| Tekst temeljnog sporazuma o Istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu od 12. studenoga 1995. autor: Franjo Tuđman |
Tekst temeljnog sporazuma o Istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu
ZAGREB, 12. studenoga – Objavljujemo tekst “Temeljnog sporazuma o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema” (neslužbeni prijevod s engleskog . Službeni prijevod Erdutskog sporazuma, kako proizlazi iz odgovora hrvatske Vlade na zastupničko pitanje iz 2014., ne postoji )
“Strane su se složile kako slijedi:
1. Postojat će prijelazno razdoblje od 12 mjeseci koje može biti produženo najduže na još jedno razdoblje istog trajanja, ako to zatraži jedna od strana.
2. Od Vijeća sigurnosti UN-a traži se da uspostavi Prijelaznu upravu koja će upravljati tim Područjem (Region) tijekom prijelaznog razdoblja, u interesu svih osoba koje žive ili se vraćaju u Područje.
3. Od Vijeća sigurnosti UN-a traži se da kroz prijelazno razdoblje odobri razmiještanje medjunarodnih snaga koje bi održavale mir i sigurnost u Području i inače pomagale u provedbi ovog Sporazuma.
Područje će biti demilitarizirano u skladu s planom i procedurama medjunarodnih snaga. Demilitarizacija će biti završena ne kasnije od 30 dana nakon razmještanja medjunarodnih snaga, a njome će biti obuhvaćene sve vojne snage, oružje i policija, osim medjunarodnih snaga i policije koja će djelovati pod nadzorom, ili u suglasnosti s Prijelaznom upravom.
4. Prijelazna uprava osigurat će mogućnost povratka izbjeglica i prognanika u njihove domove. Sve osobe koje su napustile Područje ili su došle u Područje, a ranije su imale stalno prebivalište u Hrvatskoj, imat će ista prava kao i drugi stanovnici Područja.
Prijelazna uprava takodjer će poduzeti potrebne korake za ponovnu uspostavu normalnog funkcioniranja svih javnih službi u Području bez odgode.
5. Prijelazna uprava pomoći će u uspostavi i obuci privremenih policijskih snaga, izgradnji profesionalizma u policiji i uspostavi povjerenja medju etničkim zajednicama.
6. U Području će na najvišim razinama biti poštivana medjunarodno priznata ljudska prava i temeljne slobode.
7. Sve osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoja mjesta prebivališta u Području i u njima živjeti u uvjetima sigurnosti. Sve osobe koje su napustile Područje ili došle u njega, a ranije su imale stalno prebivalište u Hrvatskoj, imaju pravo živjeti u Području.
8. Sve osobe imat će pravo na povrat imovine koje im je oduzeta nezakonitim postupcima ili koju su morali napustiti silom, te na pravednu naknadu za vlasništvo koje im ne može biti vraćeno.
9. Pravo na povrat imovine, dobijanje naknade za imovinu koja ne može biti vraćena, te za dobivanje pomoći u obnovi uništene imovine bit će jednako dostupno svim osobama bez obzira na etničku pripadnost.
10. Od zainteresiranih zemalja i organizacija traži se da poduzmu odgovarajuće korake kako bi unaprijedili ispunjavanje odredbi ovog Sporazuma. Nakon isteka prijelaznog razdoblja i sukladno uspostavljenoj praksi, medjunarodna zajednica vršit će nadzor i izvještavati o poštivanju ljudskih prava u Području na duzi rok.
11. Osim toga, od zainteresiranih zemalja i organizacija traži se da uspostave komisiju, koja će biti ovlaštena za nadzor nad provedbom Sporazuma, posebice njegovih odredbi o ljudskim i gradjanskim pravima, te ovlaštena da provodi istrage o svim navodima o kršenju ovoga Sporazuma, i da daje prikladne preporuke.
12. Ne kasnije od 30 dana prije isteka prijelaznog razdoblja Prijelazna uprava organizirat će izbore za tijela lokalne vlasti, uključujući za općine (municipalities), distrikte (districts) i županije (counties), te pomoći da srpska zajednica imenuje zajedničko Vijeće općina. Od medjunarodnih organizacija i institucija (npr. OESS i UN), te od zainteresiranih država traži se da nadziru izbore.
13. Vlada Republike Hrvatske suradjivat će u potpunosti s Prijelaznom upravom i medjunarodnim snagama. Tijekom prijelaznog razdoblja hrvatska Vlada odobrit će prisustvo medjunarodnih promatrača uzduž medjunarodnih granica Područja, kako bi se olakšala sloboda kretanja osobama preko postojećih graničnih prijelaza.
14. Ovaj Sporazum stupa na snagu nakon sto Vijece sigurnosti usvoji rezoluciju koja ce pozitivno odgovoriti na zahtjeve iz ovog Sporazuma”.
Potpisali 12. studenog 1995.:
Milan Milutinović, Vođa srpskog pregovaračkog izaslanstva
Hrvoje Šarinić, Vođa izaslanstva hrvatske Vlade
Svjedoci:Peter Galbraith, Veleposlanik Sjedinjenih Država
Thorvald Stoltenberg, Posrednik Ujedinjenih naroda
Sporazum je sa srpske strane potpisao voditelj srpskog pregovaračkog izaslanstva Milan Milutinović, tadašnji ministar inozemnih poslova SR Jugoslavije, a sa hrvatske strane predstojnik Ureda Predsjednika ing. Hrvoje Sarinić te veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj Peter Galbraith i mirovni posrednik UN-a Thorvald Stoltenberg.
Po potpisima je vidljivo da pobunjeni Srbi iz tzv. Republike Srpske Krajine nisu uključeni u direktnu provedbu sporazuma, već je Srbija priznala agresiju nad tim teritorijem i jamčila njegovu punu provedbu, samim time što se Novosadski korpus JNA morao povući sa tog prostora.
Rezolucijom br. 1023 od 22. studenoga 1995., Sporazum je potvrdilo Vijeće sigurnosti UN-a, a Rezolucijom 1037 od 15. siječnja 1996. uspostavljena je »Prijelazna uprava UN-a u istočnoj Slavoniji«, skraćeno nazvana UNTAES . Time je Erdutski sporazum stupio na snagu.
Erdutskim sporazumom Republika Hrvatska pristala je na mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, uz sudjelovanje međunarodnih snaga, demilitarizaciju područja, povratak izbjeglica i raseljenih osoba, poduzimanje mjera za normalno funkcioniranje javnih službi, te pravo na povrat imovine ili naknadu štete za onu koja se ne može vratiti. Bitan čimbenik Sporazuma činilo je oslanjanje na međunarodne snage i Prijelaznu upravu, koja je trebala provesti reintegraciju ovog područja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Proces mirne reintegracije završio je 15. siječnja 1998.
Pitao sam svjedoka u Haagu, bivšeg visokog dužnosnika RSK, zašto RSK nije pristala na iste mirovne uvjete prije Oluje kao u Erdutu. Rekao je, "jer smo se bojali da će nas naši ubiti. Trebala nam je Oluja da našim ljudima pokažemo što će se dogoditi ako se ne dogovorimo u Erdutu." pic.twitter.com/aAjqDTdKrN
— Luka Misetic (@MiseticLaw) November 11, 2020
Temeljni dokument za uređivanje statusa Srba u Hrvatskoj je pismo predsjednika Tuđmana Vijeću Sigurnosti UN-a iz prve polovice siječnja 1997. godine u kojem se jamče sva prava srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. A realizacija rješavanja statusa srpske nacionalne manjine i još 21 nacionalne manjine, je usvajanje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji je Hrvatski Sabor izglasao 19.prosinca 2002.godine ( NN 155/2002) kojim je definiran status nacionalnih manjina u RH, pa i srpske nacionalne manjine.
Predstavnici Srba u Hrvatskoj često ponavljaju mantru ” izgubili su status “konstitutivnog “naroda dobili status nacionalne manjine.”
Konstitutivnost koje nije bilo
To je proizvoljna tvrdnja Milorada Pupovca koja opravdava njegovu tezu o vječnoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj, a pogotovo je proizvoljna tvrdnja kako je Hrvatska ušla u EU, Vijeće Europe i NATO zahvaljujući hrvatskoj „pomirljivoj politici“ prema srpskoj manjini. Pupovac izmišlja da su Srbi u Hrvatskoj degradirani s položaja konstitutivnoga naroda na nacionalnu manjinu. To nije istina i lako je pobiti čitanjem Ustava Socijalističke Republike Hrvatske u kojemu piše da je SR Hrvatska ‘nacionalna država hrvatskoga naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koji u njoj žive’.
Povjesničar dr. Mario Jareb: ‘Optužbe o tomu da su hrvatske vlasti navodno izbacili Srbe iz Ustava RH prate i optužbe da su usvajanjem amandmana i Ustava RH od 22. prosinca 1990. godine oni navodno izgubili konstitutivnost u Hrvatskoj… Teza o gubitku konstitutivnosti podrazumijevala bi da je takvo što do tada i postojalo, odnosno da je to bilo određeno odredbama Ustava SRH. Analiza toga Ustava pokazuje da to nije tako. Kao prvo, treba istaknuti da sam pojam ‘konstitutivnost’ nije u njemu nigdje uporabljen…’
U Ustavu SR Hrvatske iz 1974., Srbi su se spominjali u članku 1.:
Član 1.
Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive.
a u Ustavu Republike Hrvatske, Srbi se spominju u Izvorišnim osnovama:
I. IZVORIŠNE OSNOVE
Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.
Dakle u oba hrvatska ustava Srbima u Hrvatskoj se priznaje autohtonost, ali ne nikakva konstitutivnost, niti su za bilo kakvu konstitutivnost Srba u Hrvatskoj postojali bilo kakvi ustavni ili zakonski mehanizmi, poput npr. Doma naroda u hrvatskom Saboru, paritetne zastupljenosti Srba i Hrvata u hrvatskom Saboru, prava veta srpske etničke zajednice u Hrvatskoj na odluke Sabora i tome slično. U Ustavu SR Hrvatske iz 1974. Srbi u Hrvatskoj su se nazivali narodom a ne pripadnicima nacionalne manjine. Ostali su bili nekakve narodnosti, to se prevodi kao manjine. U SFRJ nije moglo biti drugačije, zvala se Jugoslavija, zemlja južnih Slavena, oni su bili narodi.
Razlog zbog kojeg su Srbi u Hrvatskoj u Ustavu SR Hrvatske iz 1974. bili posebno istaknuti je taj što je njih bilo oko 12%, dakle duplo vise od svih drugih manjina u odnosu na većinske 80% Hrvate …
Što se tiče međunarodnog prava i navodne konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, samo kratko neka itko ako zna napiše gdje to ima manjina koja od 12% posto ima nekakvu konstituivnost u odnosu na većinski narod od 80% ?
Nema niti je ikada bilo kakve konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, a njihovo spominjanje u hrvatskim ustavima je potvrda autohtonosti iz koje ne proizlazi nikakva nepostojeća konstitutivnost. Nema niti je ikada bilo ustavnih mehanizama, niti zakona koji bi ju regulirao, pa prema tome nije bilo ni konstitutivnosti …navodna srpska konstitutivnost u Hrvatskoj i njeno navodno izbacivanje iz hrvatskog Ustava iz 1990. kao “povod ratu”, odnosno povod oružane pobune Srba u Hrvatskoj je izmišljotina ideologa stvaranja Velike Srbije svim sredstvima, pa i oružjem ako bude trebalo kako je to 1989. najavio Slobodan Milošević na Gazimestanu …
Srbi u Hrvatskoj nikada nisu imali status konstitutivnog naroda, niti su na takav status imali pravo prema međunarodnom pravu, a i da jesu Srbi u Hrvatskoj imali status konstitutivnog naroda, kao građani i državljani Republike Hrvatske bili su dužni poštivati legitimno i legalno donesenu odluku o promjeni hrvatskog Ustava iz 1990. godine, jer je taj Ustav donesen demokratski, dvotrećinskom većinom zastupnika hrvatskog Sabora, točno po proceduri propisanoj ranijim hrvatskim Ustavom i Ustavom SFRJ, što nitko u tadašnjoj SFRJ, pa ni Ustavni sud SFRJ nije osporio. Dok je oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i nepriznavanje legalno i legitimno izabranih hrvatskog Sabora i Vlade i drugih tijela javne vlasti u Hrvatskoj bio zločin
Međutim kako Srbija ipak ne odustaju od svoje mitološke velikosrpske ideologije, u Hrvatskoj je trebalo na sve moguće načine srpsku nacionalnu manjinu iskoristiti za velikosrpske ciljeve!
Institucije srpske zajednice, Srpsko narodno vijeće (SNV) i Zajedničko vijeće općina (ZVO),
Umjesto konstitutivnosti koja bi značila federalizaciju, ubrzo se nalazilo druge varijante po kojima su se organizirali Srbi samo da bi neprestano Hrvatsku držali u stanju napetosti i prijetnje!
Kada im nije prošla podvala sa konstitutivnosti, pronalazili su se drugi modaliteti udruživanja za prodor u hrvatski javni život i obnašanje vlasti.
Institucije srpske zajednice, Srpsko narodno vijeće (SNV) i Zajedničko vijeće općina (ZVO), moraju dobiti status manjinskih samouprava, u skladu s njihovim posebnim osnivačkim izvorištima – dokumentima s međunarodnim karakterom, Erdutskim sporazumom i Pismom namjera”, stoji u izjavi o pravima Srba u Hrvatskoj, a koja je usvojena na trećoj Velikoj skupštini Srpskog narodnog vijeća 13. veljače 2018. godine u Zagrebu.
Srpsko Zajedničko vijeće općina postoji već godinama. Točnije, još od 1995. godine. Imaju svog predsjednika, predsjedništvo, Statut te se dijelom financiraju iz proračuna vlade. Primjerice, za 2018. godinu iz proračuna vlade osigurano je 1,8 milijuna kuna za rad ZVO-a, dok im je ukupan prihod 4,8 milijuna kuna.
ZVO formiran kao udruga građana djeluje na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, a središte joj je u Vukovaru. Cilj udruge je ostvarivanje ljudskih, građanskih i etničkih prava pripadnika srpske nacionalne manjine.
Isto tako, sve podsjeća na 2010. godinu kada je Vesna Pusić u posljednji trenutak spriječila izmjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Ona je tada osigurala da se ne provuče odredba da srpsko ZVO na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema dobije pravnu osobnost.
Srpsko narodno vijeće sada traži da ZVO ne bude registriran samo kao udruga građana, jer to formalno nije, nego da bude upisan u zakon i to kao javna institucija prema uzoru na Crveni križ ili HGSS i slične.
Svoj zahtjev temelje na nizu dokumenata od kojih je najznačajniji onaj iz listopada 1998. godine, a riječ je odluci vlade o formiranju Zajedničkog vijeća općina. Odluku potpisuje tadašnji šef vlade Zlatko Mateša i to temeljem dovršenja mirne reintegracije odnosno Sporazuma o području istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema.
Drugim riječima, to bi značilo formiranje zasebne teritorijalne jedinice po jednonacionalnom ključu.
Srpska nacionalna manjina nije do kraja provela sve točke Erdutskog sporazuma iako je trebala već odavno;
Vojislav Stanimirović izjavio za večernje novosti 13. lipnja 2013.godine.
“Naša djeca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povijest na naš način, drukčiji nego u hrvatskim školama. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat!”
Kao što je poznato, nakon mirne reintegracije Istočne Slavonije 1998. godine, djeca pripadnici srpske nacionalne manjine imaju svoje posebne škole, u kojima se cjelokupna nastava odvija prema ” A- modelu” na srpskom jeziku i pismu.
Po Erdutskom sporazumu bio je petogodišnji moratorij na nastavu hrvatske povijesti u odvojenim školama za djecu pripadnike srpske nacionalne manjine 1998-2003. Međutim takva se praksa nastavila do danas iako je Ustavni sud ustanovio da je moratorij istekao.
Ustavni sud Republike Hrvatske donio je odluku članak 27.1.točka 1, da su svi profesori povijesti dužni prenijeti činjenice o Domovinskome ratu svim učenicima u Republici Hrvatskoj u jednakoj mjeri.: U-VIIR-4640/2014, Zagreb, 12. kolovoza 2014.godine
Djeca srpske nacionalne manjine u Istočnoj Slavoniji, ne samo da ne uče o Domovinskom ratu, nego ih u školi i kod kuće odgajaju u srpskom etničkom duhu, što kao manjina imaju pravo, ali bez saznanja bilo kakve građanske svijesti o pripadanju Republici Hrvatskoj. Stoga ne čudi izjava gradonačelnika Vukovara Ivana Penave, da djeca ostanu sjediti kod intoniranja hrvatske himne.
Ako je škola odgojno-obrazovna ustanova, onda nije samo bitno znanje koje se prenosi učenicima, već i oblikovanje učenika da budu lojalni građani Republike Hrvatske, da poštuju njeno znamenje zastavu, himnu i grb, što je u školskom sustavu srpske nacionalne manjine u Istočnoj Slavoniji zakazalo.
Eto ponavljaju se aktualni zahtjevi manjina za ministarskim mjestima u Vladi. Samo što tada nije uspjelo ZVO da postane posebna teritorijalna jedinica, što bi značilo federalizaciju Hrvatske što je protivno Ustavu RH. Tadašnja Vlada pokazala je spremnost u rješavanju gospodarskih i socijalnih problema građana srpske nacionalnosti, ali ne i za davanje manjinske samouprave.
Hrvatska je podijeljena na županije, gradove i općine i nema mjesta za stvaranje nekih novih teritorijalnih jedinica. Ne može se više tolerirati da se pod svakakvim izlikama izruguju i ponižavaju simboli hrvatske državotvornosti i hrvatski narod i to još financirani iz hrvatskog državnog proračuna, kao što to neprestano čine Novosti SNV-a.
Tako je i taj pokušaj SNV-a i ZVO propao!
Manjinska prava
Po popisu stanovništva 2011, godine Hrvata ima 90,42%, a Srba 4,36% ili u brojkama Hrvata 3 874 321, a Srba 186 633 ! Postoji li igdje u svijetu da u Vladu ulazi predstavnik naroda koji ima 4,36% i koji odlučuje o 90,42% stanovnika Hrvatske??? Nema nigdje u cijelom svijetu!
Nema nigdje ni da dobije mjesto podpredsjednika Vlade za društvenu djelatnost i ljudska prava!
Bivša premijerka Jadranka Kosor na Twitteru, upozorava da takva funkcija nije posve nevažna.
‘Potpredsjednik za društvene djelatnosti i ljudska prava Vlade RH nadređen je ministrima zdravstva, obrazovanja, znanosti, kulture, informiranja, mirovinskog sustava, rada, socijale, sporta’, napisala je Jadranka Kosor na Twitteru
Iako su neki odmah postavljali pitanje kakve realno ovlasti ima potpredsjednik Vlade nad tim ministrima, Kosor je pojasnila: ‘Zato što vodi koordinaciju na kojoj moraju biti i ministri. Bez njegovog odobrenja zakon npr. ne može proći koordinaciju. Što ne prođe koordinaciju, ne može na sjednicu Vlade.’
Postavlja se pitanje baš ljudskih prava;
- Zašto manjine nisu ravnopravne sa Hrvatima?
- Zašto njihov glas vrijedi više nego moj?
- Zar oni imaju neke druge potrebe, po čemu se razlikuju od domocilnog hrvatskog naroda?
- Zar nismo svi isti pred zakonom?
- Zar nije jedino pravedno glasanje po sistemu jedan čovjek, jedan glas?
Sve je to navedeno u Ustavu RH, ali onda je izglasan Ustavni Zakon o pravima nacionalnih manjina, koji sve te ustavne članke poništava??? Ustav RH
Članak 3.
Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.
Članak 5.
U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.
Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.
Članak 14.
Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.
Svi su pred zakonom jednaki.
Članak 15.
U Republici Hrvatskoj jamči se ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina.
Ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje se ustavnim zakonom koji se donosi po postupku za donošenje organskih zakona.
Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija.
I ne samo da je članak 15 Ustava RH nepotreban , već je i diskriminirajući , što je ustvrdila i Venecijanska komisija.
Venecijanska komisija kao savjetodavno tijelo Vijeća Europe prije nekoliko godina donijela je preporuku da države članice Europske unije nisu dužne imati zasebne parlamentarne zastupnike nacionalnih manjina. Ta preporuka pojašnjava se činjenicom da zemlje članice Europske unije imaju riješeno pitanje nacionalnih manjina te je njihova prisutnost u parlamentima potpuno nepotrebna i kontraproduktivna, jer time pripadnici nacionalnih manjina kao građani ostvaruju dvostruko pravo glasa.
Venecijanska komisija je savjetodavno tijelo Vijeća Europe za ustavna pitanja. Osnovana je u svibnju 1990. godine. U trideset godina svoga postojanja Komisija je daleko premašila svoju prvotno zamišljenu ulogu, pružanje ustavnopravne pomoći zemljama u tranziciji. Izrasla je u respektabilno stručno tijelo, koje svjedoči i sudjeluje u gotovo svim procesima ustavnih reformi koje su se odvijale i koje se odvijaju u Europi od pada komunizma do danas.
I tako po nakaradnom Izbornom Zakonu i još nakaradnijem Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, koji nije uopće potreban, Srbi ulaze u Vladu na funkciju u kojoj će moći stopirati svaki Zakon koji nije po njihovoj ideologiji.
A njihova se ideologija jasno vidi iz SDSS-ovih Novosti i iz istupa Milorada Pupovca; to je yugokomunističko-partizanska ideologija, koja je Rezolucijom EU Parlamenta proglašena istim zlom kao i fašizam i nacizam. Po toj ideologiji Milorad Pupovac vrijeđa i ponižava Hrvate u našem hrvatskom Saboru! Bi li na taj način jedan Hrvat u Srpskoj Skupštini mogao govoriti? Ne bi!
Sa koje pozicije i sa kojim pravom to Milorad Pupovac smije? Poslušajte samo bjesno izlaganje Milorada Pupovca prema neistomišljenicima u hrvatskom Saboru! Zamislite, njega je sramota dijeliti Sabornicu sa Hrvatskim suverenistima???
Smije prije svega jer mu mi dopuštamo, umjesto da mu damo vritnjak i izbacimo ga iz Sabora! Kao što je 5. listopada 1885. godine pravaški zastupnik Josip Gržanić, udario usred sabornice bana Károlyja Khuena Héderváryja nogom u stražnjicu.
Postoji li hrabar hrvatski zastupnik koji će na taj način odgovoriti na uvrede koje je Milorad Pupovac uputio hrvatskom narodu usred Sabornice?
Kako bi tek onda lelekao Milorad Pupovac, kada je bio dignuo na noge cijelu hrvatsku i europsku javnost nakon što je pogođen hranom? Zamislite tu ugroženost? Ajme kuknjave i leleka!!!
Još toga Milorad Pupovac smije bez reakcije hrvatskih vladajućih elita ; javno izjaviti da je njemu i svim Srbima iz Hrvatske glavni grad Beograd!
Eto te i takve Srbe koji nikada nisu prihvatili Hrvatsku kao državu hrvatskog naroda sa hrvatskim identitetom Andrej Plenković instalira u Vladu i daje im ovlasti da Hrvatsku uređuju po svojem izboru, a ne po izboru hrvatskog naroda. A to je upravo sve ono protiv čega su se hrvatski branitelji i sav hrvatski narod digli 1991.godine, da obrane svoje interese, svoj identitet, svoju vjeru, svoju kulturu od nametnute yugokomunističke i velikosrpsko-svetosavske agresorske diktature, kokarde i crvene zvijezde! Kao primjer navodim kulturocid srušene i zapaljene Crkve, vrtići, škole i knjižnice.! Opljačkano kulturno blago, koje nikada nije vraćeno iz Srbije! Granatirane i uništene bolnice i ambulante! Opljačkana i odnesena u Srbiju kompletna medicinska dokumentacija iz Vukovarske bolnice! Genocid, protjerivanje, ubijanje, masovno mučenje i silovanje! A Srbima iz Hrvatske, glavni grad je Beograd , iz kojeg su tenkovi obasipani cvijećem krenuli na Vukovar!
Što nam je donijela mirna reintegracija?
Nakon Oluje u kolovozu 1995 godine konačno oslobođen veliki dio Hrvatske počeo je koliko toliko normalno živjeti. Preostalo je još osloboditi Istočni dio Slavonije . Tada se državni vrh odlučio za mirnu reintegraciju koja je počela 15.siječnja 1996 i dovršena 15.siječnja 1998. godine kada je hrvatsko Podunavlje konačno vraćeno u sastav Republike Hrvatske.
- – izbjegnuta je nova izbjeglička kriza, a pokušaj lokalnih srpskih vlasti da dobrovoljni odlazak srpskih obitelji međunarodnoj zajednici prikaže kao ‘tihi egzodus’ koji bi kasnije zasigurno prikazali kao ‘etničko čišćenje’ Srba što je bio slučaj s egzodusom stanovništva iz tzv. Republike Krajine, uoči Oluje, nije pao na plodno tlo;
- – provedena je demilitarizacija, a kroz novoosmišljeni sustav i otkup privatnog oružja;
- – osiguran je povrat većine onih koji su to htjeli u njihove domove, a proces se nastavio i nakon završetka misije UNTAES;
- – Zakon o konvalidaciji iz 1997. potvrdio je određene pravne poslove i akte upravnih tijela tzv. Republike Srpske Krajine koji su, budući je to bila paradržavna tvorevina, bili smatrani ništavnim.
- – dana 23. kolovoza 1996., potpisan je Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije;
- – prvi slobodni lokalni izbori od 1990. godine, provedeni 13. i 14. travnja 1997., istovremeno s izborima na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske bili su povijesni, jer je od tog trenutka istočna Slavonija i formalno-pravno reintegrirana u Republiku Hrvatsku.
Koje smo obveze preuzeli Erdutskim sporazumom? https://hr.wikisource.org/wiki/Tekst_temeljnog_sporazuma_o_Isto%C4%8Dnoj_Slavoniji,_Baranji_i_Zapadnom_Srijemu
- Iako su Srbi i nakon donošenja Rezolucije tražili osnovu za političku i teritorijalnu autonomiju, Hrvatska nije dala nikakav prostor da se ponovno započne razgovor o političkoj autonomiji onako kako je to nekoć bilo zamišljeno planom Z-4, tim više jer je na takav oblik autonomije nije obvezivao ni Temeljni sporazum niti je to bilo realno u odnosu na etnički sastav stanovništva
iz 1991. godine. - Donošenjem Ustavnog Zakona o pravima nacionalnih manjina 13.prosinca 2002.godine nije više bilo potrebe pozivati se na Erdutskim sporazumom
Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina sve je definirano !, Vi ste Srbi u Hrvatskoj nacionalna manjina koja u postocima iznosi samo 4,36% od ukupnog sastava stanovništva ,samo 4,36%!
Prema podatcima koje su vojni sudovi, županijski sudovi i županijska državna odvjetništva dostavljali Ministarstvu pravosuđa u vremenu važenja i primjene sva tri zakona o općem oprostu od 26. rujna 1992. do kraja prosinca 2005., opći oprost dobila je 21.641 osoba. Najveći broj oprosta – 13.575, odnosio se na hrvatsko Podunavlje, rekao je Sergej Abramov, glasnogovornik Ministarstva pravosuđa.
Na temelju Zakona opći oprost odnosi se na kaznena djela počinjena u vremenu od 17. kolovoza 1990. kao početka oružane pobune u RH do 23. kolovoza 1996. Za razliku od prijašnjih zakona o općem oprostu, ovim zakonom dan je opći oprost ne samo za oslobođenje od kaznenog progona i kaznenog postupka već su općim oprostom bile obuhvaćene i osobe koje su bile lišene slobode i nalazile su se na izdržavanju kazne ili u pritvoru ili su trebale nastupiti već pravomoćno izrečene kazne. Republika Hrvatska tim je općim oprostom učinila bolan kompromis u odnosu na hrvatske branitelje i još financijski za otkup oružja i obeštećenje . u Podunavlju potrošila 1,7 milijardi kuna ( dr.sc,.Ana Holjevac ,Proces mirne reinegracije hrvatskog podunavlja )
http://www.glas-slavonije.hr/227842/1/Abolirana-21641-osoba-koja-je-pocinila-kazneno-djelo-u-ratu
Kako se to reflektiralo na hrvatske branitelje? Donijeti presudu protiv hrvatskih branitelja i hrvatskih domoljuba postala je laka i jednostavna praksa hrvatskog „pravosuđa“ upravo zato jer hrvatski branitelji za razliku od njih imaju svoje dostojanstvo i sve to još uvijek stoički trpe. Hrvatskim braniteljima se donose bizarne presude ne samo da se omalovaži branitelj već da se omalovaži i cijeli obrambeni Domovinski rat. Po zatvorima čami 25% hrvatskih branitelja. „Ispolitizirano i korumpirano hrvatsko pravosuđe je rak rana Hrvatske“
Nadležni organi Republike Hrvatske predali su popis s imenima 1.534 osobe protiv koji se u Hrvatskoj vode kazneni postupci ili su već osuđeni pred hrvatskim sudovima.« Ako se usporede navedeni podaci o Hrvatima i Srbima koji su u Hrvatskoj na udaru istrage i suđenja, više je od 3.000 Hrvata, a 1.534 Srba
.Prema raspoloživim podacima, objavljenima 2004. u časopisu Društvena istraživanja, u Domovinskom su ratu poginule 22.192 osobe. Među njima je 8.147 hrvatskih braniteija te 6605 civila, a nestalih branitelja i civila bilo je 1218. Posebno su izneseni podaci za poginule i nestale Srbe (pripadnici vojske tzv. RSK-a i civili) kojih je bilo 6222.
Sredinom siječnja »Inicijativa – STOP progonu hrvatskih branitelja« izdala je priopćenje u kojemu doslovno stoji: »Trenutačno u hrvatskim zatvorima čami preko 300 hrvatskih branitelja, a hrvatski sudovi su ih dosada procesuirali preko 3000.«
Iz razgovora s Dr. Antom Nazorom, ravnateljem Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (Obzor, prosinac, 2010, Z. Despot)
…Prema privremenom popisu osoba poginulih u agresiji Srbije, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi na RH, u Hrvatskoj je tijekom Domovinskoga rata smrtno stradalo najmanje 12.213 hrvatskih branitelja i civila (podaci su iz prosinca 2009.). Taj popis MOBMS-a nije obuhvatio osobe koje se vode kao nestale ni osobe koje su poginule u neprijateljskim postrojbama, odnosno poginule Srbe na okupiranom podrudju RH, jer na tom popisu, zbog dokumentacije koju posjedujemo, radi naš centar. Uprava za zatočene i nestale do prosinca 2009. otkrila je 143 masovne i više od 1400 pojedinačnih grobnica žrtava srpske agresije. Iz njih su ekshumirani posmrtni ostaci 3752 osobe, od kojih je 3180 identificirano i uvršteno u privremeni popis poginulih.
Približno 76 % poginulih, umrlih i nestalih branitelja imalo je u trenutku stradavanja izmedu 20 i 40 godina – što znači da su bili u najpovoljnijoj dobi za rad i za stvaranje obitelji. To je znatno narušilo demografsku sliku u Hrvatskoj, što je pokazao popis iz 2001.godine.
Teške posljedice detuđmanizacije
Detuđmanizacija (odtudjmanjivanje ili odtudjmanba = dekroatizacija i uništenje hrvatske državnosti): Nakon objektivne poredbe stvarnosti 1990-tih i današnjice, očigledno proizlazi da je bitan sadržaj tzv. “detuđmanizacije”, koju su kroz proteklo desetljeće provodile ljevičarsko-liberalne marionetske vlasti u Hrvatskoj zapravo sveopće političko, gospodarsko i kadrovsko razaranje države i njezina kolonijalna predaja glavnim neprijateljima hrvatskog naroda. Nikako se ponavljanjem šupljih dekorativnih fraza ne može osporiti kako su se svih desetak idućih strahota i veleizdaja zbivale upravo od nastupa Račanove koalicije 2000 -te, pa sve do danas.
(dviju predizbornih koalicija – koalicije SDP-a i HSLS-a te tzv. Porečke skupine čiji su članovi bili IDS, HNS, HSS i LS …)
- Zamjena nezavisne budućnosti s vazalnim podaništvom marionetske vlasti;
- Izjednačavnje s agresorom u ratu (oslobodilački rat i “Oluja = udruženi zločinački pothvat”); građanski rat
- Uništenje nacionalne političke elite, spremne i sposobne obraniti zemlju, ostvariti neovisnost i međunarodno priznanje, ustrojiti iz ničega uspješnu vojsku koja se mogla suočiti i s najjačima u Europi;
- Nametanje nove vazalno-marionetske pseudoelite za interese EU-šefova, uništenje hrvatske državnosti i novo buduće EUropstvo Hrvata.
- Uhidbe, zatvaranje i predaja najzaslužnijih hrvatskih generala koji su nam stvorili novu državu, uz masovne progone, zatvore i samoubojstva hrvatskih dragovoljaca.
- Preusmjerba u balkansku Jugosferu (“Zapadni Balkan” ili 3. Jugoslavija), jer za vrijeme Tuđmana sve do Zagrebačkog summita smo bili neovisna država Jugoistočne Europe;
- Rasprodaja i pljačka najvrijednih hrvatskih tvrtki: tek nakon 2000-te se budzašto prodaje vani sve najvrijednije u Hrvatskoj
- Nepoštedno prezaduživanje 4 puta veće od 1990 -tih: Tuđman nam je ostavio 7 milijardi eura duga, a samo 10 godina nakon njega taj je naš dug danas preko 40 milijarda eura;
- Zamjena Tuđmanove “pomirbe Hrvata” s razornim raspravama o “ustašama i partizanima”. http://hr.metapedia.org/wiki/Detu%C4%91manizacija
Suočeni sa uništavanjem digniteta Domovinskog rata, usprkos Saborskoj deklaraciji o Domovinskom ratu od 13.listopada 2000.godine. i marginalizacijom braniteljske populacije ,te umirovljenjem 12 generala HV, hrvatski branitelji propustili su nereagiravši preokrenuti tijek povijesti nakon 3.siječnja 2000.godine. A zamislite u registru ima oko 500 tisuća branitelja. Pa koja je to snaga ? Niti jedna politička stranka nema toliko članova. Koja su oni respektabilna snaga mogli biti ,kao korektiv vlasti ,da su ostali homogeni ? Ne bi S. Mesić dva mandata bio Predsjednik, ne bi Ivica Račan poprodavao banke i zlatne poluge iz zlatnih rezervi naslijeđenih iz razdruživanja bivše SFRJ.
Ne bi se danas Milorad Pupovac šepurio i bahatio po Hrvatskoj te tražio, ne samo tražio pod molim ,nego pod moraš svoje zahtjeve za Zajedničkim vijećem općina kao posebnom teritorijalnom jedinicom. A što je to nego Memorandum SANU točka 8. Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršit tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu.
Sve je to moglo biti spriječeno da su branitelji ostali homogeni i uz potporu naroda spriječili detuđmanizaciju. No nažalost braniteljska populacija razbijena je na preko 1000 udruga a po nekim izvorima i do 3000 udruga. I ovako bačeni sa strane ,potpuno umrtvljeni, marginalizirani i poslušnici vladajućima, preko 3 600 hrvatskih branitelja je izvršilo suicid ,nemoćno gledajući što su nemušte političke elite napravile od Hrvatske. Zadužili su ne samo našu djecu nego i unuke i praunuke, sve na teret naroda, u osobnu korist i za osobni ili grupacijski probitak.
Netko će reći ; da sada smo mi branitelji za sve krivi, a mi smo stvorili ovu državu. Točno i baš zato što ste je stvorili imali ste moralno i svako pravo braniti je od nesposobnih i antihrvatskih političkih elita, koje su na vašom krvavom trudu i izgubljenim mladim životima sebi i svojim potomcima osigurali bogat ,lagodan i ugodan život. A svima nama ostavili su dugove koje će plaćati naša djeca i još i njihova djeca.
Ostavili su nam Ovršni zakon ,da nas sve istjeraju iz Hrvatske, ostavili su nam katastrofalnu pravnu državu, punu korupcije i kriminala ,tako da nam mladi ljudi u punoj radnoj snazi idu trbuhom za kruhom po svijetu izgrađivati tuđe zemlje ,umjesto da izgrađuju svoju. A u njihove domove naseliti će neke druge narode (imigrante ,izbjeglice) i nakon 2020 kada se bude moglo prodavati zemljište ,neće više ni zemlja ostati Hrvatska !
Za što su ratovali i ginuli? Za političke elite, da njihova djeca ne moraju iseljavati! I još imaju obraza govoriti o radikalizaciji? To je njihova slika, rezultat njihovog odnarođenog načina vođenja države.
Bolno prisjećanje– i to im je smetalo
Jedan od najljepših spomenika poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima – Zid boli – , sastavljen od 13.600 crvenih i crnih opeka, na kojima su bila ispisana imena nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih te poginulih hrvatskih branitelja i civila, podignut je 26. rujna 1993. u Zagrebu, u Selskoj ulici, ispred zapovjedništva tadašnjeg UNPROFOR-a.
-Nije ga izgradio ni jedan arhitekt, već očajne majke, kako bi i na taj način privukle pažnju svijeta na sve ono što se tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata događalo u Hrvatskoj.
Mnogi su ga obilazili, palili svijeće i na tom mjestu molili za svoje najmilije.
–Međutim, ovaj „Oltar Domovine“, kako su ga također u to vrijeme zvali, nasilno je uklonjen 24. lipnja 2005. i to u ranim jutarnjim satima, po nalogu Milana Bandića, gradonačelnika Grada Zagreba, i uz pomoć nekih braniteljskih udruga, poput Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja na čijem je čelu bio pok. Ivan Pšenica.