Hrvatsku je branilo 3.200 dječaka ratnika. Mnogi od njih danas su na rubu egzistencije, posla mahom nemaju. Neki zbog sudjelovanja u ratu nisu završili ni školu. Naime, školske klupe su 1991. zamijenili rovovima…
“Želimo da nam se prizna status dragovoljca. S obzirom na to da nismo imali nikakvu pravnu, vojnu obvezu da to učinimo, što bi dijete od petnaest, šesnaest godina koje odlazi u rat bilo nego dragovoljac?! Naravno, time ne želimo nikakva materijalna prava, već samo moralnu satisfakciju”, kaže Damir Besednik, predsjednik Udruge maloljetnih dragovoljaca. Dosad su četiri puta pokušali naći svoje mjesto u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja, ali bez uspjeha. Protivnici njihovih argumenata navode kako bi se priznanjem njihovog statusa Hrvatska kompromitirala zbog nepoštovanja konvencija o pravima djeteta.
Od smrti ga spasila Vesna Bosanac
Među dječacima ratnicima je Vukovarac Enver Arnautović koji se sa 16 godina prijavio u Zbor narodne garde. Nitko ga, kaže, zbog njegovih godina nije gledao poprijeko. Na položaju pokraj Borova naselja proveo je 40 dana, bio je i na Olajnici i u interventnoj satniji.
“Zadnjih petnaest dana rata, priznajem, bilo mi je izuzetno teško, po toj silnoj hladnoći, bez hrane, želio sam da se završi, bilo kako, samo da prestane. Kasnije sam želio u proboj sa suborcima, ali doktorica Vesna Bosanac me je odvratila. Ostao sam u bolnici kad je došao Veselin Šljivančanin. Razvrstavali su nas, muškarci su išli na jednu, a žene i djeca na drugu stranu. Kad je došao red na mene, željeli su me odvojiti na stranu muškaraca. Pitali su me jesam li sam nosio pušku, ali doktorica Bosanac spasila mi je život kad je rekla da nisam, da sam ja samo dijete. A to sam i bio”, ispričao je za Večernji list Enver koji je unatoč ratu uspio završiti fakultet i osnovao pčelarsku zadrugu Agro med Vukovar. No, boluje od PTSP-a.
Na ratište otišao s 13 godina
I Robert Bec iz Pakraca otišao je u rat i to sa svega 13 godina. Otac je bio protiv, no kada je rekao da će otići bez njegovog znanja poveo ga je. Robert se priključio 76. pakračkom samostalnom bataljunu. Najprije je, tog ljeta 1991., zadužio kuburu ručne izrade, pa lovačku pušku, naposljetku i M-48, valjda težu i od njega samog.
“Odrastao sam preko noći. Nagledao sam se svega, ali tada je to sve bilo normalno. Živjeli smo u tom paklu, pazili jedan na drugog, branili svoje”, priča Robert kojeg su protiv njegove volje razvojačili 1992. Kasnije se zaposlio kao vozač i radio, kaže, sve dok nije eksplodirao. Prvi put ruku je na sebe digao 2003. Ustao je s dna, krenuo dalje, no zaredale su mu prometne nesreće, pa je ostao bez vozačke dozvole i prihoda za život. Živi od 1.900 kuna mirovine sa suprugom i 14- godišnjom kćeri s posebnim potrebama. Svakodnevica mu se sastoji od odlazaka liječniku gdje pokušava ukrotiti svoj PTSP. Naime i 20 godina kasnije slike mu se vraćaju, vidi mrtve i ranjene, čuje fijuk granata i osjeća miris ljudskog mesa.
Ranjen sa 16 pa se opet vratio na bojište
I Damir Besednik iz Cerne sa 16 godina je otišao u rat. Borio se kao pripadnik HOS-a, a potom i 5. gardijske brigade. “Ranjen sam dva puta u Vinkovcima. Prvi put kad mi je bilo 16, dobio sam šrapnel u glavu, geler mi se uvukao duboko u nos… iste večeri vratio sam se iz bolnice u rat. A što je s dušom? Ne mogu reći da sam neozlijeđen”, reći će danas taj 46-godišnjak, umirovljeni dočasnik Hrvatske vojske koji je nakon rata ostao u sustavu i ondje proveo ukupno 16 godina života.
– Gledajte, rat je prljava stvar… Ubija se bez razmišljanja, a osobito kad si klinac. Poslije, kad sve prođe, misliš: “Neke sam mogao i poštedjeti. Neki su bili mladi gotovo kao i ja.” Da mogu vratiti vrijeme, ne bi bilo baš tako jer ne vidim da se isplatilo. Pogledajte što se događa u Hrvatskoj. Suza ispod oka znači da plačem za ljudima koje sam možda mogao poštedjeti i za Hrvatskom koja se pretvorila u ovo što je sada – objasnio je Arnautović.
RATOVAO JE SA 16: ‘Dobio sam rješenje o mirovini… 1.029.00 kuna…’
– Dobio sam 1.029.00 kuna… Ne pada mi na pamet da se žalim ili što slično. Ako država misli da sam toliko zaslužio, poštivat ću tu odluku – rekao je kratko Arnautović po čijim se riječima teško dalo raspoznati je li u pitanju njegova iskrena reakcija ili pak sarkazam. Jer, što se zasluga nekoga tko je počeo ratovati sa 16 godina tiče, one su neupitne. Arnautović je još kratko dodao i ovo:
– Pa, teško da ću, recimo, imati djeci za bicikl. Odnosno, bilo kakav kredit ili nešto slično neće dolaziti u obzir jer će se gledati na ovaj opći dio. Ali sam prilično siguran da bi se kod pitanja ovrha računalo sve. Tako da… Želim biti jasan, nisam išao u rat za pare. U mojim godinama ne kalkuliraš, vodi te srce i to je sve. No, sada, s ove točke gledišta, boli me što su od ovakvog obračuna izuzeti samo oficiri JNA. Ako država uistinu smatra da su oni zaslužniji za njezin nastanak, onda u redu. Ponavljam, neću se žaliti – kazao je otac četvero djece, Enver ili Enki kako ga prijatelji zovu.
Morao je otići iz svoje Hrvatske da bi prehranio svoju obitelj
Enver je bio primoran, da bi prehranio svoju obitelj, unatoč svemu što je u domovinskom ratu prošao, otići iz svoje Hrvatske trbuhom za kruhom, jer se za njega i njegovu obitelj hrvatski sustav nije pobrigao, kao što se pobrigao za mnoge koji nisu ni primirisali barut ili rat, a srpskog su agresora možda vidjeli na televiziji ili u novinama.
MM./SV.