LAŽU LI DOKUMENTI?! Lipanjske zore – Istina i pokušaji krivotvorenja povijesti od strane pripadnika ARBiH

Ovih dana dok se obilježava obljetnica „Lipanjskih zora“, svjedoci smo još jednog od brojnih pokušaja prekrajanja povijesti u režiji bivših pripadnika Armije Republike BiH (ARBiH). Naime, Jedinstvena organizacija boraca (JOB) Stari Grad Mostar je izdala priopćenje u kojem između ostaloga kažu da su „Ogorčeni, razočarani i uvrijeđeni najnovijim pokušajima falsifikovanja historije i događaja iz juna 1992. godine kada je Grad Mostar oslobođen od srpsko-crnogorskog agresora, osjećamo se dužnima kazati stvarnu istinu, te podsjetiti i na ulogu Armije Republike Bosne i Hercegovine i Mostarskog bataljona u oslobođenju lijeve obale našeg grada.“ Nadalje kažu da „Armija RBiH i Mostarski bataljon u istoj vojnoj operaciji imali su jednako značajnu ulogu kao i ostale navedene komponente.“ Također kažu „Pitamo se i otkud nekome pravo zanemarivati ili minimizirati ulogu i zasluge pripadnika jedine legitimne vojne snage u Bosni i Hercegovini“…

Svima koji se sjećaju toga vremena u BiH i u Mostaru jasno je da se ne  „zanemaruje ili minimizira ulogu i zasluge pripadnika“ ARBiH jer ona u to vrijeme nije ni postojala. Čak ni kao pojam! Naziv ARBiH je usvojen kasnije a jedan od pokušaja krivotvorenja povijesti je i lažiranje 15. travnja 1992. kao dana formiranja ARBiH. HVO je obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Svi dokumenti iz toga razdoblja i svi povijesni izvori to potvrđuju. Navest ćemo neke činjenice.

U skladu s tada važećom odlukom Predsjedništava BiH, Oružane snage BiH su se sastojale od Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Teritorijalne obrane BiH (TO) i pripadnika MUP-a. Od „jedine legitimne“ ARBiH tada još uvijek nije bilo ni spomena. To vrlo dobro znaju pisci ovog JOB-ovog pamfleta, ali kao i u bezbrojnim slučajevima do sada, krivotvore činjenice i prekrajaju povijest.

Pisci pamfleta također vrlo dobro znaju da je Krizni stožer općine Mostar svojom Odlukom od 29.4.1992. godine JNA proglasio neprijateljskom  i okupatorskom formacijom a istovremeno zaštitu i obranu Mostara povjerio Hrvatskom vijeću obrane.

Preslik te Odluke donosimo na kraju teksta.

U Odluci se između ostaloga kaže da HVO čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda, kao i drugi narodi i narodnosti koji priznaju legalne vlasti BiH. Pored toga, kaže se da Muslimani mogu formirati svoje oružane formacije koje se stavljaju pod zapovjedništvo HVO Općinskog stožera Mostar. Takva postrojba je bila i Mostarski bataljun koji je bio i djelovao pod zapovjedništvom HVO, dok nisu izdali svoje suborce i udarili ih s leđa.

-FOTO: Obilježena 27. obljetnica „Lipanjske zore hrvatske Hercegovine“. Dr Smiljan Vidić-Pred nama će biti još Lipanjskih zora…Arhiva

HVO je postavljenu zadaću ispunio! HVO je obranio Mostar te nizom akcija sada poznatim pod skupnim nazivom LIPANJSKE ZORE oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Tada su se dostigle crte razdvajanja koje su se uglavnom zadržale do kraja rata. U tim akcijama sudjelovala je HV, brojni Muslimani u postrojbama HVO kao i Mostarski bataljun, ali sve pod vođenjem i zapovijedanjem HVO Općinskog stožera Mostar.

Sve to vrlo dobro znaju pisci JOB pamfleta, ali nije njima do istine nego do stvaranja neke njihove „istine“ lažiranjem i krivotvorenjem povijesnih činjenica. Kao dobri učenici  Josepha Goebbelsa vode se njegovom tezom da tisuću puta ponovljena laž postaje istina. I stalno tu ponavljaju laž. Lagali su jučer u priopćenju. Lažu danas na konferenciji za medije. Lagat će i sutra. I opet. I opet.

No, na njihovu žalost to neće promijeniti povijesnu činjenicu da je HVO obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. To je lako provjeriti i potvrditi a oni za svoje tvrdnje nemaju nikakve dokumente, argumente i dokaze osim ponavljanja neistina. Isto tako je povijesna činjenica da je HVO obranio brojne gradove i krajeve od agresorske JNA i drugih formacija koje su pod jugoslavenskom zastavom i crvenom zvijezdom petokrakom progonili i ubijali građane BiH. Čudno, svjedoci smo kako nedavno u Sarajevu slave i veličaju upravo te agresorske simbole!?! Dok su se ti progoni događali, neki su zanemarili stradanja svojih sunarodnjaka i tvrdili da to nije njihov rat ili su se krili u trezoru, a HVO je stao u obranu, primio prvi udar i zaustavio agresiju, te stvorio uvjete za dalje organiziranje obrane i borbu protiv agresora i time spasio BiH od potpune okupacije.

UO HKZ TROPLET

U nastavku donosimo preslik

spomenute odluke,

Akcija je trajala od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine. To je prva pobjeda nad velikosrpskim agresorom u ratu u Bosni i Hercegovini. Operacijom Lipanjske zore oslobođena je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanjića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i entiteta RS.

U svega 19 dana je oslobođena dolina Neretve i svi gradovi u Hercegovini. Vraćeno je pod kontrolu 1800 četvornih kilometara teritorija

Operacija ‘Lipanjske zore’ je je prva velika akcija HVO-a. Akcija je trajala od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine. To je prva pobjeda nad srpskim agresorom u ratu u Bosni i Hercegovini.

Operacijom Lipanjske zore oslobođena je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanjića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između Federacije BiH i Republike Srpske.

Većina vojnih stručnjaka smatra kako je ova akcija bila prekretnica u ratu u BiH, ali i kako je oslobađanjem doline Neretve spašena i južna Dalmacija. U operaciji ‘Lipanjske zore’ sudjelovalo je ukupno 4670 hrvatskih vojnika. Ukupno tijekom prvih dva dana poginulo je deset hrvatskih vojnika. Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine.

Napad HVO-a krenuo je iz šest pravaca. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum. Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navijestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. 11. lipnja hrvatske su snage ušle u vojarnu “Stanislav Baja Kraljević” i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor.

U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a pet dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu. U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga. Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice maršala Tita.

Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobađa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Toga 15. lipnja snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO “Tihomir Mišić” potpomognuta s nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Zaposjednuto je i zloglasno brdo Fortica iznad Mostara. Osobito uspješna je akcija oslobođenja Bijelog Polja, naselja na lijevoj obali Neretve, koja je izvedena 19. lipnja 1992.

Tijekom 26. lipnja, dan koji se smatra danom oslobođenja mostarske općine, hrvatske snage odguruju srpskog neprijatelja i sa snažnog uporišta Merdžan glave. Oslobođeno je područje od 1800 četvornih kilometara teritorija i ovo je bio prvi veliki poraz JNA u BiH.

Tijek Operacije

Dana 7. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je operacija Čagalj. U ovoj akciji je diverzantski vod bojne Grude potpomognut postrojbama brigada Knez Domagoj Čapljina, pukovnija Kralj Tomislav, 7. bojna, 8. bojna i 9. bojna Općinskog stožera HVO-a Mostar, bojna Stolac, bojna Neum, satnija Ravno, bojna Ljubuški, bojna Čitluk i bojna Imotski, probio neprijateljske bunkere u Ševaš Polju i potisnuo agresora prema Gubavici i Domanovićima.

Postrojbe Hrvatske vojske napadaju glavnim smjerom iz Metkovića prema selima Klepci i Prebilovci i pomoćnim smjerovima iz sela Dretelj prema selima Počitelj i Hotanj, te prema Prebilovcima. Spajanje borbenih skupina BG 1 i BG 2 bilo je u selu Hotanj. Od šest diverzantskih grupa na pravcima djelovanja, njih pet uspjele su se neopaženo primaknuti protivniku i izvršiti sve zadaće.

Već u 8 sati ujutro probijena je obrana sela Klepci, pa su u 10 sati samo selo i okolne dominantne kote Klepečnica i Šunja Glava bile u rukama HV, a pri čemu najveće zasluge ima postrojba Hrvatskih obrambenih snaga koja je svladala strojnička i snajperska gnijezda na Klepečnici.

Prvog dana poginuo je jedan pripadnik HOS-a, a pet ih je ranjeno. Uništen je i jedan hrvatski tenk. Jedna izviđačka skupina nije na vrijeme osvojila Crni vrh i na taj način zatvorila dolinu rijeke Bregave pa su se tamo uspjele izvući neke četničke snage. Ipak na dan napada do popodnevnih sati, Hrvatska vojska je kontrolirala šire područje oko rijeke Bregave. Sljedeći dan oslobođeni su Tasovčići i Prebilovci s okolnim zaselcima: Grlići, Hotanj, Kuline i Loznica. U Prebilovcima je zarobljen jedan VBR, više topova i minobacača, a u tim borbama zarobljen je i jedan tenk.

Ukupno tijekom prvih dva dana poginulo je 10 pripadnika HV-a. Gubitci protivnika nisu poznati. 8. lipnja 1992. od srpskog je agresora oslobođeno područje Čapljine u čemu posebnu zaslugu imaju postrojbe HVO-a iz Čitluka, Gruda, Ljubuškog i Čapljine te vojnici 4. gardijske brigade HV-a i 156. brigade HV-a.

Da nije bilo HVO-a u to vrijeme danas ne bi postojala Bosna i Hercegovina. U vrijeme Lipanjskih zora na području Hercegovine nije postojala Armija BiH, piše hercegovackiportal.com.

Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine. HVO potpomognut 4. Splitskom brigadom HV-a kreće iz šest pravaca, a od postrojbi HVO-a u akciji sudjeluju Širokobriješka Kažnjenička bojna, Poskok bojna iz Širokog Brijega, dvije postrojbe HVO-a iz Čitluka i Ljubuškog, 5. ilićka bojna HVO-a Mostar, 4. bojna HVO-a Mostar, te satnija 2. bojne rudničke HVO-a Mostar te pripadnici civilne i vojne policije. U Mostaru su u to vrijeme bile Vojna policija, civilna policija, dio 2. bojne HVO-a Mostar i Samostalni mostarski bataljun. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum i zapadni dio grada Mostara.

Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navjestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. Toga 11. lipnja hrvatske su snage ušle u Vojarnu “Stanislav Baja Kraljević” i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor. U tim borbama, uništena su dva tenka JNA T-34, koja su se nalazila na brdu iznad Jasenice. U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a 5 dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu.

U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postrojbi dobivaju zapovijedi prema kojima Neretvu treba početi prelaziti rano ujutro 14. lipnja i tako iznenaditi srpsko-crnogorskog agresora. Plan je bio, u tri sata ujutro započeti prelazak preko Neretve. Vojnici su morali čamcima prijeći Neretvu u samom gradu Mostaru na tri mjesta, a jedan dio je trebao prijeći preko tada još uvjetnog Starog mosta. Prijelaz Neretve s čamcima bio je na Buni.

Uz tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade HV-a iz Splita i topničku potporu Širokobrijeških slavuja, združene snage Izdvojenog zapovjednog mjesta Vrdi i Raška Gora pod zapovjedništvom legendarnog pukovnika Tvrtka Miloša i zapovjednika 3. bojne cimske Ilije Vrljića te postrojbe 1. bojne bjelopoljske i 5. bojne ilićke Općinskog stožera Hrvatskog vijeća obrane Mostar i Specijalne policije Policijske stanice Mostar prelaze na lijevu obalu te nakon žestokog okršaja kod Samostana školskih sestara franjevaka, počinju oslobađati prostor od Jasenjana do Vrapčića.

Na području Hercegovine od rujna 1991. godine djelovala su čak 4 korpusa JNA, a od tih korpusa posebno su bili aktivni Užički, Titogradski i Bilećki korpus, koji je poslije postao Hercegovački korpus VRS-a. Cilj im je bio prijelaz preko Neretve i prodor ka Jadranskom moru, u čemu ipak nisu uspjeli. Predvodio ih je general Momčilo Perišić.

U Cernici rijeku prelazi četvrta satnija Cernica Samostalnog mostarskog bataljuna HVO-a, predvođena zapovjednikom Karlom Džebom, a Druga bojna rudnička HVO-a Mostar dolazi iz Raštana uz stalnu potporu Vojne policije. Prema prvotnom planu, rijeku je Džeba trebao prijeći na Bunuru kod Doma izviđača, no rijeku je prešao na gotovo nemogućem mjestu, ispod srušenoga mosta na Musali i to kajakom. Džeba je preveslao na lijevu obalu rijeke te pomoću konopa uvezao mostobran i tako se, uključujući i njega, malim gumenim čamcima prebacilo dvadeset i sedam ljudi.

Bio je to, ispostavit će se kasnije, ključni trenutak u oslobađanju istočnog dijela Mostara. Okupatorske snage su bile dobro obaviještene o namjerama HVO-a. O tome najbolje svjedoči podatak da je točno u 03:02, dok je Džeba u kajaku bio na sredini rijeke, nekih 200 metara iza njegovih leđa, točno na mjestu gdje je njegova postrojba po prvotnom planu trebala prijeći Neretvu, ispaljena svjetleća raketa. Ostali vojnici nisu uspjeli na dogovorenim mjestima prijeći rijeku jer su neprijatelji bili obavješteni o njihovom dolasku.

Nekoliko ljudi je pri pokušajima prelaska poginulo, tako da su se sve ostale hrvatske snage povukle. Jedino je Džebina satnija prešla, upravo zahvaljujući odabranom mjestu za prelazak. Na tom mjestu je vidljivost mala, uvjeti za prelazak su skoro nikakvi, čime su u potpunosti iznenadili neprijatelja. Po izlasku iz korita rijeke, naišavši na žestok otpor, četvorica Džebinih suboraca bila su teško ranjena. Već oko 6 sati ujutro, pristiže veliki broj vojnika koji nisu prešli na drugim planiranim mjestima, Vojna policija HVO-a i snage HOS-a.

Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice Maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga. Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice Maršala Tita. Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobođa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve.

Toga 15. lipnja, snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO “Tihomir Mišić” potpomognuta sa nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Područje od Jasenjana do Vrapčića, čiji veći dio zauzima kotlina Bijelo Polje (naselja na lijevoj obali Neretve: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani), oslobođeno je 19. lipnja 1992. godine. Tijekom akcije, 21. lipnja, uhićeno je nekoliko časnika Jugoslavenske narodne armije na Merdžan glavi i osvojena je vojarna na brdu Fortica iznad Mostara, s velikim količinama naoružanja.

Pri povlačenju digli su u zrak sve mostove, osim Starog mosta, jer je hrvatski snajperist ubio srpskog vojnika koji je imao zapovijed i taj most srušiti. HVO, odmah po oslobođenju istočnog dijela grada Mostara, okiva Stari most debelim daskama i gumama da bi ga zaštitio od granata. U čast briljantne pobjede i oslobođenja Mostara, sa Starog mosta u rijeku Neretvu zajedno skaču dvojica mladića, jedan s hrvatskom, a drugi s bošnjačkom zastavom u ruci. Tjeranje agresora nastavlja se predma Podveležju, Vrapčićima i Bijelom Polju, a 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, tada je Kažnjenička bojna potpomognuta topništvom i ostalim potrojbama Općinskog stožera HVO-a Mostar neprijatelja odgurnula s releja na Veležu prema Nevesinju.

Rezultat operacije

Združene hrvatske snage (HVO, HV i HOS) operacijom Lipanjske zore su oslobodile dolinu rijeke Neretve odnosno općine Mostar, Čapljina i Stolac. Oslobođeno je područje od oko 1.800 četvornih kilometara s gradovima Mostar, Čapljina i Stolac te njihovom okolicom, a nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) hrvatske snage su izbile današnju međuentitetsku crtu razgraničenja.

Tom odlučnom akcijom dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na Južnu Dalmaciju, a u potpunosti na Srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe. Lipanjske zore su ujedno i prvi poraz JNA u ratu u Bosni i Hercegovini. Veličina pobjede je još veća jer je na području koje je oslobođeno bila iznimno velika koncentracija postrojbi JNA, njihovog naoružanja i objekata.

U vojnom smislu, taktički poduzete radnje mogu biti predmetom izučavanja za neke buduće ratove. Te radnje se ne mogu podvesti ni pod jedne metode dotad poznatih doktrina ratovanja. Drugim riječima kazano, veliki dio je bila improvizacija, a aktivnih vojnih lica s praktičnim znanjem bilo jako malo. Osobito uspješan i poseban dio akcije je oslobođenje dijela Bijelog Polja (naselja: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani). Veliki značaj u operaciji je imala izrazita usklađenost rada i međusobna potpora vojnih jedinica: HVO-a, HOS-a, HV-a i policije te samog pučanstva.

T.H.