dio III.
Piše: Zlatko Pinter
Tko nas to proziva za „genocid“ i „etničko čišćenje“?
Svjedoci smo nesmiljenih, agresivnih, prizemnih, podmuklih i vulgarnih napada i kleveta najniže vrste, što kontinuirano stižu iz Srbije iz godine u godinu, a naročito su izraženi u vrijeme kad Republika Hrvatska obilježava obljetnice svojih osloboditeljskih vojnih operacija (Bljesak, Oluja) i slavi državne blagdane vezano za samostalnost. Nas za „genocid“ i „najveće etničko čišćenje u Evropi posle Drugog svetskog rata“ prozivaju ortodoksni velikosrpski fašisti, sljedbenici krvnika Slobodana Miloševića i ratnog zločinca Vojislava Šešelja među kojima kolo vode akteri zločinačke agresije iz 90-ih godina koji bi u skladu sa svojim ratnim „zaslugama“ trebali sjediti u zatvoru, a ne vladati Srbijom.
No, o njima će biti riječi kasnije.
Pitanje koje se neizbježno i logički, na samome početku bilo kakve rasprave o ovoj temi mora postaviti, jeste:
Otkuda ti napadi dolaze i kakav je kredibilitet zemlje čija to propaganda čini, da bilo komu – pa i Hrvatskoj – dijeli lekcije?
Odgovor na ovo pitanje je nužan jer bez njega se ne može razumjeti bit velikosrpske ideologije koja je svojim krvavim tragovima obilježila povijest ovog dijela Europe u posljednjih 150 pa i više godina.
Moglo bi se, primjerice, započeti s Karađorđevim iznenadnim upadom u Beograd (1807. godine, uz pomoć uhode iz grada koji je prišao srpskim ustanicima – Cincara). Službeni biograf vođe Prvog srpskog ustanka Đorđa Petrovića (Karađorđa), Konstantin N. Nenadović piše, primjerice (u svojoj knjizi Život i dela velikog Đorđa Petrovića Kara – Đorđa; Beč 1883., str. 166) kako su po ulasku u Beograd Karađorđevi ustanici „klali žene i decu tursku“ s toliko mržnje i žestine da nikoga nisu poštedjeli, a sve je učinjeno „legalno“, prema odlukama tadašnjeg Praviteljstvujuščeg sovjeta (tijela ratne ustaničke vlasti koje je predstavljalo neku vrstu „narodne skupštine“). Uz tursko civilno stanovništvo, masovno su stradali Cincari, Vlasi, Romi (Cigani), Židovi i ostali, budući da su svi odreda bili smatrani instrumentom turske okupacije. Karađorđe je svojim trupama dopustio trodnevnu pljačku koju su one „sa svom silinom i žestinom“ (kako pišu sami srpski izvori) provodile, uz nastavak klanja preostalih vojnika i civila.
Tradiciju pokolja, srpske regularne i neregularne (komitske-četničke) trupe i skupine nastavile su u vrijeme osvajanja Makedonije (koju su smatrali dijelom „Stare Srbije“). Komitski odredi (preteče četnika) upravo od ovog razdoblja (1904 -1908. godine) koriste se kao udarna snaga za istrebljenje ne-srpskog stanovništva na osvojenim područjima, odnosno, za one najprljavije poslove – masovne zločine i masakre, spaljivanje sela, silovanja, pljačke – što je štetilo regularnoj srpskoj vojsci i diplomaciji, jer su svoju tradiciju već u to vrijeme temeljili na „časti“ i „junaštvu“ i nastojali svijetu prikazati srpska osvajanja kao nastavak “oslobađanja” Srbije. U Srbiji se stoga (s ponosom) i danas ove operacije genocida i etničkog čišćenja naziva „četničkom akcijom“ i junačkim pothvatom prvog reda. I kako ne bi bilo dileme, oni su samo formalno “samostalno” djelovali, dok su u praksi ratovali u sastavu vojske ili “uz nju” – s time što su im planski ostavljene odriješene ruke – kako i svjedoče u svojim zapisima oficir srpske vojske Kosta Novaković i najistaknutiji socijaldemokrat tog razdoblja u Srbiji Dimitrije Tucović.
Genocid i etničko čišćenje kao “legitimna” sredstva za ostvarenje “srpskog nacionalnog cilja” i lažni “antifašizam” kao krinka
Brojni izvori srpske provenijencije svjedoče u kojoj je mjeri bitka za makedonski teritorij bila beskrupulozna i kakav su strah i trepet među stanovnicima širili srpski osvajači primjenjujući iste metode pokolja, silovanja, paleži i istrebljenja kao i u vrijeme kad su pod vodstvom Karađorđa svoj ustanak počeli širiti izvan Šumadije sanjajući o tomu kako je Srbija već na putu da postane sljedbenik Osmanlijskog imperija u jugoistočnoj Europi. Vezano za ovu sramnu epizodu “oslobađanja ‘Stare Srbije'”, list socijaldemokrata Srbije (ogorčenih protivnika osvajačke strategije beogradske klike i velikosrpskih težnji), među ostalim piše:
“(…) Od nekog vremena ne prođe ni jedan dan a da kroz javnost ne proleti vest da je u Staroj Srbiji i Maćedoniji bio sukob, pokolj, da je uništena srpska, bugarska ili koja druga četa, da su izginuli Srbi, Bugari ili koji drugi stanovnici St. Srbije i Maćedonije. U tim provincijama puške neprestano pucaju; ljudi, žene, deca ginu, krv se puši, sela se pale, nastalo je pravo istrebljivanje.
S početka je to istrebljivanje vršeno pod formulom revolucionarne akcije, dizanja revolucije u tim krajevima. Sad se, međutim, očigledno vidi da u celom tom poslu nema ni traga od kakve revolucionarne akcije. I dok je u prvi mah moglo i izgledati prividno, da su neke vulkanske pojave na teritoriji St. Srbije i Makedonije čisto revolucionarnog karaktera, dotle se sad priroda pokreta prikazala u čistoj svojoj boji. Ona nije revolucionarna, ona je razbojnička. Najmljene sluge zainteresovanih faktora u Makedonskom pitanju, umesto kakve revolucionarne akcije u interesu oslobođenja makedonskog stanovništva od jednog varvarskog i preživelog gospodarstva, vrše sada najodvratnija i najnečovečnija nasilja nad makedonskim stanovništvom. Radi zaštite nacionalnih interesa šilju se u Makedoniju elementi u svakom pogledu propali. Pribiraju se ljudi bez ikakvih moralnih i humanitarnih osećaja, oni traže još gore izmećare i šilju ih da štite makedonsko roblje. Oni koji su u duši protivnici sviju sloboda, oni koji su za najokoreliji apsolutizam, stavljaju se na čelo ‘revolucionarnog’ makedonskog pokreta. Pa šta se onda bolje može i očekivati nego ono što se svakog dana dešava?“ (Radničke novine, br. 27, Beograd, 30. ožujka 1905; pripremio Damjan Pavlica; http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.8.2016.)
Kako je vidljivo iz teksta, tobožnje “oslobađanje” onog područja koje se tada u Srbiji počelo nazivati “Starom Srbijom” bilo je praćeno nečovječnim masovnim zločinima, odnosno istrebljenjem civila – ili današnjim rječnikom: genocidom.
U otimačini za tursko naslijeđe s Bugarima i Grcima kao glavnim konkurentima na Balkanu, srpsko-crnogorski saveznici su zajedničkim snagama nastojali osvojiti što veća područja, a prioritetni cilj bili su Kosovo i Albanija.
Ono što su Srbi i Crnogorci (odnosno, njihove redovne vojne i neredovne-komitske, odnosno četničke postrojbe i skupine) počinili u Balkanskim ratovima (1912-1913.) nad civilnim stanovništvom osvojenih oblasti, nije se događalo ni u najmračnijim razdobljima europske povijesti, pa niti za vrijeme osmanlijskih osvajanja.
Na ovom mjestu nije moguća detaljnija elaboracija tih događanja, pa će biti spomenute samo neke općepoznate činjenice.
Carnegieva komisija (tijelo američke fondacije Carnegi, nazvane po industrijalcu i dobrotvoru Andrewu Carnegiu), koja je pratila ratne operacije na području Balkana 1912. godine, u svome je izvješću zapisala kako su srpsko-crnogorske snage na osvojenim prostorima počinile do tada neviđena zvjerstva i masovne zločine uz spaljivanje i zatiranje čitavih sela, te da su Srbi i Crnogorci okrutno i sadistički (s uživanjem) masakrirali nemoćne zarobljene vojnike neprijateljskih snaga i civile, odrezujući im jezike, nosove, uši, parajući utrobe, režući grkljane, skidajući kožu s glava itd.
U svojoj poznatoj knjizi Tajni rat Srbije; propaganda i manipuliranje poviješću (koja je do sada doživjela nekoliko izdanja i o kojoj se vrlo pohvalno izražavala i bivša britanska premijerka Margaret Thatcher), američki intelektualac židovskog podrijetla Philip J. Cohen prilično detaljno opisuje ove događaje, navodeći među ostalim i svjedočenje britanske humanitarke Edith Durham koja potvrđuje navode Carnegieve komisije uz brojne detaljne opise bestijalnih iživljavanja srpsko-crnogorskih odreda nad civilima. Durhamova je o tim događajima pisala i u svojoj knjizi Borba za Skadar. Jedan od rijetkih autora iz Srbije koji obrađuje i danas ove teme je beogradski politolog Damjan Pavlica.
Već spominjani srpski opozicionar Dimitrije Tucović tvrdio je kako je “izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom” i da je to “zločinačko delo” za koje se “mora ispaštati“, na što u jednom od svojih tekstova upozorava i Damjan Pavlica:
“Srpska i crnogorska vojska su oktobra 1912. napale otomansku državu prodirući na Kosovo i Metohiju. Albanci su se protivili zauzimanju njihovih naselja i organizovali su dobrovoljačke jedinice koje su pružale oružani otpor nastupanju srpskih trupa. Kod Podujeva je došlo do veće bitke, kada se petnaest hiljada dobrovoljaca pod komandom Ise Boljetinca bezuspešno suprotstavilo Trećoj srpskoj armiji, koja nakon toga zauzima Prizren i veći deo Albanije sa primorjem.
Tokom balkanskih ratova 1912-1913, Srbija je pripojila oblasti Sandžaka, Makedonije, Kosova, a nakratko i Albanije. Srbi nisu činili većinu u ovim oblastima, što je predstavljalo izvestan problem za srpsku diplomatiju, koja je zauzimanje Kosova predstavljala kao oslobođenje od Turaka, ne obazirući se na činjenicu da se tokom vekova stanovništvo promenilo. Na mirovnim pregovorima u Londonu Srbija nije htela da se zadovolji severom Kosova, za šta će, ironijom sudbine, moliti sto godina kasnije. Po okončanju ratova, kosovsko-metohijske oblasti su pripale Srbiji i Crnoj Gori, što srpska istoriografija naziva oslobođenjem, a albanska okupacijom. Sa stanovišta političke nauke, odgovarajući termin je aneksija, budući da je pripajanje Kosova izvršeno mimo odluke narodnih predstavnika, i bez referenduma među stanovništvom.
‘Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo, nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakrirano, neverovatni akti nasilja, pljačke i surovosti svake vrste – to su sredstva koja je primenjivala i još uvek primenjuje srpsko-crnogorska vojska, u cilju potpunog preinačenja etničkog karaktera oblasti naseljenih isključivo Albancima.’ (Iz Izveštaja međunarodne komisije o Balkanskim ratovima).
Tih godina se mnogo govorilo o ‘osveti Kosova’ za 1389, koja se volšebno prelila sa Turaka na Albance. Ovakva politika nije prošla bez kritike u evropskoj štampi, koja je pisala o zločinima etničkog čišćenja koje su činile srpske i crnogorske trupe prilikom zaposedanja albanskih naselja. Prema izveštajima, naročito je teško stradalo stanovništvo Prištine, Ferizovića (kasnije Uroševac), Đakovice, Prizrena i drugih gradova. U Austriji je prevladalo mišljenje da je Srbija uzela previše.
Srpski opozicionar Dimitrije Tucović opominjao je kako je ‘izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom’, što je ‘zločinačko delo’ za koje se ‘mora ispaštati’. Tucović se protivio teritorijalnoj ekspanziji Srbije i zalagao da Kosovo ravnopravno sa Srbijom i drugim oblastima uđe u Balkansku federaciju: ‘Bezgranično neprijateljstvo albanskog naroda prema Srbiji je prvi pozitivan rezultat albanske politike srpske vlade.'” 1
Osvajački put Srbije nastavljen je i u razdoblju nakon Balkanskih ratova, budući da se takva strategija sa stanovišta širenja teritorija srpske države (uz pomoć Rusa i Francuza) od 1878. godine nadalje pokazala vrlo uspješnom.
U sjevernoj Albaniji, gdje je srpsko-crnogorska vojska sa svojim komitama u nekim krajevima žarila i palila sve do 1920. godine, jednako kao i u Makedoniji i na Kosovu počinjena su zvjerstva nepojmljiva zdravom razumu – od bestijalnih masovnih masakriranja nemoćnih ljudi, žena, djece i staraca, do uništavanja čitavih sela u kojima su spaljivani njihovi žitelji (tako da su bila pretvorena u krematorije), do silovanja i pokrštavanja albanskog stanovništva koje je pod prijetnjom smrti tjerano na prihvaćanje pravoslavlja.
Krajem Prvoga svjetskog rata – kojega je Srbija i isprovocirala na poticaj Rusije kako bi se dočepala Bosne i Hercegovine a potom ovladala Balkanom – srpska vojska i četnički odredi počinili su brojne masovne zločine i nad svojom “subraćom” Crnogorcima, o čemu je proteklih 30-ak godina pisao crnogorski književnik (u srpskoj javnosti omraženi) Jevrem Brković, a o čemu dokaze nalazimo i u brojnim drugim izvorima. Surovi zločini spaljivanja čitavih obitelji opjevani su i u crnogorskim narodnim pjesmama.
Već prije Drugoga svjetskog rata (20-ih godina) u Srbiji je vrlo aktivan pro-fašistički pokret koji se rađa usporedo s Mussolinijevim, a na pojavnoj razini najočitiji je u djelovanju četničkog vojvode Koste Pećanca i njegovog odreda koji je dijelom službenih parada i proslava u Kraljevini SHS (već od 1921. godine) i otvorena prijetnja svima koji ne pristaju uz ideju “Velike Srbije”.
Srbija je bez ikakve prisile uvela rasne zakone već u rujnu 1940. godine što je samo još jedan u nizu dokaza kako su nacizam i fašizam tamo imali čvrsto uporište, naročito u intelektualnim, crkvenim i političkim krugovima.
Nakon Hitlerove okupacije Kraljevine Jugoslavije Srbija postaje privjesak osovinskih sila. Ni u jednoj europskoj zemlji tog vremena ne postoji toliki broj pro-nacističkih i pro-fašističkih organizacija i postrojbi kao u njoj – počevši od nedićevaca, ljotićevaca, brojnih četničkih organizacija i skupina, do Specijalne policije i Ruskog korpusa. Ni jedna značajnija bitka nije vođena na tlu Srbije, sve do oslobađanja Beograda (listopada 1944. godine). Uz to, Beograd je bio prvi veći europski grad u kojemu su Židovi istrijebljeni (Judenfrei), za što su tadašnje kolaboracionističke vlasti i pismeno pohvaljene od Berlina već u kolovozu 1942. godine. Uz brojne logore smrti i to je jedan od jasnih dokaza kakav je razmjer masovnih zločina provođen u tijesnoj suradnji s okupatorima), bez ikakvoga otpora prema pripadnicima osovinskih snaga. Čak i današnji srpski ultranacionalisti poput zločinca Vojislava Šešelja priznaju kako je tijekom okupacije u Beogradu ubijen jedan jedini Nijemac (i to u svađi s nekim od svojih suradnika vezano za šverc).
Masovna četnička klanja tijekom Drugoga svjetskog rata, pa i u samoj Srbiji (ukupan broj četničkih žrtava u svakom slučaju prelazi broj od 35.000) a naročito u istočnoj Bosni (Goražde, Višegrad) gdje su u nekoliko dana poklane tisuće muslimana i Hrvata, strašni zločini u Lici, sjevernoj Dalmaciji i Bosni i Hercegovini nad Hrvatima, kao i njihova suradnja sa svim stranama u ratnom sukobu (Nijemcima, Talijanima, partizanima, ustašama, bugarskim fašistima itd.) svjedoče o tomu tko su bili “nacionalni heroji” i “prvi srpski gerilci” na koje se danas srpski nacionalisti rado pozivaju i proglašavaju ih “antifašistima”.
Srpski “antifašizam” u cjelini gledano obična je floskula koja nema nikakvog utemeljenja u stvarnosti čemu u prilog ide i sve ono što se događalo tijekom 90-ih godina na prostoru SFRJ, kojom prilikom su kokarda i petokraka (figurativno rečeno) sklopili savez u godinama prije rata i potom skupa počinile neviđena zla.
Nikakve naznake otpora ekstremnoj nacionalističkoj ratno-huškačkoj politici u Srbiji – pa niti u prekodrinskim krajevima u kojima u većini žive Srbi – nije bilo, iako se dobar dio te populacije 45 godina busao u prsa svojim “antifašizmom” i zaslugama za stvaranje socijalističke Jugoslavije.
Iza današnjeg lažnog “antifašizma” krije se njegova suprotnost: velikosrpski fašizam u svojim najcrnjim oblicima i pokušaj skrivanja masovnih zločina genocida počinjenih u ime “Velike Srbije”, o čemu na jednom mjestu u svojoj knjizi piše i prof. dr. Vesna Pešić, sociologinja i političarka građanskog usmjerenja koja se od početka protivila Slobodanu Miloševiću i njegovoj politici u okviru “Beogradskog kruga” – koji je, nažalost, ostao na marginama društvenog života:
“U Srbiji je antifašistička priča zamrla, jer se ona pripisivala komunistima, a komunisti su bili internacionalisti, a ne nacionalisti velike Srbije. Mi koji smo bili protiv nacionalizma, to sada shvatam, mi smo jugoslovenski Srbi, a to je nešto sasvim drugo. Kada su se ljudi preobratili pod Miloševićem, oni su postali srpski Srbi, na koje smo bili zaboravili, a to su oni iz prošlosti koji su govorili o ‘ujedinjenju ili smrti’. Mislim da je to suština: Milošević se vratio Stevanu Moljeviću i idejama o velikoj Srbiji, odnosno tom ‘starom gvožđu’, iz koga se svaki čas vadi po neki ‘novitet’. I sada se ta četnička priča održava zato da bi se normalizovali nacionalistički ratovi za teritorije i prikrila glavna tema – počinjeni zločini i genocid.”
(Vidi: Vesna Pešić, Divlje društvo – kako smo stigli dovde, Beograd, 2012.; str. 71.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/vesna_pesic_divlje_drustvo.pdf; stranica posjećena 5.8.2019.)
Taj ekstremni velikosrpski diskurs i mitski pogled na vlastitu prošlost i danas prevladava u političkom i javnom životu Srbije. Nama, dakle, optužbe dolaze iz zemlje koja ima tradiciju ekspanzionizma, etničkog čišćenja i genocida dulju od jednog stoljeća, iz Srbije koja negira identitet gotovo svih naroda iz okruženja i ima teritorijalni aspiracija prema svakoj od tih država. Iz zemlje koja ima na desetke pro-fašističkih, pro-nacističkih i antisemitskih političkih stranaka, organizacija i udruga od kojih su neke i u parlamentu (“Srpski pokret ‘Dveri'” – koji je sljedbenik fašista Dimitrija Ljotića). U Srbiji se javno slave rođendani nacističkih glavešina (Himmlera, Hessa i drugih), ove se organizacije povezuju sa srodnim skupinama i pokretima u svijetu, izazivaju incidente na javnim mjestima, batinaju svoje neistomišljenike itd., itd. Šešeljeva Srpska radikalna stranka i njezina posestrima “reformirana” SRS nazvana “Srpskom naprednom strankom” (uz pomoć koje je četnik Aleksandar Vučić zasjeo na vlast), najmoćniji su i najutjecajniji politički čimbenici na javnoj i političkoj sceni.
Takva je Srbija trajni uzročnik nestabilnosti u ovom dijelu Europe i nema nade da će se tamo u doglednoj budućnosti tamo dogoditi bilo kakav pozitivni pomak. Njima se jednostavno mora postaviti granica i jasno dati do znanja da dobrosusjedskih odnosa biti ne može dok se ne dovedu u kakav-takav red i ne odustanu od svoje destruktivne politike sukoba i ratova.
Srbija nastavlja po starom – ne priznaje krivnju i slavi zločince, a katarze ni na pomolu
Poslije ovih kratkih elaboracija nekih momenata iz “slavne” srpske prošlosti, vratimo se u sadašnjost.
Stvarnost u kojoj Srbija danas živi je, nažalost, više nego frustrirajuća – za sve one koji su željni normalnog života, slobode i demokracije.
U desetljećima nakon brutalnih ratova koji su svojim krvavim tragovima obilježili noviju povijest ovih prostora i zgrozili čovječanstvo, psi rata i plaćene ubojice još su uvijek najtraženiji “izvozni proizvod” Srbije a srpska mafija je (kako s ponosom ističu mnogi koji se time diče) jedna od najjačih u Europi, a i šire,2 najveći ratni zločinci već su sastavnicom mitske matrice i svrstavaju se u besmrtne heroje “srpstva” i pravoslavlja, velikosrpska ideologija i četništvo ostaju ideje vodilje pretežnog dijela javnog mnijenja i ideal kojemu se stremi s istom strašću kao i devedesetih godina prošlog stoljeća.
Što veći zločinac, veći “heroj” – što veći zločin, veće je i “junačko” djelo, jer “u ime srpstva” je sve dopušteno i “Srbin ne može počiniti zločin” ma što uradio.
Čitava plejada “srpskih obilića” iz nedavne prošlosti već je našla počasno mjesto u nacionalnoj povijesti u kojoj nema traga njihovim žrtvama, potocima prolivene krvi i nedjelima što su ih počinili. Okorjeli kriminalci i masovne ubojice odavno su postali miljenici medija i o njima se govori s ponosom i strahopoštovanjem, što je vidljivo prate li se neke od najgledanijih televizijskih emisija (Ćirilica, Goli život, Veče sa Ivanom Ivanovićem, Dobar dan Srbijo itd.), a o kampanjama u tisku i na internet portalima da se i ne govori.
Srbija je (kako s gorčinom govore mnogi beogradski intelektualci koji pokušavaju pružiti otpor ovakvoj destrukciji društva) već odavno postala svjetski rekorder kad su u pitanju ubojstva na javnim mjestima, pa se tako, primjerice, točno zna “tarifa” za pojedine “usluge” (ubojstva, premlaćivanje, otmice, pljačke, utjerivanje dugova, reket itd.). Samo rijetki se uopće usuđuju javno progovoriti o imenima onih koji siju strah i teroriziraju građane Srbije (osim ako nisu već osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne ili se više ne nalaze među živima).
U posljednjih petnaestak godina rade se i doktorske disertacije na temu raspada, dezintegracije i destrukcije srbijanskog društva, što za mnoge sociologe, psihologe, defektologe, filozofe, politologe, psihijatre i druge ljude od struke predstavlja znanstveno-istraživački izazov, ali, to nažalost, nema velikog utjecaja na društvenu zbilju.
Nisu li ratne i poratne frustracije uzrokovane neostvarivanjem ratnih ciljeva razlogom da se današnja politička garnitura Srbije ponaša tako agresivno i sumanuto?
Srbija svoju krivnju za sve što se događalo 90-ih godina XX stoljeća jednostavno ne priznaje. Ostaje zatvorena u svome mitskom svijetu i uvjerenju kako su upravo Srbi “odabrani” i “bezgrešni” narod, vječiti “mučenici” i “paćenici”, a krivci i zločinci su svi drugi osim njih.
Dr. Dubravka Stojanović govori upravo o tom odnosu Srbije i Srba prema zločinima u predgovoru knjizi One gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.), autora Srđe Popovića:
“Srđa Popović u knjizi One gorke suze posle opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje“.
“Zločin je pitanje svih pitanja“ – piše ona u prvoj rečenici predgovora (aludirajući prije svega na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:
“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića One gorke suze posle. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš…Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.“
Svako civilizirano društvo se, u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je i to tako da pored onoga što je pozitivno i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite “tamne mrlje”, odnosno, promašaje, zablude, pogreške i zastranjenja, kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti.
Uistinu, zašto Srbija (pa u određenom smislu i većina srpskog naroda u cjelini), tako uporno, i usprkos svakoj logici zatvara oči pred realnošću, bježi u izmaštani, nepostojeći, autistični svijet fikcija i mitova, i sama sebe uvjerava kako je žrtva “belosvetskih zavera” i meta “novog svetskog poretka”? Misle li promotori ove propagande da su svi oko njih izgubili osjećaj za realnost ili doživjeli kolektivnu amneziju i da će svojom agresijom spriječiti da istina izađe na vidjelo? Zašto se svaki pokušaj otvaranja rasprave o “mračnim stranama” nacionalne povijesti uvijek završava na isti način?
Predsjednik Narodne skupštine Srbije imao je snage izreći istinu: Srbi su krivci za 80% žrtava u ratovima 90-ih godina
Izjave poput one koju je tadašnji predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić dao u Nizozemskoj u proljeće 2008. godine, izrekavši na jednom okruglom stolu “bogohulnu” tezu po kojoj su Srbi počinili najveći broj zločina (oko 80%) u ratovima na području bivše SFRJ 90-ih godina prošlog stoljeća, samo su uzaludni pokušaji da se konačno pokrene proces suočavanja srpskog naroda s prošlošću i izazivaju lavinu javnih osuda i poziva na linč. Tek u tim trenucima postaje jasno, koliko je Srbija daleko od katarze i prihvaćanja stvarnosti kao preduvjeta za stvaranje normalnog, uljuđenog društva.
No, je li Dulićeva izjava samo plod njegove mašte, obično blebetanje jednog tipičnog “izdajnika” koji “blati” i “kleveće” vlastitu zemlju i srpski narod, ili ona ipak ima nekog uporišta?
Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od strane od Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije OUN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osoba (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Musliman, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti. Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95. (15.970 na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr. sc, Dražena Živića iz Instituta društvenih znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu) i na Kosovu, gdje prema podacima FHP iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421 (od čega su 10.533 ili 78% Albanci; 2.238 ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100 ili 1 % Bošnjaci, te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u spomenutim razdobljima bio 140.883. U ukupnom broju žrtava Srbi sudjeluju sa 31.777, ili 22,55%, dok su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda. Izuzme li se iz ove analize Kosovo (jer se ipak radilo o “unutarnjem sukobu”, budući da je ta pokrajina u kritičnom razdoblju formalno bila u sastavu Srbije) i promatra podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu – gdje je na djelu bila klasična agresija – ukupan broj žrtava je 127.462, a od toga 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju žrtava jeste 23,17%, a ne-srpskih 76,83%.
Ovdje je očit nesrazmjer između srpskih i ostalih žrtava rata), pa se i iz toga mogu izvući zaključci kako su Dulić i ostali čije tvrdnje se svode na to da je srpska strana uzrokovala najveći broj zločina, potpuno točne, a one o masovnim pokoljima Srba najobičnije izmišljotine kojima se želi prikriti krivnja i relativizirati pogubne učinke velikosrpske agresije.
Srpske oružane snage i paravojne postrojbe okupirale su i etnički očistile oko 30% Republike Hrvatske i preko 70% Bosne i Hercegovine, a na Kosovu također počinile brojne masovne zločine etničkog čišćenja i to je smo još jedan u nizu dokaza tko je glavni krivac za ratove i tko je uzrokovao najviše zla i žrtava. Pri svemu tomu, jedno od najvažnijih pitanja – koliki je (među ukupnim srpskim žrtvama) broj poginulih autohtonih Srba (dakle, onih koji su prije rata živjeli na područjima Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine), a koliki onih koji su tamo stigli iz Srbije i Crne Gore, još nije razriješeno. Upravo te podatke Srbija skriva već više od 20 godina – jer oni predstavljaju ključ za razumijevanje svega što se događalo na području SFRJ, pogotovu uzroka i tijeka agresije.
Prema svim pokazateljima agresorska strana, pored toga što snosi isključivu krivnju za izazivanje i otpočinjanje ratova, doista je odgovorna za najveći broj žrtava (75-80%), i to je činjenica koja se argumentirano ne može pobiti, unatoč svim nastojanjima današnjih „čuvara“ rasne čistoće i bezgrešnosti “izabranog naroda” i “trinaestoga, izgubljenog i najnesrećnijeg plemena Izrailjovog” (kako su svoj srpski narod pokušavali predstaviti četnički ideolog i šovinist Vuk Drašković i njemu slični).
Popisi žrtava, demografski pokazatelji, arhivska građa i faktografija samih događaja, u današnjim uvjetima i zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i znanstvenim metodama istraživanja, na sreću, onemogućuju da se istina o prošlosti tek tako revidira – onako kako se to činilo prije 60, 70, ili više godina.
Srbija je postala prva zemlja u Europi, kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata presudom od strane ICJ u Den Haagu izrečena krivnja za zločine protiv čovječnosti i osuda za nepoduzimanje mjera u sprječavanju zločina genocida koji su snage bosanskih Srba počinile u Srebrenici srpnja 1995. godine. Koliko god se današnji srbijanski diplomati i političari trudili to relativizirati, prešućivati – ili čak negirati! – nepobitna je istina da je uz izvođenje svih potrebnih dokaza, sudsko tijelo UN-a donijelo presude u kojima je barem deklaratorno i djelomično postignuta stanovita pravednost i žrtvama i njihovim potomcima pružena kakva-takva moralna zadovoljština. Konačno je ostalo zapisano za povijest kakve je učinke imala i kakvim se metodama koristila ekstremna velikosrpska ideologija u svojim osvajačkim ratovima.
Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti i od njih se distancirati, jer samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. To vrijedi podjednako za sve: Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe. Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga „nacionalnog cilja“ i koliko god bili uvjereni u “misiju” za koju su “predodređeni”.
Srbijom i dalje vladaju ratni huškači i akteri agresije koji mlade naraštaje pripremaju za nove ratove
Treba li se (nakon svega rečenog) čuditi tomu što danas sljedbenici balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i politička “djeca” opskurnog četničkog vojvode i ratnog zločinca Vojislava Šešelja na tako bahat i monstruozan način optužuju Hrvatsku za “nacizam”, “ustaštvo”, “porast fašizma”, “ugrožavanje Srba”, itd., itd?
Što se to događa sa Srbijom i srpskim narodom, kad takve likove bira na izborima poslije svih pošasti i katastrofa do kojih su te politike dovele u nedavnoj prošlosti?
Zašto danas djeca u Srbiji još uvijek uče kako su “rat na području bivše SFRJ izazvali Vatikan i Katolička crkva”, te “uz pomoć Hrvata i muslimana nastojali istrebiti srpstvo i pravoslavlje”?
Kako to da nam srbijanski politički vrh i pojedinci iz SPC danas dijele lekcije i preispituju može li naš blaženik Alojzije Stepinac biti svetac, vrijeđajući i njega i nas Hrvate i katolike na najprimitivniji način, iako u redovima svojih svetaca već poodavno imaju deklarirane fašiste, antisemite i četničke koljače koji su u pravom smislu riječi moralni degenerici (poput Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca, Slobodana Šiljka, Milorada Vukojičića Mace)?
Tomislav Nikolić (bivši predsjednik Srbije, zakleti četnički vojvoda koji je u taj čin promoviran na Romaniji 1993. godine, zbog posebnih zasluga u ratu za srpstvo i “Veliku Srbiju”), Aleksandar Vučić (Šešeljev posilni, dugogodišnji sekretar njegove stranke i obožavatelj koji je ne rijetko plakao dok je ovaj držao svoje govore) i politički nasljednik balkanskog krvnika Slobodana Miloševića (njegov omiljeni “omladinac” i glasnogovornik SPS-a u vrijeme ratova) Ivica Dačić (kojega mnogi po Miloševiću zovu “Mali Sloba”) u nekim normalnim okolnostima ne bi bili vrijedni pozornosti. Međutim, razvoj događaja je takav da se i te okorjele fašiste mora uzeti ozbiljno, jer oni (što je tragična činjenica) uživaju potporu jednog značajnog dijela birača – inače ne bi niti bili na vodećim pozicijama u državi.
Kratko podsjećanje na djelatnosti spomenutih ratnih huškača koji su vladali ili danas još uvijek vladaju Srbijom nužno je prije svega radi onih koji su rođeni poslije rata i ne znaju tko su ovi likovi:
1.Tomislav Nikolić polaže zakletvu četničkog vojvode na Romaniji (B i H) 1993. https://www.youtube.com/watch?v=nGwmRH-8vsw
- Zadnjih godina pojavila se i video snimka zajedničkog posjeta Vučića, Nikolića i Šešelja srpskim okupatorskim snagama iznad opkoljenog Sarajeva (područje Ilijaša, Vogošće i Grbavice, u svibnju 1995. godine), na kojoj se među ostalim vidi da su tamo stigli poznatimdžipom četničkog vojvode Vasilija Vidovića zvanog Vaske, na kojemu je pričvršćena ljudska lubanja na haubi (a iz sprdnje prema žrtvi, ali i snagama UNPROFOR-a, na istu je stavljena plava kaciga – dio službene opreme pripadnika snaga OUN). U pratnji “visokih gostiju” iz Srbije, pored četničkih vojvoda Vasilija Vidovića i Mirka Blagojevića, u ovom društvu je bio i kasnije istaknuti političar (jedno vrijeme tijekom 1998/99. godine i predsjednik “Republike Srpske”), četnički ekstremist Nikola Poplašen (za kojega mnogi izvori tvrde da je ubijao i silovao tijekom rata u Bosni i Hercegovini); (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=K5cPfsc1cro; stranica posjećena 5.8.2019.)
Naravno, ova snimka je samo jedan bizarni detalj u mnoštvu sličnih, koji dokazuje kakva je patološka i destruktivna mržnja vladala u krugovima većine tadašnjih srpskih političara koji su igrali ili danas igraju značajne uloge u javnom životu Srbije i upravo zahvaljujući ratnim zaslugama postaju ministri, potpredsjednici Vlade, premijeri, pa čak i predsjednici države.
U tom kontekstu, nije suvišno osvrnuti se na trenutak unazad i sjetiti se što je nekada govorio i kako se ponašao današnji predsjednik gospodar Srbije, bivši Šešeljev pulen, ratni huškač, velikosrpski šovinist Aleksandar Vučić, kojega javnost dobro pamti po propagandnim prilozima koje je radio za srpsku TV Pale tijekom 1992/93. godine.
3.Dana 20.03.1995., Aleksandar Vučić i Vojislav Šešelj dolaze u Glinu dati potporu tamošnjim Srbima za daljnju borbu protiv „ustaške Hrvatske“ (govor Vučića: https://www.youtube.com/watch?v=vu5qvsloewU; govor Šešelja: https://www.youtube.com/watch?v=PfHZNVJf6ms; stranice posjećene 5.8.2019.)
4.Vučić s govornice Narodne skupštine Srbije šalje i upozorenje međunarodnoj zajednici koja prijeti zračnim udarima na položaje bosanskih Srba, riječima: „Pa vi bombardujte, ubite jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana…pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje…može li se tako ponašati sa srpskim narodom...“ 20.07.1995. – u vrijeme dok se genocid u Srebrenici još uvijek odvija (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=UGqv9CJbd3U; stranica posjećena 5.8.2019.)
5.U Beogradu je 21. siječnja 2000. godine, održan Otadžbinski kongres Srpske radikalne stranke, na kojemu, među ostalim, govori i generalni sekretar SRS, Aleksandar Vučić. On oštro napada sve one koji se izruguju ideji “Velike Srbije” i neuspjehu SRS i Srpskog četničkog pokreta u ostvarivanju tog projekta. Pored ostaloga, kaže:
” (…) Mi ni tada ni danas nismo hteli ništa što je tuđe, hoćemo samo ono što je naše, srpsko…,a to jesu i taj Karlobag, i Ogulin, i Karlovac, i Virovitica, i sve te srpske zemlje…“ (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=Mhq5VVEUVeM; stranica posjećena 5.8.2019.)
Dojučerašnjim agresorima koji su se ponovno nakon svega prometnuli u “antifašiste” puna su usta okrenutosti budućnosti, dakako, samo u slučaju kad se pokuša utvrditi istina o događajima iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Kad su Jasenovac i drugi mitovi u pitanju, vrlo rado se vraćaju u prošlost.
No, postavlja se opravdano pitanje: Jesu li žrtve njihovih zločina i bližnji žrtava imali pravo na budućnost, i može li se tek tako olako prihvatiti teza po kojoj je najbolje zanemariti sve ono što se događalo, ma koliko rane bile duboke, a traume i sjećanja na rat još uvijek živi?
Bez istine o prošlosti i priznanja krivnje nema dobrosusjedskih odnosa
Budući da bez utvrđivanja pune istine o prošlosti nije moguće graditi međusobno povjerenje i suradnju među narodima i državama, u tom argumentu sadržan je i odgovor na ovo pitanje.
Povijesno iskustvo nam govori da nakon svakog izbjegavanja suočavanja s istinom i činjenicama (ma kakve one bile), problemi koji se prešućuju i nastoje potisnuti izlaze na vidjelo u još drastičnijem obliku, i to je do sada potvrđeno bezbroj puta.
Od vremena Svetozara Markovića i Dimitrija Tucovića do danas, u Srbiji demokratske snage završavaju na margini i nisu u stanju pružiti nikakav ozbiljniji otpor velikosrpskoj politici koja je (htio to netko priznati ili ne) pružila jake korijene u srpskom narodu. Tamo se i danas jednako tako prešućuju i guraju u sjenu časni i pošteni ljudi i intelektualci koji su najveći dio svoga života utrošili na to da pomognu srpskom društvu da se riješi zabluda iz prošlosti i postane normalno. Profesor Radomir Konstantinović, Bogdan Bogdanović, dr. Ivan Đurić, dr. Latinka Perović, dr. Dubravka Stojanović, dr. Olivera Milosavljević, dr. Branka Prpa, Sreten Ugričić, Čedomir Jovanović, odvjetnik Srđa Popović, Jelena Milić, prof. Mirjana Miočinović, Mirko Đorđević i stotine drugih entuzijasta, radili su za života ili još uvijek rade na tomu. Nažalost, uglavnom bez uspjeha ili s vrlo ograničenim dometom.
Njihova borba s fašizmom u Srbiji potisnuta je ne samo u zemlji u kojoj žive, o njoj se ništa ne zna ni kod nas (mada je to, kako kaže dr. Latinka Perović, „borba između njih i nas na život i smrt“).
Kako objasniti ovaj paradoks? Jesmo li svjesni kud vodi naša indiferentnost i kratko pamćenje, naše neshvaćanje realnosti? Zar smo jednom u povijesti platili ceh svojoj šutnji i naivnosti?
Jesmo li svjesni toga, da srpska djeca u srednjim i osnovnim školama još uvijek uče iskrivljenu povijest u kojoj im se narodi u susjedstvu (prije svih Hrvati) prikazuju kao najveći krvni neprijatelji i uzročnici svih pošasti i stradanja koja su srpski narod pratila u prošlosti?
Zato dr. Dubravka Stojanović (u svojoj knjizi Ulje na vodi (Beograd 2010.), u kojoj dijelom analizira i sadržaje školskih udžbenika), kaže kako to nije ništa drugo nego “ideologizacija i politizacija mladih” s ciljem stvaranja atmosfere mržnje njihove pripreme za nove ratove.
Kad se govori o velikosrpskom fašizmu i njegovom evidentnom utjecaju na politička i društvena kretanja u Srbiji, mnogi u Hrvatskoj to primaju s nevjericom i skepsom, pa čak drže takve ocjene stanja u toj zemlji jednostranim i pretjeranim. Na ovom mjestu evo samo jednoga citata i to iz srbijanskog izvora (a bavi se analizom pojave koju autor Goran Necin naziva “kontinuitetom srpskog fašizma”):
“U savremenoj Srbiji fašizam je rasprostranjena i politički prihvatljiva i u društvu etablirana pojava koja se ispoljava u formi ekstremnog oblika nacionalizma podcrtanog despotizmom i prijemčivim fanatizmom koji se u Srbiji, kao multietničkoj sredini, manifestuje kroz etničku, rasnu, versku, a u poslednje vreme sve više i kroz političku i seksualnu netoleranciju. U tu svrhu, veliki broj društvenih činilaca, neretko i sama država, sistematski i metodično nastoje da relativizuju kako srpski fašizam kroz istoriju, tako i egzistirajuće modernizovane i preobučene nove političke i parapolitičke pokrete i grupe koji se na osnovu svojih reči i (ne)dela mogu svrstati u fašističke. Ovakvoj klimi u društvu, u velikoj meri je doprinela revizionistička politika u odnosu na pojedine vojno-političke pokrete iz Drugog svetskog rata, koji su prema istorijskim činjenicama bili u službi okupatorskih snaga i fašizma uopšte, a pod providnim plaštom srpskog patriotizma.
(…) Mnogi činioci u srpskom društvu uprkos svojoj endemskoj traljavosti euporično i euforično rade na kontinuiranom procesu zanemarivanja istorijskih činjenica. Svako društveno uređenje proizvodi različit oblik fašizma. Indolentan stav, povremeno i otvorena naklonost, gotovo svih srpskih vladajućih garnitura od kraja osamdesetih godina prošlog veka pa sve do danas, glede ekspanzije različitih neofašističkih grupa u Srbiji i porastu fašizma u društvu, najbolje se ogleda u činjenici da i pored bezbroj dokaza o njihovom delovanju u cilju osporavanja ustavnog poretka i ugrožavanju bezbednosti građana Srbije ali i same države, niko nije našao za shodno da se njihov rad zabrani i odgovorni pojedinci nađu iza rešetaka. Naravno, nije potrebna posebna moć dedukcije kako bi se shvatilo da ovakav razvoj događaja nije tek puka slučajnost. Posve je očito da su pojedini akteri u srpskom društvu odavno ispunili tzv. “fašistički minimum” o kojem je pisao nemački filozof i istoričar Ernest Nolte, odnosno opravdali da se nazovu fašističkim.
Ipak, najviše zabrinjava što su mnoge neofašističke grupe i organizacije u Srbiji vrlo brzo, u nekoliko poslednjih godina, iskoračile iz subpolitičkog delovanja u legitimnu političku trku, a zahvaljujući svojim domaćim i inostranim mentorima koji su osetili trenutak za takav korak, ohrabreni i potpomognuti od strane nemoćnih nadležnih državnih organa i zakona koji im se više ne mogu, a sve više i ne žele suprotstaviti. Kao i njihovim istomišljenicima iz Hitlerove Nemačke i ovdašnji nacionalisti u osnovi svojih opskurnih proglasa, programskih načela i sličnih ‘dokumenata’, nedvosmisleno ističu dа je njihov cilj stvаrаnje ‘nаcionаlne držаve’ kаo temeljа i otelotvorenjа zаjedničke volje svog nаrodа.”
(Izvor: http://www.e-novine.com/srbija/53109-Kontinuitet-srpskog-faizma.html; stranica posjećena 5.8.2019.)
Je li doista sve to što govore stotine intelektualaca u Srbiji vezano za velikosrpski ekstremizam i fašizam, za rasap srbijanskog društva i posvemašnju destrukciju koja u njemu vlada samo njihova uobrazilja, fatamorgana i opsjena? Slušajući njihove političare mogao bi se steći takav dojam – pod uvjetom da vjerujemo više Aleksandru Vučiću, Ivici Dačiću, Ani Brnabić, Aleksandru Vulinu i drugima iz tog kruga nego svojim očima i ušima.
Srbija je kako to s pravom kaže (i piše u svojoj ovdje već citiranoj knjizi) tamošnja intelektualka demokratske građanske orijentacije prof. dr. Vesna Pešić, divlje društvo u kojemu ne postoji sustav moralnih i etičkih normi, gdje su istina i laž relativne kategorije, društveni procesi se odvijaju stihijski, a jedino što je sasvim izvjesno i uočljivo je to da se Srbija ne odriče svoje samoubilačke osvajačke ideologije koja nanosi nemjerljivu štetu okruženju ali i njoj samoj.
Za “šlagvort” svoje knjige Divlje društvo – kako smo stigli dovde (Beograd, 2012.; dostupno u pdf formatu na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/vesna_pesic_divlje_drustvo.pdf) autorica je ne bez razloga uzela riječi srbijanskog premijera ubijenoga 12. ožujka 2003. godine u Beogradu, Zorana Đinđića:
“Postoje narodi koji smisao ne ubrajaju među nužne uslove svog postojanja“.
Kakav je to narod koji smisao ne ubraja u nužne uvjete svoga postojanja i može li se on ponašati racionalno i razumno?
Kad su u pitanju ratovi iz 90-ih godina, malo je ljudi u Srbiji koji su njihove uzroke definirali onako kako je to učinio poznati beogradski odvjetnik i borac za ljudska prava (sad već pokojni) Dragoljub Todorović u intrvjuu novinarki RSE (Radio Slobodna Evropa) Maji Nikolić 9. lipnja 2013. godine:
„(…) To je bio rat za teritorije koji je povela srpska nacionalistička elita, a tih nacionalista u Srbiji ima i komunističke provenijencije i četničke i popovske i monarhističke i ljotićevske i svake druge. Po mom mišljenju, glavni razlog zašto ne može da se stavi tačka na taj rat, da se zna o čemu se radi, je taj što nije utvrđen uzrok i karakter rata.
(…) Ako bi se to utvrdilo, tačno reklo šta je bilo – da je Srbija ratovala za teritorije, onda bi Srbija imala posledice. A Srbija je najveća zemlja na ovom prostoru, vezana je za Ruse, ima geostrateški položaj, pa verovatno zbog toga Zapad neće da insistira na tome.“
(Vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/plp-nazvati-to-ratom/25011373.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 6.8.2019.)
Imajući u vidu sve što je do sada rečeno i činjenicu da je Srbija još uvijek neuralgična točka jugoistočne Europe, postavlja se pitanje: Kako s takvom državom njegovati dobrosusjedske odnose i surađivati?
U tom kontekstu bespredmetno je uzimati u obzir sve njihove nebuloze, laži i klevete, pa i one vezano za oslobađanje Hrvatske (Bljesak, Oluja) jer su sami bili uzročnici svega i isključivi krivci za rat su oni.
Nadajmo se da naša djeca i unuci neće ponovno prolaziti kroz slična stradanja i patnje kao što je to morao naš naraštaj tmurnih, mračnih i krvavih 90-ih godina XX stoljeća.
Nadajmo se – i budimo spremni u svakom trenutku na obranu svoje zemlje i naroda.
-KRAJ