U „Hrvatskim povijesnim istinama” voditelja Tihomira Dujmovića na Z1 gostovao je prof. dr. Josip Jurčević, a tema su bila ideološka podmetanja u – hrvatskim udžbenicima povijesti. Znaju li mlade generacije išta o stvarnoj povijesti, naročito o Domovinskom ratu i povijesti koje se mnogi stariji još živo sjećaju. Na žalost, ako ne mogu čuti nešto o tim zbivanjima u obitelji, iz prve ruke, mladi su često uskraćeni za bilo kakvo stvarno znanje o tome.
Tko verificira povijesne istine i koliko u tim udžbenicima uopće ima istine, naročito u Vukovaru gdje djeca koja pohađaju program za srpsku manjinu o ratu uče iz zasebnih udžbenika?
Program određuje kakva će vrijednosna i emocionalna stajališta imati mlade generacije, kaže Jurčević, i o tome postoji svijest čak i u zakonima o odgoju i obrazovanju, pri čemu naglašava odgoj – jer on određuje vrijednosna stajališta koja će se održati cijeli život, dok se znanja mijenjaju.
Zakon, kaže Jurčević, je prilično striktan i ne ostavlja puno prostora za kršenje znanstvenih i pedagoških standarda, a pogotovo etičkih načela u samom kurikulumu. Sve se mora, u teoriji, temeljiti na znanstvenim i etičkim standardima definiranim kako Ustavom tako i pravom EU i međunarodnim pravom. No, kaže Jurčević, kad uđete u udžbenike – katastrofa! Sve je suprotno tome.
Ti standardi nisu primijenjeni, kaže Jurčević, dapače u udžbeniku kojeg je analizirao nisu primjenjeni suvremeni znanstveni, psihološki i obrazovni standardi, i nije utemeljen na etičkim zahtjevima, dapače da je suprotan Ustavu i kriterijima EU te razorno djeluje na učenike i sustavno se suprotstavlja svemu što je propisano.
Prvo je analiziran udžbenik iz 2021: „Zašto je važna povijest”, autora Vedrana Ristića, Nikice Torbice i Miljenka Hajdarevića, namijenjen gimnazijama i obavezan je. Sporan je odnos prema SFRJ, stvaranju Hrvatske i Domovinskom ratu.
U njemu se recimo navodi da je Vladimir Bakarić, inače poznati komunistički satrap, „jedan od najzaslužnijih za postizanje veće samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji” (nakon proljeća) i da je imao „važnu ulogu u donošenju Ustava iz 1974. a time i u stvaranju suvremene hrvatske države”, iako je svima koji pamte sedamdesete prilično jasno da je stvaranje bilo kakve hrvatske države zadnja stvar koju je Bakarić namjeravao postići. To je popraćeno slikom Tita u maršalskoj uniformi i nasmijanog Bakarića.
„Tu još idu hvalospjevi da je vodeći intelektualac”, kaže Jurčević te podsjeća na njegovu ulogu u hrvatskom proljeću, odnosno njegovom slomu . Nadalje, u istom udžbeniku „stvaranje hrvatske države” obrađeno je na pet stranica, a od toga na prve četiri nema spomena RH niti ičeg što ima veze s njom kao demokratskom državom. Naprotiv, to prati – slika Milke Planinc! Glorificira se nju i Antu Markovića, te njegove reforme, a nejasno je kakve veze ona ima sa stvaranjem RH.
Tek se na dnu zadnje stranice, bez fotografije, posve istrgnuto iz konteksta, spominje Franju Tuđmana! A citirana je samo jedna rečenica iz njegovog govora gdje je spomenuo kako NDH nije bila samo kvislinška tvorba i fašistički zločin nego i izraz hrvatskih težnji za svojom državom. Uz to su u okviriću pitanja o NDH, poput „Prisjeti se kako je nastala NDH”, „Kakav je odnos ustaškog režima prema manjinama”, itd., čime se stvaranje RH zapravo stavlja u kontekst uspostave nove NDH. Usto, opravdava se i citira nekritički memorandum i „ugroženost Srba”. Nigdje nema samostalne fotografije Franje Tuđmana, pa ni Mesića ni bilo kojeg drugog stvarnog aktera stvaranja RH,
„Sve je protuzakonito”, kaže Jurčević. Radi se o vrijednosnoj kapitulaciji, a djeci se nameće jugokomunistički vrijednosni sustav s hvalospjevima Titu, Bakariću i Milki Planinc.
Na kraju se govori o prvoj i drugoj Jugoslaviji, te se spominje „a tada je na vlast u Hrvatskoj došao HDZ” (u jeku Markovićevih reformi, kad je sve bilo divno i krasno!) i od tada kreće svako zlo, uključujući privatizaciju, iako ju je pokrenuo Marković i model se nije mijenjao, a svi „privatizatori” su naslijeđeni jugokomunisti.
Kod Domovinskog rata, udžbenik se poziva na „Documentu” i Eugena Jakovčića, te se spominje kako su pripadnici HV počinili teška kršenja humanitarnog prava, te se spominju „masovna, organizirana smaknuća Srba” ali i „nepoćudnih Hrvata!” A govori se kako je Hrvatsku „iz straha” Hrvatsku napustilo najmanje 150.000 Srba, pozivajući se na krivotvoreno izvješće HHO-a koje je odbacio i Haški sud.
Prešućuje se odgovornost Srbije i agresija na Hrvatsku. No zanimljivo je da se ne spominje niti jedno od 402 djece ubijene u Domovinskom ratu ali se spominje (naravno!) Aleksandra Zec, čija smrt je plod mafijaškog obračuna.
Spominje se i da je Županijski sud u Zagrebu 2016. „poništio presudu Stepincu” ali da to „ne znači da je rehabilitiran!”
Autori su, kaže Jurčević, ispod razine povjesničara iz komunističkog vremena poput Bilandžića. To je proces kojeg možemo pratiti od Sanadera.
Radi se o ispiranju mozga, kaže Jurčević, odgajaju se novi naraštaji koji će znati „nove istine” a oni koji znaju istinu će nestati.
Procedura je takva, kaže Jurčević, da izdavačka kuća odabere autore koje želi, i jako dobro znaju što je poželjno, a što moralno i zakonito – ali znaju da udžbenik pisan po zakonu neće dobro proći.
Apsurd je i budalaština, kaže Jurčević, da postoje dvije povijesti, jedna za hrvatske i druga za srpske učenike u Vukovaru, iako znamo da, znanstveno gledano, ne mogu postojati dvije povijesti.
Podsjeća da prof. dr. Mirko Bilandžić govori o sustavnoj političkoj korupciji koja je dominantan način upravljanja Hrvatskom, koja potpuno ubija bilo kakvu hrvatsku budućnost. Ljilja Vokić je, podsjeća, odlučila da će biti samo jedan udžbenik, ne deset na tržištu, no koruptivni interesi su odlučili drukčije. Tako se mladi ljudi odgajaju “Miloševićevski”, kao neprijatelji društva u kojem žive, kaže Jurčević.