Jučerašnja vijest o prometnoj nesreći u kojoj je smrtno stradala Monika Karan iz Brčkog, bila je glavna tema nesretnih logoraša koji su preživjeli zvjerska mučenja u srpskom logoru Luka…
Goran Jelisić, koji je sebe zvao Adolf, bio je zapovjednik logora “Luka”, gdje su on i Monika Karan Ilić brutalno mučili zatvorenike drugih vjera i nacija…
Ubojica, Goran Jelisić, bio je kukavica, koji je radije puškom ubijao nenaoružane civile, nego li sudjelovao u vojnim akcijama. Ovako su ga opisivali preživjeli iz srpskog logora “Luka” u Brčkom.
Goran Jelisić, nadimak lokalni Hitler, bio je zapovjednik logora “Luka“, gdje je mučio i ubijao po njegovu – “ustaše” i “balije”. Kako su svjedočili bivši zatočenici logora, volio je pušiti cigarete dok je ubijao. Išao je do kvote od 200 ljudi, ali je bio nervozan kada je stao kod broja 175, kažu svjedoci.
Među ljudima koji su mučeni bili su i Husein Kršo i Hajrudin Muzurović. Ljudi su pokupljeni s posla, natovareni poput sedla i dovezeni u logor. Jelisić ih je površno gledao. Za dobrodošlicu su dobili dva udarca preklopnim kundakom „škorpiona“.
“Sad ćete biti strijeljani“, rekao im je lokalni Hitler, dok je uz njih privodio još desetak ljudi. “Ja imam običaj pucati s leđa u potiljak, a ako netko preživi, ide na šaht, dok ne iskrvari. To su moja pravila. Ni vi niste ništa bolji,“ govorio je krvnik.
Husein Kršo i Hajrudin Muzurović pridružili su se u agoniji smrti stotinama svojih sunarodnjaka.
Iskričave misli zatvorenika je prekinuo Jelisićev smijeh. Valjda je izbrojao još desetak mrtvih. Dakle 185. Nedostajalo mu je još 15 ljudi za kvotu. Kvotu monstruma kojemu je zločinački sustav dozvolio igrati se. U toj suludoj potjeri za kvotom u sustavu logora “Luka“ prošlo je oko 3.500 ljudi, a pobijeno je nekoliko stotina civila.
Goran Jelišić nije “radio” sam. Društvo mu je pravila Monika Ilić Karan. Ona je bila zadužena za probijanje podrebrice muškarcima krhotinama pivskih flaša i odsijecanje penisa. Čitave litre krvi je uz jauke prosula, a vreću penisima nakupila. Pa se smijala. Do neba, dok su ljudi šutjeli i velikom Bogu se molili.
Prema opisima preživjelih, ona je zatočenicima doslovno kukama vadila oči i čupala grkljane!
“Radila je ono što nitko ne bi radio u onim godinama. To je djevojčica koja je imala samo ime žensko. To nije bila žena, to je monstrum bio. Jer takvih ljudi je malo. Je li to nadareno ili upućeno, ili je ne znajući sve radila?”, pita se Džafer Deronjić, bivši zatočenik iz logora Luka.
Logoraši su prozvali Moniku monstrumom dječjeg lica, jer je u vrijeme činjenja zločina imala samo 17 godina. Ona je brutalno pretučenim logorašima ulijevala kiselinu po ranama. Logoraš Alija Mujić, ranije dajući iskaz, opisao je i brutalno ubojstvo mladića od dvadesetak godina.
„Dok smo sjedili u hangaru, ušla je Monika s dva mladića. Imali su po bocu piva u rukama. Kada su oni ulazili, morali bismo svi ustati i pozdraviti ih četničkim pozdravom. Kada je popila pivo, razbila je bocu i prvom mladiću koji je bio do vrata grlićem je rasparala stomak.“ – potresno je Mujićevo svjedočenje.
R.B.- 01, zatvorenik logora Luka svjedoči:
“U jednom od hangara logora Luka ostalo je nas deset. Četnici nisu ništa htjeli govoriti, ali smo pretpostavljali da će se nešto gadno dogoditi. Istjerali su nas sve van, zapovjedivši nam da skinemo ono malo traljave odjeće sa sebe i počeli nas tući. Jedan mi je rekao da se ne bojim, jer će nas te večeri pobiti. Nakon pet minuta došla je Monika i rekla mi da se obučem i odem u hangar. Ostali su ostali. Čuo sam jauke, onda i pucnje. A nakon toga i čudesan Monikin smijeh. Pokušao sam zaspati, ali nisam uspio. Sutradan je došla Monika, ta djevojka-monstrum, rekla mi da odem pokupiti mrtve iza hangara i da se vratim. Otišao sam iza hangara i ugledao ljude bez očiju, nogu, ruku, i drugih dijelova tela. Pogledao sam okolo. Nigdje nikoga nije bilo. Nisam oklijevao. Skočio sam u Savu i zaplivao, tako sam uspio prebjeći na hrvatski dio obale u Gunju.”
Inače, Monika Simeunović rođena je, pretpostavlja se, 1974. godine u Brčkom, kao izvanbračna kći Vere Simeunović i Bore Ilića. Monikina majka Vera Simeunović, inače Mađarica, s djevojačkim imenom Elizabeta Marženka, vodila je tijekom rata ozloglašenu kavanu-bordel Westfalia, u kojoj su seksualno zlostavljane djevojčice i žene bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Monika se 1996. godine udala za Željka Karana iz Bosanske Dubice, s kojim ima sina. Nebojša Stojanov i Željko Karan su se poznavali i bili u dobrim odnosima. Nakon što su obojica nekoliko godina bili u braku, zamijenili su žene. Monika je otišla Nebojši, a njegova žena preudala se za Željka. Iako je za Monikom Simonović bila raspisana međunarodna tjeralica, ona je godinama bez problema prelazila granicu između BiH i Srbije i posjećivala obitelj i nevjenčanog supruga Nebojšu Stojanova, u selu Jošik kod Bosanske Dubice, gdje je pod lažnim imenom Nataša Stojanov, boravila sa Stojanovim, donosi espreso.co.rs.
Cijelo selo znalo je o kome se radi i često su je viđali u kući. Pretpostavlja se da je neko od mještana Jošika za određenu financijsku nagradu otkucao Moniku. Uhićena je nakon praćenja telefonskih poziva u kući u kojoj je živjela u izvanbračnoj zajednici s Nebojšom i djetetom.
Video je uznemirujući
Lokalni Hitler i Monika su pokazali veliku invetivnost kada je u pitanju ubijanje. Izvodili su zarobljenike ispred svog automobila i naređivali im da trče oko auta. Ljudi, ogoljeni i odstranjeni od svoje ljudskosti, poput kakvih kućnih ljubimaca, pod budnim okom naoružanih stražara, trčali su oko vozila. A onda, u jednom momentu Jelisić pali farove i tko je osvijetljen, pogađate, biva ubijen. Igra se igrala nekoliko noći. Bošnjaka je bilo manje, a Jelisiću je ostalo još nekoliko dana do 14. svibnja, kada je trebao otići na ratište.
Ono što je dodatno jezivo u cijeloj priči jest da je Jelisićevu nehumanost iskoristio jedan fotoreporter kako bi se proslavio.
Tako, dok je po Brčkom Jelisić ubijao, u Beogradu, u Klubu književnika, pojavio se Bojan Stojanović, fotograf-amater, osoba koja je pošto-poto htjela doći na naslovne strane. I to ne samo srpskih, nego i svih svjetskih medija. Njegov cilj je bio da donese “slike smrti koje svijet nije vidio”.
On je platio Jelisiću da ubije te muslimane da bi oni to slikali. U jednoj od posljednjih noći strahovlade monstruma Hitlera-Jelisića u Brčko mu stiže Bojan Stojanović iz Beograda, s „nepristojnom ponudom“ od 500 maraka. Stvar je, zapravo jednostavna. Hitler je trebao raditi ono što najbolje zna – ubijati, samo ovaj put za novce i pred fotoobjektivom…
Ljudi su držali ruke iznad glave dok su dva nečovjeka podešavala „škorpion“ i „Canon“. Pored gradskog hotela „Posavina“, čuo se rafal i par bliceva. Goran Jelisić je dobio 40 godina robije i ne kaje se. Osim za kvotu koju nije namirio.
A fotograf Stojanović je za svoj „pothvat“ dobio uglednu nagradu World Press Photo.
Monika Karan uhićena je u Prijedoru 21. prosinca 2011, a krila se pod lažnim imenom Nataša Stojanov. Sud Distrikta Brčko osudio ju je na dvije i po godine zatvora za zločine počinjene nad civilima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u Brčkom. Preinačivši prvostupanjsku presudu sa dvije na četiri godine zatvora, Apelacijski sud ju je proglasio krivom po četiri točke optužnice, dok ju je za dvije oslobodio.
No, ova žena monstrum u slobodi nije dugo uživala. U prometnoj nesreći na putu između Trebinja i Ljubinja, preminula je na licu mjesta.
G.Š. /Braniteljski portal