Ako je grijeh, kao što propituju neki (hrvatski) katolici, biti žalostan zbog toga što papa Franjo (još!) ne priznaje svetost Bl. Stepinca, onda su – nedvojbeno! – mnogi Hrvati žalosni. A ako je to uistinu grijeh, onda su mnogi i – grješni. No, kardinal Amato nam je na Stepinčevo 2014. navijestio kako bi kanonizacija mogla biti svršena do 2015. I?!
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Ovogodišnje Stepinčevo pada zapravo na jednu (potencijalnu) obljetnicu. Naime, čestitajući u svibnju 2023. Blaženiku 125. rođendan, biskup Ratko Perić podsjetio je kako su u svetostoličkom procesu nadbiskupa Alojzija Stepinca dokazane i bogooblične i stožerne krjeposti kao i mučeništvo, što je bilo dostatno za beatifikaciju, a za kanonizaciju dogodilo se i čudo koje je jednodušno potvrđeno 21. ožujka 2013. na Liječničkom vijeću Kongregacije za proglašenje svetih. Prefekt Kongregacije kardinal Angelo Amato kao predvoditelj misnog slavlja u hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu na Stepinčevo 10. veljače 2014. radosno je najavio – podsjetio je biskup Ratko – da bi Blaženikova kanonizacija mogla biti do svršetka 2015. Dodao je i kako bi se „bijelom dimu“ iz Vatikana hrvatski katolički puk mogao s pravom nadati budući da je spomenuto potvrđeno i na Kongresu konzultora teologa iste kongregacije 3. lipnja 2014.
Nejasne točke?
A, evo, deset godina poslije i dalje je aktualan „slučaj Stepinac“. Slijedom čega se još jedanput vraćamo na Stepinčevo od prije dvije godine. U emisiji Hrvatskog katoličkog radija Halo, velečasni?, na pitanja slušatelja odgovarao je vlč. Damir Ocvirk, župnik župe Sv. Josipa na Trešnjevci, koju je 20. lipnja 1937. osnovao Bl. Alojzije Stepinac, a u čijem se oltaru sada nalaze blaženikove moći. Jedno od pitanja bilo je i: „Je li grijeh što me žalosti Papa koji još uvijek ne priznaje svetost Bl. Alojzija Stepinca?“ Župnik je odgovorio kako nije grijeh to što nas žalosti neka odluka Crkve, ali i kako je pitanje razumijemo li dovoljno dobro tu odluku. Dodao je uz to i kako ne bi kazao da papa Franjo ne priznaje svetost Bl. Alojzija jer je nekoliko puta govorio o njegovoj svetosti.
Mislio je pritom vlč. Damir na izjavu Rimskog biskupa iz svibnja 2019.: „Stepinac je čovjek pun vrlina, zato ga je Crkva proglasila blaženim. Može mu se moliti jer je blažen, ali u jednom trenutku, u procesu kanonizacije, pojavile su se nejasne točke, povijesne točke, a ja, koji moram potpisati kanonizaciju pod svojom odgovornošću, molio sam se, razmišljao i shvatio da trebam tražiti pomoć Irineja, velikog patrijarha.“ Kazao je to papa Franjo na povratku iz Sjeverne Makedonije.
Čime nas je vratio nekoliko godina unatrag kada je dopustio osnivanje zajedničke srpsko-pravoslavne i hrvatsko-katoličke komisije sa zadatkom znanstveno pročitati dokumentaciju koja se odnosi na Stepinčevo djelovanje. Ta je Komisija djelovala od polovice srpnja 2016. do polovice 2017. Rezultat je, u biti, bio očekivan: katolička je strana ostala na svome stajalištu već dokazane Stepinčeve svetosti i u katoličkom svijetu i u odnosu na pravoslavlje, a pravoslavna je strana to i dalje nijekala. Zašto očekivan?! Onoga trenutka kada je Franjo za ključnog svjedoka (beogradskog) Tužiteljstva označio „velikog“, a zapravo u najmanju ruku kontroverznog, patrijarha, bilo je jasno kako je tamo daleko Bl. Alojzije (još) uvijek samo „ustaški vikar“.
Grješni smo
Pa ako je grijeh biti žalostan zbog toga što Irinejev poklonik (još!) ne priznaje svetost Bl. Stepinca, onda su – nedvojbeno! – mnogi Hrvati žalosni. A ako je to uistinu grijeh, onda su mnogi i – grješni.
No, i među njima prevladavaju oni kojima je jasno kako je taj argentinski isusovac odlučio posegnuti za (mješovitom) Komisijom pod predsjedanjem Svete Stolice u nadi da se otvore vrata prema pravoslavnom svijetu, poglavito Beogradu i Moskvi. Radi, dakako, što boljih ekumenskih odnosa. Pri čemu se ne zaboravlja Papina (stara) želja posjetiti Srbiju. A ta je, i inače prilično delikatna, tema aktualizirana nakon što je Sveti Otac, lani u prosincu, imenovao 21 novog kardinala, među kojima i Lászla Németa. Vijest kako Beograd postaje „sedes cardinalis“ snažno je odjeknula u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, pa i šire… I, jasno, iznova se propitivalo plaća li aktualni Petrov nasljednik previsoku cijenu svojoj agendi po kojoj mu je prevažan dijalog s pravoslavnim svijetom i posjet Beogradu, sjedištu srpskog pravoslavlja. A cijena je – gotovo je uvriježeno mišljenje – žrtvovanje dovršetka Blaženikove kanonizacije.
Odmah nakon ove vijesti iz Vatikana nerijetki izvori bliski Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, doduše pod uvjetom anonimnosti, prognozirali su da Németsasvim sigurno neće učiniti ništa kako bi se sučelio s nastojanjima Srpske Pravoslavne Crkve da spriječi proglašenje kardinala Stepinca svetim. Za pravo im je vrlo brzo dao istom kreirani kardinal.
„…Mogu reći i to: bio sam u komisiji koju je želio papa Franjo i na sastanku te komisije, koja je imala za predmet upravo razmatranje života i djelovanja Bl. Alojzija Stepinca, nikad nije došao nijedan znanstveno valjani dokument koji bi osporio kanonizaciju Bl. Alojzija Stepinca“, svjedočio je kardinal Bozanić povodom 25. obljetnice beatifikacije našeg Blaženika
„…Mi smo kolateralno povezani s tom situacijom, ali gospodin Blaženi nadbiskup Stepinac nije radio nikad u Srbiji. Mi katolici u Srbiji s time nemamo ništa. Za mene je u tom pitanju najvažniji stav Pape. Svi razlozi koji se navode u Srbiji i Hrvatskoj imaju dio istine, manje ili više istine. Meni je važno da naša Katolička Crkva u Srbiji može slobodno živjeti ovdje, a ne u sjeni nekih povijesnih problema koji nisu toliko važni za nas. Ja sam Mađar, 75% katolika u Srbiji su Mađari“, kazao je kard. Nemet praktički odmah nakon imenovanja kardinalom, u emisiji Uranak koju vodi pouzdanica Vučićeva, osvjedočeno kroatofobnoga, režima Jovana Joksimović. Što je, u stanovitoj, nemaloj mjeri, poruka.
Papa je svetac, kardinal je Mađar
Njegova teza kako mađarski katolici nemaju ništa sa „slučajem kanonizacije“, u izravnoj je pak koliziji s univerzalnim karakterom Katoličke Crkve. Po toj logici, kako je to primijećeno odmah nakon što je beogradski nadbiskup govorio u Uranku, Hrvati u Hrvatskoj (i BiH) nemaju nikakve veze sa, primjerice, Svetim Antunom jer je bio Portugalac. Poslije čega je naprosto nužno podsjetiti na riječi Ivana Pavla II. na općoj audijenciji na rimskom Trgu Sv. Petra nakon obreda proglašenja blaženim: „Lik Bl. Alojzija Stepinca predstavlja svima polazišnu točku na koju se treba ugledati i iz koje treba crpsti nadahnuće i oslonac. Njegovom beatifikacijom pred nama se, na stoljetnoj pozadini, razotkrila borba između evanđelja i protu-evanđelja koja se proteže kroz povijest.“ Potaknuo je tada Sveti Otac, koji je – ta je slika uistinu neizbrisiva – molio na Blaženikovu grobu tijekom trodnevnoga posjeta Hrvatskoj u listopadu 1998. A taj je Papa danas svetac, baš kao i što je kardinal Német, po vlastitu priznanju, (samo) Mađar.
Dvojbena je, također, (lakonska) konstatacija beogradskog nadbiskupa kako „…svi razlozi koji se navode u Srbiji i Hrvatskoj imaju dio istine“. Naime, prije dvije godine, povodom 25. obljetnice beatifikacije Bl. Alojzija Stepinca, umirovljeni zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić svjedočio je za HKR:„…Mogu reći i to: bio sam u komisiji koju je želio papa Franjo i na sastanku te komisije, koja je imala za predmet upravo razmatranje života i djelovanja Bl. Alojzija Stepinca, nikad nije došao nijedan znanstveno valjani dokument koji bi osporio kanonizaciju Bl. Alojzija Stepinca. Mogu reći da se to nije nikad prezentiralo. A mi smo u vremenu iščekivanja. Znamo da će u Božjem vremenu doći i do kanonizacije.“
Nasljedovati vjeru i odanost
U tome iščekivanju trebamo, uz ino, vidjeti – pa i dok smo žalosni što Papa još uvijek ne priznaje svetost Bl. Stepinca – nasljedujemo li stvarno život našega Blaženika. Jer nasljedovati svetce znači nasljedovati i njihovu vjeru i odanost. A to nije – i ne treba biti! – lako. Govoreći na početku Svete godine za Glas Koncila, zagrebački nadbiskup metropolita Dražen Kutleša upozorio je kako ne možemo reći da nasljedujemo Stepinca, a (pritom) ne nasljedovati njegovu hrabrost izricanja evanđeoske istine. Posvijestio je uz to i kako se ne može kazati da je Blaženik živio i djelovao u vremenima koja su mnogo lakša od našega (dapače!), pa se ipak usudio govoriti tako da se ne želi nikomu svidjeti doli Bogu. „Ne mole se vjernici Bl. Alojziju Stepincu zato što žele skriti istinu, nego zato što ju žele čuti i podijeliti s drugima. Jubilej je sveto vrijeme koje nas poziva, ne samo citirati što je Stepinac kazao, nego i više govoriti kao što je on govorio“, potaknuo je nadbiskup Kutleša.
I neka nas (onda) istina vodi, ne samo kroz ove dane uoči i na Stepinčevo, kada se na osobit način utječemo našem budućem svetcu, nego – uvijek. Uzora (na nebu) imamo!