Povodom znanstveno stručnog skupa održanog u petak u Biogradu, Braniteljski portal kontaktirao je hrvatsku braniteljicu i sudionicu skupa Gordanu Šarić mag.praesc.educ. koja nam je iznijela do sada neobjavljene činjenice o najbrutalnijem srpskom napadu na Grad Biograd na moru , kao i autentično svjedočanstvo izravnog sudionika tih šokantnih događanja…
-Sudjelovala sam na drugom znanstveno stručnom skupu „Biogradsko-benkovački kraj u Domovinskom ratu održanom u petak u organizaciji Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru.
Inače sam hrvatska braniteljica s 300 dana staža u borbenom sektoru, pa su mi teme o hrvatskim braniteljima, civilnim žrtvama i postrojbama koje su sudjelovale u obrani Hrvatske prilično bliske, a nalaze se i danas u fokusu mojih interesa. Tema koju sam sa su autorom Boranom Ivanovićem predstavila na ovom skupu govori o doprinosu pirotehničara civilne zaštite u obrani biogradskog područja tijekom Domovinskog rata.
Boran Ivanović je kao mlad student strojarstva mobiliziran početkom 1993. godine započinjanjem VRO Maslenica, te je pri općinskom stožeru Civilne zaštite Biograd postao voditeljem ekipe pirotehničara uz tri pomoćnika koje je predvodio u obavljanju poslova prikupljanja i uništavanja neeksplodiranih ubojnih sredstava na području Općine Biograd na Moru, ali i šire po potrebi, da bi se na koncu njegove ratne zadaće proširile na cijelu Zadarsko-kninsku županiju, od Starigrada do Knina i od otoka Ugljana, Pašmana, Vrgade do Plitvica. Pošto smo mi za potrebe ovog skupa načeli tek djelić svega onoga što se sve radilo za vrijeme rata, sada radimo na knjizi koja će mnogo toga konkretnog rasvijetliti, što se odnosi na prethodno navedeno područje.
Boranov iskaz za potrebe rada prezentiranog na skupu objavljujemo u prigodi obilježavanja obljetnice najbrutalnijeg srbočetničkog napada na Biograd na Moru, napada raketiranjem raketnim sustavom “Orkan”, koji su srbočetnici ispalili iz zaleđa grada protivno Ženevskoj konvenciji o zabrani i ograničenju uporabe takvog oružja i ubili petero mladih i osmero ranili 14. lipnja 1993. godine, pri čemu su poginuli Lidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić, a ranjeni Tanja Tolić i Sebastijan Pešić iz Biograda na Moru, Dalibor Drlić iz Radošinovca, Neven Maleš iz Zadra, Stevo Jergović iz Sunje u Sisačko-moslovačkoj županiji, Dalibor Čović iz Širokog Brijega i Mladen Galić iz Splita i jedna osoba neutvrđenog identiteta.
Svjedočanstvo pirotehničara Borana Ivanovića o tome što je sve zatekao neposredno nakon napada na plažu Soline… Inače, Boran je dvaput izašao na naslovnicama: Večernjeg lista i magazina Vojne povijesti. Na slici drži punu šaku zvončića (u prilogu).
„Soline, 14. lipnja 1993. Lijep i sunčan dan. Nadasve miran i zatim tragedija koja je potresla Biograd i okolicu. Pet mladih ljudskih života ugašeno je na prelijepoj kultnoj plaži Soline. Zar je to mjesto za umiranje? Zar to ne bi trebalo biti kao u filmovima negdje u rovu? No mjesto za umiranje može biti svugdje do kuda neprijatelj može djelovati. A on nije daleko i ima oružje ORKAN M-87 koje ima velik domet do 50 kilometara. Agresorski ciljevi su svi oni gdje može usmrtiti, zaplašiti, razarati. Neću reći da nisu birali ciljeve. Znali su što gađaju i zašto. To je precizno oružje, pokrivenost kazetno kumulativnog punjenja 2 ha s 288 granata. Ovisno o visini raspršivanja i strukturi površine na koju padne djelom eksplodira, a djelom pravi minsko polje. Svaka granata (tzv. zvončić) ima ubojni radijus 10 metara. Napominjem svaka, a ima ih 288. Nije slučajan napad. Vrijeme lijepo. Mladi svijet traži sunce. Danima zatvoren u skloništima bez struje i radosti. Ljudi brzo zaborave na opasnost. Pero Uroda, zapovjednik Civilne zaštite, svjestan toga daje zadatak Svetku Burčulu i Sretku Burčulu (koji su također dio pirotehničke ekipe) da sa svojom brodicom isplove i uzbune građane na plaži varkom da se pojavio morski pas kako bi odvratio ljude od kupanja i možebitnog stradavanja prilikom eventualnog iznenadnog napada. Taj način uzbunjivanja provodio se nekoliko dana uzastopno. Sve službe radile su maksimalno koliko su mogle, Centar za uzbunjivanje, MUP, HV, CZ. Pratio se svaki pokret i sve radio-telekomunikacijske aktivnosti neprijatelja, očekivalo se da će nešto biti. Ali gdje i što? Tada je doletjela smrt lansirana srbočetničkom vojskom. Pet mladih ljudi je stradalo, desetke njih je ranilo. Što i kako znaju oni koji su imali nesreću nalaziti se na području djelovanja ubojitog oružja.
Kontejner se otvorio iznad područja Solina na visini između 800-1000 m popraćen eksplozijom drugog izbačnog punjenja. Ljudi naučeni da se nekako zaštite skrili su se kako su znali što bliže zemlji. Neposredno po događaju i dojavi Centra za obavješćivanje odmah je organizirano prikupljanje opasnih neeksplodiranih tzv. zvončića kako ne bi žrtve bile veće u narednim danima. Na mjesto događaja žurno dolazimo Baldasar Morožin i ja, sa zadatkom da izvidimo što se ondje zapravo događa, jer su obavijesti Centra za obavješćivanje u ono vrijeme ponekad znale biti konfuzne i proturječne. Napad je u tijeku. Zatječemo samo razbacanu odjeću, obuću, pribor za plažu, džip, gledam tragove krvi, tzv. zvončice te kumulativnog i fragmentalnog djelovanja eksplozivnih granata. Na svega viđenog na plaži smo na trenutak pomalo u šoku. Zatječemo u borovoj šumi danas pokojnog Zdenka Ivanovića (nadimak Did Ivanov), stanovao je na Kumentu. To je njegova ruta puta za šetnju od centra Biograda do Kumanta preko Solina. Pitamo ga je li tu bio. Odgovara „da, da“ i još se drži borovog stabla koji ga je zaštitio. Komentira kako je puklo dok je hodao. Skrio se uza stablo i kiša Orkana posvuda. Gledam tragove eksplozije oko njega. Vraška sreća, dok drugi nisu bili te sreće. Idemo sistematski. Dajemo se na posao da čim prije skupimo što više neeksplodiranih ubojnih granata, tzv. zvončića: prvo prometnica, cesta, zatim dio uz obalu pa šuma. Svakog trena napad se može ponoviti bilo kojim oružjem, haubica, oganj, orkan. Jedno uho nam osluškuje put neprijatelja, drugo osluškuje motorolu. Oči uprte u pod. Prošlo je neko vrijeme, već je poprilična hrpa toga. Iglice, grane bora posvuda po podu, svaki korak pažljiv. Ne gledaš daleko. Koncentriran na posao. Kad Baldasar vikne: „Netko leži na molu“. Onaj ravni mol u sredini između Gortana i glavnog zapadnog mola. (Taj mol ne postoji više u tom obliku, išao sam ovo ljeto tamo. Promijenili su ga, tražio sam tragove. Nema ih. Ostala je slika tog vremena.)
Podižem pogled. Ostavljam sve i hitam prema tamo. Obojica jurimo do tijela. Muškarac leži potrbuške glavom okrenut prema obali u kupaćim hlačama. U desnoj ruci su šlape za plažu i sunčane naočale, u lijevoj uredno složen ručnik i kratke hlače. Pristupamo. Ne diše, nema bila, tragovi su očiti. Lijevo pored glave nekih 50 cm karakteristična rupa kumulativnog punjenja i zvjezdasti trag čeličnih kuglica. Desno po boku isti takav trag. Nije imao sreće. Misao mi jurne, da je barem stajao na nogama, imao bi nekakve šanse kao i Zdenko Ivanović. Obavještavamo Centar sredstvima veze motorola. Još jedna žrtva. Za tili čas stiže hitna, staje malo dalje dokud smatraju da je sigurno na cesti. Žurnim koracima dolazi Denisio Kapović „Klokan“, grabi tijelo, ne čeka ništa, nosi. Tijelo potpuno opušteno. Iz pluća se čuje zvuk pomaka Klokanovih koraka i prebacivanja težine. Mislim se u tom trenutku, zar baš tako mora biti. Zar ne može koristiti nosila? Svejedno je. Žao mi reći, ako to nekog može utješiti, smrt je bila trenutna. Takvu eksploziju pored glave i boka na toj blizini ne može se preživjeti. Obaziremo se okolo, možda nam je još netko promaknuo. Ne, nije. Nastavili smo s traženjem. Šuma i iglice malo su nam oduzele više truda, mekši teren. Radili smo dok nismo procijenili da smo sve skupili. Od morskog pojasa do unutar šume. Nastavili smo sa traženjem i sutradan u potpunom pirotehničkom sastavu: Baldasar Morožin, Srećko i Svetko Burčul.
Uz pomoć kolega Pirotehničara CZ Alen Bruketa, Zadar; Ante Peranić, Dragan Vrkić, Stanislav Kostić, Davor Pekas, Marijo Dražević i naš doktor Ivan Višak kojem je ponekad bilo dosadno što nema ništa za raditi pa bi on gledao i tražio mine. Na to ga Ante upozori: „Bolje da si besposlen. Čim dalje od nas! Stradaš li ti, tko će te zbrinuti. Ovako ti možeš nas.“ Teren smo dobrano pretražili vizualno i uz pomoć minodetektora 2x (koji i nisu od neke pomoći na tom terenu gdje je sve puno metalnih fragmenata), svira na sve strane. Ostalo je područje u moru koje nismo tog trena pregledali. Zaključili smo da je preopasno jer previše „morskih pasa“ vreba iz unutrašnjosti zaleđa. Osim toga nije nešto toplo more. Taj dio obavili smo nekih tjedan dva iza tog s maskom od plićaka prema dubljem moru. Baldasar je čekao na obali. Stres i duga potraga u hladnom moru iscrpi. No time je kompletno područje očišćeno od granata i nakon 28 godina nije pronađen na tom području nijedan zaostali. Time smatram da smo si dali truda da svi budu sigurni.“
Ratne zadaće koje su obavljali pirotehničari bile su izuzetno mukotrpan, pogibeljan i težak posao, zbog čega su pirotehničari tijekom rata stradavali rame uz rame s pripadnicima Hrvatske vojske i MUP-a, i stoga njihova djelovanja u obrani nisu odvojiva, nego su se stalno preklapala. Aktivno su kroz cijelo vrijeme rata zajedno s njima sudjelovali u izravnom organiziranom otporu protiv agresora u vidu sprječavanja stradavanja svih građana Republike Hrvatske na području ratnog djelovanja neprijatelja. Usprkos svemu tome preživjeli su pirotehničari nepravedno izostavljeni iz Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji i danas ne mogu ostvariti status ni prava koja im pripadaju, zaključuje hrvatska braniteljica i magistra Gordana Šarić.
P.S. Danas je obilježena 28 obljetnica od srpskog ubojstva zabranjenim raketnim sustavom “Orkan” i kazetnim bombama…
-Srbočetničkog napada na Biograd na Moru i napada raketiranjem raketnim sustavom “Orkan”, koji su srbočetnici ispalili iz zaleđa grada protivno Ženevskoj konvenciji o zabrani i ograničenju uporabe takvog oružja i ubili petero mladih i osmero ranili 14. lipnja 1993. godine, pri čemu su poginuli Lidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić, a ranjeni Tanja Tolić i Sebastijan Pešić iz Biograda na Moru, Dalibor Drlić iz Radošinovca, Neven Maleš iz Zadra, Stevo Jergović iz Sunje u Sisačko-moslovačkoj županiji, Dalibor Čović iz Širokog Brijega i Mladen Galić iz Splita i jedna osoba neutvrđenog identiteta, koji su se našli na plaži smrti Soline. Događaj je ovo o kojem se predugo šutjelo sve dok Braniteljski portal nije doznao od Gordane Šarić i V. Brkića što se na plaži smrti tog kobnog dana dogodilo…Nakon nekoliko godina (dugo nakon završetka obrambenog Domovinskog rata!)su se tek lokalni i ostali državni službenici zajedno sa nekim udrugama potrudili da se na ovom strašnom mjestu ubojstva podigne vječiti spomen ubijenima. Danas su upalili svijeće i položili vijence predstavnici braniteljskih udruga, a blagoslov misu za poginule je predvodio župnik fra. Nikola Tokić.
Braniteljski portal
FOTO-privatna arhiva
FOTO-privatna arhiva