Dubrovnik svečano proslavio 1000. obljetnicu zaštite sv. Vlaha, reportaža iz 1972…Nasljednici odgovorne povijesti

Izvor: Reportaža objavljena u Glasu Koncila br. 4 (224.) od 20. veljače 1972. godine, str. 1. i 10.-11.

U nedjelju 6. veljače [1972.] u Dubrovniku su se održavale glavne svečanosti prigodom 1000. obljetnice otkako je sveti Vlaho nebeski zaštitnik grada Dubrovnika. Ova obljetnica slavi se tokom čitave [1972.] godine, a glavne svečanosti započele su 27. siječnja [1972.], donosi festa.hr.

Ujutro u 8 sati 6. veljače [1972. godine] »Njarnjasi – družina od festa razlicijeh«, gruvanjem iz svojih »trombuna« (starinske puške) na gradskim vratima, pozdravljali su, uz mnoštvo Dubrovčana, dolazak ljudi iz okolnih mjesta pod vodstvom svojih barjaktara. Obučeni u narodne nošnje, oni su vješto izvijali svoje barjake uz pljesak prisutnih. Ceremonija je potrajala gotovo do mise, koja je počela u deset sati. Pred oko 45 do 50 tisuća ljudi misa je održana na trgu ispred katedrale. Koncelebriranoj misi predsjedao je kardinal Franjo Šeper, pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Do njega su bili: kardinal John Wright, pročelnik Kongregacije za kler; nadbiskupi: zagrebački dr. Franjo Kuharić, splitski dr. Frane Franić, vrhbosanski dr. Smiljan Čekada, barski dr. Aleksandar Tokić, zadarski Marijan Oblak i koadjutor riječki mons. Josip Pavlišić; zatim biskupi: domaći dubrovački dr. Severin Pernek, šibenski mons. Josip Arnerić, mostarski dr. Petar Čule, hvarski mons. Celestin Bezmalinović i skopski dr. Joakim Herbut; pomoćni biskupi: dr. Josip Salač, dr. Pavao Žanić, dr. Tomislav Jablanović i  mons. Ivo Gugić. Pod misom je pjevao crkveni mješoviti zbor pod ravnanjem [don] Miha Demovića. Propovijedao je kardinal Franjo Šeper.

Poslije mise bio je svečani ophod gradom u kojem su sudjelovali svi vjernici pod svojim zastavama, a zastava je bilo preko sto; zatim redovnice, svećenici pa biskupi i kardinali. Poslije toga u hotelu »Argentina« [organizacijski] odbor za [ove] jubilarne proslave priredio je svečani ručak, na kojem su bili, između ostalih uzvanika i svećenika, već spomenuti biskupi, kardinali te predsjednik Općinske skupštine grada Dubrovnika Ante Vetma, predsjednik Republičke komisije za vjerska pitanja Zlatko Frid i predsjednik Općinske komisije za vjerska pitanja u Dubrovniku Veljko Betica. U svom pozdravnom govoru don Jozo Mihovilović [1915.-1988.], između ostalog, rekao je kako je svima na čast što su i predstavnici vlasti prisutni na ovoj svečanosti i kako je predsjednik Općine zapravo nasljednik nekadašnjih dubrovačkih knezova koji su u ime Republike izabrali sv. Vlaha svojim zaštitnikom.

Predsjednik Republičke komisije za vjerska pitanja u svom govoru, između ostalog, rekao je kako su se u našoj zemlji u posljednje vrijeme dogodile značajne društveno-političke promjene, ali neka kardinali izvijeste u Rimu da se odnosi između Crkve i države nisu promijenili. Na svečanoj večeri, koju je u hotelu »Argentina« priredio predsjednik Općinske skupštine [Ante Vetma], između ostalih uzvanika bili su prisutni spomenuti kardinali i većina biskupa. Tom zgodom kardinal Franjo Šeper naglasio je kako se odnosi između Crkve i države ne mogu zaustaviti samo na diplomatskoj razini, nego se moraju izraziti u punoj slobodi svakog pojedinog vjernika. Kardinal je posebno spomenuo slobodu vjerovanja i ispovijedanja vjere prosvjetnih radnika i đaka u svim školama.

Po drevnom običaju grada Dubrovnika svim ceremonijama rukovodili su »festanjuli« – dvojica Dubrovčana koji su po tradiciji jedan pomorski kapetan a drugi obrtnik. To su bili pomorski kapetan domaće plovidbe Livio Ive [1929-1994.] i obrtnik Zvonko Kisić [1926.-1995.].

U subotu 5. veljače, i u nedjelju [6. veljače] održano je nekoliko koncerata duhovne glazbe koje su izvodili mješoviti crkveni zbor pod ravnanjem Miha Demovića i novoosnovani mješoviti crkveni zbor iz Janjeva pod ravnanjem Josipa Perčinića. Ovaj janjevački zbor svojom kvalitetom zadivio je i oduševio Dubrovčane, i tako mnogo doprinio slavi. (Današnji su Janjevčani, kako je poznato, potomci starih dubrovačkih iseljenika u tadašnju Rašu.) Janjevački zbor završio je svečanost toga dana koncertom u franjevačkoj crkvi Male braće.

***

»O Dubrovniče, sveto rodu mjesto !« (August Šenoa)

Liječnik i lav

Čuli smo u Dubrovniku da su praskozorja svih značajnih sredozemnih i uopće evropskih gradova ovijena legendama, ponajviše u znaku svetaca zaštitnika. I nema smisla istraživati porijeklo tih legendi, mnogo je zanimljivije tražiti vezu između izabranog sveca zaštitnika i njegova grada. Na Jadranu su dva sveca označila dvije republike: na sjeveru Venecija – Republika svetoga Marka, a na hrvatskom jugu Dubrovnik – Republika svetoga Vlaha. Marko Lav, a Vlaho Liječnik. I opet: nije Marko kriv za značenje Lava koji se banio Jadranom i Sredozemljem. Lav je svakako u toj povijesti bio lav. Venecija je htjela vladati, a Dubrovnik je htio živjeti. Živjeti u slobodi i svjedočiti o slobodi. Koje čudo što je oko drevnih Dubrovčana zapelo na svecu mučeniku koji je bio liječnik i uopće nježna i skladna duša? Biskup koji je izbjegavao sukobe, koji se pred progoniteljima zavukao u dobru prirodu, koji je drugovao sa životinjama, da na kraju životom posvjedoči vjeru u Isusa, u slobodu, u ljudsku dobrotu.

U Dubrovniku još stoje zameci naše medicine i ljekarništva. Dubrovnik je gnijezdo naših prirodoslovaca na čelu s velikim Ruđerom Boškovićem, finih stručnjaka na čelu s optičarem Marinom Getaldićem, pjesnika na čelu s Ivanom Gundulićem. Dubrovnik znači skladnost, vjeru, čovječnost, kulturu, znanost – sve u slobodi, sve u znaku svetoga Vlaha. Kao što se Vlaho pred progoniteljima sakrio u jednu špilju, tako se kroz stoljeća ostatak hrvatske pune slobode zbio u Dubrovnik. Dok je sva zemlja Hrvatska što robovala što stenjala pod pritiscima u Dubrovniku se pokazivalo kako Hrvat shvaća slobodu, što od nje očekuje, kako je vjerom prožima i u njoj vjeru živi.

Dubrovnik je jedan i jedinstven. Stoga nam je ova svečanost, ovo veliko slavlje tisućgodišnje zaštite svetoga Vlaha nad Dubrovnikom došlo kao kruna svih velikih crkvenih svečanosti ovih posljednjih godina diljem obale i po unutrašnjosti.

Žrtva uoči pobjede

O samom svetom Vlahu, iz ono malo škrtih podataka koji su o njemu zabilježeni u spisima njegova mučeništva, moglo bi se pisati dugo, i sve u skladu sa sadašnjim Dubrovnikom. Bio je kršćanin, intelektualac, liječnik u Sebasti u Armeniji. U ono su vrijeme kršćani izabirali svoje biskupe među najvrednijima, među najsposobnijima. Tako izabraše Vlaha. Na Zapadu je upravo jenjavalo progonstvo kršćana, a onamo na Istoku razmahalo se novo veliko Licinijevo progonstvo (307. – 322). Biskup nije želio nikoga izazivati. Nije mu se umiralo za pustu slavu. Zacijelo je znao da je bijes progonitelja na izmaku, da treba samo mirno sačekati dok razumni stav države prema Crkvi dopre i na periferiju Carstva. Zato se povukao u šumu, živio u špilji, drugovao sa životinjama. Kad su ga ipak otkrili neki obijesni lovci, neljudi kojima je i čovjek bio samo divljač, došao je pred sud. I sudiše ga na smrt zbog toga što je kršćanin. Putem na gubilište susretoše dječaka kojemu je u grlu zapela riblja kost. Dijete se gušilo, a Vlaho ga izliječi. Zato se diljem svijeta na dan svetoga Vlaha zapaljenim voštanicama blagoslivlju grla. Odrubiše mu glavu. Domalo je kršćanstvo bilo slobodno po svemu svijetu. U samom Rimu posvetiše Vlahu (Blažu) 54 crkve.

Toliko je kršćanski svijet imao povjerenja u njegovu skladnu diskreciju da ga djevojke običavaju moliti kad žele naći dobra mladoženju.

»Tješite moj narod…«

Došli smo u Dubrovnik u subotu [5. veljače 1972.] navečer. U crkvi svetoga Vlaha upravo je neobični janjevački zbor dovršavao svoj prvi koncert. Malo zatim održala se glazbena priredba u najprostranijoj dubrovačkoj crkvi Male braće. Izvrsnom mješovitom zboru dirigira don Miho Demović. Crkvu ispunjaju kardinali, nadbiskupi, biskupi, narod. Domaći biskup dr. Severin Pernek [1924.-1997., dubr. biskup 1967.-1988.] pozdravlja i narodu predstavlja ugledne goste. Svako je ime popraćeno pljeskom mnoštva. Ali kad je spomenuo ime zagrebačkog nadbiskupa [Franje Kuharića] po prvi put smo čuli kako Dubrovčani plješću kad nekoga duboko vole. Pljesku nije bilo kraja dok se nadbiskup nije digao ipokazao mnoštvu. Nismo stigli ozbiljnije zapitati otkud tolika popularnost razmjerno mladog  zagrebačkog nadbiskupa ovdje, gotovo na krajnjem jugu Domovine, a zbor je već pjevao himnu svetoga Vlaha:

Sad razvijmo barjak,
pred oltar kleknimo svi,
Prošlosti slavne nek
danas nam ožive dni,
Kad Dubrave hridi
Slobode bile su hram,
Zanosnu pjesmu Svecu
spjevo je val o kam …

Na redu su dijelovi Haendelova oratorija »Messiah«. Zvuk i glas utiskuju u srca riječi proroka Izaije:

Tješite moj narod, smirite
srce Jeruzalema.
Jer skršeno je u bolu svom…
Jer njegov je
grijeh već okajan…  [Iz 40,1-2]

Pa Aleluja, pa nezavršivi Amen, pa Gospod koji se s nebesa smije i razbija himbene planove željeznom palicom. [Ps 2,9]

»Kratki spoj je popravljen«

Jutro. Pred zidinama na obali odjekuje gruvanje »trombuna«. To »Njarnjasi – družina od festa razlicijeh« vrše svoju dužnost. Stare puške sa širokim cijevima, mjed [trombuna] se blista a na njoj lik svetoga Vlaha. Ližu plameni jezici po pločniku i po zraku. To je radosna obnova. Od prvih poslijeratnih godina trombuni su šutjeli. Sad progrmješe. I »festanjuli« su obnova. Javiše se ove godine zajedno s trombunima, ta dvojica uglednih građana – jedan pomorski kapetan, drugi gradski obrtnik. Oni po drevnom običajnom pravu u ime naroda Republike rukovode svim svečanostima tih dana. »Kratki spoj je popravljen, tradicija je uspostavljena i festanjuli su opet među nama« reći će za ručkom don Jozo Mihovilović, zahvaljujući predsjedniku Općine što se u praksi pronašlo prešutno rješenje. Kapetan Livio Ive i obrtnik Zvonimir Kisić, u dostojanstvenoj crnini, zaista su tih dana djelovali kao nastavak sklada dubrovačkih stoljeća.

Plameni jezici i svileni barjaci

Pred vratima od Ploča već se okupljaju barjaci. Povorka ide oko grada [prema] vratima od Pila. Ondje se izvijaju barjaci. Vještina je to u kojoj vještiji pobiru pljesak naroda. Barjaka je koliko ih nikada nije bilo, više od stotine. Onda barjaktari ponavljaju počasni pozdrav pred crkvom svetoga Vlaha. – Zastave se klanjaju i prema Kneževu dvoru, kao da ondje iza kamenih lukova još živi knez.

A Stradun je sav nakićen visokim dvobojnim [crveno-modrim] barjacima Republike. Po prvi put nakon [po]ratnih godina uspjeli su dubrovački vjernici tako okititi Stradun i za vjersku proslavu. I na Orlandovu stupu vije se bijela zastava Slobode, kao u dane Dubrovačkih festivala. Grad i Crkva danas su jedno, drugačije ne može biti.

Uz desni [sjeverni] zid katedrale postavljen je povišeni prostor za oltar. Misu služi petnaest nadbiskupa i biskupa i dva kardinala, provincijal franjevački, kapucinski, isusovački i nekoliko uglednika dubrovačkoga klera. Vodi kardinal Franjo Šeper. Dubrovački zbor [pod ravnanjem franjevca Iva Perana] popeo se visoko na katedralu, a sav prostor do palače Sponze i dalje do crkve Male braće ispunilo mnoštvo. Kameni Dubrovnik sav je jedan hram Božji. Kao što će večeras sjemeništarac recitirati riječi Šenoine pjesme Dubrovniku:

A oko gleda širom sjajni
skup
Ko da je našlo drevno,
svetilište.

Festanjul, kapetan Ivé, pozdravlja ugledne goste u ime naroda dubrovačke Republike. Predsjednik odbora jubilarne proslave, don Jozo Mihovilović, čita specijalnu poruku Svetoga Oca. Đakon pjeva iz junačke knjige Makabejaca: »Spremni smo radije umrijeti nego prestupiti zapovijedi svojih otaca. [Makabejci II 7,2]« Jedan od svećenika u koncelebraciji pjeva Evanđelje: »Kad biste pripadali svijetu, svijet bi svoje ljubio.« [Iv 15,18-21]

»Blago žalosnima, blago progonjenima…«

Onda govori kardinal Franjo Šeper. Sjeća se kardinal svih svečanosti ovih godina diljem hrvatske obale. [Godine] 1966. Šibenik je slavio svoju devetstogodišnjicu, 1967. Trsat je proslavio 600-godišnjicu čudotvorne Slike. Preklani je Zadar slavio 900-godišnjicu samostana svete Marije. A Dubrovnik vodi starinom ove proslave. Ovo je tisućgodišnjica zaštite svetoga Vlaha. Prošavši sjećanjem kroz prošlost Dubrovnika, koja je sva bila u znaku svetoga Vlaha, Kardinal je nastavio:

– Ali, sve je to bila prošlost. Danas se pitamo: ima li ovo štovanje svetoga Vlaha smisla i značenja danas? Da to nije samo lijepa tradicija, folklor. Časne tradicije ima svaki povijesni grad. Ali mi ne želimo poštivati tradiciju radi tradicije same. Ovdje je riječ o štovanju mučenika. Mučenik je po izvornom značenju grčke riječi martyros – svjedok. Od početka su kršćani slavili svoje mučenike. Na grobovima mučenika prikazivala se euharistijska žrtva. Mučenici su svjedoci žive vjere. Mučenici se odazivaju onoj Isusovoj riječi: »Tko izgubi život svoj zbog mene, naći će ga…« [Lk 9,24] I onoj »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duši ne mogu nauditi…«  [Mt 10,28]

I naš život mora biti svjedočanstvo, martirij za Isusa. Ozbiljno shvatiti ovu svečanost znači pitati se da li mi danas svjedočimo za Isusa. Svojim životom. Privatnim, obiteljskim i u javnosti. Jesmo li ozbiljno čuli Isusovih osam blaženstava [Mt 5,3-12], gdje On reče: »Blago onima koji su žalosni, blago onima koji su progonjeni, blago mirotvorcima.«

Tko želi svjedočiti za Isusa, mora svjedočiti za Isusa Raspetoga. Uzeti križ i poći za Isusom, to je jedini Isusov recept za kršćanski život. I onda kad moramo trpjeti zbog svoje vjere. Tu su mučenici naš uzor i izazov današnjem svijetu. Izazivaju nas, upozoravaju nas da kršćanski život ne može biti lagodan, da se ne možemo lagodno snalaziti u svakoj situaciji. Svoju je misao Kardinal sažeo u riječi proroka Izaije [Jeremije]: »Stanite na negdašnje putove. Istražite iskonske staze da vidite put koji vodi dobru!« [Jer 6,16] Te su riječi u ustima kardinala pročelnika Kongregacije za nauk vjere sažele suvremeni koncilski stav koji ponire u prakršćanske izvore Crkve, da se napoji pravim usmjerenjem za njezin budući razvitak – nasuprot statičnih pokušaja onih katolika koji misle da je crkvena stvarnost devetnaestoga stoljeća i uopće tridentinska fizionomija Crkve njezino jedino i vječno mjerilo.

Čujte puci širom svijeta

Narod pjeva. Izgleda da svaku pauzu koju u obredu dopušta propisani liturgijski tekst pjevači, osobito raspjevani Janjevci, žele aktualizirati svojom pjesmom. Svako malo u mnoštvu se začinje melodija »Zdravo Djevo, kraljice Hrvata…« Zatim: »Čujte puci širom svijeta, oci naši čujte sad, čujte sluge pakla kleta kako Hrvat kliče mlad…«

Na Prikazanje djevojke i dječaci i žene iz župe Gruda i drugih župa prinose pred Kardinala i biskupe darove izvezene narodnim vezom. To su duplikati darova koje je ista župa prinijela na oltar za Veliku Gospu u Mariji Bistrici. »Kraljici Hrvata – Južna Hrvatska!«, »Bistrička Bogorodica i dubrovački Zaštitnik.«

Ističu se dvije zastave neobičnog Janjeva. Tu su i Korčulani. Oni po prvi put ovako svečano sudjeluju u festi u Dubrovniku, »Bratimi« – sesvetani, rokovci i mihovilci. U bijelim haljama, s plavim, žutim ovratnicima, s crvenim križevima na grudima. Nose svoja prastara raspela i ferale. Opat don Ive Matijaca [1916.-1994.] je među njima. To je – Korčula.

Nakon mise procesija kroz grad, pa Stradunom [prema] svetom Vlahu i opet u katedralu. Biskupi i kardinali naizmjenice nose najdragocjeniju relikviju, dio lubanje svetoga Vlaha. Stotinu barjaka probija se Stradunom. Mnoštvo. Pun je Stradun, pun trg, puno sve do katedrale i oko nje. Znajući da Dubrovnik broji svega oko 25 tisuća stanovnika, bojimo se priznati brojku koju nam pokazuju oči i do koje nas dovodi računanje po kvadraturi gusto prekrivenoga prostora. Ali nema sumnje: mnoštvo broji najmanje 45, vjerojatnije 50 tisuća [ljudi].

Zvone sva zvona, pucaju trombuni, njišu se barjaci, promiču redovi. Dubrovnik navješćuje početak drugog tisućljeća svoga življenja u znaku skladnoga svetoga Vlaha.

Ručak u hotelu »Argentina«. Biskup [dubrovački Severin] Pernek pozdravlja sve prisutne. Uz kardinale i druge crkvene dostojnike, uz festanjule i istaknute vjernike tu je i predsjednik Komisije za vjerska pitanja Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske Zlatko Frid. Uz njega je predsjednik Skupštine općine Dubrovnik Ante Vetma i predsjednik općinske vjerske komisije Veljko Betica. No posebno se na svim svečanostima toga dana ističe bijelim platnom ovijen crveni fes dubrovačkog islamskog starješine, imama Sulejmana Bečića. Sinoć su na glazbenoj priredbi u crkvi Male braće viđena i dva pravoslavna svećenika.

Biskup Pernek naglasio je kako su kršćani, živeći svoju vjeru, uvijek korisni članovi i šire društvene i narodne zajednice. Takvima se smatramo i očekujemo da nas se kao takve prihvaća. »Ponosni smo na značajnu ulogu koju po Kristovoj volji vršimo u našemu društvu.« Ali kršćani znaju da je križ zakon njihova življenja i djelovanja.

Nasljednici odgovorne povijesti

Diže se don Jozo Mihovilović. To je govor dubrovačkih gospara, u isto vrijeme raspjevan i stvaran. Naglašava da je to blagdan Crkve i Republike. Dubrovački senat i knez izabraše Sveca zaštitnikom. Predsjednik općine mora se smatrati nasljednikom dubrovačkih knezova, i nasljednikom sve te odgovorne povijesti. Pozdravljajući Zlatka Frida, Mihovilović je naglasio pluralizam mišljenja koji bismo željeli zaista ostvarivati u našoj zemlji. Don Jozo je završio upozorenjem da Dubrovnik ulazi u svoje drugo »vlahovsko« tisućljeće.

Zlatko Frid je u zdravici uvjeravao prisutne kardinale kako političke promjene koje su u toku u SR Hrvatskoj neće ugroziti odnose Crkve i države. Pozvao ih je da to zajamče Svetome Ocu.

Tada su svi ustali i pjevali hrvatsku himnu »Lijepa naša domovino!«

Na kraju ručka kardinal Šeper kratko je zahvalio svim sudionicima slavlja. A na večeri koju je toga dana predsjednik Vetma priredio za kardinale i druge dostojnike, kardinal Šeper je posebno naglasio kako se odnosi Crkve i države ne mogu zaustaviti na susretima diplomata, nego se moraju odraziti u slobodi vjere svakoga pojedinoga građanina, osobito prosvjetnih radnika.

Barjaktari su još jednom pozdravili biskupe i razišli se. U crkvi Male braće ponovno se okupilo mnoštvo [na svečanoj akademiji u 17 sati]. Pjevao je dubrovački zbor pod ravnanjem Miha Demovića. Za ručkom je kardinal pohvalio njihovu pjesmu, posebno vještoga don Miha. Kanonik Marko Herendija [1916.-1996., rektor Zborne crkve sv. Vlaha 1968.-1988.] pozdravio je zbor u ime kaptola koji je jedini od svih naših kaptola kroz stoljeća pečatom svetoga Vlaha ustoličavao kneza, suverena jedne slobodne države. »Dubrovačka država je propala, ali narod svetoga Vlaha još je živ. Povijest je pokazala da vlast u tisućama slučajeva nije bila isto što i narod.«

»Pa da nam djeca zaborave i znamen slobode«

[Na svečanoj akademiji održanoj popodne u crkvi Male braće] O štovanju sv. Vlaha u Dubrovniku govorio je apsolvent bogoslovije Ivan Šimić. Nakon solo-pjevanja fra Josipa Solde slušali smo recitacije Dubrovniku i pjevanje [klape] dubrovačkih »Maestrala«. Osobito se dojmila recitacija odlomka iz Vojnovićeve trilogije pod naslovom »Još smo vlast«: »…Pa da sve to nestane, pa da nam djeca zaborave i znamen slobode? I da pođu iskat po svijetu da nam nađu ime? Ovo je država, ljudi, država…«

Sjemeništarac [Mato] Majić recitirao je Šenoinu pjesmu Dubrovniku [Pozdrav Dubrovniku, 1875.]: »Oj, Dubrovniče, sveto rodu mjesto…« A Janjevci su zabugarili pjesmu iz Verdijeve opere »Nabucco« o čežnji za zavičajem:

»Samo spomen
na sretna vremena
Tješi našu
preveliku bol…«

Janjevci pjevaju izvanredno. Iako su došli nenajavljeni s tim pjesmama, narod ih pljeskom prisiljava na ponavljanje. Oni su uopće proželi cio taj dan svojom prisutnošću, vjernošću vjeri i naciji, zavičaju. U osam sati priredili su poseban koncert. Crkva se opet napunila. Janjevački župnik don Ante Baković [1931.-2017.], duša janjevačkog osvješćivanja na svim područjima, pozvao je Dubrovčane da im dođu u goste na Kosovo 9. svibnja, kad oni budu slavili svoga svetog Nikolu. Tada će ondje postaviti na oltar Gospin kip koji Sveti Otac šalje na dar janjevačkim majkama koje se ponose »dvocifrenim brojem djece«. Crkvom je odjeknuo iskreni pljesak »dvocifrenim majkama«.

Svečanost je opet završena himnom »Lijepa naša«, jer – reče don Ante: »Janjevci kao dobri katolici ne završavaju ni jedan posao bez molitve, a kao dobri Hrvati također ne mogu završiti ovako značajno slavlje bez hrvatske himne.«

Jutro nas je avionom vratilo na zagrebački snijeg. A naši nadbiskupi i biskupi ostadoše zajedno u Dubrovniku [na zasjedanju biskupske konferencije održano 7. veljače 1972. u samostanu Male braće] da u miru porazgovore, da se o koječemu dogovore, donosi hkm.hr.