U organizaciji veterana 4 gardijske brigade jučer i danas se u Splitu održava kongres pod nazivom – Što nam znače iskustva iz Domovinskog rata u izgradnji suvremen RH?
Prvog dana su govorili brojni sudionici Domovinskog rata, osobito liječnici koji su ga obilježili. Među njima, sudjelovala je heroina i ratna ravnateljica vukovarske bolnice Vesna Bosanac, ratni ministar zdravstva Andrija Hebrang, dugogodišnja glavna sestra splitske bolnice Marija Županović i brojni drugi. Osobito je bio dirljivo izlaganje akademkinje Mirne Šitum, koja je govorila o svom iskustvu, kada se kao mlada liječnica dragovoljno uključila u Domovinski rat te kao i brojni drugi skrbila o ranjenicima pri čemu je i sama proživljavala njihovu patnju. I sve je to nosila i nosi u srcu… (a poznato je da bez srca ne bi bilo ni Croatie).
Na njen poziv, govorio sam o ratnom zdravstvu HVO-a sa šireg humanitarnog stajališta (koje je uključivalo skrb svima bez obzira na vojnu ili pak nacionalnu pripadnost, različite humanitarne aktivnosti vezane za krizna stanja kao npr. pomoć „drugoj strani“, pokretanje svima poznate akcije „Bijeli put“ itd.).
Čuvši sva izlaganja i vidjevši brojne dokumente o našem radu za vrijeme rata, mislio sam – Bože kad bi bilo pravde na ovoj zemlji onda bi ovi liječnici dobili „Nobela“ za humanost, za mir. Zasluge svih tih ljudi imaju planetarnu važnost. Pripadali su malobrojnom narodu koji je nemilosrdno napadnut, kome su razarani gradovi i sela, kojeg su palili, silovali i ubijali…, a oni su uzeli svoj križ, vidali rane jednako svog i „tuđeg“ vojnika i civila… I u našem slučaju, tako su činili svi liječnici, medicinske sestre i tehničari, vozači sanitetskih vozila, od Orašja, Središnje Bosne, Rame, Livna, Tomislavgrada, Gruda, Mostara… I svi su to znali svi. Osobito predstavnici međunarodnih institucija koji su cijelog rata imali uvidu naš rad. Brojni pojedinci, u svijetu priznati i poznati humanitarci, znanstvenici pa i uglednici političari odali su nam priznanje. S druge strane, salonska politika ovog i ovakvog svijeta, ima svoje mjere kojima mjeri, sudi i prosuđuje. Upravo je takva politika, prije točno godinu dana nositeljima vojne i civilne vlasti Herceg Bosne: Jadranku Prliću, Valetinu Ćoriću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću i Berislavu Pušiću donijela presudu. Svima njima je i optužba i presuda temeljena na načelu tzv. šire zapovjedne odgovornosti…, a to je konstrukt, koji koliko sam razumio, ne razumiju ni oni koji se razumije u pravo pravo. Međutim, jedno dobro znam i to je činjenica: kad smo mi, liječnici HVO-a, pokrenuli neku humanitarnu aktivnost kojom smo pomagali „drugoj“ strani onda su spomenuti ljudi svaki put iskazivali svoju potporu. Slobodan Praljak je naše humanitarne aktivnosti ne samo formalno odobravao nego ih je doslovno sprovodio u djelo (izvlačenje djece s istočne strane Mostara te propuštanje konvoja pomoći za istočnu stranu…). Umjesto priznanja primio je osudu. Bio je umjetnik koji bi, da rata nije bilo, hemingvejski uz cigaru i viski pisao i snimao filmove, u kojima likovi s karakterom kojeg mu je Hag namijenio (a on s prijezirom odbio) ne bi igrali ni sporednu ulogu. Praljak i Mladić u istoj sudnici (a o ishodu da i ne govorim)…, više govori o takvoj pravdi nego o Praljku. Takvo nešto Praljak nije mogao prihvatiti. Takvo nešto ne može prihvatiti nitko razuman tko je makar jednom susreo tog čovjeka. Takvu ulogu Praljak ne samo što nije htio prihvatiti, nego s njom nažalost nije htio ni živjeti. Počivao u miru Božjem!
Prlić u paklu rata, kojeg niti je planirao niti priželjkivao, nastojao je izgraditi civilni sustav. I u mnogome je uspio, kao takav je i nakon rata obnašao važne dužnosti u vlasti BiH. Stojić i Ćorić kao predstojnici odjela obrane i policije imali su izuzetno težak zadatak, koji da je ma tko drugi obavljao (uključivo i oni koji su ih sudili), u okolnostima u kojima su se našli (kolaps organizirane obrane i redarstva od strane centralne vlasti) bili bi osuđeni. Svakako, ako bi im se sudilo onako kako se njima sudilo. Jedno znam, a to sam svjedočio na haškom tribunalu to ponavljam i sada – nije mi poznato niti vjerujem da je bilo tko od njih naredio neki zločin i da je za njega osobno odgovoran. Isto se to odnosi i na ostale – Petkovića, Praljka i Pušića. Dali je bilo zla u ratu? Nažalost da – s naše i s „njihove“ strane. Svaka rasprava na temu – tko je učinio više zla, je besmislena i prestaje ukoliko se hladne glave pogleda statistika ubijenih, prognanih i raseljenih Hrvata i usporedi s drugima. Međutim, kada je netko „naš“ zapalio nečiju kuću, ubio nedužne civile ili ih prognao to je zločin kojeg ne ublažava činjenica što učinjen bez unaprijed pripremanog zločinačkog plana. A zločinačkog plana nije bilo! Onaj tko je učinio takvo zlo neka za njega i odgovara. Ako su to učinili i gore spomenuti – neka odgovaraju. Ali ako je stvar postavljena kako jest tj. na temelju „zapovjedne“ odgovornosti, onda i ljudi koji se ne razumije u takvo pravo (ali svi znamo razabrati što je pravedno a što nije) mogu zaključiti da je taj konstrukt osmišljen samo stoga da se koristi kao politička batina kojom se poravnavaju, izjednačavaju ili pak usmjeravaju politički procesi… Samo se tako moglo dovesti Hrvatsku u vezu s agresijom na BiH. U protivnom, nitko razuman u nikakvoj presudi ne bi niti spomenu Republiku Hrvatsku niti njene čelnike iz jednostavnog razloga jer je BiH za vrijeme velikosrpske neprikrivene, očite i nemilosrdne agresije, kolabirala i danas ne bi postojala da nije bilo doprinosa upravo Hrvatske. Kratko i jasno (i to stalno i svugdje ponavljam) – svekolika pomoć tijekom cijelog rata, morem kopnom ili zrakom koja je pristigla u BiH, došla je iz ili preko Hrvatske. A ta potpora je bila presudna za opstanak BiH kao države. Ovome se nema što dodati. Ako netko drugačije misli, onda neka doda što god želi, ali to ne može zasjeniti niti osporiti prethodnu tvrdnju odnosno ISTINU. Također, svi koji su spasili živu glavu (bez obzira na nacionalnost!) spas su našli u Hrvatskoj ili preko Hrvatske….
Velikosrpska politika je kreirala agresiju i provela istinski zločin nad trećinom Hrvatske a onda i na dvije trećine BiH. Trebalo je samo saslušati svjedočenje Vesne Bosanac… Na preostali prostor, u najvećoj mjeri obranjen od strane HVO-a ili u zajedništvu s Armijom, prognala je sve ne-Srbe i na tom prostoru su zaratile žrtve agresije (Hrvati i muslimani/Bošnjaci). Za taj sukob će trajno optuživati jedni druge, kako i zašto se to dogodilo? Između ostaloga, nije li cijeli naš prostor bio kontaminiran KOS-ovom infrastrukturom (pročitati ono što piše i objavljuje Višnja Starešina)?! Uostalom, kome je taj rat odgovarao? Hrvatskoj i Hrvatima u BiH sigurno nije! S velikosrpskom agresijom smo se morali suočiti, jer nismo imali izbora, međutim rat između žrtava agresije se nije smio dogoditi. Osobno to nikada neću prežaliti. Paralelno s tim vješto je plasirana i tvrdnja kako se u BiH radilo o građanskom ratu (isti takvi to isto kažu i za Domovinski rat u Hrvatskoj!), što su muslimani Bošnjaci, iz njima poznatih razloga prihvatili, a Hag je upravo to potvrdio. Nažalost! Mit o građanskom ratu u BiH (u kome su, za rat svi krivi) imat će dalekosežne štetne posljedice. Prije svega stoga jer to nije istina. Svaka neistina ne vodi dobru nego budućim smutnjama i poremećajima… Na toj neistini, Dodik neskriveno provodi politiku odcjepljenja i naoružava se, a Bakir Izetbegović čini isto, pa veli – bit će rata ukoliko Hrvati budu tražili vlastiti entitet… Dakle, bit će rata – ukoliko Hrvati budu tražili nacionalna prava!!!? (koja ovog časa imaju Srbi ali i Bošnjaci jer Federaciju pretvaraju u samo svoj entitet, odnosno nastoje učiniti ono što im nije uspjelo u ratu). A njegov je rahmetli otac, u zahvali splitskoj bolnici za svekoliku pomoć koju je ova ustanova pružila muslimanima za rata u BiH, kazao kako to – nikada neće biti zaboravljeno... (zahvalnicu Alije Izetbegovića je pokazao Mihovil Biočić na spomenutom kongresu u Splitu).
Izgleda da je zaborav biljka koja jako dobro raste na ovim prostorima a donosi otrovne plodove. Oni koji to žele i mogu (ako takvih uopće još ima), ne smiju se prepustiti zaboravu nego moraju organizirati neki novi „Dayton“ s ciljem trajnog rješenja BH problema. Ako je međunarodnoj zajednici stalo do BiH (koja je ovog časa i službeno njen protektorat) onda svoj protektorat tj. BiH treba demilitarizirati, učiniti neutralnom te je bezuvjetno integrirati u EU. Ako to učine (ali BRZO), onda mogu kazati da su učinili sve kako do novog rata u BiH ne bi došlo. U tom slučaju svi mi (bez obzira na nacionalnost) možemo vjerovati kako će to rješenje jamčiti prosperitet. Svima! U protivnom, ako ostane ovako kako jest, mira i prosperiteta ni za jedan narod neće biti.
Konačno, ovo moje promišljanje je nastojanje da dam svoj skromni doprinos onome u što vjerujem i što držim moralno ispravnim. Vjerujem da se jedino ovakvo može zaštititi zdravlje naroda, jer nema goreg neprijatelja niti bolesti za zdravlje pojedinca i naroda od nemira i rata. I ništa ne može toliko doprinijeti izgradnji suvremene Republike Hrvatske (i svake druge države pa i BiH) koliko MIR u njenom okruženju.
Ukoliko ipak do rata u BiH, prije ili kasnije, dođe onda ni Hrvatska neće proći, kao da se „tamo“ ništa ne događa. Ne samo stoga jer u BiH žive i Hrvati, nego zbog geografskog položaja Hrvatske i BiH. Dakle, nestabilnost u BiH pogađa sve a nitko odgovoran ne može kazati kako se sadašnje stanje neće pogoršati. Stoga je prevencija rata, prevencija svih prevencija, i poklapa se s ciljevima spomenute konferencije u Splitu na kojoj sudjeluju istinski humanitarci koji su svoju čovječnost svjedočili tijekom rata i koji najbolje znaju što je cijena rata.
dr. sc. Ivan Bagarić
ratni zapovjednik zdravstva HVO-a
bivši zastupnik u Skupštini BiH i Hrvatskom Saboru