Nakon prvostupanjske presude, izrečene 6. listopada 2017. godine na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu i pravomoćne od 20. ožujka 2018. godine, koja je mom odvjetniku dostavljena krajem kolovoza 2018. godine, a za koju sam ja saznala tek početkom veljače 2019. godine, za kazneno djelo nasilničkog ponašanja prema meni, izvršeno 20. rujna 2014. godine na Trgu Petra Preradovića (Cvjetnome trgu) u Zagrebu, za vrijeme prosvjednoga skupa više ateističko liberalnih udruga nazvanih “Glas razuma”…
– Pokret za sekularnu Hrvatsku” protiv Vatikanskih ugovora, a koje udruge u Hrvatskoj predstavljaju 2% stanovništva, mogu reći sljedeće:
Prema pisanju glavnih i najutjecajnijih medija u vrijeme počinjenja kaznenoga djela, a i u vrijeme izrečene prvostupanjske presude, dok se u vrijeme izrečene pravomoćnosti medijski nitko nije ni osvrnuo na blagu presudu koja je izrečena i pravomoćno potvrđena počinitelju, vidjelo se da svi naginju krivom prikazu događaja u interesu ljevičarskog krivca.
Naime, u Večernjem listu od 9. studenoga 2017., u samome naslovu te vijesti: “Uvjetna za šamar ženi koja je u padu slomila ruku”, očite su laži i manipulacije.
Osobno sam na sudu, u svojstvu svjedoka, iznijela stvarni i istiniti događaj, koji nema veze sa rečenim naslovom.
Također, medijski prikaz događaja ne počinje i ne završava objektivno od samoga početka, nego od sredine i to sve lažno. Po tim izvješćima ispada da sam ja započela incident trganjem platnenih transparenata organizatora prosvjeda sa željezne ograde pravoslavne crkve, te da me je počinitelj samo dotaknuo, nastojeći me zaustaviti u toj mojoj radnji, pri čemu sam ja pala i slomila ruku.
No, stvarnost je bila sasvim drukčija. Istina, ja sam, kao tadašnja predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj, uputila javni poziv na mirni kontra prosvjed, kako bismo izrazili svoje mišljenje o temi prosvjeda. Naši plakati bili su sljedećega sadržaja: “Apage Satanas!”, “Nas 90% smo hrvatska Crkva i novac je naš, a ne vaš!”, “Crveni paraziti, vratite milijarde u hrvatski proračun!”, “Crveni zločinci, vratite Crkve sve što ste opljačkali!”, “Dosta nam je crvene kaljuže!” i “Bože, spasi Hrvatsku!”.
Na skupu je bilo oko stotinjak ljudi, pri čemu ja nisam znala koliko ih je došlo sa naše strane. U mome društvu nas je bilo petero. Svoje natpise na kartonima veličine A3 zalijepili smo također na željeznu ogradu.
Ubrzo je došao jedan aktivist sa njihove strane te potrgao i zgužvao naše plakate, bacivši ih na tlo. Nitko od nas nije krenuo na toga čovjeka, nego je jedan naš član odmah pošao obavijestiti policiju. Ja sam bila revoltirana, pošla sam za trgačem naših plakata i pitala ga zašto je to učinio. On nije ništa odgovorio nego je krenuo dalje. Ja sam, vidjevši njihove platnene transparente također jedan otrgnula i pošla prema drugome, koji se nije dao odmah otrgnuti, jer je bio čvrsto vezan za željeznu ogradu.
U tome momentu ugledala sam krajičkom oka kako prema meni, sa desne strane, trči krupan muškarac i kad je već bio blizu mene, ja sam se instinktivno okrenula prema njemu, a on je u tome momentu svojom desnom otvorenom rukom najsnažnije udario po gornjem dijelu moje lijeve nadlaktice, te mi smrskao kost i iščašio rameni zglob. Osjetila sam strašnu bol, kao nikada u životu, i pala sam na leđa. Pri padu se nisam ni najmanje udarila, samo mi se lijeva ruka grčevito tresla i trzala. Moju glavu i lice nasilnik nije ni dotaknuo, niti sam ja glavom udarila u tlo, a krv mi je malo potekla iz nosa zbog stresa.
Odmah su dotrčali policajci i drugi ljudi. Ja nisam mogla sama ustati, niti uz njihovu pomoć. Ubrzo je stigla i hitna pomoć, koja me odvezla u bolnicu.
Uz kasniji cjelokupni kirurški i fizikalni tretman, funkcija moje lijeve ruke ostala je trajno smanjena za bar 50%. Budući da mi je kost zbog snažnog udarca bila razbijena na više sitnih dijelova, liječnici je nisu uspjeli dobro sastaviti, pa je i krivo zarasla. Jedino, hvala Bogu, nemam bolova, a donekle se mogu i poslužiti tom rukom.
Posljedice toga brutalnoga nasrtaja mogle su biti i kobne za moj život, jer su na samome mjestu događaja bili metalni stolovi sa oštrim rubovima, na koje sam pri padu mogla udariti glavom, a što se slučajno nije dogodilo.
Nasilnik Neven Kovačić na sudu izjavljuje da se ne osjeća krivim, te da je to učinio u velikome uzbuđenju kada je vidio da netko trga sekularne transparente, te da čak nije prepoznao radi li se o muškarcu ili ženi, a kamoli je li osoba starija ili mlađa.
Samim tim svojim priznanjem iskazuje da mu se pomutio razum.
Od čega bi mu se tako sve zamračilo, nego od mržnje prema neistomišljenicima drugačijega svjetonazora? Pri tome ne zaboravlja lagati da me je tobože ošamario, zbog čega sam pala i slomila ruku. No, ja sam pala na leđa, a ruka mi je slomljena sprijeda i svi hematomi, modrilo i oderotine bili su mi sa prednje strane prsnoga koša, što je napisano i u izvješću liječnika, dok na mome licu nije bilo baš nikakvih tragova nasilja.
Neven Kovačić je ujedno govorio kakve on sve ima posljedice radnog i političkog karaktera, jer je bio izbačen iz stranke Laburista, budući da se istina širila ne putem glavnih medija, nego društvenim mrežama, pa ispada da je upravo on žrtva, a ne ja. Nikada mi se nije ispričao, niti na sudu zažalio zbog svoga nedjela.
Općinski kazneni sud u Zagrebu, kao što vidimo prema presudi, u ovom slučaju ne uzima u obzir da je poticaj nasilniku bila neopisiva mržnja i da bi u demokratskom društvu jedino bezuvjetna zatvorska kazna takvima, a i svima drugima, preventivno bila adekvatna opomena.
U opširno obrazloženoj presudi neutemeljeno se tvrdi da je neosporno utvrđeno da je “optuženi oštećenu udario u predjelu lica, da je oštećena pala na pod i zadobila ozljede u vidu prijeloma gornjeg dijela nadlaktične kosti”, što nema veze sa istinom niti sa liječničkom dokumentacijom.
Tako isto tvrdi i takozvani sudsko-medicinski vještak u okviru obrazloženja presude, koji je, naravno, pobrao honorar, a sasvim je jasno da nije ni pogledao medicinsku dokumentaciju ili svjesno laže u korist optuženika, kako bi mu se umanjila krivnja.
Ja osobno prema nasilniku Nevenu Kovačiću, psihološki deformiranom, nemam nikakav osjećaj mržnje, nego mi je žao što ima takvih ljudi, te mu želim rasvjetljenje razuma i da shvati koji je pravi put i ispravan način ljudskoga ponašanja, pri čemu bi mu svakako pomogla objektivna kazna ljudske pravde.
Radi usporedbe prema svome slučaju, baš iz toga vremena, namjerno sam sačuvala jedan izrezak iz Večernjeg lista od 21. listopada 2014. godine, pod naslovom “Osam mjeseci zatvora za napad na gay par” i nadnaslovom “Zločin iz mržnje”. Radi se o mladiću Ivanu Cvrtili, koji je baš tada pravomoćno osuđen, isto na zagrebačkom općinskom kaznenom sudu, jer se u gradu posvađao sa dvjema lezbijkama koje su provocirale prolaznike svojim ljubakanjem, a on ih je najprije verbalno napao, na što su one uzvratile, te ih je par puta i šakom udario, ali bez ikakvih tjelesnih posljedica. Na sudu se ispričao i izrazio žaljenje.
Sudac je ocijenio i viši sud potvrdio da je mladić u svome ponašanju bio vođen mržnjom prema osobama homoseksualne orijentacije, što je neprihvatljivo, te da se jedino bezuvjetnom kaznom može postići svrha kažnjavanja. U ovom slučaju cjelokupni postupak, od događaja do pravomoćnosti presude, trajao je samo dvije godine, a u mome slučaju više od četiri.
Po mome mišljenju, taj dečko je trebao biti kažnjen jedino na sudu za prekršaje, a možda i te djevojke, jer su namjerno javno provocirale i uznemiravale građane.
Vi, drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati, u mome slučaju procijenite sami o kakvoj se diskriminaciji radi i kolika je objektivnost i pravednost hrvatskoga pravosuđa!
Moj odvjetnik, koji mi se sam javio (iako su mi se i neki drugi javljali) da me zastupa u tome predmetu, nije tražio plaćanje unaprijed, nego će uzeti postotak za svoj honorar ako uspije ostvariti novčanu odštetu. Nakon pravomoćne presude da je optuženik kriv, podnijet će tužbu za rečenu odštetu.
Zaključak…
Mogu reći da sam ja općenito dobro i prošla, kad pomislim na slučaj Darka Pajčića, maloljetnog vukovarskog branitelja, koji je teško ozlijeđen pri pokušaju skidanja ćirilične ploče sa zgrade policijske postaje u Vukovaru 2013. godine, u vrijeme Vlade Zorana Milanovića, ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića i predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, koji su bili dužnosnici i 2014. godine, kada se dogodilo grubo nasilje u mome slučaju i kada se nisu uopće javno oglasili osudom toga nasilja.
Na Darka Pajčića je isto naletio policajac, odnosno “milicioner”, u službi, te ga najsnažnijim udarcem iz zaleta prilijepio za zid zgrade, razdrobivši mu glavu, te je od tih posljedica i preminuo 2015. godine.
Napadač, sin nekada aktivnog vojnika takozvane Republike Srpske Krajine nije uopće odgovarao, nego je unaprijeđen u službi, a nakon kraćeg razdoblja određena mu je i “zaslužena” mirovina.
Darko Pajčić nije dobio nikakvu odštetu, niti njegova obitelj, niti je bio pokrenut službeni kazneni postupak protiv počinitelja nasilja, što je bila dužnost općinskog državnog odvjetništva kad se radi o težoj tjelesnoj ozljedi.
Dakle, ja sam, hvala Bogu, dobro prošla, jer sam ostala živa, iako dužnosnici tadašnje lijeve vlasti nisu osudili to nedjelo, a nakon pravomoćne presude u moju korist to nisu učinili ni sadašnji dužnosnici takozvane demokršćanske vlasti HDZ-a i njihove koalicije.
Napadač na mene ipak je proglašen krivim, pa makar je osuđen samo na uvjetnu kaznu. Neven Kovačić, iako deklarirani ljevičar i “ponosni” gay, ipak nije bio vojnik takozvane Republike Srpske Krajine. Također sam dobro prošla što mi tadašnji ministar Ranko Ostojić, zvani Ostoja Ranković, nije prilijepio etiketu “sve je to kriva rakija”, koja je njemu uvijek na prvome mjestu i koju je izrekao za pokojnoga Darka Pajčića.
dr. Ružica Ćavar