Ovo što slijedi je sažetak političke mudrosti koju smo čuli od Hrvata koji je izabran glasovima Bošnjaka kako bi predstavljao građane na mjestu hrvatskog člana predsjedništva BiH. Ukoliko se netko odluči na čitanje ovog članka, posvećenog onom što smo vidjelu u emisiji „Nedjeljom u 2“, onda protivno svemu, molim za očuvanje mentalnog zdravlja odnosno optimizam – kako bi živio ovaj narod i država (RH i BiH).
Od samog početka odnosno od izbora sugovornika vidjelo se da gospodin Stanković, ma kako bio dobro pripremljen, gledateljima neće ponuditi ništa dobro. Gospodin Željko Komšić je potrošio vrijeme i novac poreznih obveznika (pretplatnika). Pri tome mislim na cijenu jednog minuta promidžbenog programa na HTV-u (ili još bolje na dobit od neke dokumentarne emisije koja se mogla emitirati u tom terminu). Nažalost čovjek je (besplatno) uzeo cijeli sat za što odgovornost snosi g. Stanković. U tom satu čovjek je pomiješao sve i svašta (konstitutivnost naroda, građane i narode, legalitet i legitimitet, uzroke i posljedice…) i sve je to strpao u isti lonac – bez začina, okusa i mirisa.
Vrtio je nekoliko fraza (i oko njih). Neshvatljivo da nešto tako može biti dovoljno da bi se obnašala dužnost člana predsjedništva jedne države (ma koga predstavljao). I sve je to pleo i splićao u klupko koje svi mudraci ne mogu razmrsiti (prema onoj narodnoj: kad netko baci kamen u bunar svi ga mudraci ne mogu izvaditi).
Slijedi politička demagogija koju smo čuli od gospodina Željka Komšića:
- Ustav i konstitutivnost naroda tumači kako mu kada odgovara; opravdava vlastitu poziciju i način izbora a istodobno se tobože zalaže za izbor predsjednika u parlamentu; za sebe kaže da je pripadnik a ne predstavnik hrvatskog naroda i da tu ne vidi nikakav problem; smatra da je njegovo neprihvaćanje od strane Hrvata „politički koncepta“ a ne vidi da je on i njegov izbor upravo to – antihrvatski politički koncept (ali i koncept protiv BiH za koju se on tobože zalaže)
- kaže kako se sve može proglasiti vitalnim nacionalnim interesom pa se tako Hrvati mogu zaštitit – a osporava im pravo na izbor vlastitog člana predsjedništva; (Poziva na poštivanje jedni drugih – a ne poštuje mišljenje niti pravo cijelog naroda)
- prema ustavu on se obraća hrvatskim zastupnicima u Domu naroda a ne smeta ga što niti jedan od tih zastupnika nije glasova za njega, niti su za njega svoj glas dali oni koji su glasovali za one kojima bi se on obratio; zastupa sve građane ali u diplomatsko konzularnim predstavništvima BiH smjenjuje samo Hrvate
- normalno je da je za njega npr. u Bihaću glasovalo gotovo 30% glasača jer on predstavlja „građansku opciju“ iako se njih niti desetina ne izjašnjava „građanima“
- Vidi velikoalbanski, velikosrpski i velikohrvatski koncept kao prijetnju miru a istodobno kaže kako ne vidi da bilo tko ima kapaciteta za rat; po njemu BiH kad je ugrožena, ima se pravo braniti „svim sredstvima“ (a ne kaže od koga) i ne vidi da je najveća prijetnja po BiH u BiH (a ne izvan nje).
- Za njega BiH jest i nije međunarodni protektorat; za ulazak u NATO ne treba mišljenje Dodika odnosno (RS-a) jer je to „tehničko pitanje“- a nije!.
- Kaže kako se ekonomska pitanje ne mogu riješiti bez političke stabilnosti (a on je jedan od izvora destabilizacije)
- Kaže da Hrvati imaju polovinu vlasti u FBiH (jer sa svojih 12 ljudi mogu blokirati sve) ali im uskraćuje pravo da ih zastupa onaj kojeg oni izaberu
- Pravo na RTV servis na hrvatskom jeziku cinično proglašava srozavanjem prava jednog naroda na nacionalnu manjinu (a ne komentira da su muslimani Bošnjaci proglasili ne imanje RTV servisa na hrvatskom jeziku – svojim nacionalnim interesom)
- Konačno, ustvrdio je kako ga nitko ne može uvjeriti kako svi ne govorimo istim jezikom (kaže – važno je da se razumijemo, a nije kazao kako se taj jezik zove) što predstavlja krajnje nepoštivanje ljudskih, osobnih i nacionalnih prava svih naroda u BiH na svoj jezik i kulturu
Na kraju Komšić je pokazao zrno iskrenosti („poštenja“) na upit voditelja – jeli bježati iz BiH…?, odnosno, što će reći vlastitom djetetu – ostati ili otići u inozemstvo? Odgovorio je – „iskreno ne znam“, te nastavio –„mogu vam slagati što god hoćete, ali ne znam“. Znači li da on o svim važnim stvarima – ne zna, ili nam „može lagati koliko god hoćemo“.
Nažalost, Stanković se uklopio u izgubljenom satu vlastite emisije. Osobito na samom kraju kada je naveo primjer nekog Vukovarca koji je svojoj djeci predložio da se spreme za Irsku ili Njemačku. E moj Stankoviću, zapitaj se što bi ti na to kazao pokojni kolega Siniša Glavašević…
Bilo je to još jedno nedjeljom – u ništa!
Piše / dr.sc. Ivan Bagarić
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala**