Blogerica i istraživačka novinarka, hrvatska braniteljica i magistrica , Gordana Šarić, potrudila se ekskluzivno donijeti istinu o Jürgenu Schmidtu, hrvatskom branitelju koji je skoro “zaboravljen od svih”…
Prvi zarobljeni tenk u Biogradu i Dalmaciji osposobio je za uporabu Nijemac Jürgen Schmidt…
On nije rođeni Biogradac, nije čak ni iz okolice, ali je zaslužio da ga spomenemo na našoj mrežnoj stranici, budući da je početkom Domovinskog rata, kao strani dragovoljac, ispisivao povijest grada Biograda na Moru. Njegovo ime i prezime jest Jürgen Schmidt. Ponegdje su ga suborci po dalmatinski zvali Jure, ponegdje Švabo budući da je rođenjem bio Nijemac.
Jürgen Schmidt rođen je 1973. godine u njemačkom gradu Schwetzingenu, smještenom na sjeverozapadu Baden – Württemberga , oko 10-ak kilometara jugozapadno od Heidelberga i 15-ak kilometara jugoistočno od Mannheima. U ljupkom gradu s 20-ak tisuća stanovnika i bogatom poviješću i arhitekturom, kićenim zgradama, raskošnim dvoranama, s predivnom prirodom, nacionalnim parkovima i rezervatima u okolici, mogao je mladi Jürgen graditi svoju budućnost.
No ipak nije. Sa svojih 18 godina našao se u hrvatskoj, na poprištu ratnih zbivanja.
Premda mlad, sa svojih 18, 19 i 20 godina, boreći se na hrvatskoj strani tijekom ratnih dana bio je iznimno cijenjen zbog vojnih vještina koje je posjedovao, autoriteta i karizme, kako u Hrvatskoj, tako i u susjednoj Bosni i Hercegovini. Ovaj mladić je, prema pisanju povjesničara Tomislava Šulja u Facebook grupi „Zahvala stranim dragovoljcima Domovinskog rata“, za života imao jednu veliku želju:
„Sada je za mene najvažnije osloboditi okupirani hrvatski teritorij i poslije toga uživati u miru. A mislim živjeti u Hrvatskoj.“
Svoju želju Jürgen Schmidt nije uspio ostvariti. Poginuo je nedugo po izrečenom, 24. siječnja 1993. godine kod Gornjeg Vakufa (Uskoplja) sudjelujući u borbama koje su se rasplamsale s pripadnicima Armije BiH.
Na biogradskom području boravio je ovaj mladić kada je bilo najteže, tijekom ratne 1991. I početkom 1992. godine.
„Poznavao sam Jürgena, od njega osobno dobio sam vojni kombinezon kakav je nosila njemačka vojska. Sjećam se kako je obučavao grupu ZNG-ovaca za rad s bestrzajnim topom. Sudjelovao je u obrani Zadra, također je bio u stankovačkom području, konkretno u Biloj Vlaci“, ispričao nam je jedan dragovoljac Domovinskog rata iz Svetog Filip i Jakova, pripadnik 134. brigade HV-a, koji je želio ostati neimenovan.
Jürgena se sjeća i Denis Brzić, još jedan dragovoljac Domovinskog rata iz Svetog Filip i Jakova koji je vršio ratne zadaće zamjenika zapovjednika 53. domobranske bojne i načelnika stožera 134. domobranske pukovnije, po činu umirovljeni bojnik HV-a, a tvrdi kako je po završetku rata upoznao i njegove roditelje.
Neki bosansko-hercegovački portali objavili su kako je Jürgenu Schmidtu majka Hrvatica, no mi ovim kratkim istraživanjem nismo mogli potvrditi ni zanijekati tu činjenicu.
S prvim danima jeseni 1991. godine pobunjeni Srbi u Hrvatskoj uz pomoć odnarođene, srpsko-crnogorske JNA na sjevernoj strani Jankolovice, ispred sela Kakme, postavili su tenkovsku satniju za napad, navodi Milan Brkljača u memoarskom prilogu o ustrojavanju i djelovanju prve vojne postrojbe na biogradskom području za zbornik „Biogradsko-benkovački kraj u Domovinskom ratu“. Znači – na samom ulazu u grad Biograd na Moru neprijateljski tenkovi bili su početkom listopada 1991. godine spremni za daljnji proboj. Brkljača ističe kronični nedostatak sredstava na hrvatskoj strani za ovu neravnopravnu protuoklopnu borbu i kako je prostor bivše Općine Biograd svakodnevno bio izložen topničkoj i raketnoj paljbi agresora. „Agresor je ne birajući ciljeve gađao sva naselja, osobito grad Biograd, njegovo uže središte, uključujući i osnovnu školu“, navodi Brkljača i zatim spominje zapovijed i djelovanje protuoklopne skupine s bestrzajnim topom (BST) koja je u sumrak, 9. listopada 1991. godine uspjela pogoditi jedan tenk, što je, prema njegovim riječima, bio razlog povlačenja neprijateljske tenkovske satnije.
Sjetimo se sad i autentičnog svjedočenja dragovoljca iz Svetog Filip i Jakova i tko je ono obučavao skupinu za rad s bestrzajnim topom. Pa upravo mladi Jürgen Schmidt!
U specijalnom prilogu tiskanog izdanja 24 sata „Moja Oluja – 25 godina ponosa“ 4. i 5. kolovoza 2020. godine objavljena su svjedočanstva 25 istinskih heroja. Jedan od heroja koji je svjedočio je Ivica Prtenjača Pajo iz Polače, dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik 2. bojne 4. gardijske brigade „Pauci“.
U svoju Polaču Ivica Prtenjača Pajo vratio se iz JNA u vrijeme kad je već počinjao rat, te se prisjećao svojih ratnih početaka.
„Mi koji smo služili vojni rok godinu dana u JNA, nismo znali što se zbiva van vojarne. Spremale su se velike nedaće i taman se osnivao Zbor narodne garde, pa sam se prijavio 1. lipnja 1991. godine. Prošao sam provjere koje su se obavljale u Ferijalnom savezu na Boriku u Zadru te su me poslali u bazu Crvena luka. Tamo pripreme. Obuka. Autobusi su došli po nas u srpnju 1991. i s nama pravac Kruševo. Tamo je bila katastrofa!“, priča Ivica Prtenjača dok spominje pad Kruševa 11. rujna 1991. godine, jednog od mjesta heroja koje je postalo simbolom otpora neprijatelju kada se padom Masleničkog mosta i junačkom obranom sli slabim naoružanjem hrvatske vojske našlo u vrlo teškoj i bezizlaznoj situaciji.
„Bili smo jako slabo naoružani. U vrijeme kad smo dobili slobodno par dana, palo je Kruševo. Nas su preraspodijelili na teren u Nadinu, točnije zaseok Batovići.“ Nastavlja Pajo. Zadatak im je bio minirati bijeli put prema zaseoku Devići protutenkovskim minama.
„Odbili smo jedan pješački napad. Jedan tenk naišao je na naše mine, nagazio i aktivirao ju. Otišla mu je gusjenica. Vojnici iznutra su poiskakali i utekli. Osposobili smo tenk, učinio je to pokojni Jürgen „Jure“ Schmidt zvani Švabo. Taj tenk je autom dovezen u Biograd i prvi ga je provezao moj pokojni rođak Boris Prtenjača. To je bio jedan od prvih, ako ne i prvi plijen u Domovinskom ratu na ovom području! Bili smo ponosni i slavili smo. U Nadinu sam bio 22 dana, i dobro sam to upamtio jer je u to vrijeme pala moja rodna Polača.“, kazuje Pajo, dobitnik brojnih zahvalnica i priznanja za herojstvo u Domovinskom ratu.
S obzirom na to da se pad Polače dogodio 18. rujna 1991. godine, kada je nakon cjelodnevnog napada minobacačima, VBR-om te svim raspoloživim naoružanjem, započetog prethodnog dana, 17. rujna, preko 1 100 civila prognano i uputilo južno u Biograd i susjedni Sv. Filip i Jakov prema Pajinim riječima, bilo je to i vrijeme kada je prvi zarobljeni tenk u Dalmaciji iz zaleđa stigao u Biograd.
Rat u Hrvatskoj, uvjetno rečeno, krenuo je u fazu smirivanja nakon što je 2. siječnja 1992. godine u Sarajevu potpisano primirje između Republike Hrvatske i JNA. Kakvo je to bilo primirje opisali smo na primjeru dvojice poginulih prijatelja i suboraca Hrvoja Jeličića iz Biograda na Moru i Danijela Mandića iz Turnja neposredno nakon sklopljenog primirja. Već u ožujku iste godine prvi sukobi između Hrvata i Srba u susjednoj Bosni i Hercegovini bili su vjesnici velikog i krvavog rata.
Jedna od prvih bitaka u ratu u Bosni i Hercegovini bila je bitka za Kupres koja se odvijala u vrijeme od 3. do 10. travnja 1992. godine. I teško je tu bitku svesti na nekoliko rečenica, već osnovne informacije potražite sami na Wikipediji ili drugdje.
Bitno je spomenuti , a tiče se junaka naše priče, da je nakon pada Kupresa i stabiliziranja obrambene linije, u mjestu Brišniku, 17. travnja 1992. godine, Jürgen Schmidt, kao prvi zapovjednik ove postrojbe, postrojio sve pripadnike dotadašnjeg duvanjskog bataljuna u Prvu bojnu, okosnicu nastanka kasnije Brigade kralja Tomislava HVO-a. U znak sjećanja na ovo postrojavanje na zidu škole u Brišniku postavljena je spomen ploča na kojoj piše
„NA OVOM MJESTU OSNOVANA JE PRVA BOJNA BRIGADE „KRALJ TOMISLAV“ PRVA POSTROJBA HVO-A BRIŠNIK, 17. 04.1992.“
U listopadu 1992. godine zapovjednik brigade „Kralj Tomislav“ koja je brojila 3 000 ljudi postaje Željko Glasnović, a Jürgen Schmidt njegov zamjenik. Između ostalih u brigadi je postojao i vod Viking, u kojem su se nalazili dobrovoljci iz zapadno-europskih zemalja.
Željko Glasnović poznatiji je u hrvatskoj javnosti kao političar i saborski zastupnik, i sam je sudjelovao u borbama na Kupresu, gdje je bio teže ranjen.
Generalu rođenom ’54. u Zagrebu, ovo je bila već četvrta vojska. Ukratko, njegovu biografiju možemo sažeti u nekoliko rečenica. Naime, Glasnović je svojedobno s obitelji odselio u Kanadu gdje je pet godina služio u ondašnjoj vojsci. Godinu i pol bio je u francuskoj Legiji stranaca. U Hrvatsku je došao u kolovozu 1991. te se odmah priključio Zboru narodne garde. To mu je bila treća vojska. Vodio je borbena djelovanja u Lici, ratovao na Južnom bojištu. Nakon pada Vukovara prešao je po zapovjedi u Tomislavgrad, u Bosnu i Hercegovinu, gdje je trebalo obučavati nove postrojbe. U bojnu Zrinski priključio se koncem 1991. i sudjelovao je u borbama na Kupresu u travnju 1992. gdje je, kako smo kazali, bio teže ranjen tako što je dobio metak tik do srca. Na ratište se ponovno vraća u listopadu iste godine i postaje zapovjednik brigade HVO-a „Kralj Tomislav“, a Jürgen Schmidt njegov zamjenik. Svoj ratni put ova brigada završila je ujesen 1995. godine kao 79. dp. „Kralj Tomislav“ na prilazima Banja Luci.
Premda se Hrvati i Muslimani u početku zajedno brane od velikosrpskog agresora, dio bošnjačkog vodstva imalo je zadnje namjere. Dojučerašnji saveznici otpočinju rat u Bosni i Hercegovini, primirja se sklapaju, ali mira nigdje nije bilo.
Nedjelja, 24. siječnja 1993. godine kod Uskoplja (Gornjeg Vakufa) bila je posebno krvava i ostat će zapamćena po brutalnosti Armije BiH. Odnijela je sedam mladih života u redovima HVO. Poginuo je i bojnik Jure – Jürgen Schmidt, pomoćnik zapovjednika OZSH, 27. žrtva u redovima HVO od početka sukoba u Uskoplju siječnja 1993. godine. Muslimani uključuju sve svoje snage ali ne uspijevaju zauzeti Uskoplje (Gornji Vakuf) i ovaj dio Herceg Bosne. Bošnjačka nezahvalnost na djelu. Prvi bojnik Schmidt je u Kopčiću s džamije skinuo srpsku zastavu i prvi stručno minirao crtu razdvajanja sa Srbima, također u Kopčiću. – dio je opisa Bitke za Uskopje na stranicama Wikiwanda, ujedno velike hrabrosti ii prerane pogibije bojnika Jure, Jürgena Schmidta, u njegovoj 20.- oj godini života.