S dr. sc. don Damirom Šehićem, profesorom moralne teologije i bioetike s Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, razgovarali smo o slučaju koje već više dana izaziva prijepore u hrvatskoj javnosti. O krštenju djece koju odgajaju partneri u istospolnim zajednicama.
Nametnulo se pitanje – mogu li osobe koje odbijaju moral i nauk Katoličke Crkve odgajati dijete u vjeri Crkve?
Podsjećamo, slučaj je došao u središte pozornosti kada je župnik u Župi svetoga Križa u Rijeci na društvenim mrežama poželio čuti mišljenje prijatelja o ovoj temi u okviru sinodalnog hoda, na kojem je sada Crkva, da i vjernici laici daju svoj doprinos sinodi. U razgovoru za medije župnik Kristijan Zeba istaknuo je da su svi odgovori bili emocionalni, na strani djeteta, smatrajući da bi dijete trebalo biti kršteno. Dodao je da se nije vodilo računa da je tu problem zajednice koja ne može posvjedočiti da će dijete biti odgajano u duhu kršćanstva, podsjetivši na Zakonik kanonskog prava koji određuje da je, kako bi se dopustilo krštenje dijeta, potrebno postojanje osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri.
O ovom se slučaju službenim priopćenjem oglasio riječki nadbiskup koadjutor, mons. Mate Uzinić pozivajući istospolni par na osobni razgovor i da se jave u Ured koadjutora Riječke nadbiskupije.
Sam vlč. Zeba pojasnio je za jedan dnevni list kako mu se nije osobno obratio istospolni par već je upit dobio preko prijatelja, no više nije htio reći jer im štiti privatnost.
Kako je ovaj slučaj podosta zbunio javnost, kako opću tako i vjersku, potražili smo odgovore na pitanja u našem razgovoru s uglednom znanstvenikom dr. sc. don Damirom Šehićem.
Narod.hr: Zašto istospolna zajednica nema jednak status kao brak muškarca i žene u Crkvi?
Dr. sc. don Damir Šehić: Prije svega, važno je naglasiti kako je svaki čovjek jednako vrijedan, ima isto ljudsko dostojanstva i vrijedan jednakog poštovanja. Ideju da je svaki čovjek jednako vrijedan dugujemo judeokršćanskoj kulturi iz koje je proizišla ideja božanske iskre u čovjeku, odnosno čovjek kao slike Božje – Homo imago Dei. Ta teološka slika nam govori o otajstvenom pogledu na čovjeka i njegovu narav.
Čovjek koji je stvoren, ujedno predstavlja središnjicu Božje pažnje i ljubavi. Vrhunac ljubavi prema čovjeku koncentriran je u događaju otkupljenja na križu, ali i u svim darovima koji proizlaze iz Uskrsnuća. Iz te svijesti Božjeg stvaranja i otkupljenja čovjeka, Crkva crpi nauk o čovjeku. Čovjek kao kruna stvaranja zaokuplja svu Božju pažnju te postaje izvor života i ljubavi. To poslanje života i ljubavi čovjek ostvaruje u obitelji, kako već starozavjetna vjera svjedoči stvaranjem Adama i Eve, što je Isus Krist u novozavjetnom govoru uzdignuo na razinu nerazrješivosti, osobito vidljivo u odgovoru farizejima „Od početka ne bijaše tako.”(Mk 10,8)
Isus Krist je jasan i nedvosmislen, kao i cijela Crkvena tradicija još od svetog Pavla koji brak vidi kao sliku Krista i njegove Crkve (Ef 5,32). Sam Bog je začetnik braka, kako kaže Gauduim et spes u br. 48, koji je intimna zajednica bračnog života i ljubavi te čvrsta ustanova po božanskoj uredbi; po svojoj prirodnoj svojstvenosti usmjeren k rađanju i odgoju djece; u koju ulaze muškarac i žena koji postaju jedno tijelo (Mt 19,6).i
Brak koji predstavlja uzvišenu kategoriju zajedništva između supružnika predstavlja posebno mjesto ili jedino mjesto kako kaže Ivan Pavao II. u Familiaris Consortio. Brak se ne smije promatrati kao nametnuta državna ili kulturološka kategorija čije je značenje i vrijednost iscrpljena i više nema nikakvo značenje u današnjem vremenu. Brak je potrebno promatrati kao unutarnji poticaj na zajedništvo i ljubav između Boga i ljudi.ii Bračna ljubav nije puki nagon naravi i osjećaja, nego je istovremeno i osjetilna i duhovna; ona je vjerna i plodna ljubav jer se ne iscrpljuje u zajedništvu bračnih drugova nego se nastavlja budeći nove živote.iii
To je temelj kršćanske antropologije i istine o čovjeku, koja ostaje nepromijenjena. Na takav su sakrament ženidbe pozvani svi ljudi bez iznimke. Svaka zatvorenost životu ili umanjivanje dobra supružnika nije u skladu s naukom Katoličke Crkve.
U tom kontekstu, homoseksualne zajednice odstupaju od Božje zamisli. Kongregacija za nauk vjere svojim je dokumentom iz 1975. Persona Humana – Izjava o nekim pitanjima seksualne etike detektirala problem „snishodljivog potvrđivanja, čak i potpunog opravdavanja homoseksualnih odnosa između pojedinih ljudi. To čine protiveći se stalnom učenju Magisterija i moralnom senzusu kršćanskog naroda”.iv
Detaljnije pročitati na: https://narod.hr
