- dio
Amnezija je vrlo zanimljiv fenomen i to ne samo s medicinskog, nego i društveno-sociološkog stanovišta, pogotovu kad ima kolektivni učinak i to na jednu cijelu (ili gotovo cijelu) manjinu, kao što je kod nas u Hrvatskoj slučaj s našim sugrađanima srpske nacionalnosti…
Doktori kažu kako postoje dvije vrste amnezije: opća i djelomična. Mislim (mada nisam stručnjak) da u okviru te djelomične postoji još jedna podvrsta: selektivna amnezija koja je (po meni) još zanimljivija. Ona oduzima sposobnost da se u sjećanje prizove a potom shvati i prihvati sasvim određene, konkretne vrste nepoželjnih događaja koji su se zacijelo odigrali ali ostaju duboko zakopani u “zaboravu”, dok u isto vrijeme središnji živčani sustav i mozak registriraju i zadržavaju u memoriji isključivo ono što je poželjno, politički probitačno i prihvatljivo. Postoje i teži slučajevi selektivne amnezije kod kojih se “zaboravljaju” čitava i to sasvim određena razdoblja, dok se na drugoj strani jako dobro pamte neka druga, pa čak i ono što se nikad nije dogodilo.
Onima koji pate od takve vrste “amnezije” iz memorije je potpuno “izbrisano” sve što se u Hrvatskoj događalo od 28. veljače 1989. godine (i prvog srpskog mitinga u Kninu), preko onoga što se zbivalo od 17. kolovoza 1990. godine nadalje vezano za “balvanijadu” i velikosrpsku agresiju, pa sve do 4. kolovoza 1995. (u 5 sati ujutro), kad je Hrvatska konačno radi svoga opstanka i preživljavanja bila primorana pristupiti legitimnom oslobađanju međunarodno priznatog i od srpskih zločinaca i terorista okupiranog državnog teritorija.
Pa, kad je već tako, red je sve naše “zaboravne” sugrađane srpske nacionalnosti (dakako, i one koji su još uvijek u “egzilu” a podrijetlom su iz Lijepe naše), te pogotovu njihove političke predstavnike (pa i sve druge s istim sindromom selektivne “amnezije” koje god vjere i nacije bili), kratko podsjetiti na neke podatke i činjenice, neće li im to pomoći da konačno izađu iz ovog teškog stanja u kojem se nalaze zadnjih 25-30 godina (kako to ne bi prešlo u trajni i neizlječivi poremećaj i prenijelo se – ne daj Bože – na njihove potomke).
Neke bitne činjenice koje se rijetko spominju ili grubo zanemaruju
Prije svega treba imati u vidu da se protiv Hrvatske (već tijekom 1989/90. godine) pobunila izrazita manjina njezinih građana, Srba (prema svim podacima gotovo polovica ih je ostala živjeti na slobodnom području, s tim što treba uzeti u obzir da ni u krajevima samoproglašene “SAO Krajine” nisu svi bili uključeni u pobunu), ali to im nije smetalo da nasiljem, zločinima, razaranjima, masovnim ubijanjima, paljevinom, pljačkom, silovanjima i progonima svih onih koji nisu srpske nacionalnosti (a sve uz prljavu propagandu koju su istodobno širili o vlastitoj “ugroženosti”) pokušaju uspostaviti svoju etnički čistu paradržavu – uz aktivnu potporu Beograda i Srbije.
Tijekom 1990/91.godine, na području samoproglašene i nelegalne tvorevine (koju su nazvali “SAO Krajina” – kasnije “Srpska Republika Krajina”) nije bilo više od 300 tisuća Srba, dakle, oko 6% od ukupnog stanovništva Republike Hrvatske (kasnije se tijekom rata taj broj smanjio za oko 100 tisuća, jer su se “krajišnici” polako osipali – odlazeći u Srbiju, “Republiku Srpsku” ili inozemstvo). Unatoč toj činjenici, oni su pokušali zauzeti više od 1/3 područja države, ne vodeći računa o interesima i pravima preostalih 94% građana, pa ni o tomu da većina Srba u Hrvatskoj ipak nije pristala uz taj koncept “rješavanja srpskog nacionalnog pitanja” i nije sudjelovala u ratu i zločinima.
U razdoblju od 17. kolovoza 1990. godine do 4. kolovoza 1995. godine, teroristi su na okupiranim područjima provodili svoju samovolju i etnički čistili taj prostor (pobili su 16.000 građana, uglavnom Hrvata – od toga više od 1.000 u “zaštićenim” – UNPA zonama koje su bile pod njihovom kontrolom, protjerali više od pola milijuna civila, uzrokovali goleme patnje civilnog stanovništva – uz desetke tisuća ranjenih i traumatiziranih – nanijeli Hrvatskoj ogromne ekonomske štete razaranjem gradova i sela, civilnih i gospodarskih objekata, škola, bolnica, crkava, kulturno-povijesnih spomenika i infrastrukture), te uništili, spalili i opljačkali sve što su mogli. Imali su nakanu iskorijeniti domicilno ne-srpsko stanovništvo i na najvećem dijelu Hrvatske uspostaviti etnički čistu srpsku tvorevinu koja je u konačnici s okupiranim dijelovima BiH trebala ući u sastav buduće “Velike Srbije”. Bio je to zločinački plan kojega su “krajinski” Srbi provodili po nalogu i uz pomoć Srbije i “JNA” strategijom spaljene zemlje, metodama etničkog čišćenja i genocida, vođeni svojom marionetskom klikom (Milan Martić, Milan Babić, Jovan Rašković, Goran Hadžić, Veljko Džakula, Borislav Mikelić i drugi), a od 1992. godine i u suradnji sa Srbima u Bosni i Hercegovini.
Unatoč nespornim činjenicama da tzv. SAO Krajina nije imala povijesnog, etničkog, političkog, tradicijskog, društveno-ekonomskog ili bilo kakvog drugog opravdanja, te da je pokušaj njezine uspostave bio protivan svim međunarodnim zakonima, normama i uzusima, pa i samoj logici – jer taj je projekt drastično kršio temeljna prava i slobode ogromne većine građana koji su živjeli na području Republike Hrvatske – ova se fantomska i nikad priznata tvorevina i danas u krugovima srpske intelektualne, političke i crkvene elite uglavnom opravdava i promatra kao “legitimno” pravo srpskog naroda.
Podsjetimo još jednom: sami srpski izvori (dokumenta iz arhiva političkih i državnih institucija Srbije, “JNA”, “Vrhovnog saveta odbrane” kao i oni iz fundusa same “SAO Krajine”, njihove paravojske zvane “Srpska Vojska Krajine”, zapisnici sa suđenja ratnim zločincima, video zapisi i brojna svjedočenja samih aktera agresije – počevši od izjava za medije do knjiga što su ih pisali istaknuti političari, vojni dužnosnici, oficiri itd.) nepogrešivo dokazuju što i kako se dogodilo na području SFRJ u posljednjem desetljeću XX stoljeća i oko toga nema nikakvih dilema i nejasnoća.
Hrvatskoj, hrvatskom narodu i građanima, 1991. godine je (slikovito rečeno) izrečena smrtna presuda, jer uspostava srpske paradržavne tvorevine u onom prvotnom obliku (sa zapadnom granicom koja bi se protezala linijom sjever-jug od Virovitice preko Karlovca i Ogulina do Karlobaga) dovodila je de facto do njezina nestanka, što je bilo u cijelosti u skladu s poznatim velikosrpskim programima, pa i onim što ga je lipnja 1941. godine izradio četnički ideolog Stevan Moljević (pod nazivom “Homogena Srbija”).
Za Hrvate i sve druge građane koji su smatrali Republiku Hrvatsku svojom domovinom, rat nije bio pitanje izbora, nego nužnost i neminovnost s kojom su se susreli u obrani svoga prava na opstanak i preživljavanje. U tom nametnutom, pravednom i oslobodilačkom ratu, pored Hrvata sudjelovali su i pripadnici svih manjina koje su živjele na njezinu prostoru (Srbi, Albanci, Mađari, Muslimani, Slovaci, Ukrajinci, Česi, Nijemci, Austrijanci, Slovenci, Talijani, Židovi, Romi itd.), ali isto tako i dragovoljci iz Mađarske, Irske, Francuske, Njemačke, Australije, Kanade, Velike Britanije, Škotske, Španjolske, Poljske, Danske, Finske, Čilea, Slovenije i mnogih drugih zemalja koji su vođeni idealima pravednosti dali svoj obol oslobođenju i uspostavi moderne, demokratske i samostalne Republike Hrvatske.
Podaci govore kako je tijekom trajanja rata (1991-1995.) u hrvatskim vojnim i policijskim postrojbama sudjelovalo 25-30% onih koji nisu bili po nacionalnosti Hrvati. Hrvatsku je branilo i između 9 i 18 tisuća Srba i to također rječito govori o karakteru obrambenog rata i u potpunosti negira nebuloze o “nedemokratskoj” naravi vlasti koju su građani izabrali 1990. godine, a i optužbe za “etničko čišćenje” što ga je Republika Hrvatska tobože počinila oslobađajući svoj okupirani teritorij.
Da je samostalna hrvatska država bila isključivo izraz volje njezinih građana, dokazuju i podaci vezano za općenarodni referendum o samostalnosti koji je proveden 19. svibnja 1991. godine:
“Za pitanje na plavom listiću, o suverenosti i samostalnosti Hrvatske, glasovalo je ukupno 3.051.881 glasača ili 83.56 posto od ukupnog broja registriranih glasača. ‘Za’ je glasovalo 2.845.521 glasača ili 93,24 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 126.630 glasača ili 4,15 posto glasača koji su pristupili referendumu. Nevažećih plavih listića bilo je 1,18 posto od broja izašlih glasača.
Za pitanje na crvenom listiću, o ostanku Hrvatske u jedinstvenoj saveznoj državi, ukupno je glasovalo 3.051.881 glasača ili 83,56 od ukupnog broja registriranih glasača. ‘Za’ je glasovalo 164.267 glasača ili 5,38 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 2.813.085 glasača ili 92,18 posto izašlih. Nevažećih crvenih listića bilo je 2,07 posto.
Na osnovi neposredno iskazane volje građana na referendumu, a nakon neuspjeha daljnjih pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Ishod referenduma bio je polazište donošenja i Odluke o raskidu državno-pravne sveze sa ostalim republikama i pokrajinama SFRJ koju je Hrvatski sabor usvojio 8. listopada iste godine, čime je Republika Hrvatska i formalno-pravno postala samostalna i suverena država.”
Kad na referendum izađe 83,56% građana i njih se 93, 24% izjasni za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku, onda je neumjesno postavljati bilo kakvo pitanje legitimiteta odluke i opravdanosti njezina provođenja – mada to neki i danas pokušavaju.
Ovdje je riječ o slobodno izraženoj volji 78% punoljetnih građana (s pravom glasa) i to je samo još jedna potvrda kako je osamostaljenje Hrvatske bilo izraz težnji građana i hrvatskog naroda. Ni prije ne poslije toga, nigdje u državama nastalim raspadom SFRJ referendum s takvom izlaznošću i s tako plebiscitarnom odlukom nije proveden, što Hrvatskoj i hrvatskome narodu služi na čast i dokazuje kako je od samoga utemeljenja bila građena na demokratskoj tradiciji slobodnog svijeta.
Nabrajanje i ponavljanje ovih argumenata i činjenica ponekad može izgledati zamorno i jednolično, ali nema drugoga puta ako se želi obraniti istinu. Jednu jedinu i pravu istinu koja se i danas od mnogih pokušava relativizirati pa čak i u cijelosti izokrenuti, ne rijetko i na jedan smišljen i perfidan način i s unaprijed postavljenim konkretnim političkim i propagandnim ciljevima koji stoje iza toga, dužni smo zastupati svi mi kojima je stalo do budućnosti zemlje u kojoj živimo.
Kako i kad je počelo – je li “za sve kriv HDZ” kojega tada nije bilo?
Jedna od uvriježenih teza koju mnogi manipulatori činjenicama i krivotvoritelji prošlosti ponavljaju uporno i dosljedno već gotovo tri desetljeća, jeste ona po kojoj je “sve počelo s HDZ-om”, odnosno, da su dr. Franjo Tuđman i HDZ bili uzrokom krize, sukoba i na kraju rata do kojega je došlo, dok je “srpska pobuna” bila samo odgovor “ugroženih” na “ekstremno ponašanje ove stranke”, odnosno nove hrvatske vlasti.
Pa podsjetimo onda na neke nepobitne činjenice.
HDZ je utemeljen 17. lipnja 1989. godine, kad je Osnivačka skupština ove stranke održana na Jarunu, u barakama NK Borac, budući da je njezino održavanje prethodno zabranjeno u zagrebačkom hotelu ‘Panorama’.
HDZ i dr. Franjo Tuđman dolaze na “vlast” (i to u sasvim kontroliranim uvjetima tadašnjeg komunističkog sustava – s iznimkom da su sami izbori bili višestranački) tek 6. svibnja 1990. godine, što znači da do tada čak ni teoretski (a kamo li praktično) nisu niti mogu biti odgovorni za ono što se događalo na javnoj, političkoj i društvenoj sceni.
Ništa nije “počelo” s HDZ-om, nego je sve unaprijed (od krize i njezine eskalacije preko provokacija i izazivanja incidenata do oružanih sukoba i rata) pomno vođeno i planirano u Beogradu, pri čemu je dio pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj i BiH u tim općim planovima stvaranja “Velike Srbije” bio gurnut u rat protiv vlastitih republika i susjeda s kojima je do tada dijelio životni prostor.
Ako već tražimo trenutak u kojemu je “sve počelo” (kako se to obično kaže), onda ne možemo nikako zaobići 28. veljače 1989. godine i veliki srpski miting u Kninu (tvornica TVIK) koji je bio početak projekta “izvoza” tzv. antibirokratske revolucije na prostore preko Drine i pokušaj da se Hrvatsku destabilizira i natjera ju se na prihvaćanje “restauracije” Jugoslavije po mjeri Beograda, SANU i Slobodana Miloševića.
Ovaj se miting u Kninu događa gotovo četiri mjeseca prije utemeljenja HDZ-a, čitavu godinu prije izlaska ove stranke na političku i javnu scenu i 14 mjeseci prije prvih višestranačkih izbora na kojima ova stranka i njezin predsjednik (uvjerljivo) pobjeđuju voljom hrvatskoga naroda i građana, tako da su sve kasnije tvrdnje kako je “sve počelo s Tuđmanom i HDZ-om” potpuno promašene i smiješne.
Zadaća “krajiških” Srba je bila stvaranje kriznih žarišta i dizanje “pobune”, nakon čega bi uz pomoć “JNA” i svojih sunarodnjaka iz drugih područja SFRJ uspostavili “zapadnu granicu Srbije” na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag i to je potpuno razvidno kako iz njihovih planova tako i iz slijeda događanja na terenu.
Konačno, “ujedinjenje” okupiranih područja BiH i Hrvatske koja bi se nakon toga kao jedinstveni teritorij “zapadne Srbije” priključila “matici” Srbiji bili su zajednički projekt ne samo političkih vodstava “Republike Srpske Krajine” i “Republike Srpske”, nego i službene Srbije (o čemu je tamo postojao visok stupanj konsenzusa političke i intelektualne elite i Srpske pravoslavne crkve), ali uslijed kasnijih pritisaka međunarodne zajednice i sankcija prema Miloševiću i tadašnjoj “SRJ”, kao i nepotpunog ostvarivanja ratnih osvajačkih ciljeva, projekt nije dočekao svoju realizaciju.
Gotovo je nevjerojatno s koliko se upornosti i drskosti danas izokreće i krivotvori istina o tom dijelu naše recentne prošlosti, unatoč svim činjenicama, argumentima i nepobitnim dokazima – i to prije svega onima koji potječu iz primarnih i autentičnih srpskih izvora (dokumenata, video zapisa itd.).
“Ugroženost” Srba u Hrvatskoj i to upravo tamo gdje su predstavljali relativnu, natpolovičnu ili apsolutnu većinu u odnosu na ukupno pučanstvo – u krajevima u kojima je od 1945. godine nadalje kompletna lokalna vlast bila u njihovim rukama – poslužila je kao alibi za pokretanje krvavog rata u kojemu se sredstva nisu birala. “Ugroženi” hrvatski građani srpske nacionalnosti su pokazali zavidan stupanj agresivnosti, drskosti i bahatosti i nastojali su svim sredstvima spriječiti uspostavu samostalne Republike Hrvatske koja je bila legitimna težnja ogromne većine građana. Njihovo ukupno ponašanje tijekom cijele krize i rata u Hrvatskoj (1989-1995,) dokazuje kako njihov cilj nije bio dogovor, nego plansko stvaranje kriznih žarišta i izazivanje rata, uz istodobno arogantno odbijanje svih ponuđenih mirovnih inicijativa i sporazuma (bilo da su predlagani od Republike Hrvatske ili međunarodnih institucija – pa čak i tijela UN-a kao najvišeg autoriteta).
Laž je da su Srbi bili “izbačeni” iz prvog hrvatskog Ustava 1990.?
Kao jedan od razloga za srpsku pobunu u Hrvatskoj, ne rijetko se spominje lažna teza o tomu kako su pripadnici ove nacionalne manjine bili “izbačeni” iz Ustava.
Neutemeljenost ove tvrdnje vrlo je lako dokazati jednostavnim citiranjem preambule “spornog” Ustava (od 22. prosinca 1990.), gdje se među ostalim kaže:
“Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te od opće prihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskoga naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i na udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.
Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”
(Vidi: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_12_56_1092.html; I. IZVORIŠNE OSNOVE; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.6.2019.)
Iza svega se ustvari krije trajna težnja jednog dijela Srba da i izvan svoga matičnog prostora (Srbije) ostvare pravo na konstitutivnost, a što bi ekskluzivno pripadalo samo njima (dok reciprocitet kad su u pitanju primjerice Hrvati u Srbiji ili Vojvodini ne dolazi u obzir!?). Ovakvo shvaćanje posebnih “prava” rezerviranih samo za Srbe, uzrokom je brojnih i teških nesporazuma u ovom dijelu Europe u posljednjih stotinu godina, a iza svega je sasvim jasno i nedvojbeno kriju velikosrpske teritorijalne aspiracije.
Mogli bismo ukratko rezimirati ovaj dio:
Navodna “pobuna” Srba u Hrvatskoj bila je instruirana izravno iz Beograda i u cijelosti je bila sastavnicom jednog mnogo šireg plana – stvaranja etnički čiste “Velike Srbije”. Ona ni u kojem slučaju nije niti je mogla biti izazvana djelovanjem HDZ-a ili bilo koje stranke (jer ih početkom 89-e godine u Hrvatskoj nije bilo), a činjenica je također kako Hrvati i građani tadašnje SR Hrvatske ničim nisu doprinijeli razvoju krize i poremećaju međunacionalnih odnosa. Naprotiv, cijela je Hrvatska od 28. veljače 1989. godine bila terorizirana od strane ekstremnog dijela srpske manjine koja je po nalozima Beograda i uz pomoć Srbije nastojala provesti projekt “izvoza” tzv. antibirokratske revolucije, pri čemu je trebalo onemogućiti višestranačje i uspostavu vlasti u Hrvatskoj, a nju samu podrediti interesima i potrebama velikosrpske kamarile čiji je konačni plan bila “Velika Srbija”. Uostalom, ta je strategija bila globalno definirana već u ljeto 1986. godine u velikosrpskom programu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), “Memorandumu” koji je bio (kako je to govorio tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Srbije, Ivan Stambolić) “ratni manifest za srpske komesare”, a SANU “ratni štab u kome se krojila ‘Velika Srbija'”.
-nastavlja se
Autor / Zlatko Pinter
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**