Hrvatska Vlada se ponaša kao da je Proračun njihov bankomat, dobili su PIN na izborima da bi Proračunom upravljali domaćinski, racionalno i učinkovito u skladu sa mogućnostima, kako se narodski kaže; protegnuti se koliko je dug pokrivač! Međutim ova Vlada mora prvenstveno platiti ruke koje je podržavaju; nekima Ministarstva, nekima diplomacija, nekima državna tajništva, nekima mjesta u upravnim odborima javnih poduzeća, a neki imaju veeeliki apetit pa koliko god im se da, nikada im nije dosta! TRI ruke koalicijskog partnera SDSS-a, koje podržavaju Vladu premijera Andreja Plenkovića najskuplje se ruke u sve manje državi Hrvata!…
Te TRI ruke postepeno stežu obruč oko vrata Hrvata, ponižavajući ga, malo po malo gušeći ga, oduzimajući mu ponos, dostojanstvo i identitet, svode ga samo na glasača i poreznog obveznika koji puni njihov bankomat i na kraju još i plaća agresoru za izvršenu agresiju nad njim!
A ako nema u Bankomatu, onda premijer Plenković slavodobitno kao veliki uspjeh nakon što se” strašno” namučio objašnjavati EU birokratima da je Hrvatskoj potreban novac, objavi kako je od majčice EU ” dobio” 22 milijarde eura! Krasno, ali samo je 5, 9 milijardi bespovratnih sredstava iz EU fondova, ( u koje nota bene i Hrvatska uplaćuje) a ostatak je zna se u kreditima, koje netko mora i vraćati, a taj netko je opet Hrvat porezni obveznik, njegov unuk i praunuk ( jer su ga toliko zadužili, protegnuli se, da im noge vire daleko izvan pokrivača, toliko da ni dvije generacije neće moći taj dug vratiti)
Kao ilustraciju za točnost ove tvrdnje o prezaduženosti Hrvatske evo podataka;
Pregled podataka Vlade RH o Proračunu;
Javni dug iznosi kako se vidi iz priložene tablice više od dvogodišnjeg Proračuna RH, točno u omjeru od 2, 345 godišnjeg Proračuna RH.
Koalicijski partner sadašnje Vlade RH, SDSS uz pridruženi SNV živi na državnom bankomatu skupa sa svojih 1744 vijećnika, a sve je to molim lijepo po Ustavnom Zakonu o pravima nacionalnih manjina ( koji je izglasala HDZ-ova saborska većina, a koji je izrazito diskriminirajući prema hrvatskoj većini). No to nije dovoljna cijena za tri ruke koje osiguravaju Vladi Andreja Plenkovića ostanak na vlasti, pa je inventivni Milorad Pupovac, kada je o hrvatskom bankomatu riječ, smislio kako da stavi na državni bankomat i abolirane Srbe po Erdutskom sporazumu odnosno “obespravljene civilne stradalnike”, koji se nisu uspjeli ugurati među onih 1744 vijećnika. Nema ga do državnog bankomata, sigurna je to plaćica, čemu se mučiti kopati zemlju, sa privatnim poslom ili u nekom poduzeću. kada plaću osiguravaju hrvatski porezni obveznici. Pa da, pametan je privilegirani manjinac dr. Milorad Pupovac, što ne bi iskoristio, jer ovakvo stanje nije dugoročno održivo, pa se treba osigurati do kraja života.
I onda vjerni ratnik Ministar hrvatskih branitelja ( kako to zvuči gordo) slijedeći svog zapovjednika, ali ne ratnog, neeee, ni vrhovnog, nego ovog koji rata nije ni vidio, a ni čuo iz dalekog Bruxellesa, za kojega su to bili tamo ” neki sukobi koji su ovdje postojali prije 15-ak, 20, 25 godina”, dobije zadatak provesti ” genijalnu” ideju Milorada Pupovca u djelo, da njegovi abolirani Srbi budu materijalno osigurani, opet naravno na teret hrvatskih poreznih obveznika. Zakoni koji su do sada vrijedili nisu obuhvaćali “strane državljane ” pa se zbog njih treba donijeti novi Zakon, jer po novom Prijedlogu Zakona članak 2, stavak 2 Iznimno od stavka 1. ovoga članka, strani državljani mogu ostvariti prava prema ovome Zakonu.
Zakon o općem oprostu … Narodne novine 80/1996
Prema podatcima koje su vojni sudovi, županijski sudovi i županijska državna odvjetništva dostavljali Ministarstvu pravosuđa u vremenu važenja i primjene sva tri zakona o općem oprostu od 26. rujna 1992. do kraja prosinca 2005., opći oprost dobila je 21.641 osoba. Najveći broj oprosta – 13.575, odnosio se na hrvatsko Podunavlje, izjavio je Sergej Abramov, glasnogovornik Ministarstva pravosuđa.
Na temelju Zakona opći oprost odnosi se na kaznena djela počinjena u vremenu od 17. kolovoza 1990. kao početka oružane pobune u RH do 23. kolovoza 1996. Za razliku od prijašnjih zakona o općem oprostu, ovim zakonom dan je opći oprost ne samo za oslobođenje od kaznenog progona i kaznenog postupka već su općim oprostom bile obuhvaćene i osobe koje su bile lišene slobode i nalazile su se na izdržavanju kazne ili u pritvoru ili su trebale nastupiti već pravomoćno izrečene kazne. Republika Hrvatska tim je općim oprostom učinila bolan kompromis u odnosu na hrvatske branitelje i još se financijski opteretila za otkup oružja i obeštećenje, pa je u Podunavlju potrošila 1,7 milijardi kuna ( dr.sc,.Ana Holjevac ,Proces mirne reinegracije hrvatskog podunavlja)
http://www.glas-slavonije.hr/227842/1/Abolirana-21641-osoba-koja-je-pocinila-kazneno-djelo-u-ratu
Analiza nacrta Prijedloga zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata
1.Po nacrtu Prijedloga zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, ustavna osnova sadržana je u odredbi članka 2. stavka 4. podstavka 1. Ustava Republike Hrvatske, a članak 2 kaže; Članak 2. Ustava RH („Narodne novine“, broj 85/10 — pročišćeni tekst)
Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.
Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.
Republika Hrvatska ostvaruje, u skladu s međunarodnim pravom, suverena prava i jurisdikciju u morskim područjima i u podmorju Jadranskoga mora izvan državnoga područja do granica sa susjedima.
Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje:
– o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj;
– o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime;
– o udruživanju u saveze s drugim državama.
Saveze s drugim državama Republika Hrvatska sklapa zadržavajući suvereno pravo da sama odlučuje o prenesenim ovlastima i pravo da slobodno iz njih istupa.
Iz članka 2 stavak 4 nigdje se izrijekom ne govori o civilnim stradalnicima Domovinskog rata, ni o Domovinskom ratu, nego općenito o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj. Veoma širok raspon pozivanja na Ustav RH, doista domišljato smjestiti u 4. stavak članka 2. civilne stradalnike DR.
2. Ocjena potrebnih sredstava
U ovakvoj prezaduženosti Hrvatske preuzeti obeštećenje civilnih žrtava Domovinskog rata i to sa dodatkom “stranaca” a znamo tko su ti “stranci” , odnosno agresori, bez traženja ratne odštete od inicijatora i agresora za svu ratnu štetu, znači raditi protiv hrvatskih nacionalnih interesa.
Ovi izdaci trebali bi se isplaćivati iz ratne odštete, koju bi Srbija trebala plaćati Hrvatskoj, a ne na teret poreznih obveznika.
Sporazumom o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SRJ iz 1996.godine, ušla je i i obveza obje strane da u roku šest mjeseci sklope i sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu, ali do toga nije ni do danas došlo. Premijer Plenković je uoči posjeta Predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj u veljači 2018.godine, rekao da je i dalje »vrlo jasan i opravdan interes Hrvatske da o tome vodimo računa«. I Premijer je doista Vučića pitao o ratnoj odšteti. Srpski Predsjednik komentirao je to na način da Hrvatska »ne da ne može ništa dobiti nego bi puno toga mogla i izgubiti«. No, poslije 12. veljače 2018. godine, ratnu odštetu se više nije spominjalo. Aktualizirao ju je prije dva tjedana zastupnik Hrvatskih suverenista, Željko Sačić zastupničkim pitanjem premijeru Plenkoviću;”Vi ste na margini jednog za gospođu Grabar-Kitarović kobnog susreta, kad je Vučić došao u Zagreb, na oduševljenje svekolike hrvatske domoljubne javnosti postavili pitanje ratne odštete. U međuvremenu je ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković primio srpsku ministricu pravosuđa Nelu Kuburović, ali pitanje ratne odštete, koja iznosi 43 milijarde eura, tom prigodom nije otvorio. Molim vas odgovor kada ćete istaknuti zahtjev Srbiji na naknadu ratne odštete” pitao je Sačić Predsjednika Vlade.
“Ta je tema na stolu, nju kontinuirano, u susretima hrvatskih i srbijanskih dužnosnika, stavljamo na dnevni red i činit ćemo to sve dok se to pitanje ne riješi. Dio je to šireg dijaloga što ga imamo sa Srbijom o rješavanju otvorenih pitanja, koja su u fokusu aktivnosti hrvatske Vlade i svih nadležnih tijela, osobito Ministarstva vanjskih poslova koje o tome vodi računa prilikom kreiranja politike prema Srbiji. U svakom slučaju, ta je tema i dalje s nama i drago mi je da ste je ponovo digli na vidjelo u javnosti” odgovorio je Premijer zastupniku Hrvatskih suverenista. No zastupnik Sačić nije bio zadovoljan i konstatirao je da je Vlada od sredine veljače 2018. morala učiniti više. Točno, da se učinilo više iz ratne odštete bi se isplaćivale naknade za civilne žrtve Domovinskog rata, a na na teret poreznih obveznika.
Međunarodni sud pravde u Haagu odbacio je 2015. hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid, ali je u presudu ušla rečenica da »Sud ohrabruje obje strane da nastave suradnju i razmotre nuđenje prikladnih reparacija žrtvama kršenja međunarodnih propisa, konsolidirajući tako mir i stabilnost u regiji«.
3.Komentar na članak 1
Centar za mirovne studije-nevladina udruga piše u E Savjetovanju ” Kako bi zakon bio što obuhvatniji i omogućio svim žrtvama rata dugo očekivano obeštećenje i priznanje njihove žrtve, smatramo potrebnim utemeljiti zakon ponajprije na Ustavu Republike Hrvatske umjesto na saborskoj Deklaraciji o Domovinskom ratu, koja kao politički, ali i kontroverzan dokument ne čini pravni temelj našega multinacionalnog društva
Nikako nisam suglasna da je Deklaracija o Domovinskom ratu kontroverzan dokument! Za Centar za mirovne studije je sam Domovinski rat ” kontroverzan” jer ga oni kao takvog ne priznaju kao temelj na kojem je stvorena samostalna Republika Hrvatska. Sami sebe dovode u kontradikciju, jer se pozivaju na Ustav RH, a u Ustavu RH jasno piše u preambuli da se RH ustanovljuje ;-–” u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države”
Deklaracija o Domovinskom ratu je utemeljena na Ustavu RH i ne dolazi u kontradikciju sa Ustavom RH;
1. Stvaranjem Republike Hrvatske, kao samostalne i suverene države u međunarodno priznatim granicama, ostvarene su stoljene težnje hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske za svojom državom na temelju zajedništva hrvatskog naroda u Domovini i svijetu s plebiscitarno izraženom voljom u Ustavu iz 1990. godine da temeljne vrednote ustavno-pravnog poretka budu sloboda, pravda, vladavina prava, mirotvorstvo s nacionalnom ravnopravnošću i poštovanje prava čovjeka.
5. U skladu s temeljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska će u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njezino stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb.
6. Radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe je dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje.
Centru za mirovne studije je Deklaracija kontroverzna, ali im nije kontroverrzno što nisu kažnjeni ratni zločinci, nisu se obratili Hrvatskom Pravosuđu zbog neprocesuiranja ratnih zločina i odštete koju je hrvatsko Pravosuđe do sada dodijelilo pripadnicima srpske nacionalne manjine! Nisu postavili pitanje, zašto nisu procesuirani sve ratni zločini? To njih ne zanima! Zanima ih samo osuđivanje Republike Hrvatske i kako iz Proračuna RH izvući što više sredstava!
4.Komentar na članak 2
Inicijativa mladih za ljudska prava– traži čak da se ; “Također, ovaj zakon trebao bi omogućiti ostvarivanje reparacija i svim civilnim žrtvama rata koje trenutno ovim aktom nisu obuhvaćane, a to su: izbjeglice, povratnici te civili stradali od strane pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane na području teritorija države Bosne i Hercegovine ” Znači da hrvatski porezni obveznici plaćaju i stradalnicima na području teritorija druge države? Što li sve te nevladine , parazitske udruge neće još tražiti? I same žive na teret hrvatskih poreznih obveznika i još bi natovarili na njihova leđa i stradalnike iz druge države?
Međutim uopće ne spominju kao uvjet, da bi ostvarili pravo na bilo kakvu naknadu, da su ti strani državljani trebali živjeti za vrijeme okupacije hrvatskog teritorija na podrucju tzv. SAO Krajine ili tzv.Republike srpske krajine, koji su kao dio hrvatskog teritorija bili privremeno okupirani! I to je veoma dvojbeno s obzirom na široko obuhvaćenu aboliciju ili oprost iz koje će svi izaći kao kuhari, intendanti ili liječnici i bolničari!
5.Komentar na članak 3.
Nevladinim udrugama nisu dovoljna nabrojana prava, nego traže i stambeni zbrinjavanje, plaćanje sudskih i parničnih troškova čak i za sporove koje su podignuti protiv RH, a koje su izgubili? Što još bi RH trebala plaćati? Ah da i psihosocijalnu pomoć! Da suglasna sam, ali onima koji su ostali živjeti na okupiranom području hrvatskog teritorija i bili neprestano maltretirani i šikanirani od strane srpskih vlasti!
6. Komentar na članak 5.
Ma zamislite Centar za mirovne studije traži potpino brisanje stavke 1. ovog članka tko nema pravo na naknadu;“pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi koji su sudjelovali u oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku, kao ni članovi njihovih obitelji temeljem njihova stradavanja” , jer formulacija “pripadnici, pomagači ili suradnici” izuzetno je široka i nedovoljno definirana što otvara prostor za neusklađeno i/ili pogrešno tumačenje ove odredbe kao i malverzacije. Također, upozoravaju na poštivanje obveza preuzetih potpisivanjem Temeljnog sporazuma o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema te Zakona o općem oprostu. Za kraj, traže brisanje dijela rečenice “kao ni članovi njihovih obitelji temeljem njihova stradavanja” jer je diskriminirajuća. Doista su paraziti ovi iz Centra za mirovne studije, jer drugačije ih ne mogu nazvati, potpuno su bez osjećaja pravde i pravednosti i bez empatije za hrvatski narod, jer ako je agresor ili neprijatelj, ili pomagač neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija diskriminiran, što li je tek hrvatski narod kojega su ti ” jadni , diskriminirani” neprijatelji napali, istjerivali iz domova i ubijali?
U Zakonu o općem oprostu N.N. 80/96 ključan članak je Članak 3., najdulji članak Zakona, kojim se određuje tko je izuzet od općeg oprosta, odnosno, za koga ne vrijedi Članak 1 .
Svako ubijanje civila jest ratni zločin, i počinitelji takvog ubojstva nisu obuhvaćeni oprostom. Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je ubijeno gotovo 8.000 civila, i ne postoji nikakva zakonska prepreka da se počinitelji tih zlodjela sudski ne gone. Isto vrijedi i za one kako piše u Članku 3. koji su ih potakli na te zločine ili su ih naredili. Tu potpadaju, sva bombardiranja i granatiranja hrvatskih gradova i sela, za što nitko još u Hrvatskoj nije optužen, a kamo li osuđen za brutalne napade na civilno stanovništvo hrvatskih sela i gradova. Vukovar, Osijek, Slavonski Brod, Vinkovce, Županju, Petrinju, Sisak, Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Kijevo, Kruševo, Ćelije,… Isto vrijedi i za sve koji su ubijali zarobljene vojnike, ubijali civile na područjima koje su kontrolirali Srbi i JNA, koji su odvodili zarobljenike u logore u Srbiju i tamo ih surovo mučili i ubijali. Surov postupak s ranjenim, bolesnicima i ratnim zarobljenicima uključuje, naravno i bombardiranje hrvatskih bolnica, i počinitelji tih djela nisu obuhvaćeni oprostom. Kao što se može pročitati u Članku 3., Zakonom o općem oprostu nisu obuhvaćeni niti oni koji su uništavali kulturne i povijesne objekte.
7. Komentar na članak 6
Naravno veliki borci za ljudska prava sjetili su se i pripadnika LGBT zajednice, pa je Srpsko narodno vijeće predložilo da se u člana uže obitelji uvrstiti i istospolne partner.
8. Komentar na članak 7
Zanimljiv i dirljiv komentar na na članak 7 ostavila je u E Savjetovanju pripadnica hrvatskog naroda iz skupine onih koji nisu uspjeli pobjeći prije četničke okupacije njihova mjesta stanovanja. Citiram samo dio njena svjedočenja;”Molim da se i ovo definira! U ovoj državi sve manjine ostvaruju svoja prava! Svaka čast! I treba! Nisam protiv ničijih prava! No, pitam se gdje su moja, naša prava!?! Prava Hrvata, Slovaka koji su jedva izvukli živu glavu silom prilika i zbog nemogućnosti izbora ostavši na svom ognjištu? Dakle, nismo bili u “službenim zatvorima, logorima, nismo ranjeni… Ali danonoćno smo maltretirani psihički i fizički. I sada proživljavamo sjećanja na dane provedene pod okupacijom, na neki način vidljive su posljedice i nekakav oblik PTSP-a! No, mene životnije mazio ni pitao ili rekao da čekam ovaj zakon, kao ni moju obitelj. Nego smo se morali boriti za budućnost, goli život..bez obzira na sve doživljeno… Kad me netko vidi, vidi sada odraslu ženu, intelektualku, vanjštinu. Ali ne vidi nutrinu, noćne more u kojima ponovno proživljavam krvavi nož četnika koji mi ga struže pod vratom, noćna upadanja jugovojske i paravojnih formaciija, pretresanje, postrojavanje na streljanje itd). Sve to doživljeno je tijekom okupacije. A nije pisalo zatvor, logor!”
Na ovaj komentar nadovezuje se članak 9. u kojem stoji da se priznaje invalidnost iznad 20 % ;
a)Uslijed zatočenja u logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu od strane pripadnika, pomagača, suradnika neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine, odnosno drugih događaja lišenja slobode u svezi s okolnostima iz Domovinskog rata.
U tom članku Centru za mirovne studije i Inicijativi mladih za ljudska prava, jako smeta izraz “neprijateljski”, jer Hrvatsku su valjda napali velikosrpski “prijatelji i prijateljska” JNA! Točno je u članku 9 definirano” neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija” , a za sve ostalo lijepo piše” drugih događaja lišenja slobode u svezi s okolnostima iz Domovinskog rata” jer u Hrvatskoj nije bilo logora za nehrvatsko stanovništvo pod kontrolom hrvatskih vlasti! I to treba naglasiti, jer te parazitske nevladine udruge stalno izjednačavaju krivicu agresora i žrtve! Agresori su bili posrbljena JNA, velikosrpska politika Srbije i njene paravojne i vojne formacije, kojima se priključio dio srpske nacionalne manjine iz Hrvatske. Stoga je točan i datum 17.kolovoz 1990, jer je taj dan počela ” balvan revolucija ” djela srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj!
Zaključak
Republika Hrvatska je u Domovinskom ratu 1991.–1995. godine imala velike ljudske žrtve, stradanja stanovništva i ogromne materijalne štete, što je bitno obilježilo usporilo njen gospodarski i socijalni razvoj. Prema podacima Ministarstva rada i socjalne skrbi štete iznose;https://hrcak.srce.hr/file/47404
Republika Hrvatska je ogromna sredstva utrošila na obnovu ratom opustošenih područja i zbrinjavanje prognanika i izbjeglica, ne samo iz Hrvatske, nego i iz BIH.
Vidljivo je, dakle, da je 36,373 milijarde kuna ili 61,64% od ukupnih sredstava potrošeno na zbrinjavanje prognanika, izbjeglica i povratnika. Ostalo su bili izdaci za obnovu stambenih objekata, infrastrukture, javnih poduzeća i razminiranje.
Nadalje, pažnju zaslužuje podatak da su od ukupnih sredstava uloženih u otklanjanje ratne štete, obnovu i razvitak opustošenih područja, 30,12 milijardi ili 51% činila sredstva državnog proračuna. Ostalo su sredstva javnih poduzeća, dionice portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju te vrijednost iskorištenih carinskih i poreskih olakšica.
Srpsko narodno vijeće, Zajedničko vijeće općina i Dokumenta po Vesni Teršelić su u E Savjetovanju inzistirali na stambenom zbrinjavanju po ovom novom Nacrtu Prijedloga zakona o stradalnicima iz Domovinskog rata
Stambeno zbrinjavanje je stvarno točka koja prelazi u pljačku Proračuna RH. Agresijom na RH devastirano je ili razoreno 143.000 stambenih objekata. Obovljeno je mnogo objekata u koje vlasnici nisu nikada uselili, a najviše pripadnici srpske nacionalne manjine.Po Slavoniji mnogo je takvih kuća koje su obrasle u korov i propadaju, a time i financijska sredstva koje je Republika Hrvatska uložila u izgradnju tih stambenih objekata!
Obnova i popravak u Domovinskom ratu oštećenih ili uništenih stambenih jedinica, uređen je Zakonom o obnovi („Narodne novine“, broj 24/96, 54/96, 87/96, 57/00, 38/09, 45/11 i 51/13) temeljem kojega pravo na obnovu utvrđuje ured državne uprave u županiji. Najnovije izmjene stupile su na snagu 1. siječnja 2020.godine.
Ciljana skupina korisnika su vlasnici odnosno suvlasnici u ratu uništenih ili oštećenih stambenih zgrada kao i vlasnici drugih uništenih ili oštećenih materijalnih dobara, koji su državljani Republike Hrvatske te osobe koje su 1991. godine imale prebivalište u Republici Hrvatskoj (korisnici prava na obnovu) kao i pravne osobe sa sjedištem u Republici Hrvatskoj čija su materijalna dobra uništena ili oštećena na opisan način.
Radi usklađivanja sa Zakonom o sustavu državne uprave poslovi koji se odnose na utvrđivanje prava na obnovu, potporu za popravak i potporu za opremanje ratom oštećenih ili uništenih objekata (obiteljske kuće ili stana I, II, III, IV, V i VI stupnja oštećenja) te povrat vlastitih sredstava uloženih u obnovu – popravak u ratu oštećenih objekata u I. stupnju te naknadu materijalne štete uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, izdavanje uvjerenja i očitovanja po podnesenim zahtjevima za obnovu/potporu, koji su u nadležnosti ureda državne uprave u županijama, povjeravaju se, temeljem Zakona, županijama. Prema tome nema potrebe i za stambenim zbrinjavanjem po ovom Nacrtu prijedloga Zakona i stradalnicima Domovinskog rata.
Žalosno je što je ovaj nacrt Prijedloga zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata iskorišten od strane Nevladinih udruga i Srpskog narodnog vijeća za cjeloživotno zbrinjavanje” njihovih “kolateralnih “žrtava, a ne nevinih hrvatskih žrtava.
Da pojasnim, jer će me odmah optužiti za diskriminaciju:
Njihove žrtve su kolateralne žrtve velikosrpske i srbizirane JNA agresije, a hrvatske žrtve su namjerno izazvane žrtve te agresije. Namjerne su zato, jer je velikosrpska politika Srbije potpomugnuta srbiziranom JNA, krenula u agresivno utvrđivanje granice Velike Srbije na crti Virovitica-Karlobag sa namjerom potpuno etnički očistiti taj prostor i izbrisati postojanje Hrvata na njemu. To se vidjelo po rušilačkom i ubilačkom pohodu u kojem su stradale Crkve, škole, bolnice i ljudski životi ( Vukovar) Velikosrbi su namjerno žrtvovali i iskoristili dio srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj za ostvarenje tog cilja, bez ikakve namjere da ih zaštite, i sada ih koriste, izjednačavajući ih sa hrvatskim žrtvama , kao dokaz da se na hrvatskom teritoriju vodio građanski rat, a ne obrambeni i oslobodilački Domovinski rat.
Naglasak treba biti na nevinim hrvatskim žrtvama, na 402 nevine hrvatske dječice, stradale kao žrtve bezobzirne, rušilačke i zločinačke velikosrpske politike, a na na kolateralnim žrtvama koje su u osnovi pristale uz tu politiku. Stoga ovaj Prijedlog zakona doživljavam kao ponovno viktimiziranje hrvatske žrtve!
Privitak;
Nacrt prijedloga zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata može se pročitati na E Savjetovanju ;
https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=15031
Autor / Lili Benčik /hrvatskepravice
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**