DIO II: MAJKA SVIH HRVATSKIH BITAKA VRO OLUJA RAZBILA JE ZLOČINAČKU SRPSKU TVOREVINU U SAMO 72 SATA I NATJERALA TERORISTE U BEZGLAVI BIJEG

dio II.

 Piše: Zlatko Pinter

Srpski teroristi iz „krajine“ i njihovi beogradski mentori i suborci (a i današnji službeni politički predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj) preko noći su „zaboravili“ kakva su sve zlodjela počinili Srbi tijekom višegodišnje okupacije, kao i desetke mirovnih sporazuma što su ih arogantno odbijali rugajući se ne samo Hrvatskoj nego i međunarodnim institucijama i cijelom demokratskom svijetu. Nisu se obazirali ni na obvezujuće rezolucije Vijeća sigurnosti i odluke Opće skupštine UN-a, od kojih niti jedna jedina nije išla u njihovu korist. Sve međunarodne institucije – od EZ-a, preko Vijeća Europe do OSS-a i UN-a već su od jeseni 1991. godine nadalje jasno označili Srbiju, Crnu Goru i “JNA” kao agresore i bezuvjetno priznavali teritorijalni integritet i suverenitet Republike Hrvatske, na što se oni koji su krenuli u rat metodama spaljene zemlje i pokušali istrebljenje hrvatskoga naroda s ciljem stvaranja “Velike Srbije” nisu obazirali.

Od 28. veljače 1989. godine Hrvatska je trpjela otrovne izljeve šovinizma koji su se očitovali na javnoj sceni (srpskim mitinzima na kojima se širila mržnja i pozivalo na obračun s hrvatskim narodom). Uslijedilo je naoružavanje Srba u ruralnim područjima uz napade na civile, policijske postaje, novinare, blokadu sela s hrvatskom većinom, te potom opkoljavanje gradova, a od ljeta 1991. godine započeli su i nesmiljeni napadi s brutalnim razaranjima gradova i sela, pokoljima i progonima civila.

Čak i poslije međunarodnog priznanja Republike Hrvatske u zimu 1991/92. godine i potom  prijama u UN (22. svibnja 1992, godine), naša je zemlja kao punopravna članica UN-a trpjela samovolju i terorizam koji su narušavali njezine vitalne životne funkcije (među ostalim sprječavanje protoka roba i ljudi i ugrožavanje pravne, osobne i imovinske sigurnosti građana uz teško kršenje ljudskih prava i sloboda protivno svim odredbama međunarodnog prava i samoga hrvatskoga Ustava).

Bio je to klasični oblik terorizma, u što nema nikakve sumnje, jer takvi se akti svugdje u svijetu nazivaju terorizmom.

 Bahatost i isključivost Martića, Babića i družine (koji su vjerovali da će Srbija uz potporu Rusije u odsudnom trenutku stati iza njih), išla je do te mjere da su neposredno prije Oluje kao moguću platformu za pregovore s hrvatskom stranom  glatko odbili i izvrgnuli ruglu čak i tzv. plan Z – 4, kojega su mnogi s pravom zvali „luđačkom košuljom“ za Hrvatsku.

Sve do 4. kolovoza 1995. godine, srpski su teroristi i zločinci dosljedno i uporno provodili svoj samoubilački projekt „saoizacije“ nastojeći objediniti okupirane prostore u jednu cjelinu i potom ih s osvojenim područjima u Bosni i Hercegovini pripojiti Srbiji.

U mjesecima prije Oluje (pogotovu poslije iznošenja u javnost famoznog plana Z-4 .), u „krajinu“ hodočaste persone s najvećim utjecajem u dijelu ekstremne populacije prekodrinskih Srba (od patrijarha Pavla preko četničkog vojvode Vojislava Šešelja, njegovog sekretara i osobnog čuvara Aleksandra Vučića, Biljane Plavšić, do zapovjednika “VRS” Ratka Mladića i drugih), s ciljem ohrabrenja „republike srpske krajine“ na njezinu putu ka „samostalnosti“ i odvraćanja tamošnjeg “krajinskog” vodstva od bilo kakvog eventualnog kompromisa s „ustaškim vlastima“ u Zagrebu i „poglavnikom“ Tuđmanom.

Zapaljive riječi koje gosti koriste u svojim nastupima u Kninu, Glini, Petrinji, Obrovcu i drugim mjestima i klicanje publike koja ih toplo i srdačno dočekuje, svjedoče o nepomirljivom stavu srpskih “krajišnika” da se svaki mogući dijalog s predstavnicima hrvatskih vlasti unaprijed odbaci i ustraje na ostvarenju velikosrpskog cilja. Na svaku mirovnu inicijativu iz međunarodnih krugova ili Zagreba odgovara se drsko i podrugljivo, krajinski čelnici se još čvršće povezuju s Radovanom Karadžićem, donose akte o „ujedinjenju“ okupiranih područja Hrvatske i BiH i redovito odlaze u Beograd na savjetovanja svome gazdi Slobodanu Miloševiću. Iako im je vjerojatno bio jako dobro poznat ishod svega, oni obmanjuju neuki i neobaviješteni narod kojemu je mozak ispran propagandom i nastavljaju graditi svoje kule u oblacima. Činjenica je da su upravo glavni ideolozi i lideri prvi napustili “SAO Krajinu” i pobjegli na sigurno – u Srbiju ili “republiku srpsku”, a one koje su uz pomoć Beograda nahuškali na rat ostavili da se snalaze kako znaju.

Oni za koje je rat u Hrvatskoj počeo 4. kolovoza 1995. godine izvrću povijest i krivotvore činjenice

Nova, post-ratna strategija velikosrpskih ideologa čija je osvajačka koncepcija doživjela vojni i politički fijasko i uzrokovala bježaniju velikog broja „krajinskih“ Srba, nastavila je tamo gdje je ratna propaganda stala: u smjeru jednako drskog i bezočnog krivotvorenja činjenica. Propagandnom kampanjom trebalo je pokriti sve one tamne mrlje, oprati svu krv, izbjeći odgovornost za ratne zločine i golemu materijalnu štetu i lažirati povijest i tu ne pomažu nikakve presude međunarodnih sudova koji su desetke srpskih zločinaca osudili zbog genocida, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti, niti činjenice i argumenti.

Oni čije sjećanje na vrijeme ratova na području bivše SFRJ započinje tek 4. kolovoza 1995. godine – baš kao da se prije toga ništa nije događalo – nastoje ovakav nakaradni pogled na prošlost nametnuti kao povijesnu istinu i takvu percepciju proširiti u svijetu. U tim bolesnim mozgovima, nulta točka, početak i svršetak svega je Oluja, – „najveće etničko čišćenje posle Drugog svetskog rata“, akcija u kojoj je „izvršen genocid nad srpskim narodom“, itd., itd.

Pokuša li se pak podsjetiti na događaje koji su prethodili iznuđenim osloboditeljskim operacijama što ih je Hrvatska poduzimala, srpska propaganda po već uhodanoj matrici fokus prebacuje na razdoblje Drugoga svjetskog rata i Pavelića, pravdajući ponašanje svojih zločinaca Jasenovcem, Jadovnom i „genocidom“ koji je počinjen nad Srbima u to vrijeme.

S istog mjesta s kojega je prije 25 godina krenula krvava, podmukla i nenajavljena agresija i dalje stižu ne samo žalopojke, nego i klevete (pa i teške uvrede) na račun Hrvatske koju se kao i krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina proziva zbog „narastajućeg fašizma“, „nacizma“ „ustaštva“ i „revitalizacije NDH“. Opet se govori o „ugroženosti“ srpske manjine, o njezinom „sve težem položaju“, kao da se želi ponovno stvoriti klima za neku novu „balvan revoluciju“?!

Da ironija bude potpuna, kampanju predvode ne samo akteri ratova iz 90-ih u Srbiji (Aleksandar Vučić, Vojislav Šešelj, Tomislav Nikolić, Ivica Dačić i drugi iz srbijanskog političkog vrha), nego i legitimni politički predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj koji sve čine kako bi pogoršali odnose između Hrvata i Srba.

Na Hrvatsku se diže povika upravo zato da bi se preveniralo svako moguće utvrđivanje stvarnih činjenica o svemu što se događalo na području bivše SFRJ u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, pa se od samih aktera ratno-huškačke kampanje i agresije ništa drugo ne može niti očekivati.

Ono što, međutim, mora zabrinuti, pa i ogorčiti svakog dobronamjernog građanina u ovoj zemlji, jeste neshvatljiva benevolentnost s kojom se ta kampanja u Hrvatskoj dočekuje prije svega od strane vlasti i potpuni izostanak prave analize i odgovarajućih službenih reakcija na tako primitivne, bezočne laži, klevete, perverzna podmetanja i inverziju nedavne prošlosti.

 Budimo do kraja otvoreni: lažiranje povijesti i opravdavanje velikosrpske agresije i masovnih zločina iz 90-ih godina ne provodi se samo i isključivo u Srbiji i entitetu „republici srpskoj“ nastalom na genocidu i krvi nedužnih muslimana – Bošnjaka i Hrvata. Na tom poslu, u Hrvatskoj su angažirane čitave garniture krivotvoritelja, počevši od etnobiznismena iz redova srpske manjine koji svoje političke ambicije već više od 20 godina ostvaruju upravo na platformi polarizacije između Srba i većinskog hrvatskog naroda, do brojnih nevladinih udruga, pseudoljevičarskih i neokomunističkih krugova, te “liberala” i „slobodoumnih“ novinara i intelektualaca (koji nikada nisu oprostili Tuđmanu to što je na razvalinama trule Jugoslavije stvorio samostalnu Hrvatsku).

 S takvima nema dijaloga. Oni imaju svoju istinu i tu ne pomažu činjenice niti bilo kakva argumentacija – utoliko prije što većina njih ima sasvim konkretne razloge i motive za takvo ponašanje.

Srpski su ekstremisti dvije i pol godine prije rata najavili agresiju

Zbog naraštaja koji dolaze, a (na svu sreću) nisu imali prilike na svojoj koži osjetiti kako se sve to odvijalo tih olovnih devedesetih godina, dužni smo podsjećati na istinu i opominjati – da se ne zaboravi…i ne ponovi.

 Pa da ukratko pokušamo podsjetiti kako je sve počelo, mada je priča prilično složena i ne može se ispričati u dvije riječi.

Najprije se mora istaknuti da je smišljena i planirana agresija Srba u Hrvatskoj na vlastitu domovinu potaknuta i vođena  iz Beograda i to je činjenica koja se ne može negirati niti pobiti bilo kakvim suvislim dokazima. Sam slijed događaja potvrđuje ovu činjenicu.

„Balvan revolucija“ započela je (17. kolovoza 1990. godine) nakon serije velikosrpskih šovinističkih mitinga u operacijama „izvoza“ tzv. antibirokratske revolucije.

Naime, poslije rušenja autonomije Vojvodine i Kosova i svrgavanja crnogorskog političkog vodstva (1988/89. godine), agresivna politička vrhuška Srbije, predvođena Slobodanom Miloševićem, nastoji efektom domina izazvati rušenje vladajućih političkih garnitura u zapadnim republikama (Sloveniji i Hrvatskoj). Od Slovenije se brzo odustalo jer u njoj je srpska manjina brojčano gotovo beznačajna, pa za takvu koncepciju nije bilo oslonca i sve su snage usmjerene ka Hrvatskoj. Nastoji se stvoriti žarište sukoba i izazvati pomutnja u kojoj bi se spriječili procesi političkog pluralizma koji je bio na pomolu. Jedino tako bi Srbija mogla zadržati svoju hegemoniju u nekoj novoj „restauriranoj“, unitarističkoj Jugoslaviji.

Već od konca veljače 1989. godine, započinje četničko orgijanje po Hrvatskoj.

Prvi u nizu je miting srpskih ekstremista u Kninu (28. veljače 1989.), kada se uz domaće Srbe okuplja i mnoštvo njihovih pristaša iz Srbije (pod izgovorom „podrške ugroženoj braći u pokrajini Kosovo“). Ova akcija teče usporedo s onima koje se odvijaju u Srbiji. Ultimativno se traži potpora svih republika za uvođenje izvanrednog stanja na Kosovu i represiju koja Srbija poduzima uz odobrenje dijela saveznog vrha SFRJ. Zapaljivi govori u Kninu (tvornica TVIK) i riječi mržnje nisu usmjereni samo prema Albancima nego i prema hrvatskom narodu. Prvi se put javno spominje „srpska krajina“ i jasno daje do znanja što je stvarni cilj ovih pohoda. Jedan od glavnih govornika na mitingu je partizanski zločinac iz Drugoga svjetskog rata Simo Dubajić, četnik po habitusu i opredjeljenju. Počinju prozivke tadašnjeg (komunističkog) vodstva SR Hrvatske u kojemu nastaje konfuzija, pa izostaju odgovarajuće reakcije, što ekstremiste ohrabruje u njihovim nakanama.

Velikosrpska euforija dodatno dobiva na zamahu u vrijeme obilježavanja 600-obljetnice kosovskog boja na Gazimestanu (kod Prištine), 28. lipnja 1989 godine. Milošević i njegov politički vrh okupljaju oko milijun sljedbenika i pred cjelokupnim jugoslavenskim državnim vrhom najavljuju nove bitke (po uzoru na svoje „slavne pretke“ iz daleke 1389-e), dok masa okićena transparentima i četničkim znakovljem kliče u slavu Srbije i „vožda“.

Benevolentnost s kojom su tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Janez Drnovšek i njegova politička garnitura prešli (šutke i bez ikakvog odgovora) preko nacionalističkog divljanje okupljene rulje gurnula je ostatak Jugoslavije u neizvjesnost i stvarni je pokazatelj nemoći Partije i države da se suprotstave Miloševiću i njegovoj politici.

Već 9. srpnja iste godine, kod crkve Lazarica (u Kosovu Polju kraj Knina), „proslava 600-godišnjice kosovskog boja“ pretvara se u žestoko srbovanje nekoliko tisuća srpskih ekstremista. Pored domaćih, tu su subraća iz Srbije i drugih jugoslavenskih republika. Uz već uobičajenu četničku ikonografiju, ori se iz tisuća grla: „Ovo je Srbija!“, „“Ne damo te zemljo obilića, ne damo te bez krvoprolića…“ Otvoreno i glasno se daje do znanja da će se Miloševićeve prijetnje o bitkama „koje još uvek nisu oružane, iako i takve nisu isključene“ ostvariti. Provokacije su usmjerene prema većinskom narodu u očitoj namjeri izazivanja incidenata i sukoba koji bi potkrijepili sve glasnije tvrdnje o „ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj“. Uskoro je uhićeno i privedeno u policiju 14 mitingaša protiv kojih su podnesene prekršajne prijave zbog remećenja javnog reda i mira i uznemiravanja javnosti, što beogradska propagandna mašinerija eksploatira kao novi „dokaz o ugroženosti Srba u Hrvatskoj“, kojima se „brani svako građansko i demokratsko pravo javnog iznošenja mišljenja“ i „gaze osnovna nacionalna prava i slobode“. U Beogradu se počinju održavati „skupovi podrške ugroženom srpskom narodu“ izvan Srbije koji dobivaju nezapamćen medijski publicitet i služe kao moćno sredstvo raspaljivanja strasti. Opet je u središtu svega „genocid nad Srbima“ – koji su „po treći put u ovom veku pred istrebljenjem“ i to „od istih počinitelja“.

Komunistička vlast u Hrvatskoj ide linijom manjeg otpora i tolerira četničke skupove koji poput plimnog vala zapljuskuju sve krajeve u kojima Srbi čine značajniji postotak u ukupnom stanovništvu – od Like, preko Dalmacije, do Banovine, Korduna i Slavonije. Pojavljuju se i „lideri“ srpskog naroda u Hrvatskoj, među kojima se naročito ističe šibenski psihijatar Jovan Rašković. Sjedokosi razbarušeni starac promuklog i hrapavog glasa brzo je stekao karizmu „narodnog tribuna“ među Srbima u Hrvatskoj. U svojim zapaljivim govorima, Rašković otvoreno prijeti riječima: „Ovo je ustanak srpskog naroda“, dajući do znanja da se Srbi umiriti neće dok ne ostvare svoje ciljeve.

Cijela 1990. godina prolazi u ozračju ovih euforičnih seansi na otvorenoj sceni.

Jedan od najvećih srpskih mitinga održan je na Petrovoj Gori 4. ožujka 1990. godine na kojemu se okupilo stotinjak tisuća Srba. Viče se: “Ubit ćemo Tuđmana”, “Ovo je Srbija” i sl., provocira i zaziva nasilje. Među govornicima su i “antifašisti” i “narodni heroji” Dušan Pekić i Milka Kufrin. Oni su tražili “hapšenje Tuđmana i njegovih suradnika”, koje su nazvali “fašistima” koji “ne misle dobro ni srpskom ni hrvatskom narodu”.

Dok se na improviziranim pozornicama smjenjuju zapjenjeni govornici (Jovan Opačić, Jovan Rašković, Dušan Zelenbaba, te već spomenuti partizanski „prvoborci” Dušan Pekić, Simo Dubajić, Milka Kufrin i drugi), koji se prosto nadmeću u tomu tko će ostaviti veći dojam kod okupljene rulje, Vojislav Šešelj i njegovi četnici prodaju svoj list „Velika Srbija“, a tezge s četničkim znakovljem, zastavama, figurama omiljenog Čiče (Draže Mihailovića), slikama sličnih „velikana iz srpske istorije“ i drugim suvenirima sve su posjećenije.

Skupovi mržnje i razdora pretvaraju se u mjesta narodnog okupljanja i „saborovanja“ (uz rakiju, janjetinu i srbovanje) na kojima se Srbe u Hrvatskoj priprema za ono što slijedi.

Sindrom „ugroženosti“ Srba (svih i svugdje) prenosi se poput lančane reakcije s Kosova na Hrvatsku, potom i na Bosnu i Hercegovinu i on je pouzdan katalizator za ono što slijedi.

U isto vrijeme teče naoružavanje srpskog stanovništva u dijelovima Republike Hrvatske u kojima su već uspostavljene čvrste jezgre četničkih ekstremista okupljenih oko SDS-a (Srpske demokratske stranke) kojoj je na čelu „srpski Nestor“, karizmatični Jovan Rašković  (po svemu nalik arhaičnom liku iz srpske epske pjesme). On po nalozima Slobodana Miloševića i njegovog režima igra svoju ulogu „duhovnog oca“ Srba u Hrvatskoj i gura ih u rat protiv susjeda u vlastitoj državi. Oružje stiže tajnim kanalima a organizatori su ovih operacija srbijanska SDB i KOS „JNA“, koji za te poslove koriste kriminalce i mrežu svojih starih suradnika.¹

 Laž o “izbacivanju Srba” iz Ustava Republike Hrvatske

Pred Božić 1990. godine (22. prosinca), Republika Hrvatska donosi svoj Ustav. Srbi tvrde kako su iz njega „izbačeni“ – i to im je od tada nadalje jedna od uporišnih točaka za opravdavanje svega što čine.

Riječ je, međutim, o najobičnijoj laži koju nije teško razotkriti. Treba samo pogledati što stvarno piše u „spornom“ dijelu teksta spomenutog Ustava:

„Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost i odlučnost za uspostavu Republike Hrvatske kao suverene države.

Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te od opće prihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskoga naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i na udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.

Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.“²

(dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Dakle, Srbi ne samo da nisu „izbačeni“ iz hrvatskoga Ustava, nego se spominju na prvom mjestu između ukupno 8 poimence nabrojanih manjina – no, propaganda i dalje ovu laž koristi kao jedan od krunskih dokaza srpske „ugroženosti“ u „novoj NDH“.

 Naravno, nije bio problem u Ustavu, nego u težnji da se zadrži dotadašnji povlašten i privilegiran položaj Srba koji su u vrijeme komunizma u vlasti, državnim institucijama, vojsci, policiji, na sveučilištima, javnim poduzećima i svim drugim segmentima društvenog i političkog života razmjerno sudjelovali mnogo više od postotka što su ga činili u ukupnom stanovništvu. Za njih nije vrijedio “nacionalni ključ” – koji je inače bio jedna od promoviranih vrednota na temelju kojih se osiguravala “ravnopravnost” naroda i narodnosti u SFRJ.

Sindrom srpske “ugroženosti” kao krinka za agresiju

 Kad je u pitanju sindrom srpske „ugroženosti“, zanimljivo je da se ona javlja isključivo i uvijek u krajevima gdje je ta manjina u većini – a sva lokalna vlast (od 1945. godine) nadalje je u njihovim rukama.

Ponašanje ove manjine u Hrvatskoj (počevši od mitingaških pohoda, preko rušenja balvana i naoružavanja sve do ubijanja policajaca i prolaznika iz zasjeda te kasnijih napada na policijske postaje, sela i gradove), svjedoči o tomu kako je u pitanju klasična podvala koja sa stvarnim događajima nema ničega zajedničkog. Uostalom, politički predstavnici ove manjine, na drzak i arogantan način odbijali su sve ponude, dogovore i rješenja što su ih glasno i jasno (u usmenoj i pismenoj formi) višekratno nudili predstavnici nove hrvatske vlasti, pa i sam predsjednik dr. Franjo Tuđman, jamčeći im sva prava prema najvišim standardima demokratskog svijeta i to uz nadzor međunarodne zajednice . Bila su im zajamčena i mjesta u Saboru RH, pa čak i funkcija potpredsjednika parlamenta koju je jedno vrijeme obnašao Simo Rajić i morao tu dužnost napustiti zbog pritiska ekstremista iz redova vlastitog naroda.

Dana 8. kolovoza 1990. godine Skupština SFRJ donosi odluku o prihvaćanju višestranačja. Pet dana poslije (13. kolovoza), predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović  prima na razgovor delegaciju srpskih terorista iz „kninske krajine“ (Milana Babića, Davida Rastovića i Bogoljuba Popovića), a već 17. kolovoza kninski zubar Milan Babić proglašava „ratno stanje“ na području svoje „SAO Krajine“, uz rušenje balvana, zakrčivanje cesta i pruga i držanje naoružanih straža na barikadama. Dana 30. rujna 1990., „srpsko nacionalno vijeće“, temeljem navodnog „plebiscita srpskog naroda“ proglašava srpsku autonomiju, a u isto vrijeme Russellovu sudu se podnosi tužba protiv Republike Hrvatske zbog „pripremanja genocida“ nad srpskim narodom.

Srpska manjina u krajevima koje je zahvatila „saoizacija“, u potpunosti  je negirala i opstruirala pravo ostalih građana Hrvatske na demokratsko odlučivanje sukladno odredbama još uvijek važećeg Ustava SFRJ, što je došlo do izražaja i u vrijeme održavanja općenarodnog  referenduma o samostalnosti Republike Hrvatske ili njezinu ostanku u jugoslavenskoj državnoj zajednici (19. svibnja 1991. godine). Na referendum je izašlo 83,56% građana koji su svojom plebiscitarno izraženom voljom potvrdili opredjeljenje za raskid veza s Jugoslavijom i samostalan put Republike Hrvatske.³

Podsjetimo i na neke vrlo važne činjenice koje se ne rijetko zanemaruju i ne podvrgavaju analizi i razmatranjima:

1. Srpski pobunjenici predstavljali su izrazitu manjinu. U Hrvatskoj je prema popisu iz ožujka 1991. godine (izvršen je u okviru tadašnje SFRJ pod patronatom “Saveznog zavoda za statistiku”) živjelo ukupno 581.663 građana koji su se izjasnili kao Srbi (vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Popis_stanovni%C5%A1tva_u_SR_Hrvatskoj_1991.; također: https://bs.wikipedia.org/wiki/Popis_stanovni%C5%A1tva_u_Hrvatskoj_1991.) što je u odnosu na ukupan broj stanovnika tadašnje SR Hrvatske (784.265) iznosilo 12,15%.
2. Nadalje, treba imati na umu da je na području samoproglašene terorističke tvorevine “SAO Krajine” živjelo tek nešto više od polovice od ukupnog broja Srba u Republici Hrvatskoj (oko 300.000), što znači da je 6% građana pokušalo nasilnim putem odcijepiti dio hrvatskog državnog teritorija i tako uzurpirati temeljna ljudska i građanska prava preostalih 94%!

Naravno, mora se uzeti u obzir da niti na okupiranom području nisu svi Srbi bili pobunjenici i nisu aktivno ratovali protiv Hrvatske, te na kraju dolazimo do zaključka da su teroristi predstavljali izrazitu manjinu u odnosu na broj stanovnika u našoj zemlji, ali i sasvim sigurno manje od 50% u okviru vlastitog etnikuma.

Jednako tako, tijekom ratnih godina (1991-1995.), došlo je do “osipanja” stanovništva na okupiranim hrvatskim područjima (kako u kninskoj “SAO krajini”, tako i u “SAO Zapadna Slavonija”, te u “SAO istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem”) tako da je tamo pred Oluju (kolovoza 1995. godine) živjelo između 180 i 250 tisuća stanovnika). Stoga su sve tvrdnje kako je “Hrvatska proterala 250.000” ili čak više Srba tijekom Oluje najobičnija laž. Naime, u sastavu “krajinske vojske” bilo je (kolovoza 1995. godine) oko 40.000 ljudi, što je također dokaz da se tamošnje stanovništvo u odnosu na 1991. godinu bitno smanjilo i da je s tih područja otišlo u Srbiju, “republiku srpsku” ili treće zemlje najmanje 40% predratnog stanovništva;

2. U povijesti Hrvatske nikad nije postojala nikakva “krajina” – pogotovu ne kao teritorijalna jedinica, regija ili pokrajina, tako da je svako vezivanje za neku tobožnju “tradiciju srpskog vojevanja” u vrijeme postojanja Vojne krajine (iz vremena Habsburgovaca) potpuno promašeno. U toj Vojnoj krajini su uostalom, pravoslavni Vlasi i Cincari (jer tada Srbi kao nacija na području Hrvatske nisu postojali) činili oko 40% od ukupnog stanovništva. Dakle, najkraće rečeno: tzv. Krajina nije imala svoje povijesno, političko ili bilo kakvo drugo opravdanje, niti je ikad postojala kao samostalna teritorijalna tvorba (regija, pokrajina i sl.);
3. Građani Republike Hrvatske bili su suočeni s jednom ratobornom zločinačkom klikom koja na štetu građana cijele Hrvatske ali i vlastite manjine, a po nalozima Beograda trebala izboriti granice “Zapadne Srbije” (na liniji: Virovitica-Karlovac-Karlobag), uz pomoć “JNA”, Srbije, Crne Gore, “teritorijalaca”, četnika, dobrovoljaca i svih drugih koji su bili uključeni u rat za “Veliku Srbiju”. To što se događalo u Hrvatskoj bio je samo dio velikosrpskog plana skrojenog u SANU (još 1986. godine – a što je bilo i zapisano u tadašnjem “Memorandumu”) koji se u konačnici trebao realizirati strategijom spaljene zemlje i istrebljenjem svega što nije srpsko;
4. Agresora je prepznala i njegovo ponašanje osudila u brojnim dokumentima i međunarodna zajednica (uključujući i UN kao krovnu organizaciju zemalja slobodnog svijeta), a samoproglašena, nelegalna teroristička tvorba “Republika Srpska Krajina” nikad nije bila niti blizu bilo kakvog međunarodnog priznanja. O tomu nije bilo govora i takvo rješenje nisu zagovarali čak ni Rusi – tradicionalni saveznici Srba.

„Ugroženi“ Srbi nemilice su ubijali, rušili, palili, pljačkali, silovali…počinili masovne zločine etničkog čišćenja i genocida kakvi na hrvatskim i bosanskohercegovačkim prostorima nisu viđeni od svibnja 1945. godine i to iz samo jednog jedinog razloga: sanjali su “Veliku Srbiju” i nastojali je ostvariti zatrovani mržnjom i vlastitom propagandom. To je glavni razlog njihove “pobune”. I sve se to odigravalo na međunarodno priznatom teritoriju hrvatske države, punopravne članice OUN čije granice nitko osim srpskih terorista nije dovodio u pitanje.

Ugroženost? Strah? Nesigurnost?

Ponaša li se tako narod koji je doista izvrgnut teroru i nasilju?

Treba biti potpuno slijep da bi se u takvo što povjerovalo.

Tehnologija izazivanja krize i ratnih sukoba

Tehnologija izazivanja krize i rata bila je pomno osmišljena i razrađena do najsitnijih detalja i vođena iz jednog centra, to je sasvim izvjesno.

Vojvođanski političar – jedini koji je od početka isticao kako je režim Slobodana Miloševića nacional-socijalistički naglašavajući i javno iznoseći argumentaciju o njegovoj sličnosti s Hitlerovim – Nenad Čanak (lider Lige socijaldemokrata Vojvodine), 1993. godine je u nakladi Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine tiskao brošuru Ratovi tek dolaze. U njoj je nastojao rasvijetliti događaje na području SFRJ i analizirati njihove uzroke i posljedice. Jedan dio tog materijala odnosi se upravo na tehnologiju izazivanja kriza, koju on na str. 8-9. opisuje ovako:

„Scenario početka rata bio je uvek isti i sastojao se od četiri koraka (osim u slučaju Slovenije gde to nije bilo potrebno).

Prvi korak: Psihološka priprema za rat koju obavlja Socijalistička Partija Srbije emitujući putem svih raspoloživih medija alarmantna saopštenja o ugroženosti Srba na nekom području.

Drugi korak: Incident na odabranom području u kome žrtva mora biti srpske a ubica neke druge nacionalnosti. (Najkorišćeniji su bili incidenti i ubistva na svadbama ili sahranama).

Treći korak: Noćne barikade koje (navodno) postavljaju Srbi, a pravdane su ‘strahom od druge strane’. Ti ‘ljudi sa barikada’ uvek su medijski predstavljani kao ‘goloruki, branioci ognjišta’ a druga strana kao ‘plaćenici, fanatici i sl.’ (‘Noćne straže’ Srba ugroženih odstrane Albanaca’  su korišćene još 1981. godine na Kosovu kao oblik pritiska na Jugoslovensku zajednicu od strane nacional komunistikih prethodnika današnjeg režima u Srbiji).

Četvrti korak: Početak oružanog sukoba na barikadama, posle koga se od strane ‘krnjeg predsedništva SFRJ’ upućuje Jugoslovenska Narodna Armija da ‘razdvaja zaraćene strane’. JNA se stavlja na stranu ‘ljudi sa barikada’.

(Ovaj scenario je bio pokrenut i u Vojvodini saopštenjima SPS oko navodne ugroženosti Srba u severnoj Bačkoj i u Makedoniji u vezi ‘ugroženosti Srba’ u predelu Skopske Crne Gore. Na svu sreću, u oba slučaja nije se išlo dalje od trećeg koraka.)“

Kad su u pitanju uzroci rata, autor teksta osvrće se i na dokumenta velikosrpske provenijencije u prošlosti, pa i na onaj četničkog ideologa Stevana Moljevića (Homogena Srbija od 20. lipnja 1941. godine), te na str. 10, u poglavlju „HRVATSKA“ kaže:

„Rat u Hrvatskoj je vođen upravo na ključnim tačkama sa Moljevićeve karte: Istočna Slavonija, Zapadni Srem, Baranja, okolina Pakraca, Kninska Krajina. Prodor u Dalmaciju je pokušan iz i uz pomoć Crne Gore a preko Dubrovnika prema Splitu…Hrvati su sa zaposedanih teritorija proterivani (o čemu je najbolji primer zauzimanja Iloka kada je u jednom danu iseljeno 7000 ljudi). Istovremeno, Srbi su bežali iz Hrvatske i to sa svih teritorija koje nisu ‘predviđene’ da budu u sastavu Velike Srbije.“ ⁴

Kronološki prateći slijed događaja na terenu, vrlo se lako možemo uvjeriti da je primijenjen upravo model kombiniranja propagandno-psiholoških aktivnosti i nasilja i to prema razrađenom scenariju čiji su osnovni elementi sadržani u operacijama pod radnim nazivom „srpska pobuna“ na svim mjestima na kojima je do nje dolazilo.

Hrvatsku su osim Hrvata branile sve manjine, strani dragovoljci, pa i dio lojalnih Srba

Srpski teroristi i njihovi pomagači iz Srbije, Crne Gore, “JNA” i “republike srpske” nisu ubijali samo Hrvate, nego i Muslimane, Slovence, Mađare, Čehe, Ukrajince, Rome, Slovake, Židove i pripadnike svih drugih manjina i etničkih zajednica koje žive u Hrvatskoj, pa i svoje sunarodnjake ako nisu pristajali uz njih.

Na drugoj strani, sve su manjine u Hrvatskoj (pa i dio same srpske manjine) dale svoj doprinos u borbi za samostalnu, slobodnu, suverenu i demokratsku Republiku Hrvatsku, a u postrojbama Hrvatske vojske u njezinoj obrani su aktivno sudjelovali i dragovoljci iz drugih zemalja (Bosne i Hercegovine, Francuske, Velike Britanije, Irske, Slovenije, Australije, Kanade, SAD-a, Njemačke, Austrije, Mađarske, Nizozemske, Švicarske, Čilea, Poljske, Argentine, Švedske, Crne Gore, Kosova, Makedonije, Srbije, Belgije, Italije, Slovačke, Škotske, Bugarske, Danske, Finske, Španjolske, Wales-a, Gambije, Zimbabvea itd.) i taj je broj bio između 650 i 1.000.

Prema evidenciji voditelja Udruge stranih dragovoljaca Domovinskog rata, Britanca Steve-a Gaunt-a (hrvatskog ratnog vojnog invalida – danas živi u Vinkovcima) koji je i sam bio hrvatski dragovoljac, za Hrvatsku se u našoj zemlji borilo oko 650 stranaca (ne računajući državljane BiH i one iz drugih zemalja nastalih na tlu bivše SFRJ).

Slijedi nepotpuni popis koji bi trebalo dopuniti kako se doprinos stranih dragovoljaca (iz 37-40 država) koji su branili Hrvatsku u Domovinskom ratu te u njemu poginuli ili ranjeni ne bi zaboravio:

• iz Engleske 139 do 160, (15 poginulih, 21 ranjen)
• iz Njemačke 55 do 76, (15 poginulih, 10 ranjenih)
• Iz Francuske 73 do 79, (8 poginulih, 21 ranjen),
• iz Nizozemske 27 (2 poginula, 2 ranjena ),
• iz Mađarske 33 (2 poginula, 5 ranjenih),
• iz Austrije 10 (2 poginula, 1 ranjen),
• iz Kanade 7 (3 poginula),
• iz SAD-a 17(3 poginula, 1 ranjen),
• iz Švicarske 4 (2 poginula),
• iz Belgije 4 (1 poginuo, 2 ranjena),
• iz Australije 15 (1 poginuo, 2 ranjena),
• iz Italije 7 ( 2 poginula, 1 ranjen),
• iz Ukrajine 1 (1 poginuo),
• iz Slovačke 4 (1 poginuo, 1 ranjen),
• iz Irske 10 (1 poginuo, 2 ranjena),
• iz Škotske 5 (1 poginuo, 3 ranjena ),
• iz Bugarske 2 (1 poginuo),
• iz Danske 5 (1 poginuo, 2 ranjena),
• iz Finske 3 (2 ranjena),
• Iz Čilea 1 (1 ranjen),
• iz Španjolske 4 (2 ranjena),
• iz Poljske 8 (1 ranjen),
• iz Walesa 4 (1 ranjen),
• iz Švedske 3 (1 ranjen),
• iz Gambije 1 (1 poginuo)
• iz Zimbabvea 1 (1 poginuo).
• iz Argentine ? (3 poginula)

(Izvor: https://hu-benedikt.hr/?p=114724; stranica posjećena 4.8.2019.)

Ovaj popis sadrži šezdeset sedam poginulih i sedamdeset jednoga ranjenog stranog dragovoljca i zacijelo nije potpun. U ime povijesne istine i sjećanja na doprinos tih ljudi hrvatskoj slobodi, ova tema zaslužuje našu pozornost i vrijedna je daljnjih istraživanja.

U evidenciji MORH-a se (navodno) nalaze imena ukupno 58 poginulih stranaca – najviše Engleza i Nijemaca, mada se općenito smatra da je taj broj znatno veći. Hrvatska nažalost, još uvijek nije zatvorila svoju “Knjigu mrtvih”, pa nije do kraja poznata niti struktura žrtava po nacionalnoj pripadnosti kao niti ukupan broj pripadnika pojedinih manjina kod kojih je zov Domovine bio jači od krvnih zrnaca i stavili su se na raspolaganje Domovini kad je najviše trebalo. Tako se, primjerice, za Srbe u nekim izvorima tvrdi da ih je u obrani Republike Hrvatske sudjelovalo 9.000 (HMDCDR, dr. Ante Nazor), a u drugima se navodi čak brojka od 18.000 (koliko ih je navodno evidentirano u Registru hrvatskih branitelja). No, kako god bilo, taj se doprinos ne smije podcijeniti niti zaboraviti. Upravo je angažiranje Srba (i svih drugih koji nisu Hrvati) u obrani Lijepe naše ključni argument i odgovor onima koji bacaju ljagu na Domovinski rat i nazivaju nas “fašistima”, “ustašama”, “nacistima” – uz objede za “etničko čišćenje” i “genocid”. Trebalo bi ih samo upitati: Znači li to da su se s Hrvatima ujedinili i svi drugi ljudi najrazličitijih nacionalnosti, pa i dobar dio Srba, kako bi izvršili zločin nad srpskim narodom? Jesu li se svi oni sa svojim suborcima i braćom po oružju Hrvatima borili za “novu NDH”, “fašističku Tuđmanovu tvorevinu” ili za svoj dom, obitelj i slobodu zemlje u kojoj žive i grade svoju budućnost?

Neki neslužbeni podaci govore kako je u pojedinim hrvatskim vojnim i policijskim postrojbama bilo 10, 20 ili čak 30% onih koji nisu podrijetlom Hrvati, uglavnom pripadnika autohtonih hrvatskih manjina. Oni su svoju lojalnost domovini dokazali na najbolji mogući način: s puškama u rukama. I ne mali broj njih je i poginuo za ideale slobode i samostalnosti.

Njima je Hrvatska bila jednako Domovina kao i hrvatskome narodu, tako su je osjećali i doživljavali i zato su je branili svojim životima.

Kad govorimo o doprinosu u Domovinskom ratu, nikako ne smijemo smetnuti s uma goleme žrtve što su ih podnijela naša braća iz Herceg Bosne – najprije kao dragovoljci u postrojbama Hrvatske vojske i policije (i to od 1990. godine), pa potom i u postrojbama HVO-a. Oni u BiH nisu branili samo sebe i svoje domove, nego i Hrvatsku čiji je zemljopisni i geostrateški položaj takav da je ona neraskidivo povezana s tim prostorima. Hrvatsko iseljeništvo je jednako tako dalo svoj veliki doprinos i bez ujedinjenja domovinske i iseljene Hrvatske naša bi obrana bila daleko teža i neizvjesnija.

Sve su to bitne činjenice koje se ne može zanemariti niti ih smijemo zaboraviti.

Kad se jednom čaša prelila i nije se više imalo kud – Oluja je bila jedino rješenje

  Predsjednik Republike Hrvatske i hrvatska Vlada i pored svega, nakon svih patnji i ratnih stradanja koja su uzrokovana agresijom, nastojali su spriječiti ono najgore i izbjeći ratnu opciju i žrtve.

Vijeću sigurnosti OUN-a uputili su 20. srpnja 1995. godine upozorenje da će Hrvatska biti primorana poduzeti mjere uspostave narušenog pravnog poretka na okupiranom području sukladno Članku 51. Povelje OUN-a, kako bi zaštitila svoje vitalne državne interese. Hrvatska je vojska od vojnih operacija Maslenica i Medački džep (siječnja i rujna 1993.), preko zajedničkih operacija s HVO-om u BiH (Zima 94. i oslobađanja dijela planinskog  masiva Dinare i Livanjskog polja – od 29. studenoga do 24 prosinca), do operacija Skok 1 i 2 i “Ljeto ’95.’, te oslobađanja područja zapadne Slavonije 1-2.  svibnja 1995. (Bljesak) izvela niz ratnih operacija s ograničenim vojnim ciljevima koje su bile jasno upozorenje okupatoru ali i međunarodnim čimbenicima da se stanje kakvo je Hrvatskoj nametnuto neće trpjeti u nedogled.

Među ostalim, uporište za povratak cjelokupnog državnog područja pod državni suverenitet, postojalo je u Povelji OUN-a i do tada donesenim rezolucijama  koje jasno definiraju okupirane dijelove kao hrvatski teritorij, pa i onoj br.49/43., od 21. listopada 1994. godine.

Nažalost, ništa od toga nije utjecalo na ekstremiste iz „SAO Krajine“ i njihove beogradske mentore da se dozovu pameti i odustanu od daljnjeg zaoštravanja stanja.

I kad su propali posljednji pregovori (vođeni 3. kolovoza 1995. godine između hrvatske delegacije i izaslanika srpskih terorista) čaša se prelila i Hrvatska je bila primorana pokrenuti vojno-redarstvenu operaciju koja je osim što je oslobodila okupirani dio teritorija (10.400 km²) spasila bihaćku enklavu od genocida – koji bi se sasvim sigurno dogodio slično kao i u Srebrenici uz još teže posljedice, obzirom na broj ljudi u ratnoj zoni i način dotadašnjeg odvijanja ratnih operacija.

Treba li još komu uopće dokazivati kako razaranja i zločini što su ih uzrokovale srpske agresorske snage 90-ih godina prošlog stoljeća nisu na tlu Europe viđeni od Drugoga svjetskog rata?

Može li se bestijalnost i okrutnost u počinjenju barbarskih nedjela (koja su usporediva  jedino sa srpsko-crnogorskim masakrima nad albanskim življem  u Balkanskim ratovima ili onima počinjenim u “četničkoj akciji” u Makedoniji) opravdati ičim, pa i „ugroženošću“ bilo koga i bilo gdje? I ono što je u svemu toliko perverzno da se teško može pojmiti:

  kroz sve to vrijeme srpska je  propaganda tvrdila je kako su Srbi jedine žrtve i kako su upravo oni izvrgnuti istrebljenju. I to čini i danas. Usprkos svim nepobitnim dokazima (pa i onim zabilježenim kamerama od strane samih agresora), svjedoci smo jedne zaprepašćujuće  sklonosti krivotvorenju  prošlosti (i same stvarnosti) koja prelazi granice zdravog razuma i završava u sferi socio-patologije. Tako ostaje zabilježeno da su „ugroženi“ Srbi, od silnoga „straha“ i pritisnuti „genocidom“, do kraja 1994. godine vojno ovladali s preko 70% Bosne i Hercegovine i gotovo 30% kopnenog područja Republike Hrvatske.

Danas bivši suradnik opskurnog četničkog vojvode i osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja (i sam četnik i aktualni predsjednik susjedne nam Srbije) Aleksandar Vučić ne propušta priliku prije svake obljetnice Oluje postaviti pitanje: “Gdje je nestalo pola miliona Srba iz Hrvatske?” – uz opetovane tvrdnje kako su “proterani u operaciji etničkog čišćenja” kolovoza 1995. godine.

Prije svega treba ponoviti kako Hrvatska nikoga nije protjerala – dapače. Srbi su bili kroz sve ratne godine pozivani da prihvate Hrvatsku a tijekom Oluje na ostanak u svojim domovima, ali su na inicijativu svojih političkih i vojnih lidera masovno napustili okupirano područje i to ne bez razloga, jer većina njih je sudjelovala u agresiji – ubijanjima, rušenjima, paljevini, pljački, mnogi su počinili i zločine (pa i nad susjedima) i to su bili jaki motivi za odlazak.

A što se ostalih Srba koji nisu bili nizašto krivi tiče, oni očito nisu htjeli prihvatiti Republiku Hrvatsku kao svoju državu i odlazak je stoga njihov izbor, na što u svakom slučaju imaju pravo. 

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Hrvatskoj je živjelo ukupno 186.633 građanina srpske nacionalnosti. Usporedimo li to s brojem Srba po popisu iz 1991. godine (581.663), u tih 20 godina (1991-2011.) njihov je broj smanjen za 395.030 – a ne za “pola miliona” kako to tvrdi Vučić. Pri svemu treba imati na umu da su uslijed ratnih okolnosti već tijekom 1991-1995. godine (a i kasnije) Srbi s područja koje nije bilo pod okupacijom odlazili u treće zemlje, neki se vjerojatno na popisu 2011. godine nisu ni izjasnili kao pripadnici srpske nacije, a što se “krajišnika” tiče, oni su se “osipali” tijekom svih ratnih godina i nije ih bilo više od 150 do 180.000 prije Oluje, u kolovozu 1995. godine. No, tradicionalna sklonost Srba napuhavanju brojki i ovdje dolazi do izražaja i to je pojava koju prakticiraju od protuturskih ratova do danas.

Mora se imati na umu da u Hrvatskoj žive ukupno 22 nacionalne manjine i etničke zajednice i ni jedna od njih (osim dijela srpske manjine) do sada nije iskazala bilo kakav oblik nelojalnosti. Čak štoviše, glasovali su za samostalnost Hrvatske i borili se za nju!

Imajući to u vidu, s pravom se treba pitati:

Kako to i zašto jedino i samo dijelu srpske manjine nije dobro u Hrvatskoj i po čemu su to oni “posebni” u donosu na sve druge ljude različitih vjera, nacija i boje kože? Najbolje bi bilo kad bi konačno mogli shvatiti prostu istinu: Republika Hrvatska je matična država hrvatskoga naroda i on je u njoj jedini suveren narod, dok svi drugi građani koji nisu Hrvati imaju i uživaju prava sukladno najvišim standardima uljuđenog demokratskog svijeta. Nema podijeljenog suvereniteta i Hrvati su svoji na svome – ne bi bilo loše da to već jednom razumiju kako oni u Beogradu, tako i politički lideri srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Srbi nikad više neće biti gospodari Hrvatske kao u vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije i SFRJ. I to je jedino što smeta mnogima od njih. Zato ne trebaju tražiti izgovore za odlazak iz Hrvatske, nego jednostavno priznati činjenicu kako ne žele u njoj živjeti.

Laž je da nikomu na hrvatskoj strani nije suđeno za pojedinačne incidente i zločine nakon VRO Oluja

  Srpska strana danas nastoji pojedinačne zločine počinjene nakon Oluje prikazati kao sustavni “pogrom” iako je prema još uvijek neprovjerenim podacima (jer srpska strana ne želi objelodaniti broj i strukturu žrtava kako se ne bi otkrio identitet agresorskih vojnika i pripadnika paravojski) tijekom same operacije i u danima nakon nje poginulo oko 250 građana srpske nacionalnosti (tvrdnje HHO-a o 657 srpskih žrtava ničim nisu dokazane i to su paušalne procjene koje je odbio kao neutemeljene čak i Haaški tribunal).

Kad su incidenti hrvatske strane posrijedi, evo nekih podataka iz 2015. godine koji opovrgavaju tvrdnje kako se ništa nije poduzelo:

“Protiv osoba koje su sudjelovale u kriminalnim radnjama tijekom i neposredno nakon ‘Oluje’ hrvatska vlast je do rujna 1999. podnijela 3978 kaznenih prijava; na hrvatskim sudovima je povodom podignutih optužnica doneseno 1949 presuda, a od tog broja 1492 osobe hrvatske nacionalnosti osuđene su na odgovarajuće kazne: od 26 osoba optuženih za ubojstvo, do rujna 1999. pravomoćnom presudom na kazne zatvora u trajanju od jedne do 15 godina osuđeno je 12 osoba… (podaci iz ‘Bijele knjige o suradnji RH s Međunarodnim sudom u Haagu’, Zagreb, rujan 1999.).
Nakon toga, ukupan broj prijava i izrečenih presuda za kaznena djela se povećao, što se može provjeriti u DORH-u – kaže dr. Nazor.”

(Vidi: https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/283300/dr-ante-nazor-u-ratu-je-ubijeno-dva-puta-vise-hrvata-nego-srba; stranica posjećena 4.8.2019.)

Usporedimo li ove podatke s onim što je poduzimano vezano za suđenja agresorskoj strani – i to kad su u pitanju najteži, ne rijetko masovni zločini – dolazimo do strašne spoznaje o tomu kako oni koji snose krivnju za rat i najteža zlodjela nisu kažnjeni, a sva ta halabuka koja se diže oko “hrvatskih zločina” i služi jedino tomu da se takvo stanje održi dok sve ne pokrije zaborav, a svjedoci i zločinci ne poumiru.

Na hrvatskoj strani bilo je tijekom rata oko 16.000 žrtava, a na srpskoj barem dva i pol puta manje. Evo što o tomu kaže ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata dr. Ante Nazor, koji se služi isključivo dokazanim činjenicama i dokumentima:

“Prema podacima kojima raspolaže Centar, na srpskoj strani, odnosno na okupiranim područjima, tijekom Domovinskog rata poginule su najmanje 6153 osobe, od čega oko 70 posto njih kao vojnici, uključujući i starije stanovništvo, koje nije bilo obuhvaćeno mobilizacijom, ali je zbog nedostatka vojnih obveznika naoružano i raspoređeno po naseljima, posebice od 1993. Isti je slučaj i sa ženama.”

(Vidi: https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/283300/dr-ante-nazor-u-ratu-je-ubijeno-dva-puta-vise-hrvata-nego-srba; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.8.2019.)

Ne zaboravimo da je agresor u Hrvatskoj ubio 402 djeteta (najmlađe je imalo tek 2 mjeseca), samo u prvih šest mjeseci agresije njih 110, da je čak 306 ovih žrtava bilo mlađe od 17 godina, da je u ratu nestalo 35 djece, ranjeno njih 1.260 (90% ih je ostalo trajnim invalidima). Do prosinca 1994. godine, bez jednog je roditelja ostalo 4.273 djece, a bez oba njih 54.  ČAK NI ZA OVE ZLOČINE NITKO NIJE SUĐEN, A MI DOPUŠTAMO DA NAM SE NAMEĆE TEMA KAŽNJAVANJA “HRVATSKIH ZLOČINA”!?

Na hrvatskoj je strani, uostalom, bilo neusporedivo više žrtava nego na srpskoj (omjer je barem 1:2,5 na štetu Hrvatske) a rat se vodio na hrvatskoj zemlji s ciljem istrebljenja svih koji nisu Srbi, kako bi se potom to etnički očišćeno područje uključilo u granice buduće “Velike Srbije”.

Neovisno o tomu koje su nacionalnosti žrtve i koliko ih je na kojoj strani bilo, svaka od njih zaslužuje dostojan pokop, identifikaciju i sjećanje najbližih, ali to ne smije biti predmetom manipulacije, pogotovu ne u kontekstu iskrivljavanja istine i negiranja onoga što se događalo.

Istina se mora znati i jedino istina može doprinijeti zalječenju ratnih rana i vraćanju povjerenja. Ako dopustimo da zaživi laž, ostavljamo klicu budućih sukoba naraštajima koji dolaze nakon nas.

I da završimo priču o uzrocima koji su neminovno doveli do rata pa i ove vojno-redarstvene operacije jednostavnom konstatacijom: Da je ovisilo od Hrvatske, niti bi bilo rata ni Oluje.

I tu prestaje svaka daljnja rasprava o tomu je li nam Oluja trebala ili ne. Ona je, nažalost, bila neizbježna – žrtva koju je Hrvatska morala podnijeti da bi preživjela; i to je jedina prava istina.

Druge nema.

BILJEŠKE:

¹ U noći 28/29.11.1990. godine, u Dvoru na Uni, od strane Hrvatske policije  uhićen je Željko Ražnatović Arkan s dvojicom suradnika (jednim lokalnim četničkim vojvodom i kompanjonom iz Beograda). Nosili su pun džip automatskog oružja, streljiva i četničkog znakovlja i propagandnog materijala, što je prema planu bilo namijenjeno četničkim centrima na Banovini. Kasnije je pod nerazjašnjenim okolnostima pušten iz zatvora.

² Ustav RH iz 1990. godine – I. Izvorišne osnove; http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_12_56_1092.html; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 31.07.2016.)

³„Za pitanje na plavom listiću, o suverenosti i samostalnosti Hrvatske, glasovalo je ukupno 3.051.881 glasača ili 83.56 posto od ukupnog broja registriranih glasača. ‘Za’ je glasovalo 2.845.521 glasača ili 93,24 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 126.630 glasača ili 4,15 posto glasača koji su pristupili referendumu. Nevažećih plavih listića bilo je 1,18 posto od broja izašlih glasača.

Za pitanje na crvenom listiću, o ostanku Hrvatske u jedinstvenoj saveznoj državi, ukupno je glasovalo 3.051.881 glasača ili 83,56 od ukupnog broja registriranih glasača. ‘Za’ je glasovalo 164.267 glasača ili 5,38 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 2.813.085 glasača ili 92,18 posto izašlih. Nevažećih crvenih listića bilo je 2,07 posto.

Na osnovi neposredno iskazane volje građana na referendumu, a nakon neuspjeha daljnjih pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Ishod referenduma bio je polazište donošenja i Odluke o raskidu državno-pravne sveze sa ostalim republikama i pokrajinama SFRJ koju je Hrvatski sabor usvojio 8. listopada iste godine, čime je Republika Hrvatska i formalno-pravno postala samostalna i suverena država.“  (http://www.sabor.hr/p19-svibnja-referendum-o-hrvatskoj-samostalnostip; stranica posjećena 14.06.2015.)

⁴Citati uzeti iz elektroničkog izdanja, dostupno na:http://lsv.rs/images/biblioteka/Ratovi%20tek%20dolaze.pdf; stranica posjećena 5.8.2016.

-nastavlja se