Politička je programiranost i determiniranost u Hrvatskoj upravo ovih dana dosegla stratešku razinu usmjeravanja, javnog uvjeravanja, predočavanja iluzija, iskazivanja dokumentacijskih želja, negiranja znanstvenih spoznaja, pretvaranja potrebnih razvojnih ciljeva u retorički poželjan futurizam bez osnove, nametnutog političkog ekskluzivizma, nacionalnog pristupa usputnog značenja i svega već dosad viđenog na hrvatskoj političkoj sceni, kojom ustrajno vladaju nasljedni ideologizirani nositelji po modelu trgovinskog anacionalnog udruživanja, piše demograf dr. sc. Stjepan Šterc u analizi za dnevno.hr koju djelomice prenosimo…
Strategija održivosti
Pretvarajući s vremenom primarno ratnu vještinu u razvojni granski pristup utvrđivanja dugoročnih ciljeva i načina njihovih ostvarivanja, učestalost je donošenja različitih strategija postala politička praksa i obaveza na državnoj razini. Nacionalna je razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. po svom sadržaju, načinu izrade i posebno predočavanja svekolikoj hrvatskoj javnosti više formalna poruka o izvršavanju obaveze prema tijelima Europske unije nego obaveza prema razvojnim potrebama hrvatskog puka. Vidljivo je to po sadržaju, načinu pisanja, korištenoj terminologiji, upotrebi političkih fraza, redoslijedu važnosti postavljenih ciljeva, općenitosti pisanja, izostanku provedbenih postupaka, političkim procjenama bez kauzalnosti, brojnosti sudionika, utrošenim sredstvima, izražavanju uglavnom želja i općenito utemeljenosti primarno na političkim pozicijskim potrebama i osjećajima za nastavkom vladanja Hrvatskom ili tek potvrdom ispravnosti postojećeg vladanja.
Predočeni bi dokument trebao biti osnova svih političkih postupanja u dolazećim vremenima, iako financijskih uvjetnica i odrednica nema ni u tragovima. Strategije su po svom temeljnom zamišljaju ponajprije prema znanstvenim rezultatima postavljeni ciljevi i zadaci pa u njima ne bi trebalo biti nikakve političke programiranosti ili pak iluzionističke izražajnosti. Letimični već pregled predočene strategije, a temeljito razmatranje posebno, potvrđuje odstupanje od znanstvenih zakonitosti i političko autorstvo dokumenta. Politički je rukopis vidljiv s velike udaljenosti, a znanstvenici su očito u radnim skupinama svedeni na najamnu radnu snagu političkim autorima, bez stvarnih prava na znanstveni pristup prevažnom dokumentu hrvatske budućnosti.
Rezultat je sukladan općem poimanju važnosti obrazovanja i znanosti s političkih visina, a dodatna bi potvrda takvog pristupa mogao biti jasno izrečeni neobvezujući stav za Vladu znanstvenika okupljenih u Znanstvenom savjetu Vlade u ovim vremenima virusne krize. Mišljenje znanstvenika nasuprot političkom osjećaju malog je značenja pri donošenju odluka, dok su posljedice na ukupnu hrvatsku populaciju još manjeg u odnosu na strategiju političke održivosti i veliku upućenost s političkog vrha u apsolutno sve djelatnosti. Opravdano je pitanje hoće li uopće koji znanstvenik potvrditi svoje autorstvo u takvom dokumentu i hoće li konačno netko od sudionika izraziti svoje neslaganje s političkom dominacijom nad znanstvenim zakonitostima.
Šesto čulo
Nacrt prijedloga Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine ima ukupno 4 razvojna smjera i 13 strateških ciljeva koji već prema terminološkom postavljanju jasno potvrđuju politički rukopis. Šesto mjesto u nizanju političkih fraza dodijeljeno je naslovu “Demografska revitalizacija i bolji položaj obitelji”, dok su na prvih pet mjesta ispred, valjda po važnosti, ostali politički interesi.
(…)
Čisti metapolitički jezik i pismenost koja već u četiri od prvih pet poglavlja “strateškog okvira i vizije” ne uvažava osnovni poredak u slaganju rečenice po obrascu: subjekt — predikat — objekt — drugi dijelovi rečenice. Početak rečenica s oznakama u i za jasno oslikava ukupnu razinu sadržajnosti i pismenosti dokumenta, dok ga terminološka prilagodba diplomatskoj retorici udaljava od znanstvenosti.
Unapređenje demografske dinamike, demografske piramide ili npr. citat iz dokumenta na samom početku: “Unapređenjem demografske dinamike, kako prirodnih kretanja, tako i migracija, podižu se potencijali dugoročnog rasta gospodarstva. To se može postići povratkom ljudi, privlačenjem poduzetnika, talenata i radnika te demografskom obnovom”, slikoviti su primjeri mediokritetskog političkog diktata nad stručno-znanstvenom logikom. Unapređenje umjesto promjena negativnih trendova, demografske piramide koje to nisu (grafički dvodimenzionalni prikaz nazvati piramidom, inače trodimenzionalnim geometrijskim tijelom), potencijali koji su zapravo ključni razvojni čimbenici, ublažavanje negativnih trendova umjesto promjene njihova smjera, jačanje povezanosti umjesto funkcionalnog uključivanja hrvatskog iseljeništva u ukupni razvoj zemlje itd., itd. Ipak su ovo samo formalni primjeri političkog pomaka od ustaljenih i potvrđenih zakonitosti i moguće ih je pripisati šestom čulu političke spoznaje i pismenosti ili kako kažu “sposobnosti razumijevanja suptilnih odnosa uzroka i posljedica mnogih događaja koji su iznad intelektualnog shvaćanja”.
Demografska sadržajnost
(…)
Nastavak je dokumenta čista politička frazeologija bez ozbiljnije migracijske politike, bez jasnog poticajnog usmjeravanja poreznog sustava u demografsku reprodukciju, bez komplementarnosti klasičnih demografskih mjera s ostalima (decentralizacija državnih sustava, razlikovnost poreznog sustava prema djelatnostima, područjima i obiteljima s obzirom na brojnost i slično), bez postavljanja demografske problematike u temelje gospodarskog i ukupnog razvoja, bez ijednog poticajnog modela uključivanja iskustva, znanja i spoznaje hrvatskog iseljeništva u društveni, politički, gospodarski, obrazovni i svaki drugi život u zemlji, bez ozbiljnijeg rješavanja blokiranih, ovršenih i frankiranih i slično.
Cvjetna livada
Dokument gotovo ne apostrofira hrvatsku sadašnjost opterećenu socijalnim i financijskim rizicima, gospodarskim mirovanjem, izostankom ozbiljnijih stranih investicija, dosegom europskog dna, silinom prirodnog pada i iseljavanja, poništavanjem nacionalnog dostojanstva, apsolutnom političkom determinacijom u svemu, stranačko/partijskom selektivnošću bez kriterija, načinom upravljanja zemljom izborom obrazovne prosječnosti, i slično. Polazište je u svih 13 strateških ciljeva zapravo postojeća politička uspješnost u svemu, viđena pogledom izvan realnosti kojoj samo treba zacrtani nastavak vladanja, dok bi razvoj trebao doći sam po sebi. Kao i posljednjih dvadesetak godina.
Strateška je politička iluzija predočena hrvatskoj javnosti nakon dvije godine rada, nakon velikog plaćanja Svjetskoj banci (vjerojatno i ponekim pojedincima ako je vjerovati dosadašnjim napisima), nakon uključivanja velikog broja osoba, nakon znanstvene pokornosti, nakon konačnog sadržajnog brušenja izvan analitičkog kruga i nakon političkog placeta (umjesto znanstvenog), kako se i priliči stranačko/partijskoj dominaciji. Zamotano u celofan i prezentirano ustaljenom retorikom s vrha, uz pučko ponavljanje velikih misli, djela i postupaka ostalih sljedbenika, ovo je veliko strateško djelo konačna potvrda političkog iluzionizma na kojem Hrvatska lebdi već treće desetljeće.
Umjesto novog koncepta države i strateškog oslanjanja na bogatstvo ukupne hrvatske populacije rasute diljem kugle zemaljske, umjesto poticajnih modela i umjesto znanstvenih uvjetovanosti, hrvatskom se običnom puku dokumentom nudi cvjetna livada u proljeće. Sadržajem i predočenom retorikom još uvijek u maglovitoj, sivoj i kišnoj jeseni, zaključuje dr. sc. Šterc za dnevno.hr.
H.H.