Taro Yamasaki u rujnu 1992. objavili su opsežnu reportažu iz Mostara, opisavši neopisivu bol roditelja dviju mostarskih djevojčica, Hrvatice Gordane i Srbina Obrada kojima je to ljeto nepovratno promijenilo živote.
Ožujak je 1993. godine. Jedan od tisuća ubojitih projektila ispaljenih sa srpskih položaja na Mostar pada u naselje Zgoni, nadomak Rudarske ulice, gdje se, zavaravši se kratkotrajnim predahom od detonacija, dječjoj igri bezbrižno prepustio jedanaestogodišnji Bojan Cipra, prognanik u svojemu gradu, dotadanji žitelj istočne mostarske obale i učenik IV. OŠ. Sin Borisa i Zdravke zaustavljen je, naočigled brata mu Zorana, u svojemu odrastanju toga 11. ožujka i nikada nije proslavio svoj 12. rođendan. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u mostarskomu groblju Masline, gdje sada počiva s djedom Augustom i bakom Ernom, potomkom obitelji Danon i uglednom predsjednicom Židovske općine Mostar koja je, noseći Davidovu zvijezdu na odjeći, kao djevojčica preživjela strahote Drugoga svjetskog rata da bi, gotovo pet desetljeća poslije, u novomu vihoru ludila kao baka pokapala svojega unuka.
Svanuo je novi ratni lipanj u Mostaru, ponovno je istočna strana bila tuđa, samo je jedan neprijatelj zamijenio drugoga. Cim je jedno od naselja koje je, u međuvremenu, steklo poseban mučenički i junački status u gradu, kako zbog količine pretrpljenih raketiranja tako i zbog slavne Treće bojne HVO-a
Mostar i podnesenih žrtava u borbama za obranu i oslobađanje grada. Ondje se 8. lipnja 1993., u poslijepodnevnim satima, odmah pokraj igrališta Kovačevac, u dvorištu obiteljske kuće, s tri godine starijom sestrom Mirnom, šest godina mlađim bratom Josipom, rođacima Helenom i Oliverom i još dvoje obiteljskih prijatelja, igrala osmogodišnja Martina Lasta. Dok je pokušavala dohvatiti gumenu lopticu iz kunićnjaka, brisanim je prostorom usijano zrno doletjelo iz smjera Zalika, naselja pod nadzorom muslimanske Armije RBiH. Pogodilo ju je u glavu, ponad sljepoočnice. Malena je pala pred sestru, koja ju je, misleći kako je riječ o igri, okrenula i vidjela oblivenu krvlju, koju je potom godinama, svaki put kada bi zatvorila oči, iznova gledala na svojim rukama.
– Doveli smo djecu iz izbjeglištva iz Njemačke, misleći kako je konačno sigurno… Ovih voćki koje sada zaklanjaju pogled tada nije bilo… – zadrhtala je majci Olgici ruka kojom mi je, stojeći na kobnomu mjestu, pokazala prema bijelim zgradama Zalika da bi, nesvjesno, objema dlanovima hitro pritisnula obraze, tako silovito vraćena u trenutak u kojemu joj je ispred obiteljskoga doma smrtno ranjeno dijete. Martina je iste večeri prebačena u Split, ali spasa nije bilo.
Nezapamćeno velik pokop koji su do cimskoga groblja sv. Ante pratili njezini školski prijatelji, učenici Cimske OŠ s cvjetovima u rukama, dok su uz maleni lijes koračali vojaci Treće bojne, suborci njezina oca Zlatka, predvodio je najomiljeniji među mostarskim franjevcima fra Ljudevit Lasta, Zlatkov brat, Martinin stric. On je, samo nekoliko mjeseci prije, stajao na čelu pogrebne povorke svojega i Zlatkova trećeg brata, raznesenoga srpskom granatom. Jedan od desetaka ratnih ispraćaja uz koje je fra Ljudevit molio, ostajući do kraja sa svojim pukom i njegovim braniteljima.
Tri mjeseca poslije, dok je na snazi bilo dogovoreno primirje zbog izvlačenja ranjenika iz istočnoga dijela grada, 3. rujna 1993. godine, s položaja Armije RBiH, oko 14 je sati ispaljeno desetak minobacačkih mina u smjeru mostarskih Balinovca i Đikovine, gdje su svoju smrtonosnu zadaću izvršile po krovovima, zidovima i dvorištima obiteljskih kuća. Uz ranjenih 20, u smrt je tada poslano šestero civila, među njima i dvanaestogodišnja Lejla Hujdur. Još jedan život, još jedno dijete, još jedan prerani pokop…
Kako već četvrt stoljeća intenzivno istražujem povijesna gibanja u Herceg-Bosni, ostavilo je trag u srcu sve ono iščitano i viđeno, ali se posebno duboko urezalo zabilježeno na videozapisima ulaska hrvatskih vojnih snaga u Uzdol i Križančevo selo nakon tamošnjih pokolja te, osobito mučno, snimka nastala nakon pada muslimanske granate na dječje igralište u Vitezu, gdje je čelična neman rastrgala osmero mališana. Taj mi je zapis usjekao u glavu svaki prolomljeni krik majki dok su im susjedi i vojnici s betona kupili beživotna dječja tijela. Javnosti izvan Mostara manje poznat, sličan se slučaj zbio i u mojemu rodnom gradu.
Dan sunčan, ali prohladan, nedjelja, 23. siječnja 1994. godine. Početak trećega mostarskog ratnog ljetopisa užasa. U jednomu su trenutku, nekoliko minuta prije 14 sati, ugasla četiri dječja života. Grad je bio miran, trajalo je borbeno zatišje, ljudi su izašli iz podruma pročistiti svježim zrakom prašnjave nosnice, obaviti osnovne potrebe, obnoviti namirnice, vodu i druge zalihe. Roditelji su popuštali pred neslomljivim dječjim traženjima za izlazak u dvorišta, upozoravajući kako se moraju držati zaklona visokih zgrada i ostajati u blizini skloništa. Taj bi se sporadični ciklus privida života vrtio u svakomu prekidu razmjene granata. I sam bih tada od rata krao vrijeme za igru. Kao u nekim matematičkim zagradama, u jednadžbi, između brojki koje su bilježile niz potmulih detonacija, uvijek s nepoznanicom na ishodištu gdje su u konačnici mogli biti i minus i plus. Ali, kao i za malenu Sanju s početka ove priče koja je usred zapuštenoga grada posljednji put izišla ubrati poljsko cvijeće, zatišje iz siječnja 1994. bilo je kobno za dvije obitelji koje će tada položiti svoje mališane u četiri lijesa.
Pukla je! Pala je između visokih zgrada, podno najviše gradske zgrade Mostarke, ispred trafostanice na kojoj je bila drvena ploča s košem. Netko se od njih spremao zakucati, izvesti dvokorak, pokazati umijeće šuta… Sijevnulo je iz vedra neba! Minobacač Armije RBiH prekinuo je četiri odrastanja… Na igralištu su ostali nepomično ležati braća Armin i Damir Rizvan te brat i sestra Emil i Emaila Meškić, svi između 10. i 13. godine života. Ranjeni su njihovi vršnjaci Olja Bojanić i Adnan Mušić.
Umirovljeni hrvatski diplomat iz Mostara, ratni dužnosnik u Vladi Herceg-Bosne i član prvoga poratnog Vijeća ministara BiH Ilija Kožulj odlučio je kako u tomu naselju, u dnu i danas najviše gradske zgrade, mora stajati trajni podsjetnik na to da su ti mališani tu živjeli, tu rasli i tu igrom nastojali iznijeti tegobu ratnih dana. Kožulj je, uz suglasnost Gradskoga poglavarstva, angažirao ak. kipara Dalibora Nikolića i samostalno financirao izradbu i postavljanje spomen-ploče, otkrivene prošloga tjedna. Nikolić je tri dječaka i djevojčicu s njima, koš i crvenu loptu u zraku koja je ujedno i Sunce kojemu su se uzdigli, ovjekovječio u keramici, kao najintimnije zrcalo našega osobnog prostora koje će nas tamo podsjećati i na njih i na unutarnje preispitivanje svega onoga što se dogodilo i što sjećanjem njegujemo.
S iznimkom travnja, svibnja i lipnja 1992. godine, nastava u gradu redovito je izvođena, Vlada Herceg-Bosne cijelo je vrijeme nastojala držati živim sve upravne poslove i osnovne životne tijekove, nužne i vojsci i civilima. Djeca su, doduše, u onim školama gdje je nastava bila moguća, školska dvorišta promatrala kroz debele Unicefove najlone koji su zamijenili nekoć prozirna stakla, a u studenomu 1994. život u gradu polagano se prilagođavao jenjavanju intenzivnih sukoba pa su okupljanja postala smjelija i brojnija. Još su i tada s istoka stizali projektili, i dalje su podmukle eksplozije bile znakom za žurno traženje sigurnosti u ratnim skloništima, ali život se, zajedno s gradom, polako obnavljao.
Na crkvenomu se vjeronauku 11. studenoga 1994. u prolazu između katedrale Marije Majke Crkve i župnoga ureda mostarske prvostolnice okupilo pedesetak mališana iz okolnih naselja. Čekali su početak sata, igrali se, glasno smijali, dječaci su zadirkivali djevojčice… Dok su čekali da kazaljka otkuca 16 i dođe vjeroučitelj, nesnosni je udar u sekundi zaustavio vrijeme, razbacao nemoćna tijela, zaglušio uši, prekrio dječja prsa, ruke i noge krhotinama… Pala je u sami katedralni prolaz, dohvatila desetero mališana, na mjestu ubila jednu djevojčicu, da bi još jedna, i ona kao anđeo lijepa, zatvorila svoje oči tri sata poslije, na operativnomu stolu mostarske Ratne bolnice na Bijelomu brijegu. Izdahnule su toga dana, pokošene krhotinama teškoga smrtonosca, četrnaestogodišnje Antonija Sesar i Danijela Vidović.
Ni to nije bila ratna pogibija, i to je bilo okrutno ubojstvo djece. Ubojstvo dviju djevojčica koje su, sa svojim vršnjacima, čekale početak crkvenoga vjeronauka. Granata je ispaljena sa srpskih položaja, kao odmazda za netom pretrpljene vojne gubitke na bojišnici istočno od Mostara, u srazu Armije RBiH i snaga Hercegovačkoga korpusa. Srbi su tada ispalili više topničkih granata na naselja po istočnomu dijelu grada, okrenuvši potom cijevi i prema zapadnoj obali, prema katedrali.
Smrt Antonije i Danijele smrznula je grad, podsjetila svakoga roditelja kako zatišje nije mir i kako smrt još uvijek u zasjedi čeka, čučeći ponad gradskih krovova. Unatoč ratnomu stanju, nepregledna povorka ljudi toga je pretposljednjeg mjeseca zalazeće treće godine rata u Mostaru ispratila još dva bijela lijesa do Maslina. Biskup Ratko Perić na pokopu je kazao: ”Ostale su vaše vjeronaučne bilježnice pokraj lokve vaše krvi, probijene gelerima i natopljene vašom krvlju. Neprijatelj Božjega imena i ljudskog dostojanstva, golijatski naoružan do zuba, bez ikakve ljudske pameti, čovjekoubojica i lažac od početka, pošao je protiv vas dviju i protiv pedesetak vaših vršnjaka i vršnjakinja, učenika i učenica 7. i 8. razreda, i to s teškim topovima i tenkovima, minobacačima i granatama, da vas pobije. (…) Moralno raspamećeni zlikovci ne razlikuju curicu na vjeronauku od bunkera i rovova.”
I, zaista, zločinci ne razlikuju maskirnu od civilne odore, vojnika od civila, neprijatelja u boju od razoružanoga zarobljenika, muškarca od žene, čovjeka s puškom od djeteta s potpunom nevinošću u duši i očima. Nitko nikada ni za jednu od dječjih smrti iz ovoga teksta nije odgovarao! Ali ovi mališani ne smiju biti zaboravljeni jer njihove su oči nosile iskru života koju im je oteo zločinac koji je pritisnuo okidač, spustio minu u minobacačku cijev ili ispalio granatu iz topa usmjerenog prema stambenim naseljima. Premda ih nikada nisam susreo, ispod svojih spuštenih kapaka godinama već jasno razaznajem upečatljive oči četverogodišnje Mladenke Zadro iz Grabovice i desetogodišnjega Stjepana Zelića s Uzdola, premalenih ratnih mučenika. Vidim oči ovdje pobrojenih i još na stotine u ratu ubijenih djevojčica i dječaka. Oni i dalje, tamo negdje, s onu stranu naše stvarnosti, nose tu iskru života i plemenitosti i zato im želim ostaviti trag o postojanju, ”trag u beskraju”, znamen čovječnosti u vremenu kojim su kanili ovladati neljudi.