U javnosti se opet povela rasprava o partizanskim likvidacijama širokobrijeških franjevaca početkom veljače 1945. godine. Izjave vremešne partizanke Vjere Andrijić, počasne Milanovićeve gošće na inauguraciji, o partizanskim borbama na Širokom Brijegu i o “popima koji nisu prestali iz crkve pucati” izazvale su lavinu komentara proteklih dana. Podsjetimo da je raspravu o istoj temi pokrenuo prije pet-šest godina Ivo Josipović, bivši predsjednik Republike Hrvatske, izjavivši za medije da su franjevci na Širokom Brijegu “pružili snažan oružani otpor” partizanima i time bili “legitiman cilj vojnih djelovanja.” Idemo odmah izravno: širokobriješki franjevci nisu pružali nikakav otpor, a kamoli oružani! To pokazuju i govore:
1.Partizanski dokumenti
Najprije jedna napomena: samostan na Širokom Brijegu, unatoč prosvjedima provincijala hercegovačkih franjevaca, koristile su u vojne svrhe njemačke, a potom partizanske jedinice (nakon zauzimanja Širokog Brijega i tijekom borbi za Mostar)!
Da su franjevci doista sudjelovali u borbi, to bi onda svakako moralo biti spomenuto negdje u izvješćima onih partizanskih formacija koje su sudjelovale u borbama na Širokom Brijegu i zauzele samostan. No, u njima se nigdje, ni u jednom od brojnih partizanskih dokumenata iz veljače 1945., ne spominje sudjelovanje franjevaca u oružanom sukobu. Ovdje donosimo preslike dvaju najvažnijih partizanskih izvora koji bi zacijelo morali sadržavati takvu informaciju o naoružanim “popima” Vjere Andrijić. U Vojnom arhivu u Beogradu pohranjen je tzv. “Operaciski dnevnik štaba VIII. ud.(arnog) korpusa”, u kojemu se za nadnevak 7. veljače (dan kada su partizani ušli u samostan) nigdje ne navodi da su franjevci bili ti koji su pružali oružani otpor:
U istom arhivu postoji još jedan, za ovu temu možda najvažniji dokument. Riječ je o izvješću 3. bataljuna (iz sastava 11. dalmatinske brigade), dakle upravo one partizanske jedinice koja je 7. veljače nakon borbi ušla u samostan. Evo preslike glavnoga dijela izvješća (izvješće inače obaseže tri stranice, a ovdje donosimo početak i kraj te onaj dio koji se odnosi na 7. veljače):
Vidimo da se ovdje precizno utvrđuje i vrijeme početka napada i ulaska pripadnika 3. bataljuna u samostan, da je naveden broj poginulih i ranjenih partizana, broj ubijenih i zarobljenih pripadnika protivničkih snaga, navedeni su i podatci o zaplijenjenom oružju i municiji, no nigdje se ni u jednom detalju ne spominju naoružani franjevci kao sudionici borbe. Ako je popisan čak i zaplijenjeni materijal, teško je zamisliti da bi jedan takav krupan događaj, kao što bi bila borba s naoružanim franjevcima, bio izostavljen u jednom ovakvom izvješću. Dakle, niti u jednom do sada dostupnom dokumentu, a koji tematizira borbene aktivnosti na Širokom Brijegu u veljači 1945., nema potvrde da su franjevci pružali otpor ili sudjelovali u oružanim sukobima.
2. Svjedoci
Postoje partizanska svjedočanstva koja se ne podudaraju s tvrdnjama Vjere Andrijić. Npr. P. Prcela, pripadnik 11. dalmatinske brigade, potpisao je iskaz u kojemu tvrdi da su partizani poslije zauzimanja Širokoga Brijega dobili nalog od zapovjedništva divizije da imaju “slobodne ruke za tri dana”, “ubijati sve što se nađe u samom mjestu, uključivši starce, žene i djecu”. Ć. Botić, pripadnik 12. dalmatinske brigade, također je potvrdio kako je partizanima na Širokom Brijegu “rečeno doslovno ovako: ‘Imate odriješene ruke, radite što hoćete. Ubijajte, palite, pljačkajte…'”. R. Radović, pripadnik 11. dalmatinske brigade, opisao je u svome poslijeratnom svjedočenju trenutak kada jedan oficir OZN-e nakon okončanja borbi ubija jednog franjevca (s kojim je prethodno razgovarao) pred zgradom širokobriješke gimnazije. Partizan I.Z. iz Jasenica kod Omiša opisao je kako su partizani pri upadu u samostan zatekli skupinu “na smrt preplašenih” franjevaca i đaka u samostanskom podrumu. Partizanski oficir J.V. iz Šibenika opisao je počinjene strahote njegove vojske na Širokom Brijegu i priznao da su partizani nad tamošnjim franjevcima izvršili zločin.
A postoje i svjedočanstva (u međuvremenu objavljena u knjizi “Svjedočanstva o ubijenoj gimnaziji”, Mostar, 2024.) na desetke civila i đaka franjevačke gimnazije, koji su detaljno opisali kako su se od početka do okončanja borbi skupa s franjevcima nalazili u skloništima u i oko samostana (podrum, hidrocentrala i mlinica, protuzrakoplovno sklonište u samostanskom vrtu), kako su potom svi zajedno (i civili i franjevci i đaci) uz prijetnje i psovke bili strpa(va)ni u samostansku zbornicu, odakle su partizani po svršetku borbi odvodili jednog po jednog franjevca. Postoje isto tako zabilježene izjave svjedoka koji su pronašli nagorjela tijela dvanaestorice franjevaca u skloništu i ustanovili da su likvidirani metkom u zatiljak.
Sve ovo odavno (po)stoji, kao što očigledno odavno postoji i odluka da se partizanski zločini nikada ne procesuiraju.
Ivica Šarac, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru