Kad već pomisliš da su ljudi dali najbolje i najgore od sebe, uvijek se pojavi neki zaostali primjerak homo sampensa (!?) koji te demantira. Već sam negdje istaknula da je trenutno, ako se baš nema što pametno reći, najbolje šutjeti. No čini se da je sluganski unosnije biti dežurna posvuduša, makar komentirao stvari o kojima nemaš pojma, nego civil koji, ako već ne pomaže, ne odmaže…
Zvijezda čudnog i bizarnog kvaziintelektualnog performansa danas je moj kolega po struci, ali i moj susjed i sugrađanin izv. prof. Hrvoje Klasić. Nije da treba budno pratiti njegove „mudre izreke“, no danas je svojim komenatrom uvrijedio mnoge, ali i pokazao kako je razina znanja koju ima o elementaroj geografiji, kao i području na kojem je odrastao, zastrašujuća. Uz činjenicu da komentira područje Banovine isključivo kao područje koje je naseljeno od 1945. na ovamo, ignorirajući činjenicu kako je područje naseljeno stoljećima prije, što izvrsno potvrđuju najnovija arheološka otkrića, primjerice bogati nalaz groba kneza iz Bojne, što je kolega povjesničar spretno preskočio u svojim povijesnim trabunjanjima.
Kada govorimo o terminima i nazivu ovoga kraja, Banija je termin koji je bio službeni (komunistički) naziv sadašnjeg područja Banovine i u memoriji naroda bio je simbol represije, terora i nejednakosti. Ako govorimo o terminu Banovina, to jest inačica s kojom se, u povijesnom i tradicijskom kontekstu, ipak mogu poistovjetiti građani ovoga područja, primjerice, kada govorimo o lingvističkom sinonimu: Banovina Hrvatska, Savska banovina i slično. Puno je terminološko-lingvističkih problema upravo na ovome području, upravo zbog sustavne represije, a što najbolje opisuje sporna situacija kada je u pitanju Gvozd iliti Vrginmost.
No budimo realni, dr.sc. Klasića to zapravo ne zanima. Kao što ga ne zanima ni razlog promjene nacionalne strukture stanovništva na Banovini. Njega zanima biti viđen i moram priznati da mu to, uz ovaj oblik isključive iritantnosti, dobro polazi za rukom. No, osim što je iritantan i površan, u ovom zadnjem medijskom istupu bio je bahat i bezobrazan, uz to što govori neistine. U osobnom ratu koji vodi s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj, ponovno se potpuno sujetno i bez ijednog argumenta okomio na sisačkog biskupa Vladu Košića, istaknuvši : “Košić je uvijek sramota, a sada je posebna sramota”. Možda zato što je biskup Košić za razliku od mnogih organizirao najsustavniju humanitarnu pomoć potresom pogođenim krajevima? Možda zato jer je i prije tih potresa biskup Košić kroz euharistijska slavlja, obnovu srušenih crkvenih objekata i oživljavanje mnogih banovinskih župa, radio predano i konkretno na duhovnoj, materijalnoj i ljudskoj obnovi Banovine? Dragi Hrvoje, u bilo koje doba dana ili noći sada da si nazvao biskupa ili sestru Smilju napamet bi ti rekli koja obitelj u kojoj općini je u potrebi i za čime. Kada sam posredovala u pomoći koju su Gradišćanski Hrvati uputili na Banovinu, nije postojala službena statistika pogođenog područja, ali je postojao Caritas sisačke biskupije. Povezali smo načelnice općina s 2 telefonska poziva, da se direktno dogovore oko pomoći.
Ulaziti u sadržaj biskupovih propovijedi je na razini sigurnosno-policijskih pitanja koje je Hans Helm kroz Ured policijskog atašea u Zagrebu slao za Berlin i Gestapo, ocjenjujući Stepinčeve propovjedi.
Ništa dakle što već nismo vidjeli, jer nema u povijesti, a da se već nije dogodilo, samo se drugačije zvalo, iako su motivi i „gospodari“ isti.
Kada ne možeš iskoristiti razoran potres za agendu koju zastupaš, a ti se okomi na hrvatskog biskupa!
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**
* Dr. sc. Vlatka Vukelić docentica je na Odsjeku za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirala studij povijesti i kroatologije na Hrvatskim studijima 2002. godine (znanstveni i nastavni smjer) . Od 2004. godine radila je u Gradskom muzeju Sisak, kao kustosica Kulturno-povijesne zbirke, kustosica Galerijske zbirke i bibliotekarka. Tijekom iste godine zapošljava se na Hrvatskim studijima. Posijediplomski doktorski studij na Hrvatskim studijima upisuje 2006. godine te ga uspješno privodi kraju 20. prosinca 2011. godine, obranom doktorske disertacije s temom: Povijest sustavnih arheoloških istraživanja u Sisku od 16. stoljeća do 1941. godine. Bavi se poviješću Siska i poviješću arheologije sisačkoga kraja. Osim posvećenosti znanosti, aktivno se uključuje i u probleme sveučilišne zajednice te osniva sindikat Hrvatski sveučilišni sindikat, koji je registriran pri nadležnom ministarstvu 2017. godine. Bila je koordinatorica prvog Hoda za život u Sisku.